Marko Ljubić povodom Trnjanskih krjesova: Treba Plenkovića totalno ogoliti kao kukavičje jaje nacionalne i konzervativne politike!

Svake godine se početkom svibnja snažno intenziviraju rasprave o karakteru 8.i 9. svibnja 1945. godine, primarno sa stajališta posljedica za hrvatski narod, što bi po definiciji nacionalne državnosti moralo biti presudno za ocjenu svakoga povijesnoga događaja, pri čemu svjedočimo, usprkos pokušajima skrivanja, jasnoj državnoj politici s jedne strane i s druge strane u gotovo svemu bitnome suprotnom stavu većine naroda, ali i realnim povijesnim činjenicama.

Kako je onda moguće da politika, koja se izvorno poziva na baštinu pobjede na prvim slobodnim izborima 1990., zatim na političku volju hrvatskog naroda na referendumu 91., na proglašenje nezavisnosti i konačno na obranu naroda i države od 91. do 95./98. danas kao svoju temeljnu političku vrijednost ističe i korištenjem moći državne vlasti snažno brani polazište o temeljnim vrijednostima “pobjede” 1945., s tim i narativ oslobođenja Zagreba i Hrvatske, a samo nekoliko dana kasnije na državni spomendan na žrtve te pobjede i oslobođenja poznate kao žrtve Bleiburga i Križnog puta, komemorira stradanje hrvatskog naroda?

Je li moguće i je li održivo te dvije potpune suprotnosti predstavljati – temeljom suvremene hrvatske države?

Nikako nije.

Integracija ili sinteza tih suprotnosti u nešto što bi moralo biti vrijednost i održivi novi kvalitet s razvojnim potencijalom naroda, se hrvatskom narodu doslovno nameće korištenjem svih sustavnih utjecaja, iako je svakom zdravom razumu i svakoj kontekstualnoj društvenoj logici potpuno jasno da to nikako nije moguće i da takva integracija ne može postojati bez, ili prisile i nasilja, ili bez modela sustavne prevare potkrijepljene skrivenim nasilništvom.

Uzmimo samo iznimno vidljive temeljne suprotnosti.

Ako je čak moguće prihvatiti da je pad NDH prvi čin omogućavanja slobode hrvatskom narodu, koju simbolizira protivnička strana hrvatskog naroda svrstana u partizanske postrojbe, institucionalizirana u ZAVNOH i politički predvođena komunističkom partijom, jer za takav stav se mogu pronaći argumenti da je NDH realno bila sudbinski ovisna od Hitlerovog Reicha i da nije bila slobodna i demokratska država, nemoguće je zanemarivati slijedeće:

Prvo, progon i sustavne, u Europi tada neusporedive pokolje hrvatskog naroda koje je počinila Titova vojska uključivo s pripadnicima hrvatskog naroda u njenim postrojbama.

Drugo, jugoslavenski karakter KP, koja je primarno polazila od jugoslavenske i internacionalne, a ne od hrvatske državnosti i kojoj je hrvatska državnost, makar i preko nositelja u pobjedničkim redovima vojske i politike, bila potpuno potčinjena, sekundarne i izvedene naravi, umjesto da je posve obrnuto.

Treće, državna politika otimanja privatne imovine, protjerivanja s masovnim ubijanjem autentičnih manjina, posebno Talijana i Nijemaca, te prisvajanja imovine hrvatskih Židova, koju je u okviru antižidovskih zakona oduzela NDH, od strane pripadnika komunističkog političkog i vojnog rukovodstva, bez ikakve namjere vratiti tu imovinu i poništiti realne zločine poražene NDH.

Četvrto, ni na kraj pameti KPJ nije bilo omogućiti slobodno političko djelovanje i odlučivanje hrvatskog naroda o svojoj državi, samostalnoj ili o prihvatljivosti i karakteru Jugoslavije.

Peto, preseljenje stanovništva s izraženim posrbljivanjem na ključnim točkama hrvatskog nacionalnog povijesnog prostora, koje će devedesetih godina dvadesetog stoljeća pokazati davnašnju jugoslavensku političku narav s granicama tzv. Velike Srbije, odlučivanje o granicama tadašnje federalne jedinice Hrvatske, status hrvatskog naroda i povijesnih prostora u Vojvodini, BiH, Boki Kotorskoj s definicijom federalne Hrvatske državom hrvatskog i srpskog naroda.

Zatim je nemoguće zanemariti da je pobjeda Titove vojske u savezu sa sovjetskom “Crvenom armijom”, počevši od 15. svibnja i predaje vojske NDH na Bleiburgu do 1990. godine hrvatskom narodu, uz već spomenuti pokolj po nekim procjenama i do 250 tisuća Hrvata, progon preko deset posto stanovništva ili recimo trećine ondašnjeg stanovništva Zagreba, sve do prvih slobodnih izbora u travnju i svibnju 1990. značila praktično i materijalno isključivanje Hrvatske iz društva slobodnih europskih naroda, te da je ta “pobjeda” i “sloboda” značila progon i ubijanje ljudi zbog isticanja prava na slobodu hrvatskog naroda.

Nadalje, ako je već pad NDH i pobjeda Titovih armija s komunističkim konceptom Jugoslavije zaista logički i politički održiv izraz slobode hrvatskog naroda, ako je to stvarni povijesni temelj današnjega državnoga poretka i današnje države, nameće se pitanje svrhe, smisla, ali i naravi nacionalne politike i nacionalne izborne volje 1990. godine, te prirode rata koji su hrvatska država i hrvatski narod vodili od 1991. do 1995. godine i operacije Oluja u Hrvatskoj, te u operacijama u BiH. Proglašavanje “pobjede” i “stečevina pobjede u Drugom svjetskom ratu” s tada uspostavljenim poretkom u Europi, temeljom današnje Hrvatske, zatim to proglašavati demokratskom baštinom i europejstvom, doslovno i neobranjivo znači potpunu negaciju uspostave današnje države i njenoga ustavnog karaktera, ali i posredni pristanak na srpsku matricu, da je Srbija od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i u BiH branila srpski narod od fašizma i ustaške agresije, da je Milošević branio uspostavljeni europski poredak, „demokraciju“ i „slobodu“ postignutu pobjedom 1945., što znači da je tada obnovljena država, zapravo druga NDH, istog „fašističkog“ karaktera, pa je uz ostalo bilo nužno i u Hrvatskoj osnovati antifašistički pokret, kad već Srbija i tadašnja Jugoslavija nisu uspjeli poraziti „hrvatski fašizam“, za trajnu političku borbu protiv fašističke naravi nove države i naroda.

Danas upravo predsjednik HDZ-a i već deset godina lider vladajuće zakonodavne i izvršne vlasti Andrej Plenković s navodnih nacionalnih, suverenističkih i konzervativnih pozicija uporno zagovara državnu politiku pobjede u Drugom svjetskom ratu, tada uspostavljenog europskog poretka i antifašizma kao temeljne državne vrijednosti, a da kontradikcija bude potpuna, istodobno se poziva na državotvorno naslijeđe Tuđmanovog HDZ-a, na politiku uspostave države, koja je neupitna negacija nakon Drugog svjetskog rata uspostavljenog europskog poretka i tada uspostavljene Jugoslavije s njenim komunističkim sustavom, a konačna karikatura svake logike i zdravog razuma je da je prvi potpredsjednik Plenkovićeve Vlade i zamjenik predsjednika stranke general Tomo Medved, ratni pobjednik iz 95., koji je ratnu i političku slavu i reference isključivo stekao borbom protiv jugoslavenskog komunističkog poretka u vidu srpske agresije, koja je političko dijete upravo toga poretka.

Neshvatljivo je da se u tolikim prigodama u kojima čak i u nazočnosti prohadezeovskih i hadezeovskih generala Medveda, Krstičevića, Miljenka Filipovića i drugih, Plenković poziva na baštinu pobjede u Drugom svjetskom ratu, na tada uspostavljeni europski poredak, slobodu i demokraciju, baš nitko od njih ne usudi pitati – pa dobro Predsjedniče, kojeg smo mi vraga radili, zašto smo generali i što ćemo ti mi, kad smo mi rušili taj poredak i od njega branili hrvatski narod!?

U tom razornom i potpuno kontradiktornom kompleksu političkih teza, posve je logična činjenica da Plenković srpsku agresiju na Hrvatsku uvijek naziva “Velikosrpskom Miloševićevom agresijom“, jer u nemogućnosti pristanka na otvoreni srpski narativ rata 91.-95., na taj način, uz politike baštine uspostave Jugoslavije 45., Plenković amnestira jugoslavensku političku paradigmu i ideju u današnjoj Hrvatskoj, izdvajajući iz nje zloćudnost i kriminalizirajući Miloševića kao njenu suprotnost ili neprihvatljivog izvršitelja, koji je jedino prekoračio granice djelovanja, a nije ni uspio ostvariti zadaću. Ako netko ne zna usprkos iznesenog o čemu govorim, neka pogleda ako nije, filmić “Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koga je financirala Plenkovićeva vlast i koji je silovito predstavljen kao vrhunac nove kulturne i identitetske vrijednosti današnje države.

Plenkovićeva politička i državna teza o “Velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji” je u tom orkestrirano i propagandistički proslavljenom kratkom filmu predstavljena riječima “čovjeka koji nije mogao šutjeti”, umirovljenog oficira JNA, koji žestoko napada srpskog vojnika nazivajući ga barbarom i pozivajući se na čast oficira JNA.

Nikakve sumnje nema, ne samo zbog organske institucionalne otvorene veze između Plenkovićeve vlasti i ekipe toga filma, pisca predloška, scenarija, redatelja, producenta i glumaca, da je u podlozi državne Plenkovićeve politike i u temeljnoj poruci filma ista politička platforma.

A to je podmukla negacija samih temelja suvremene nacionalne hrvatske državnosti.

Te nevjerojatne kontradikcije, o kojima se samo povremeno i s marginalnih pozicija mogu čuti razložna pitanja, u zadnje vrijeme neobično snažno i iz Domovinskog pokreta, Plenkovićevoga koalicijskoga partnera, koji očito ne prihvaća poziciju pomagala njegove vlasti bez političkog subjektiviteta, godinama prolaze bez sustavnog javnog razmatranja i bez programske političke negacije, ne samo u HDZ-u, koga realno Plenković s izrazito ljevičarskim politikama uništava i potpuno razara odbacujući mu prije svega kadrovskim politikama još uvijek prisutne ostake državotvornoga naslijeđa, nego i na cijelome desnom spektru, odavno agenturno razmrvljenom i kontroliranom, i dalje s lakoćom nestaju ispod umjetno produciranih javnih sukoba.

Zastrašujuća je jalovost i neinventivnost aktivističkih grupa, inicijativa i strančica na konzervativnom, kršćanskom i desnom nacionalnom političkom spektru, ništa manja i povijesnih nacionalnih institucija i hrvatske akademske zajednice, koja se ni ne usuđuje samostalno javno razmišljati ili propitkivati što su to primjerice europske politike, europske vrijednosti, kojima se praktično eliminira ili javno kompromitira svaka autentična nacionalna ideja u Hrvatskoj, a i brane krajnje neprihvatljive idejne i programske teze i politike, da ni ne govorimo da se usudi ozbiljnije svoja nacionalna iskustva, povijesne vrijednosti i stavove zastupati u Europi ili snažnije tražiti takvo djelovanje državnih politika, kao doprinos suvremenim europskim vrijednostima.

Primjerice, proslava realne okupacije Zagreba kao oslobođenja i afirmacija nevjerojatnog masovnog zločina protiv hrvatskog naroda, se praktično poklapa s danom pobjede nad nacizmom, pri čemu je to povezano s danom proglasa francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je predstavio svoju ideju nove europske zajednice, političke preteče današnje Europske unije. U Milanu je 1985. godine Vijeće tadašnje Europske zajednice donijelo odluku da se 9. svibanj obilježava kao Dan Europe.

Ima li neki narod istočne Europe, ima li hrvatski narod jedan, jedini razlog taj dan obilježavati kao Dan Europe?

Konačno, o kojoj Europi mi govorimo?

Što je to Europa?

O kojoj pobjedi i o kojem oslobođenju Europe govorimo povezujući kapitulaciju Hitlerovog Reicha pred zapadnim saveznicima 7. svibnja i 8/9. svibnja pred SSSR-om, kad već i s pozicija Europske komisije, mnogi će reći – konačno, potpredsjednica Kaja Kallas upozorava da Estonci nemaju ni jedan razlog slaviti svoje ropstvo i zamjenu jednoga okupatora drugim, jednoga zla istim takvim i vremenski neusporedivo dugotrajnijim, epohalno razornijim?

Koji to istočnoeuropski narod, uključivo i hrvatski narod, realno i s minimumom razumskih uporišta može reći da je padom nacizma – oslobođen?

Zar ne bi Danom Europe, danom konačnog oslobođenja europskih naroda trebalo obilježavati recimo pad Berlinskog zida 9. studenoga 1990. godine, koji simbolizira pad komunističkih diktatura, čime bi svim istočnoeuropskim narodima i državama, pa i hrvatskom narodu to bilo neusporedivo prihvatljivije od veličanja slobode zapadnoeuropskih naroda kao svoje iz perspektive zanemarivanja, ali i aktualne afirmacije komunističkog jugoslavenskog režima?

Zar je moguće zanemariti činjenicu da se slobodom predstavlja progon najmanje deset posto hrvatskog naroda i stotine tisuća ubijenih, te trajanje progona, zlostavljanja i ubijanja punih 45 godina, s eskalacijom vojne agresije iz istoga brloga 1991. godine? Zašto Plenković ne reagira kao kolegica Kaja Kallas, zašto se u Hrvatskoj na desnom spektru ističe reakcija europske povjerenice, a isto pitanje se na desnici ni ne pomišlja uputiti aktualnoj vlasti, HDZ-u i Andreju Plenkoviću, koji antifašistički poredak u Hrvatskoj uporno predstavlja kao civilizacijsko naslijeđe „europske pobjede“ nad fašizmom i nacizmom, kao europski temelj suvremene hrvatske države, iako je jasno kao dan da je to reinkarnacija totalitarnog komunističkog jugoslavenskog režima i potpuna suprotnost svakoj ideji hrvatske državnosti? Zbog toga je licemjerno javno i politički „ratovati“ protiv karikaturalnog Tomaševića i prilično perverzne skupine političkih spodoba, koji godinama izvršavaju najprljavije naloge neusporedivo opasnijih kreatora javne i političke prevare hrvatskoga naroda, stvarnih nositelja moći u zemlji, koji upravljaju državom.

Početak svake promjene je stvari nazvati imenom i prezimenom, a prvi korak je emancipacija relevantne nacionalne desne politike, koja će prije svega Plenkovića totalno ogoliti kao kukavičje jaje nacionalne i konzervativne politike, ako je to još uvijek nekome zagonetka i nejasno. Nije problem šačica profesionalnih provokatora kojima je izručen Zagreb s golemim financijskim resursima od oko četiri milijarde eura, stvarni problem su državne politike koje su omogućile postojanje tih perverznjaka i dale im toliku moć, samo zato da bi sebe mogli podmuklo prikazivati drugačijima i desetljećima varati narod, paleći umjesto krijesova temelje hrvatske nacionalne državnosti.

Cijeli tekst može se pročitati OVDJE.

Povezano:

Što je nama NDH: „Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama“

Substack/Hrvatsko nebo