Zdravko Gavran: Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan? (2)

Nasuprot globalnijem pristupu velikih sila, nužno je inzistirati, makar i kao komplementarnoj protuteži njihovim ambicijama u oblikovanju zajedničkih politika, na promicanju ’regionalnog’ nacionalnog interesa prema zemljama koje su bliže i važnije nama nego njima. Obveza je vlade zastupati vlastite nacionalne interese, a i ustrajati na časti i dostojanstvu vlastitog naroda. Uostalom, kada i u suvremenom svijetu ne bi bilo tako, ne bi više unutar postojećih alijansi ni imalo svrhe da bude nacionalnih ustava, vlada, politika, gospodarstava, vojski, granica, kultura, jezika i identiteta. – A njih ima, ima! 

Kada je dakle o problemima u zemljama i među zemljama Zapadnog Balkana riječ, Hrvatska i druge susjedne države u najmanju su ruku ovlaštene te bi morale imati odvažnosti zastupati i obrazlagati svoja viđenja i pristupe te promicati svoje probitke, njima pogodovati i za njima težiti. Zna se, općenito, da su neposredno susjedne zemlje nekog problematična ili nestabilna područja uvijek one koje mogu biti najviše pogođene nepovoljnim razvojem događaja u njemu, a ujedno i one koje mogu imati najviše koristi od povoljna razvoja događaja i promjena u susjedstvu.

Povijesna iskustva kao pouka za sadašnjost i budućnost

Zato je razumno polaziti od pretpostavke da je susjednim zemljama, unatoč određenim rizicima, više stalo i do istinske dobrobiti svojih ’komšija’ – ako odnosno kad doista jest! – nego što je logično očekivati da do takve dobrobiti bude stalo onim međunarodnim snagama i čimbenicima koji su daleko i koji su per definitionem čitavo to područje skloni promatrati primarno i možda isključivo samo u širem geopolitičkom, geoekonomskom ili sigurnosnom kontekstu. Ili koji su domicilne narode ponekad skloni uvesti iz vlastitih nacionalnih interesa i u novi rat, kao što su to učinile sile koje su g. 1914. omogućile ili potpomogle Sarajevski atentat. Ili koji su kao recimo Engleska, čije je veleposlanstvo aktivnim organiziranjem demonstracija pod parolom ’Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob!“, izazvali pad neutralističke jugoslavenske vlade u Beogradu. A što je za posljedicu imalo vojnu agresiju hitlerovskih i Njemačkoj savezničkih sila, kapitulaciju jugoslavenske vojske, raspad zemlje te, posljedično, građanske ratove na tom prostoru odnosno unutar ad hoc proglašenih, formiranih i okvirno oktroiranih političkih zajednica ili kvazi-država s arbitražno dodijeljenim teritorijima odnosno podređenima strancima u sklopu ’novoga europskog poretka’ i okupacijskih zona tadašnjih centralnih sila.

Ti ratovi, sukobi, ustanci i revolucije završili su, kao što znamo, masovnim pokoljem nad stotinama tisuća zarobljenih pa izručenih, a onda i ostalih zatvorenih i progonjenih, koji su skupno i pojedinačno ubijani od Bleiburga do Gevgelije. Poglavito su tada stradali pripadnici hrvatskog naroda, koji je s krajem II. svjetskog rata doživio jedan od najmasovnijih genocida, ’etničkih čišćenja’, zatiranja slobode i svakovrsnih progona i otimačina u svojoj ukupnoj dotadašnjoj povijesti. S obzirom na takva prošla, a i novija iskustva, hrvatski ljudi i ozbiljni političari, diplomati i eksperti više su nego svjesni – ili bi morali biti svjesni! – da bi ono što se danas ili sutra dogodi u Sarajevu ili Beogradu, a i ono što se može za (jugoistočni) dio Europe ’skuhati’ u Londonu, Berlinu ili Moskvi, u Bruxellesu ili Washingtonu, i Hrvati mogli jednog dana ’pokusati’.

Širi „zajednički interes“ prema Zapadnom Balkanu i uži interes domicilnih i susjednih naroda i zemalja

Jedno je dakle „zajednički interes“, koji se u civiliziranim okolnostima i pod uvjetom demokratičnosti, poštenog partnerstva i transparentnosti u postupanju može smatrati legitimnim i moralno opravdanim. Širi interes, u krajnjem slučaju: kontinentalni interes odnosno interes čovječanstva, njegove dobrobiti i samog opstanka, mora biti zastupan i promican. Njega se u suvremenom svijetu, u najmanju ruku, ne smije zanemarivati. On bi utoliko više morao biti dobrohotan i sukladan proklamiranim ciljevima, a ne dvoličan, imperijalan ili perfidan.

No s njime u najmanju ruku ravnopravni jesu i „partikularni“ odnosno nacionalni interesi onih naroda i zemalja kojih se ’regionalno’ stanje i odnosi, u ovom slučaju na Zapadnom Balkanu, neposredno tiču ili ih neposredno pogađaju. „Zajednički interes“ zapadnih saveza i organizacija, ali i interes održanja međunarodnog poretka kao brane pred novom ratnom, osvajačkom i drugom barbarizacijom svijeta, nužno je zastupati, ne smije ga se zanemarivati ni isključivati, prezirati ili gušiti. No isto pravilo moralo bi vrijediti i za pojedinačne interese onih kojih se sve to izravno tiče, počevši od razumljivih interesa narodā, država i ljudi s tog područja, a odmah zatim i onih iz njegove neposredne blizine.

„Zajednički interes“ takozvane međunarodne zajednice odnosno de facto zapadne alijanse prema Zapadnom Balkanu poznat je onako kako je i proglašen odnosno kako je postavljen. On ima za cilj stabilizaciju, mir i prevladavanje prijepora iz prošlosti, reforme i opći napredak, uvođenje država i društava u zapadne strukture, vrijednosne sustave i standarde, sigurnost i sprječavanje geopolitičkog prodora trećih zainteresiranih sila i širenja njihove zone utjecaja ili ’preotimanja’ dijelova tog prostora od zemalja. Pritom se misli poglavito na Rusiju ili Kinu kao nepoželjne ’intrudere’. Čija su nastojanja doduše jednako legitimna, ali u danom kontekstu nisu u tom obliku i u ovom trenutku poželjna ili nisu ni dobronamjerna. Kao što ni zapadna nastojanja ako bi bila bezobzirno sebična ne bi bila za te zemlje poželjna ni njima dobrodošla.

U čemu bi se sastojali nacionalni probitci savezničkih zemalja susjednih ZB-u?

U čemu bi se pak sastojali nacionalni probitci savezničkih zemalja susjednih ZB-u, o toj temi vrlo se rijetko razmišlja i razgovara i na to vlade i javnosti dalekih velikih zemalja gotovo da i ne misle – iako se i na njih u svojim izjavama rado pozivaju. Kao da bi želje, ciljevi i probitci zapadnih sila bili sami po sebi razumljivi i legitimni, dok bi želje, ciljevi i probitci okolnih susjednih zemalja bili manje važni ili zanemarivi. A riječ je o prstenu od šest savezničkih zemalja koje ’okružuju’ čitavo područje ZB-a.

Naprotiv, obično se pristupa obrnuto, pa se rasprave vode o tomu što bi tih pet odnosno šest (Italija nije neposredni susjed) zemalja moralo učiniti kako bi se na području ZB-a ostvarivale zamisli što ih pred očima imaju ljudi iz dalekih metropola poduzetnijih i moćnijih zemalja.

To što je u nacionalnom interesu susjednih zemalja ima u osnovi dva aspekta. Dobro je oba spomenuti i naznačiti.

Prvi ulazi u kategoriju ideja, zamisli, ocjena i procjena. To što okolne zemlje mogu, zajedno s ozbiljnim i zrelim čimbenicima iz zemalja kojih se to izravno tiče, stavljati na zajednički stol sastoji se u dobroj ekspertizi, dakle u realističnu viđenju i opisivanju te u realističnu procjenjivanju stanje, a pogotovu u pokretanju onih djelovanja i procesa koje bi prema svakoj ili u svakoj pojedinoj zemlji ZB-a bilo u danom trenutku učiniti, ili ih ne bi bilo dobro ne učiniti.

Sigurno je uostalom, i to nije nužno nikomu ni dokazivati, da mnoge aspekte stanja, odnosa i perspektiva na Zapadnom Balkanu bolje poznaju i razumiju ljudi u Zagrebu, Budimpešti, Bukureštu, Sofiji ili Ateni, jednako kao oni u Sarajevu, Podgorici, Tirani, Skopju, Prištini i Beogradu, ili recimo kao oni u Mostaru, na Cetinju, u Kosovskoj Mitrovici, Kumanovu, Novom Pazaru ili Subotici, nego oni u Berlinu, Parizu, Londonu, Haagu, Bruxellesu ili Beču. Stoga bi u najmanju ruku bilo fair, dakle korektno i pošteno, a i mudro, da ljudi iz tih metropola ne samo pitaju za, nego i uvažavaju mišljenja koja čuju u glavnim gradovima i u ozbiljnim (ne ’plaćeničkim’) intelektualnim i političkim krugovima zemalja-saveznica koje su u neposrednom susjedstvu nekih država ZB-a ili u njima samima.

Interes Hrvatske kao jedne od osobito zainteresiranih susjednih zemalja po sebi je razumljiv i opravdan, no mora biti domišljen

Drugi aspekt tiče se poglavito posebnih interesa Hrvatske, Mađarske i ostalih članica zapadnih partnerstava odnosno alijansi. Razumljivo je da bi ti interesi trebali biti bliži ostalim zemljama-partnericama i saveznicama nego interesi zemalja na koje se zajedničke politike odnose. U protivnomu, članstvo u takvim ’klubovima’ bilo bi u tom pogledu bez-korisno, a odnos daljih prema bližima neiskren, dvoličan ili bahat.

Razumije se da je u tim pitanjima interes zemalja koje graniče sa ZB-om ili su mu u blizini razmjerno „sebičan“, iako ne mora biti samo sebičan, nego može biti i nerijetko jest posvećen dobrobiti vlastitih susjeda. – No zar su općenito manje „sebični“ nacionalni interesi praktički svih nacionalnih država na svijetu, a osobito onih većih i moćnih zemalja, bivših kolonijalnih i velikih sila?!

Gledano u tim relacijama, i interes Hrvatske kao jedne od osobito zainteresiranih susjednih zemalja po sebi je razumljiv i opravdan. Razumljiviji i opravdaniji nego interes onih koje su dalje od tog područja i koje s tim područjem imaju mnogo manje poveznica i korelacija nego što ih ima Hrvatska.

Uostalom, zašto bi to Hrvatska trebala davati prednost recimo njemačkom, francuskom ili američkom, slovenskom ili austrijskom, nizozemskom ili probitku nekih nadnacionalnih elita odnosno ’multinacionalki’ pred svojim vlastitim nacionalnim probitkom? Zar bi poradi njega trebala zanemarivati ili gušiti svoj vlastiti?

Eto, slikovito i pojednostavljeno rečeno, „stvar“ bi bila u tomu što je upravo rečeno. Nositelji i stratezi i tumači i hvalitelji i kritičari hrvatske vanjske politike, a isto tako i intelektualne elite koje se tim temama profesionalno bave morali bi si razbistriti pojmove i temeljne odnose. Morale bi ne pristajati na krijumčarenje tuđih „sebičnih“ nacionalnih politika pod obrazinom „zajedničkih politika“, a ujedno bi morale boriti se na pravo da o svemu imaju svoje mišljenje i inzistirati na očekivanju da se i hrvatsko mišljenje poštuje i ugradi u zajedničke koncepte i u zajedničke politike.

Razumije se samo po sebi da bi takvo mišljenje moralo prethodno biti pomno promišljeno, odvagnuto, uravnoteženo, provjereno i stavljeno u odgovarajuće diplomatske i ostale ’košuljice’.

Hrvatsku se i dalje promatra kao „objekt problema“, a ne kao „subjekta rješenja“

U prvoj polovini 1990-ih, kada je Hrvatska bila jedna od strana uključenih u prijepore i sukobe i ratove povezane s raspadom i sukcesijom bivše zajedničke federacije, a i godinama poslije toga, sve do ulaska u NATO 2009. te u EU 2013., vlade u Zagrebu bile su u razmjerno slabijem položaju od onih koji su von oben bitno odlučivali o onomu što je bilo i u hrvatskom interesu: od obrane i priznanja samostalnosti Hrvatske pa nadalje. No okolnosti su se otad bitno promijenile. Ostale su, na žalost, u svijesti mnogih stečene navike, a i „stečena prava“. To znači da se u međunarodnoj zajednici, u političkim i intelektualnim krugova Hrvatsku i dalje na žalost promatra kao „objekt problema“, a ne kao „subjekta rješenja“.

Tu se može govoriti i o određenom mentalitetu. Takav mentalitet održavaju i njeguju i u samoj Hrvatskoj oni duhovi koji su ili zadržali stoljetni mentalitet podložnosti raznim okupacijskim ’dvorovima’ s njihovim internacionalnim ideologijama, koji su poimani i slavljeni kao vrhovni autoriteti i dobrohotni jamci hrvatske dobrobiti (Aula est pro nobis!). Za jedan dio duhova takav vrhovni autoritet ostao je i u Beogradu, tamo u nekom „Belom dvoru“, što kraljevskom, što titovskom, za neke i u dalekoj Moskvi, sjedištu Kominterne i žarištu širenja „socijalizma kao svjetskog procesa“. Za neke takve i za mnoge mlađe duhove takav autoritet djelomice se ili posve premjestio na neke druge ’dvorove’, od kojih se najčešće spominje briselsko sjedište najvažnijih institucija EU-a. Pritom, takvi duhovi polaze od još jedne spinovske diplomatske himere, po kojoj je sve što dolazi izvana iz takvih „visokih nadleštava“ samo po sebi u osnovi dobro, opravdano, prihvatljivo i svrsishodno, pa se stoga mi tomu moramo bez suvišnog „zanovijetanja“ podvrgavati i to preuzimati i zastupati kao svoje gledište, polazište i kao osmislište svojih politika i svojih ukupnih nastojanja.

Nasuprot globalnijem pristupu velikih sila, nužno je inzistirati, makar i kao komplementarnoj protuteži njihovim ambicijama u oblikovanju zajedničkih politika, na promicanju ’regionalnog’ nacionalnog interesa prema zemljama koje su bliže i važnije nama nego njima. Obveza je vlade zastupati vlastite nacionalne interese, a i ustrajati na časti i dostojanstvu vlastitog naroda.

To su doduše kategorije koje tehnokratsko-pragmatični, plitki i ’napredni’ umovi teže razumiju ili ih uopće ne razumiju. No takve se mora podsjećati da ni nacionalni interes i ponos nitko nema pravo „usitniti“ ili „izdati“ ni za globalnu monetu ni za kratkoročnu ekonomsku, karijernu ili koju drugu korist.

Uostalom, kada i u suvremenom svijetu ne bi bilo tako, ne bi više unutar postojećih alijansi ni imalo svrhe da bude nacionalnih ustava, vlada, politika, gospodarstava, vojski, granica, kultura, jezika i identiteta. – A njih ima, ima!

(Svršetak sa sljedećim nastavkom)

Prethodno:

Zdravko Gavran: Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan? (1)

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo