Umirovljeni američki pukovnik, profesor strateških studija:  Iran dugoročno gubi igru!

Dok Washington raspravlja o tome odražava li nedavno primirje s Iranom strateško ograničenje ili strateško skretanje s teme, umirovljeni američki pukovnik David Des Roches kaže da šira putanja sukoba govori drukčiju priču. Des Roches, bivši direktor za politiku Arapskog poluotoka u Pentagonu, a sada profesor u Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu, tvrdi da Iran dugoročno gubi igru ​​i da je njegov pad kao regionalne sile započeo mnogo prije posljednjeg rata. U intervjuu za Radio Slobodna Europa (RFE) on je rekao da je, unatoč Teheranovim naporima da rat prikaže kao uspjeh, Islamska Republika izašla vojno slabija, diplomatski izoliranija i ekonomski sve ranjivija. I da će arapske zemlje biti jako dugo prema Iranu nepovjerljive i svjesne njega kao njihove ugroze. I da je Iran ostavio Hezbolah na cjedilu, jer mu je sada najvažniji novac. A Iransku revolucionarnu gardu da će se s vlasti moći otjerati samo golom silom iznutra.

RFE/RL: Počnimo s pregovorima o Iranu. Posrednici u Dohi opisali su posljednju rundu kao “pozitivnu”, ali nije bilo napretka o većim strateškim pitanjima. Pregovarači su se usredotočili na pomorska i financijska pitanja, a ne na nuklearni dosje ili regionalnu moć. Sugerira li to da obje strane imaju manje utjecaja nego što su mnogi očekivali?

David Des Roches: Da, mislim da se može tako reći. Ne znamo šta se zaista dešava, ali postoji nekoliko problema za obje strane.

Prvo, obje strane očajnički žele ovo prikazati kao pobjedu. Obje strane govore, mi smo pobijedili, druga strana nije. To očito otežava postizanje dogovora kada pokušavaju nametnuti uvjete za koje druga strana kaže da ih ne može prihvatiti.

Drugi problem je što nismo baš sigurni ko je glavni u Iranu. Pregovarači će reći jedno, a onda će različiti oficiri Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) ili članovi parlamenta reći, ne, ne možemo ovo da prihvatimo, ne možemo ono da prihvatimo.

To je bilo očito od početka ovog procesa. Nakon razgovora u Islamabadu, i sjetite se, poslali smo potpredsjednika u Islamabad, što je dug let, gotovo čim su razgovori završili, Tasnim, iranska novinska agencija, izjavila je da je ministar vanjskih poslova prekoračio svoj mandat i da ono što je rekao nije iranska politika. I to vidimo iznova i iznova.

Mislim da je sasvim moguće da su neki od napada na brodove koje vidimo pojedinačni časnici Revolucionarne garde koji djeluju bez sveukupnog zapovjedništva. Teško je postići dogovor kada niste sigurni što se događa, kada iranski pregovarači moraju udovoljavati tvrdolinijašima kod kuće, a istovremeno pokušavaju postići dogovor s Amerikancima. To je jednostavno kaos i mislim da je to nešto što bismo trebali očekivati ​​neko vrijeme.

RFE/RL: Sljedeća runda diplomatskih pregovora sada je odgođena do nakon ajatolahovog sprovoda. Koliko neizvjesnosti stvara ova tranzicija vodstva?

Des Roches: Gle, mi čak ni ne znamo je li sadašnji ajatolah živ. Nema dokaza. Nismo čuli njegov glas. Nismo vidjeli njegovu sliku.

Dakle, ovo bi mogla biti tvrdokorna frakcija koja smišlja svoju poruku i kaže: “Ovo je ono što kaže vrhovni vođa”, pripisuje mu poruke. Ovdje ima mnogo neizvjesnosti i, iskreno, mislim da ćemo biti u poziciji u kojoj se trenutno nalazimo još neko vrijeme.

Obje strane riskiraju da odu predaleko. Jasno mi je da ono što motivira [američkog] predsjednika [Donalda] Trumpa je cijena nafte, jer to ima unutarnji utjecaj u Sjedinjenim Državama i utječe na međuizbore.

Trenutno su cijene nafte pale, a iranska mornarica je toliko uništena da je smanjena njihova sposobnost ometanja neutralnog civilnog brodskog prometa.

I važno je napomenuti: Iran nije pokazivao mišiće protiv američke mornarice. Pokazivao je mišiće protiv indijskih teretnih brodova. Nafta i dalje teče. Ako se pregovori oduže nakon izbora, sasvim je moguće da će Trump reći: “Dali smo ovome priliku” i vratiti se borbenim operacijama.

Mislim da je u interesu obje strane da se postigne sporazum. Ali pozicija Irana je mnogo nesigurnija nego što ljudi misle.

Hormuški tjesnac i ‘rat osiguranja’

RFE/RL: Iransko zajedničko vojno zapovjedništvo upozorilo je da svi naftni tankeri koji prolaze kroz Hormuški tjesnac moraju slijediti rute koje je odobrio Iran. Je li to znak pomorske dominacije ili obrambeni stav oslabljenog režima?

Des Roches: Važno je napomenuti da iranska ciljana publika u ovom slučaju nije vojska, već komercijalno tržište osiguranja u Londonu. U osnovi, pokušavaju stvoriti neizvjesnost, pa tvrtke za pomorsko osiguranje naplaćuju pretjerane cijene. To obeshrabruje neutralne komercijalne brodove da prolaze kroz tjesnac.

Trenutno, osiguranje plovila iznosi oko osam posto osigurane vrijednosti. To je previsoko za većinu tvrtki. To je ono što pokušavaju postići.

U međuvremenu, vladini tankeri i američki ratni brodovi nastavljaju prolaziti. Oni djeluju u omanskim teritorijalnim vodama. I kad god je iranski napad usmjeren protiv jednog od tih brodova, dolazi do trenutnog odgovora protiv lansirnog mjesta i povezanih sustava zapovijedanja i upravljanja. Dakle, vojno, to nije stvarna prijetnja.

Ono što Iran ovdje radi je komercijalna ucjena. To je kao da netko kaže farmaceutskoj tvrtki s četiri milijuna boca paracetamola na tržištu: Negdje ćemo otrovati dvije boce. To je ekvivalent.

RFE/RL: Iranski dužnosnici više su puta upozorili na trenutnu odmazdu u slučaju prijetnje. Ima li Teheran još uvijek konvencionalni kapacitet za održivu vojnu eskalaciju?

Des Roches: Ne. Iranski kapaciteti nisu vojno značajni i nisu bili tijekom cijelog ovog rata. Da je Iran želio voditi pravi rat i nanijeti ozbiljnu štetu Sjedinjenim Državama, onda bi prvog dana lansirao stotine projektila na američke zračne baze u Levantu.

Da su imali 600 raketa i efikasno lansirali 400, možda bi neke prošle. Možda biste vidjeli satelitske snimke koji prikazuju uništene lovce Joint Strike Fighters na zemlji.

To bi bilo katastrofalno. Ali to nisu mogli učiniti. Umjesto toga, pokrenuli su raštrkane napade, a ne koncentrirane plotune, na civilnu infrastrukturu u Zaljevu i neke američke objekte. To nije vojno značajno. To je uznemiravanje.

Nisu potopili brod američke mornarice. Napadaju neutralne civilne teretne brodove. Ništa od toga nije dopušteno prema zakonima kopnenog ratovanja. Ovo je ponašanje umirućeg režima koji pokušava vlastitu krizu pretvoriti u globalnu krizu napadajući ljude koji se ne mogu braniti.

Poziv na buđenje u Zaljevu

RSE: Tvrdili ste da su države Zaliva imale strateški poziv na buđenje. Da li se pokušaj Irana da ih odgurne od Vašingtona zapravo obio o glavu?

Des Roches: Apsolutno. Prije ovih napada, u Zalivu je postojala nova generacija koja je na Iran gledala onako kako su neki zapadnjonemački političari 1960-ih i 1970-ih gledali na Istočnu Njemačku: To je problem, ne sviđa nam se, ali je naš susjed. Moramo pronaći način da živimo sa tim.

Postojalo je uvjerenje da će komercijalne i kulturne veze osigurati izolaciju. Ta je iluzija nestala. Zaljevske zemlje uskratile su SAD-u i Izraelu pristup i pravo preleta za te operacije. Bili su isključeni. Pa ipak, bili su napadnuti. To mijenja sve.

Trebat će promjena režima i vjerojatno čitava generacija da se Iran počne doživljavati kao išta drugo osim stalne prijetnje. Budući odnosi između Zaljeva i Irana shvaćat će se kroz prisilu, gotovo iznudu, a ne kroz angažman.

RFE/RL: Drži li Iran još uvijek svoju regionalnu mrežu posrednika na okupu ili vidimo kako se osovina otpora počinje lomiti?

Des Roches: Iran još uvijek ima utjecaj, ali je jasno da su izdali libanonski Hezbollah. Cijeli proces pregovora bio je o tome da Iran dobije novac.

I kada je ovo počelo, da je bilo iskrenog razgovora, priznali bi da više ne mogu podnijeti ekonomske patnje Hezbollaha. Tek nakon izvješća Axiosa, gdje je predsjednik Trump citiran kako kaže da će postaviti maksimalističke zahtjeve, iranski su čelnici pokušali gurnuti Libanon u prvi plan pregovora. To je bila prijevara. Nisu mogli javno priznati da napuštaju Hezbollah. Ali gotovo ništa nisu učinili da pomognu. I dobro su znali da će Izrael, kada narede Hezbollahu da djeluje, to pozdraviti kao priliku da ih eliminira.

Ono što vidimo jest da iransko vodstvo daje prioritet iranskim interesima. To je ekonomija. Takozvana os otpora nije savez jednakih. To je kotač.

Iran je središte. Hezbollah, iračke milicije, Assad – oni su prečke. A prečke su potrošni materijal. Možete voziti bicikl bez dvije prečke.

Strateški pad Irana

RSE: Gledajući van bojnog polja, šta bi kreatori politike trebalo da prate kako bi procijenili da li je ovaj rat zaista promijenio stratešku ravnotežu?

Des Roches: Ključna je točka odnos između politike i vojske. Ono što vidite u Iranu je vojna grana, Revolucionarna garda, koja je postala središte političke moći.

Od 2009. provodi usporeni puč. Njezin je cilj zadržati Iran usko usmjerenim na dominaciju nad svojim neposrednim susjedima. Protraćio je ogromno bogatstvo. Iran je zemlja neiskorištenog komercijalnog potencijala i intelektualnog genija, a sve joj je to oduzeto.

Ako se sukob nastavi, najučinkovitije su ciljana ubojstva pripadnika Revolucionarne garde i sve veća izolacija Garde i njihovih obitelji. To je ono što stvarno opterećuje sustav. Neće se dobrovoljno odreći vlasti. To je stvarnost.

RFE/RL: Na temelju svega što ste rekli, ograničene diplomacije, ograničenih vojnih opcija i ekonomskog pritiska, ulazi li Iran u razdoblje dugoročnog strateškog pada?

Des Roches: Iran je u strateškom padu od pada [bivšeg sirijskog predsjednika] Bashara al-Assada. Mislim da ćemo, kada se otvore arhivi, otkriti da je sirijski rat iscrpio ogromne resurse iz Irana, ljudstvo i novac. Pokušali su ga održati uvozom boraca iz iračkih, pakistanskih i afganistanskih milicija.

Ali središnji kadar, časnici Revolucionarne garde, pretrpjeli su velike gubitke. A potrošena količina novca bila je ogromna. To je bila prekretnica. Zatim, kada je Assad pobjegao u Moskvu, Hezbollahov logistički kanal je poremećen na način koji je Hezbollah učinio ranjivim. Tada se pad stvarno ubrzao.

Ali ako se vratimo još dalje, u 2009. godinu, kada je Revolucionarna garda odlučila dominirati iranskom politikom tijekom Zelenog pokreta (Iranski zeleni pokret bio je masovni ustanak za politička i građanska prava koji je izbio nakon spornih predsjedničkih izbora 12. lipnja 2009.).

Ovo bi se moglo pokazati kao dublja prekretnica. Kada državni sigurnosni aparat počne vladati zemljom, pojedinci unutar njega počinju donositi odluke koje koriste njima samima, a ne naciji. I tada počinje nacionalni pad. U slučaju Irana, ovaj je proces započeo davno.

RFE/Hrvatsko nebo