Što je nama NDH: „Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama“

„Ne priznati da sam narod najbolje zna svoje prave koristi, nego tvrditi da to znanje ima netko izvan njega, znači u sljepoći primati na se preveliku odgovornost, kojoj se razumni vladari uklanjaju; znači k prezrenju naroda od kojih vladari stoje još i porugu pridati. (Dr. Ante Starčević).“

Nastojanja da se izbriše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaštvo iz hrvatske povijesti, ili njihova upotreba radi discipliniranja svakoga koji se ne uklapa u diskurs neprijatelja hrvatske državnosti, pooštrila su se od kada je Republika Hrvatska preuzela jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Stoga ta problematika zaslužuje kratak osvrt, isključivo s hrvatskog stajališta, jer se jedino s hrvatskog stajališta mogu ocjenjivati bitni događaji u hrvatskom narodnom životu

Povijesnu ulogu ustaštva treba staviti u povijest, kamo ona i pripada, i ne dopustiti da ju se stavi u svakodnevnu politiku, što rade naši brojni neprijatelji. Titova Jugoslavija oblikovala je 45 godina javno mišljenje kako bi ga nametnula ne samo novim generacijama, nego i tzv. međunarodnoj zajednici, povezujući ustaštvo sa zločinom, bez obzira na činjenice i na istinu, s ciljem uništavanja hrvatskog otpora tada i sada samim prišivanjem ustaštva. Danas to nastavljaju baštinici jugoslavenskog komunizma. Zašto? Zato što je ustaštvo predstavljalo hrvatsku nezavisnost, odnosno smrt Jugoslavije, za koju su se borili njihovi predci, ali i kako bi zadržali ili povećali povlastice koje su dobili njihovi predci za vrijeme jugoslavenske diktature. Stoga sve one koji ne pristaju na njihovu  “službenu povijest” proglašavaju “revizionistima”.

Prof. Božo Dugeč: Tadašnja nacionalna nezavisnost u svjetlu ne-nezavisnosti današnjih država

No ne treba se zbog toga uzrujavati previše, to je “povijest” malim početnim slovom koju je stvorila i nametnula Titova Jugoslavija i koju sada nastavljaju baštinici jugoslavenskog komunizma i velikosrpstva i njihovi međunarodni pokrovitelji. Nije to prava Povijest. Mi koji smo baštinici državotvornog hrvatstva moramo biti svjesni onoga što je bilo bitno u ustaštvu i to očuvati, ali i svjesni onoga što je nebitno i toga se odreći u korist današnje borbe hrvatskog naroda za učvrstiti današnju hrvatsku državu. Znamo mi da su ustaše bili hrvatski dragovoljci Drugoga svjetskog rata, znamo mi i ovo: “Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje na svijetu. Činjenica je to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića i ustaška država i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država”. (Prof. Božo Dugeč, časopis „Republika Hrvatska“ br. 121, 1979.).

Potrebno je izgraditi sadašnjost i budućnost na temelju pouka naše povijesti te pročistiti vlastito povijesno pamćenje

Znamo mi da bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske slom komunizma ne bi doveo do hrvatske nezavisnosti, nego samo do promjene vlasti odnosno do zamjene jednopartijskog sustava sustavom višestranačke demokracije. Znamo mi da su hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat uspjeli zato što je hrvatski narod vjerovao da se može osloboditi jer su pola stoljeća prije toga naši predci ostvarili hrvatsku državu (a ne zato što je znao da je Hrvatsko Kraljevstvo bilo nezavisno do 1102.). Znamo mi da je naraštaj masakriran u Bleiburgu ljubio slobodu hrvatskog naroda i vjerovao da može biti sretan samo ako je slobodna u vlastitoj državi. Nakon Bleiburga i 45-godišnje diktature znamo i da nas ne će tzv. međunarodna zajednica zaštititi u ime univerzalnih vrijednosti, nego da se moramo zaštititi sami (i to smo učinili u Domovinskom ratu). Znamo i da nama sada – kada smo i u EU-u i u NATO-u – tzv. međunarodna zajednica ne će oprostiti SLUČAJNO SAVEZNIŠTVO sa silama Osovine. Znamo da moramo ispraviti vlastite pogrješke, izgraditi sadašnjost i budućnost na temelju pouka naše povijesti, pročistiti svoje povijesno pamćenje kako bi ono postalo izvor mudrosti, pomirenja i nade.

Prof. Ivan Oršanić: Ustaštvo nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko

“Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se protiv svima bez obzira na ideologije, i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni, svaki posebice, tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera, no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati. (’Povijest se ne briše’, prof. Ivan Oršanić, 1951.).“

Dr. Ivo Korsky: Potrebno je odbiti nostalgične osjećaje kao zamjenu za današnju borbenost i odbaciti pokušaje da se NDH-u dade fašističko ili nacističko obilježje

„Ustaštvo je danas uglavnom politički argument onih koji žele onemogućiti svaki pokušaj izlaska iz dekadencije hrvatskog javnog života. Kod nekih je pak osjećajni, nostalgični surogat da se pozivom na borbenost u prošlosti prikrije nedostatak slične ili jednako vrijedne borbenosti u novim okolnostima. Drugima služi kao sredstvo za onemogućavanje svakog pokušaja izlaska iz dekadencije hrvatskog javnog života i sredstvo da se prikrije ili opravda drugorazredni položaj Hrvatske koji nameću stvarna središta moći, a prihvaćaju ona domaća središta koja su se pomirila s gubitkom stvarne hrvatske samostalnosti te pozivom na navodno ustaštvo, ili opasnosti pojave novog ustaštva, žele prikriti ili opravdati svoju kapitulaciju.“ („Iz ideala u stvarnost“, dr. Ivo Korsky, 2005.).

I. Korsky/Hrvatski nacionalizam (knjiga u pdf-u)

„Za izgrađivanje slobodarske budućnosti hrvatske države nije dovoljno ukazivati na štetnost onih koji nastoje brisati uspomene na stvarnost Nezavisne Države Hrvatske i na četverogodišnju borbu ustaša da bi se ona obranila, kako od vanjskog tako i od unutarnjeg pritiska, a pogotovu od mnogogodišnjeg nastojanja jugoslavenske vlasti, koja je uspomenu na nju nastojala brisati s antifašističkih polazišta negdašnjeg ustaško-partizanskog građanskog rata, koji se vodio istovremeno s nacionalnim ratom između Hrvata i Srba i koji je često bio isprepleten s njime. Potrebno je isto tako odbiti nostalgične osjećaje koje bude uspomene na borbu, ali koji ne nastoje da ta uspomena postane poticaj na borbu za hrvatsku nezavisnost ili, još gore, nastojanje onih koji se pozivaju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali koji toj državi pokušavaju dati fašističko ili nacističko obilježje („Iz ideala u stvarnost“, dr. Ivo Korsky, 2005.).

Dr. Ante Birin: Propuštena je šansa da se osigura ustavna neutralnost države prema sukobima iz prošlosti

„Slom komunizma i raspad Jugoslavije otvorio je početkom 1990-ih mogućnost za objektivniju znanstvenu analizu i reinterpretaciju novije hrvatske povijesti, osobito kada je riječ o Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Umjesto toga, dotadašnje su ocjene jugoslavenske historiografije, koje su se uklapale u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, postale i službenom verzijom hrvatske historiografije. Svaki pokušaj osporavanja i reinterpretacije tih političko-ideoloških ocjena i teza, kojima se tijekom skoro pedeset godina sustavno ocrnjivao ustaški pokret i NDH, pritom se, od jednog dijela povjesničara, proglašava pukim političkim i historiografskim revizionizmom odnosno ’historiografskom retardacijom i društveno-političkom anomalijom’. Kada je o ustaškom pokretu riječ, on se tako i dalje prikazuje naci-fašistički pokret za koji je izgleda bitno jedino to da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao najradikalnije metode borbe i za koji se tvrdi da je bio opsjednut nasiljem dok se, nasuprot tome, analiza uvjeta u kojima je nastao i oblikovao se, analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko-političkih čimbenika koji su predodredili buduća savezništva, pritom jednostavno izostavlja ili stavlja u drugi plan. Istovjetna ’znanstvena’ metodologija – koja svjesno prešućuju uzroke a ističe posljedice, koja događaje i procese hotimično vadi iz povijesnog konteksta i njima manipulira – vidljiva je i u pristupu NDH koja se i dalje prikazuje tek kao puka naci-fašistička tvorevina. S podjednakim žarom, s kojim se u historiografiji i dalje često preuveličavaju zločini poraženih, istovremeno se besramno umanjuju zločini pobjednika, kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Križnog puta. Ovo političko-ideološko tumačenje novije hrvatske povijesti – na koje je ukazano nizom primjera – postalo je i službenim stajalištem Republike Hrvatske te je, na neki način, legalizirano Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Prilika da se, osiguravanjem ustavne neutralnosti države prema sukobima iz prošlosti, jednom zauvijek prevladaju stare podjele na taj je način propuštena, što je hrvatsku historiografiju ponovno podredilo političkim a ne znanstvenim odrednicama“. („Ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska između znanstvenih istraživanja i političkih odrednica“, dr. Ante Birin).

„Povijest se ne briše“

Već citiran prof. Ivan Oršanić u već citiranom članku napisao: „Povijest se ne briše – ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist“, a mi bi mogli dodati: „povijest se ne zaustavlja“ . (M. O.)

M. O./Hrvatsko nebo