Zdravko Gavran: Negativna domoljubna kampanja kao ’lajanje na mjesec’
Vrijeme:11 min, 30 sec
Domoljubna kritička publicistika, u svijetu kojim dominiraju anacionalno-ljevičarski mediji propagandističko-aktivističkog profila, svakako je potrebna i dragocjena. No potrebno je i bilo bi dragocjeno da svoje kritičke (tj. rasudbene, razlučne, lučidbene) sposobnosti ne upotrebljava samo na razobličavanje etabliranih medija, stranaka, udruga, vlastodržaca i ostaloga, nego i na
analiziranje pa i, kada za to ima razloga, kritičko vrjednovanje onoga što periodički izroni iz nepostojanja i predstavi se kao domovinska, desničarska, suverenistička, konzervativna, radikalna ili kakva već „naša“ alternativa spomenutoj prevlasti onih drugih. Da bi se pak tako nastupalo, pretpostavka je određena razina svijesti, znanja, praktičnog uma, i uistinu dobrih namjera, a svakako i spremnosti za hrvatski narod, domovinu, državu, županiju, grad, općinu i četvrt misliti, osjećati i mrijeti. Pretpostavka je sposobnost napuštanja antirežimske, antihadezeovske, antiduopolske, antikomunističke, antijugoslavenske, antiliberalističke, antiglobalističke, antivakserske, ’antiprotivne’ retorike, kao glavne uzdanice. Ona možda otkriva skrivene istine, ona zasigurno donosi pljesak kod određenog postotka publike, no ona nema za učinak politički uspjeh. Nego kao ukupni uspjeh bilježi već 20 godina zadržavanje svih nas u poziciji onih koji uporno i dalje ’laju na mjesec’.
Razumljiva su razočaranja i frustracije mnogih rezultatima posljednjih izbora, od Zagreba, u kojem je na vlast došla opskurna udrugaška klika, pa onih koji su zadržali vlast, a to po našoj ocjeni ne zaslužuju. Razumljivo je među ljudima razvijene nacionalne svijesti nezadovoljstvo stanjem Hrvatske, smjerom njezina kretanja i čitavom „mašinerijom“ upregnutom u to da bude tako kako jest, a ne onako kako bismo mnogi željeli da jest. Razumljiva je ozlojeđenost šutnjama, zatajama i izdajama mnogih, a ponajviše spoznajama o tomu da domaća i strana središta moći, vidljiva i manje vidljiva, perfidno upravljaju i predizbornim procesima i postižu onakve rezultate kakve žele, a ne onakve za kakve vjerujemo da ih želi i hoće glavnina hrvatskog naroda.
Većina uvjerljivo pobila naša predmnijevanja i razbila naša očekivanja
Takve su naime „naše“ procjene. No većina onih koji su na izbore izašli uvjerljivo je pobila naša predmnijevanja i razbila naša očekivanja. I ona maglovita i ona vrlo konkretna.
Razumljivo, time su još više pojačana dosadašnja hrvatska nezadovoljstva, sva ona nezadovoljstva koja ne dolaze do izražaja u medijima kojima štangu drže Hrvatsko novinarsko društvo, strani privatni vlasnici i upravitelji i domaći zakulisni namjesnici, sufleri, „prodane duše“ i neprijatelji hrvatskog nacionalizma i hrvatskog katolicizma, a u određenom postotku i (ne)skriveni neprijatelji same hrvatske državne državnosti, koje smo praznik (kiselo i tjeskobno) proslavili na dan drugog kruga lokalnih izbora.
Razumljivo je stoga da sva konkretna i opća ozlojeđenost dolazi do izražaja na onim portalima koji „dišu hrvatski“ i u objavama onih koje se ne mire s izokretanjem i potiranjem temeljnih vrjednota hrvatskog identiteta i baštine. Koji uviđaju da na izborima pobjeđuju i snage koje se ne mira ni sa samim temeljima na kojima je suvremena hrvatska država uspostavljena prije 30 godina i na kojima je bila krvlju, životima, žrtvama i samoprijegorom milijuna Hrvata obranjena, potvrđena i međunarodno priznata i afirmirana.
Pravednički gnjev razočaranih
Letimičan pogled na naslove oslikava neraspoloženja i pravednički gnjev razočaranih, koji se nakon izbora javljaju s hrvatskim domoljubnih pozicija. Evo užeg izbora naslova:
Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili
Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili
TOMAŠEVIĆ: Surađivat ću s Plenkovićem
Problem s Možemo je što ne znate je li gori grad kojeg žele ostvariti, ili grad kojeg će uspjeti
Damir Pešorda: Spašavanje kandidata Bojana
Zahvaljujući onima koji redovno sjede doma, Zagreb i Hrvatsku preuzeli partizani
Penava: Nevjerojatno je da je RH, članica EU, omogućila glasovanje lažno prijavljenima
Istinski pastir ne može gledati kako mu vuci uništavaju stado
Urbani desničar: Dok se Hrvat nada, orjunaš vlada
Našopane debele nevladine udružene guske zauzele Zagreb
Podcast Velebit – Marcel Holjevac: HDZ hrani krokodila jer se nada da će ga zadnjega pojesti
Hebrang: Izbori su pokazali odmak ulijevo, a ljevica nikad nije donijela dobro Hrvatskoj
Negoslavci 96% za HDZ: ‘Kolosalna pobjeda’ u središtima velikosrpske pobune 1991. godine
Fakultet političkih znanosti kao akademsko pokriće za Možemo i lijevo-liberalne udruge oko GONG-a
‘Neovisni’ Gong i Društvo politologa dali podršku ‘neovisnom’ Draženu Laliću
Peternel RTL-ovoj urednici: Draga Mojmira, čestitam na izbornoj pobjedi!
HDZ: Novinar N1 pokazao je bezobrazluk bahato docirajući premijeru
Radić (DP): Tomašević je posljedica političkog rada Andreja Plenkovića
Milinović: ‘Pupovac je ordinirao po Lici i poticao SDSS-ovce da glasaju za HDZ’
PLENKOVIĆ: “DP je kriv što ljevica pobjeđuje, desnica se ne smije fragmentirati”
Samo poneki članak daje prednost analitičkom uvidu pred napadačkim pristupom, primjerice ovaj:
Nakon izbora u Zagrebu jugonostalgičari vjeruju da su sada došli na štih, ali…
A još rjeđe, ako uopće, možemo naići na članke u kojima se legiji gnjevnih domoljuba poručuje da pogledaju i sebe, u zrcalu, da se kritički zamisle nad samima sobom:
Sjajni Karačić: Prestanite plakati i počnite raditi
Tu je u članku koji je vrlo kratak Davorin Karačić, odvjetnik i političar iz Neovisnih za Hrvatsku, domoljubnim kukavcima poručio ovo:
Umjesto kuknjave i plača te optuživanja drugih da su krivi za izborne rezultate, preporučujem rad.
Ako je Gnu [Tomašević] mogao kopitariti okolo naokolo i prodavati šuplje finte, ostavljati dojam da se bori za grad i malog čovjeka te da zna što radi, a nit se bori za malog čovjeka nit zna što radi, ništa vas ne sprječava da se vas nekoliko desetaka tisuća koji mrdate samo prstom kad treba tipkati statuse i plakati, skupi, udruži, učlani u stranke ili osnujete udruge.
Ništa vas ne sprječava da uočavate loše nogostupe, manjak kanti za smeće, ilegalna smetišta ili loš promet i da vršite pritisak.
Ništa vas ne sprječava da nudite ideje, izrađujete planove i sami stvarate uvjete za uspjeh vas i organizacija kojima se pridružite ili ih osnujete.
Čekanje mesije je čekanje Godota, a ako sam išta uočio zadnjih nekoliko godina je da političkim Hrvatima ne pada na pamet zasukati rukave, nego svi čekaju nekog spasitelja koji će u dva poteza i tri izjave okrenuti stvar.
Stvar se tako ne okreće.
„Stvar se tako ne okreće!“
U posljednjoj je rečenici glavna poruke: „Stvar se tako ne okreće.“ Na dosadašnji „protimbeno-domoljubni“ način borbe protiv njega „duopol“ nije oslabljen, još manje dokinut. Na dosadašnji „protimbeno-domoljubni“ način politički mozaik u Hrvatskoj samo je postao još crveniji, zeleniji, dugastiji i šareniji. Višedesetljetnim izlijevanjem nezadovoljstava po portalima i društvenim mrežama odnosno svakodnevnim pametovanjem za računalom stanje se nije preokrenulo. Ako se i preokrenulo, preokrenulo se, gledano s našeg hrvatskog motrišta, na gore.
U stanju koje imamo i u metodama javne i političke borbe za ono što smatramo istinskim interesima hrvatskog naroda, imamo zapravo posla sa sindromom tisućljetnog hrvatskog kritizerstva i pukog verbalnog opozicionarstva. U nekim prijašnjim državama bilo je razumljivo da opozicionarstvo živi od kritiziranja i kritičkog analiziranja postupanja vlasti, zato što u danim okolnostima nije bilo moguće ili nije bilo dopušteno slobodno politički djelovati. No danas je stanje drukčije: stoljetno analiziranje i kritiziranje i napadanje vlasti i dominantnih stranaka i struktura time su se pretvorili u puki surogat pravog i slobodnog političkog djelovanja.
Velik dio hrvatske domoljubne političke publicistike i medija služi poglavito dvjema psihološkim potrebama
Iskreno rečeno, teško je oteti se dojmu da velik dio hrvatske domoljubne publicistike služi poglavito dvama ciljevima, točnije dvjema vlastitim potrebama. Prva je potreba psihološke naravi kod onih koji uživaju reputaciju uglednih tumača političkih zbivanja: davanje oduška svom nezadovoljstvu i svojim deprimirajućim spoznajama. Druga je pak potreba isto tako psihološke naravi, ali na strani onih koji čitaju, slušaju ili gledaju ugledne domoljubne tumače političkih zbivanja. U njihovim riječima i tumačenjima oni traže i nalaze potvrdu onoga što sami uvelike ionako već znaju i osjećaju. Prvi dakle nalaze „utjehu“ u javnom istupanju, drugi nalaze „utjehu“ u praćenju tih javnih istupanja. I u pljeskanju njima.
Oni koji te spoznaje nemaju, koji nisu prosvijećeni niti pokazuju želju za domoljubnim prosvjećivanjem, čitaju i slušaju neke druge tumače, ili ne čitaju i ne slušaju nikoga. Njih ništa ne zanima, a ako ih što zanima, tada se ravnaju po onomu čime ih indoktriniraju glavni etablirani mediji.
Vrag ih zjabil da ih zjabil!
Hrvatska domoljubna publicistika kreće se dakle u zatvorenom krugu istomišljenika. Kojih je postotak razmjerno skroman, svakako nije ni blizu većinski, ali se zato dosad nije provelo nijedno istraživanje o tomu koliki broj ljudi ukupno prati sve te „naše“ medije, od Bujice pa do Podcasta Velebit, od dragovoljca.com pa do hkv.hr.
U svakom slučaju, nijedan od spomenutih i nespomenutih medija ne pokazuje nikakvu spremnost na samokritičko sagledavanje vlastite uloge i mogućega doprinosa u svim dosadašnjim izbornim i drugim političkim porazima. Ma ne, za sve su krivi zapravo „oni drugi“, vrag ih zjabil da ih zjabil, da se izrazimo ekspresivno kajkavski (i ’puregerski’) i sukladno pristupu koji ima svoju dugu tradiciju, od Krležnih sarkastično-ekspresionističkih Balada Petrice Kerempuha pa do suvremenih ironično-sentimentalističkih književno-publicističkih kolumni Hrvoja Hitreca. Problem nije ni u orijentaciji ni u stilu ni u književnoj kvaliteti, nego je u implicitno prevladavajućem duhu nemoći, rezignacije i defetizma, koji prožima i jedno i drugo, a i mnogo trećega. U duhu žuhkog verbalističkog oponiranja tuđinskoj ili otuđenoj vlasti i svim nepravdama i svem zlu koje nam svi ti hudiči, stalno iznova, eto, pred našim vlastitim očima, činiju.
Problem je u metodi – negativna domoljubima ne donosi uspjeh
I ne samo to. Kako stvarnost uporno prkosi željama, htijenjima, nadama i očekivanjima brižnih domoljuba, komentatori i analitičari sve se više žeste i pojačavaju retoriku. Izlazi se izvan svih granica normalne političke rasprave, kakva bi bila primjerena pluralnom i kompleksnom društvu, te sve što je ispod razine kvalifikativa kao što su: izdaja, veleizdaja, zlo, laž, prijevara, zločin, sotonizam… postaje „premlako“, „neuvjerljivo“ i „sumnjivo“. No sve se to hrvatovanje i napadačko retoriziranje pokazalo da je opet bilo ututanj. Što se žešće protivnike tako diskvalificira, oni utoliko bolje uspijevaju na izborima, i općenito u državi.
Problem je dakle u metodi. Istina je da je teško naći pravu metodu u ovako nenormalnim okolnostima, takvima da se na meti ljevičarskih medija i njihovih falangi našao i njihov neformalni pokrovitelj, „premijer Plenković“. No očito je da se metoda koju su do sada primjenjivali stekliški nastrojeni politički i medijski bojovnici s istaknutim hrvatskim stjegovima nije pokazala uspješnom. Istodobno, na ovim izborima, ako se zanemare Zagreb i Split kao primjeri poraza (retoričkog) hrvatstva, antikomunizma i antiliberalizma u svim njegovim dosad poznatim formama, vrijedne uspjehe postigli su neki nezavisni zastupnici i nezavisne liste. Neke od njih bile su sastavljene odnosno neki izazivači pojavili se praktički ad hoc, te su na izborima „potukli“ dotad dominantne igrače na svom području. S druge strane, bivši član HNS-a, međimurski župan Matija Posavec potvrdio je i bez HNS-a svoj županski status. Nisu ga ugrozile ni najjače stranke. Negativna metoda, očito, domoljubima ne donosi uspjeh, dok pozitivna nekima donosi neočekivan uspjeh, neovisno o snazi, profilu i programima stranaka koje iza njih stoje ili ne stoje.
Kampanje tih „alternativaca“ koji su uspjeli nisu bile ni ideološke ni napadačke. Ali su zato oni nastupali uvjerljivo, u njima se moglo prepoznati ljude kojima je doista stalo do dobrobiti određenih županija, gradova ili općina. Ljude koji su vjerodostojni. Koji se ne pretvaraju. Koji ne glume. Koji se ne razbacuju verbalnim petardama. Koji svoje nastupe ne iscrpljuju u prokazivanju drugih, nego u izlaganju i obrazlaganju onoga što kane učiniti u sljedećem mandatnom razdoblju.
Izazivačke snage koje se kite domoljubljem, demokršćanstvom, konzervatizmom i raznim atributima „anti“ ni iz najnovijeg iskustva ne izvlače potrebne pouke
Unatoč tomu, izazivačke snage koje se kite domoljubljem, demokršćanstvom, konzervatizmom i raznim atributima „anti“ te takva desničarsko-nacionalistička politička publicistika ni iz najnovijeg iskustva ne izvlače potrebne pouke. Nastavlja naime kritički se i napadački baviti drugima, kriveći druge za sve, a ne pokazuje spremnost izvršiti inventuru „vlastitih“ stranaka, političara i kadrova za koje je navijala ili koje je otvoreno, pa i preko svake mjere isključivo i nesnošljivo prema svima koji pokazuju određene sumnje i dvojbe, propagirala. Takvom metodom – ostane li hrvatska alternativa u trajnom nastajanju na takvim pozicijama – može se postići to da nikakav proklamirani preokret nabolje ne bude dosegljiv ni na sljedećim izborima za Hrvatski sabor.
Domoljubna kritička publicistika, u svijetu kojim dominiraju anacionalno-ljevičarski mediji propagandističko-aktivističkog profila, svakako je potrebna i dragocjena. No potrebno je i bilo bi dragocjeno da svoje kritičke (tj. rasudbene, razlučne, lučidbene) sposobnosti ne upotrebljava samo na razobličavanje etabliranih medija, stranaka, udruga, vlastodržaca i ostaloga, nego i na analiziranje pa i, kada za to ima razloga, kritičko vrjednovanje onoga što periodički izroni iz nepostojanja i predstavi se kao domovinska, desničarska, suverenistička, konzervativna, radikalna ili kakva već „naša“ alternativa spomenutoj prevlasti onih drugih. Da bi se pak tako nastupalo, pretpostavka je određena razina svijesti, znanja, praktičnog uma, i uistinu dobrih namjera, a svakako i spremnosti za hrvatski narod, domovinu, državu, županiju, grad, općinu i četvrt misliti, osjećati i mrijeti. Pretpostavka je sposobnost napuštanja antirežimske, antihadezeovske, antiduopolske, antikomunističke, antijugoslavenske, antiliberalističke, antiglobalističke, antivakserske, ’antiprotivne’ retorike, kao glavne uzdanice. Ona možda otkriva skrivene istine, ona zasigurno donosi pljesak kod određenog postotka publike, no ona nema za učinak politički uspjeh. Nego kao ukupni uspjeh bilježi već 20 godina zadržavanje svih nas u poziciji onih koji uporno i dalje ’laju na mjesec’.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
