Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili

2

 

 

 

Iznositi takve spoznaje, stalno iznova „otkrivati toplu vodu“, nije više vrijedno truda. Neka to čine vrli kolumnisti po umreženim portalima „unutar (hašekovskih) granica zakona“ odnosno (pro)režimske „političke korektnosti“. Stoga s ovim osvrtom Šiljo, s pravom i s razlogom, zaključuje svoj niz od 177 kolumni, koliko ih je objavio u ovom strogo definiranom razdoblju od 18. svibnja 2020. (prva je nosila naslov „Raspušteni Sabor“) do danas, 30. svibnja. Zaključuje taj niz na dan još jedne nacionalne blamaže (čast i priznanje vrijednim iznimkama; no stara latinska ionako nas uči: „Nulla regula sine exceptione! – Nema pravila bez iznimke!“) na izborima. Zaključuje ga na „Dan državnosti“, na koji su se i rasplinule preostale „alternativne“ iluzije – i što se tiče glavnih aktera na (estradnoj) pozornici, i što se tiče većine onih koji su ih (neuspješno) birali i što se tiče samog, većinski jadnog (ne)biračkog „naroda“. Zaključuje ovom kolumnom jedno potencijalno prijelomno, no opet jalovo razdoblje. U kojem je tolikim nezadovoljnim Hrvaticama i Hrvatima stajalo gotovo nadohvat ruke stvaranje nove, ne ljevičarske, nego hrvatski odlučne i vjerodostojne političke alternative statusu quo odnosno neojugoslavenstvu, neokomunizmu, neočetništvu i rastrojstvenom liberalizmu. I u kojem su šanse za nešto novo i bolje i hrvatskije i pravednije i humanije naposljetku („uspješno“) prokockane. S još jednim (nepriznatim) izazivačkim fijaskom kao epilogom. Za što krivnju snose i mnogi (zavedeni? nemarni? naivni? neprosvijećeni? zaboravni?) birači, oni koji su zatajili ideju hrvatske državnosti.

Zagreb – Vidikovac, 30. svibnja 2021.

 

Drugi krug područnih i mjesnih izbora u tzv. Republici Hrvatskoj doveo nas je do nekoliko nepobitnih spoznaja. Prva je ta da se „duopol“, kao glavni problem i motiv političkog angažmana vođe tobožnjeg „Domovinskog pokreta“, još više učvrstio po županijama ili gradovima. Druga je ta da su neke važne kote (Zagreb, Split i Pazin) osvojene od nove ljevičarsko-liberalno-globalističkih, a u Zagrebu i neotitoističkih snaga. Treća je spoznaja da je Miroslav Škoro razobličio sam sebe kao lažni vođa alternative prvomu i drugomu. Razotkrio se je naime kao asistent prvima i drugima (HDZ-u i SDP-u) te kao asistent pri proširenju duopola na triopol u Zagrebu. 

Nijednom riječju nije spomenuo ni narod ni hrvatski narod, nedajbože i hrvatsku državu 

Gospodin doktor Miroslav Škoro, ozarena lica, proslavio je „velik uspjeh“ njega i Domovinskog pokreta (DP), pripisavši sebi i svojoj stranci u zaslugu svoje „postignuće“ u Zagrebu i postignuća DP-a drugdje. Od spomena vrijednih gradova i županija, naveo je primjer Vukovara, gdje je pobijedio Ivan Penava, i to kao uspjeh Domovinskog pokreta. Prešutio je da Ivan Penava nije član Domovinskog pokreta, nego da ima svoju vlastitu stranku, i da je zapravo dojučerašnji hadezeovac.

Gospodin doktor Miroslav Škoro u obraćanju javnosti nije ni pomislio na davanje ostavke i slične trice, nego je ozarena lica slavio „uspjeh“. Pritom nijednom riječju nije spomenuo ni narod ni hrvatski narod, nedajbože i hrvatsku državu. Naprotiv, čestitao je pobjedniku Tomaševiću (za kojega isto tako nisu dostojni spomena ni hrvatski narod ni hrvatska država) i izrazio razumijevanje za teškoće koje će ovaj imati s obzirom na stanje kakvo zatječe u Zagrebu! Zaboravio je (već i prije drugog kruga) i svoju borbu protiv „duopola“. Taj problem za njega najednom više nije problem! Glavni problem za njega su i dalje udruge, koje da će on i dalje „razobličavati“. Bavit će se dakle kritiziranjem onih koji su dosad „sisali“ proračunske novce, a pritom im biti na raspolaganju i za možebitnu suradnju. Ne će se baviti onima koji su im omogućivali te im i dalje omogućuju da te novce „sisaju“, da ih troše na što troše i da steknu enormnu i ničim osobito vrijednim i ozbiljnim zasluženu enormnu važnost u hrvatskom društvu i državi.

 A kako i ne bi bili zadovoljni?

Gospodin doktor Miroslav Škoro najednom je proklamirao da je Domovinski pokret „demokršćanska i konzervativna“ stranka. Na što se gospodine magistar Andrej Plenković osjetio ponukanim narugati mu se, zato što je dirnuo u HDZ-ov monopol. Rugala se vrana svraki! Uostalom, i Plenković i najmanje pola njegove vlade bili su danas na misi u prigodi Dana državnosti u crkvi svetoga Petra u Zagrebu, koju je predvodio uzoriti gospodin Josip Bozanić. Nije li to dovoljno da HDZ polaže pravo na to da bude jedinom „demokršćanskom i konzervativnom strankom“. A ne da si to pravo prisvaja bilo tko drugi? Osim toga, HDZ vlada državom, vlada u velikoj većini županija. Kud ćeš većeg dokaza da je HDZ ne samo „narodnjačka“, nego i „demokršćanska i konzervativna“ stranka? 

Gospodin doktor Miroslav Škoro nema namjeru odustati. Naprotiv, on namjerava hrvatskom narodu, kojeg je u međuvremenu posve „izbrisao“ iz svoga vokabulara, i dalje nuditi sebe i svoju improvizaciju od stranke nuditi kao „džokera“, a zapravo kao „zeca“, sebe k tomu kao lažnog nacionalnog vođu i lažnog proroka nove narodno-nacionalne koncentracije. I kao uslužnog asistenta za održanje statusa quo. Kojim su svi oni koje gledamo na tv-zaslonima (osim nesretnog Čačića, Petrova i još ponekog) vrlo zadovoljni. A kako i ne bi bili zadovoljni? Veliko je suglasje i međusobno razumijevanje postignuto, iako su HDZ-ovi predstavnici ponešto disonantni i ponešto ozlojeđeni (ljevičarskim) medijskim tretmanom.

Izbori su armirali „status quo“ i otvorili dodatnu anacionalnu perspektivu

Ovi izbori, uz neke negativne i poneku pozitivnu, simboličku iznimku (Miro Bulj postao je gradonačelnik Sinja, a IDS je poljuljan) armirali su „status quo“ i otvorili dodatnu anacionalnu perspektivu. Nije to doduše više samo „duopol“ HDZ-SDP, nego se – s Možemo u Zagrebu i doktorom Puljakom u Splitu i s još nekim uspjesima novih i nezavisnih lista ili kandidata gotovo odreda lijevo-liberalnog, pa i neoboljševičkog profila – duopol prometnuo u (možda privremeni) „triopol“. 

’U ništa’

Sva velika domoljubna, desna, „suverenistička“, pravednička i hrvatska nacionalistička očekivanja da će doktor znanosti Škoro s Domovinskim pokretom ili doktor Božo Petrov s „Mostom“ ugroziti „duopol“ pretvorila su se ’u ništa’. No to nitko od njih ne priznaje. Nego svi „jašu dalje“, zadovoljni, a Škoro i ozaren (dok su lica onih uza nj i iza njega tužna i jedva skriveno razočarana), kao da su ostvarili manje-više sve što su i obećali. Što su obećali lakovjernim ili u nevolju dospjelim Hrvatima. Od kojih će se mnogi i dalje zanositi „velikim uspjesima“ i „karizmatičnim vođama“, među kojima je, naravno, i doktor znanosti Zlatko Hasanbegović, i niz drugih takvih i drukčijih uglednika. Domoljube masovno resi vrlina da uvijek nepogrješivo tipuju za ono što nije autentično, a nepogrješivo zaobilaze, odbacuju, preziru, prešućuju, a po potrebi i mrze (bez ikakva valjana razloga) ono što se tu i tamo pojavi kao doista autentično, primjerice naš PHB (koji je i nastavljač emigrantske Hrvatske republikanske stranke Ivana Oršanića i doktora Ive Korskog, a i temeljne političke orijentacije prema nacionalnoj državi hrvatskog naroda doktora Franje Tuđmana). 

Premnogi su, očito, zavaravani, izmanipulirani, „lobotomirani“. Mnogi očito ne žele i ne vole one koji razobličuju privide. A nemali broj radije uživa u samozavaravanju i političkom mazohizmu. Držeći se, valjda, one Arhimedove izreke, pojmljene po običaju obrnuto od njezina pravog i izvornog smisla: „Noli turbare circulos meos – Ne diraj mi u moje krugove! (ucrtane u pijesku).“

Ljevičarima se mora odati priznanje

Sve u svemu, nakon nebrojenih domoljubno-nacionalističkih, suverenističkih, desnih, demokršćanskih, katoličkih, identitetskih i moralističkih nastojanja ostaje gorak okus nemoći, pa i okus iznevjere, nerijetko i svojevrsne izdaje od „naših“. Ljevičarima se pak mora odati priznanje: Oni su uglavnom, ideološki, to što za sebe govore da jesu. Ne glume zanesenost svojim ljevičarskih i inim, po našem mišljenju, zabludama i fantazmagorijama. Desničari pak, od onih na „desnom centru“ pa sve do „pravih“ i „ekstremnih“, u pravilu se pokazuju kao oni koji nisu to što za sebe tvrde da jesu. Ili to nisu u dovoljnoj mjeri, na pravi način i u pravoj slozi. U tomu je bitna i gotovo jedina politički presudna razlika između onih koji i dalje, i sve više, i sve totalnije, uspijevaju s lijeva, točnije: s nehrvatskih ili protuhrvatskih pozicija, od onih koji i dalje uspijevaju kao tobože „stožerna“ i tobože „hrvatska“ i tobože „zajednica“ te onih koji su jučer ovo, danas ono, a sutra tko zna što. Koji su, da se poslužimo stihom baroknog pisca Gundulića, „vjetar, magla, sjen, dim, ništa“.

U svakom slučaju, establišment, režim i ono što se kolokvijalno naziva „duboka država“ nipošto nisu uzdrmani. Samo su si unutar sebe ponešto preraspodijelili udjele. Zgrada političko-stranačkog ustroja tzv. Republike Hrvatske stoji još čvršće nego što je stajala dosad. Na takvu situaciju može se primijeniti jedna duhovita i jetka Huxleyjeva rečenica iz „Vrlog novog svijeta“ (a aluzijom na dva stiha iz poeme Roberta Browninga): „Ford’s in his flivver. All’s well with the world.” U malo slobodnijem prijevodu: „Gospodin Ford je u svojoj staroj krntijici od automobila. Sa svijetom je sve u redu.“ S time da se to preinači ovako: „Svi smo i dalje gdje smo i bili – u staroj krntijici od Hrvatske. S kojom je sve u redu.“

Na Dan državnosti birači pokopali – 

Iznositi takve spoznaje, stalno iznova „otkrivati toplu vodu“, nije više vrijedno truda. Neka to čine vrli kolumnisti po umreženim portalima „unutar (hašekovskih) granica zakona“ odnosno (pro)režimske „političke korektnosti“. Stoga s ovim osvrtom Šiljo, s pravom i s razlogom, zaključuje svoj niz od 177 kolumni, koliko ih je objavio u ovom strogo definiranom razdoblju od 18. svibnja 2020. (prva je nosila naslov „Raspušteni Sabor“) do danas, 30. svibnja. Zaključuje taj niz na dan još jedne nacionalne blamaže (čast i priznanje vrijednim iznimkama; no stara latinska ionako nas uči: „Nulla regula sine exceptione! – Nema pravila bez iznimke!“) na izborima. Zaključuje ga na „Dan državnosti“, na koji su se i rasplinule preostale „alternativne“ iluzije – i što se tiče glavnih aktera na (estradnoj) pozornici, i što se tiče većine onih koji su ih (neuspješno) birali i što se tiče samog, većinski jadnog (ne)biračkog „naroda“. Zaključuje ovom kolumnom jedno potencijalno prijelomno, no opet jalovo razdoblje. U kojem je tolikim nezadovoljnim Hrvaticama i Hrvatima stajalo gotovo nadohvat ruke stvaranje nove, ne ljevičarske, nego hrvatski odlučne i vjerodostojne političke alternative statusu quo odnosno neojugoslavenstvu, neokomunizmu, neočetništvu i rastrojstvenom liberalizmu. I u kojem su šanse za nešto novo i bolje i hrvatskije i pravednije i humanije naposljetku („uspješno“) prokockane. S još jednim (nepriznatim) izazivačkim fijaskom kao epilogom. Za što krivnju snose i mnogi (zavedeni? nemarni? naivni? neprosvijećeni? zaboravni?) birači, koji su sve to omogućili.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo 

Facebook komentari

komentara