Što čeka Kurde nakon raspuštanja PKK-a i zašto najveći narod na svijetu bez vlastite države opet ostaje na vjetrometini? (3)

U posljednjem nastavku ovog feljtona razmatra se politička budućnost za Kurde u Turskoj, Siriji i Iraku te američka uloga. Očito je da su Kurdi ostali bez potpore SAD-a u smislu zauzimanja za stvaranje države Kurdistan te da, u škripcu između moćnih okolnih sila, nemaju do daljnjega drugog izbora nego odustati od borbe za samostalnost. Stoga svoje nacionalne energije moraju usmjeriti na borbu za političku i kulturnu autonomiju u tim trima državama, a ponegdje i za opstanak. U Siriji su stisnuti između turskih, proturskih i (umivenih) džihadističkih snaga. U Iraku nisu dovoljno snažni da proglase, obrane i ekonomski održe republiku koju bi proglasili. U Iranu su ionako u položaju koji im ne omogućuje pobunu ni iznošenje takvih političkih zahtjeva; mogu se samo angažirati u općim prodemokratskim prosvjedima, kakvima smo svjedočili prije godinu-dvije, no koji su ugušeni, a pri čemu je vlast činila brutalno nasilje te pobila stotine ljudi. 

PKK smatra kako je sada s odlukom o vlastitu raspuštanju otvoren put prema političkom rješenju za Kurde u Turskoj te da je povijesna misija te političko-vojne organizacije ispunjena. Kongres je stoga odlučio raspustiti strukture koje je vodio zatočenik turske vlasti Öcalan i time službeno oružanu borbu prekinuti i od nje odustati. Kurdsko organizirano djelovanje ne će se više događati pod imenom „PKK” odnosno pod vodstvom te organizacije. Time se otvara put za novo političko zastupanje, a on će ovisiti o tomu koliki će im stupanj manjinskih političkih prava ozakoniti i u praksi dopustiti Erdoganova vlast.

Do čega će dovesti politička kapitulacija odnosno raspuštanje PKK-a u Turskoj?

Presudan poticaj za ovaj zaokret s gašenjem kurdskog PKK-a u Turskoj, a i općenito – kako smatra na početku feljtona spomenuti komentator DW-a – dao je u listopadu 2024. vođa ultranacionalističke turske Stranke nacionalnog pokreta (MHP) Devlet Bahçeli. U javnosti je to izazvalo iznenađenje kada je on u parlamentu pružio ruku zastupnicima prokurdske (iako ona nije formalno kurdska, jer izričito kurdska stranka nije dopuštena) Stranke za demokraciju i jednakost naroda (Halkların Eşitlik ve Demokrasi Partisi, DEM), nazvavši taj čin normalnim za stranku koja promiče jedinstvo Turske.

Bahçeli, koji je inače blizak saveznik predsjednika Erdoğana u vladajućoj koaliciji s vodećom strankom AKP, poslao je 15. listopada zatočenom Öcalanu – s kojim turske vlasti godinama pregovaraju u zatvoru i pritom ga drže na životu i omogućuju mu komunikaciju s javnošću – dotad nezamisliv apel: pozvao ga je da potakne PKK na predaju oružja. Već tjedan nakon toga on je otišao i korak dalje: predložio je da Öcalan osobno pred parlamentom objavi raspuštanje te organizacije. „Turskoj trebaju iskreni koraci za jačanje tisućljetnog bratstva. Problem Turske nisu Kurdi, nego separatistička teroristička organizacija. Neka dođe u parlament i jasno kaže da je PKK raspušten”, poručio je tada Bahçeli. Takav istup bio je bez presedana za jednog izrazito nacionalističkog vođu – zato što je dotad ukupna turska politika počivala na formalnom ignoriranju postojanja Kurda kao etničke manjine i kao političkog čimbenika u turskom političkom životu.

Dvije večeri nakon toga Öcalan je iz zatvora odgovorio: „Imam moć privesti sukob i nasilje kraju te ih prenijeti prenijeti na pravnu i političku razinu.” Slijedili su zatim kontakti kurdskih političara s različitim akterima, uključujući predsjednika Erdoğana i njegove suradnike. Öcalan, koji je od 1999. u zatvoru visoke sigurnosti na otoku İmralı, 27. veljače ove godine javno je pozvao PKK da se raspusti i položi oružje. Istaknuo je da nakon više desetljeća krvavih sukoba s turskom državom treba sada krenuti političkim putem.

Predsjednik Erdoğan preuzeo je inicijativu i predstavio taj razvoj kao doprinos svoje vlade stvaranju Turske bez terorizma.

Mnogi Kurdi već desetljećima – neovisno i ovisno o PKK-u – traže više kulturnih i političkih prava u centraliziranom, polu-autokratskom sustavu Turske, koji je takve zahtjeve najčešće doživljavao kao prijetnju nacionalnom jedinstvu. Kurdi tvore otprilike 15 do 20 posto stanovništva. Iako žive u cijeloj zemlji, i to kao naoko ’nevidljivi’ pripadnici kurdske manjine, najbrojnije su zajednice na jugoistoku. Za usporedbu, danas u Iraku Kurdi imaju – nakon svih spomenutih i nespomenutih peripetija – djelomičnu autonomiju, a u sjevernoj Siriji kurdske snage (SDF) i dalje kontroliraju određene teritorije, iako su uzdrmane i oslabljene turskom invazijom, čestim udarima iz zraka i okruženošću okolnim sunitsko-islamističkim oružanim formacijama.

Autonomija i manjinska kulturna prava umjesto državnosti i neovisnosti?

U Turskoj su kurdske interese dosad uglavnom zastupale – na bitno različite načine – dvije skupine: stranka DEM, koja traži političko rješenje i djeluje pod ne-kurdskim nazivom u parlamentu, te PKK, marksističko-lenjinistička organizacija, koja je sebe smatrala gerilsko-ustaničkim pokretom, a od Turske, SAD-a i EU-a bila proglašena terorističkom organizacijom.

Osnovan g. 1978., PKK je od 1984. pokretao oružane pobune protiv turske države. Sukob, koji dio politologa opisuje kao „rat niskog intenziteta”, trajao je desetljećima i odnio je brojne živote (40.000, uglavnom kurdskih civila i pristaša PKK-a), ali bez opipljiva političkog postignuća. Naprotiv, ta je oružana borba već dugo i vojno i politički bezizgledna u pogledu ostvarivanja bilo kakvih pozitivnih uspjeha. S druge, strane, tisuće turskih civila i nepoznat broj vojnika poginuli su u oružanim napadima skupina PKK-a.

Izvorni cilj PKK-a bio je osnivanje neovisne kurdske države. No od sredine 1990-ih PKK se ipak sve više usmjerivao na borbu za kurdsku autonomiju i za manjinsko-kulturna prava unutar Turske. Ideja pune neovisnosti dijela turskih područja uglavnom je napuštena u korist samoupravnog odnosno konsocijacijskog modela. Sada je otvoreno pitanje hoće li se Kurdi u Turskoj i za to, i u kolikoj mjeri, uspjeti izboriti.

Procjenjuje se da je PKK imao oko 60.000 pristaša, uključujući borce, simpatizere i civile koji su aktivnostima pružali logističku pomoć. Glavno uporište bila su im – izvan Turske – Kandilska brda na sjeveru Iraka, odakle su vodili vojne operacije i kamo su dopremalu potrebnu opremu za oružane akcije.

Öcalanova važnost i uloga

Osnivač organizacije Abdullah Öcalan uhićen je 1999. i iste godine osuđen na smrt zbog veleizdaje. No smrtna mu je kazna nakon tri godine ukinuta, g. 2002., i zamijenjena doživotnim zatvorom. Iza rešetaka zadržao je u posljednje 23 godine znatan utjecaj na PKK, najviše putem javnih poruka, koje su prenosili njegovi odvjetnici i posrednici.

Brojni kurdski političari, među njima i bivši čelnik HDP-a Selahattin Demirtaş, nalaze se u zatvoru zbog optužaba za terorizam. Neki zastupnici, poput Ömera Öcalana, nećaka osnivača PKK-a, obiteljski su povezani s tom organizacijom. U posljednjim mjesecima političari DEM-a igrali su ključnu ulogu u mirovnim inicijativama i djelovali kao svojevrsni “diplomatski” posrednici vođe PKK Öcalana.

Tijekom niza godina pokretani su pokušaji privođenja oružanog sukobljavanja kraju. Posebno u ranim godinama AKP-ove vlasti došlo je do određenog priznavanja odnosno proširenja kurdskih prava: uvedena je nastava na njihovu materinskom jeziku i pokrenuti su državni mediji na kurdskom. No trajan mir nije ostvaren sve do najnovijih događaja. Hoće li on sada biti ostvaren, tek treba vidjeti.

U posljednjem desetljeću Erdoğanova vlada sve češće povezuje kurdsku politiku s terorizmom i zbog toga odnosno s tom izlikom poduzima opsežne vojne aktivnosti, za što angažira velike snage, a igra i na skupine sirijskih sunita, koje su godinama sukobljene s kurdskim snagama. Stranka DEM i njezine prethodnice redovito se dovode u svezus PKK-om, iako se one službeno zauzimaju za mirno rješenje i javno se distanciraju od te organizacije.

Europska unija pozvala je nakon što je objavljena vijest o raspuštanju PKK-a „sve strane da iskoriste ovaj trenutak” i rade na postizanju mira. „Europska unija smatra da bi pokretanje vjerodostojna mirovnog procesa, s ciljem političkog rješenja kurdskog pitanja, bio pozitivan korak ka postizanju mirnog i održivog rješenja”, rekao je novinarima glasnogovornik EU-a za vanjske poslove Anouar El Anouni.

Očekivanja da će se SAD zauzeti za stvaranje samostalne kurdske države postala su prošlost

Uloga Sjedinjenih Država u najnovijim zbivanjima svakako je presudna. Iako jedno s drugim formalno nije u svezi, svakako je za razumijevanje najnovijih kurdskih poteza znakovita vijest objavljena četiri dana prije odluke o raspuštanju PKK-a, a u kojoj se kaže da su Sjedinjene Države počele povlačiti stotine svojih preostalih vojnika iz sjeveroistočne Sirije.

Tu je informaciju 8. svibnja objavio The New York Times. Istodobno, magazin Times objavio je, pozivajući se na dva visoko rangirana američka dužnosnika, da američka vojska zatvara tri od svojih osam malih operativnih baza, smanjujući razinu vojnika na oko 1400 s 2000. Times citira dva visoka američka dužnosnika, koji su rekli da će američki zapovjednici procijeniti hoće li učiniti dodatna smanjenja nakon 60 dana. Zapovjednici su preporučili zadržavanje najmanje 500 vojnika u Siriji, rekao je jedan dužnosnik. U izvješću se navodi da je predsjednik Donald Trump izrazio „duboku sumnju” u potrebu zadržavanja američkih trupa u Siriji uopće. On je krajem siječnja rekao da će SAD “donijeti odluku” o vojnicima u Siriji nakon jednog izvješća u kojem se navodi da on namjerava povući američke snage. “Ne znam tko je to rekao, ali o tome ćemo odlučiti”, rekao je tada Trump novinarima u Bijeloj kući. “Nismo uključeni u Siriju. Sirija je u svom vlastitom neredu. Imaju dovoljno nereda tamo. Ne trebaju nas umiješane.”

Po New York Times-u, barem za sada, smanjenja koja su započela u četvrtak temelje se na preporukama kopnenih zapovjednika da se zatvore i konsolidiraju baze, a odobrili su ih Pentagon i njegovo glavno zapovjedništvo.

Bilo kako bilo, povlačenje preostalih američkih snaga iz Sirije odnosno već dugo trajući američki vojni dezangažman u Siriji svakako  te geopolitički odnosi s regionalnim silama na Bliskom istoku presudno su utjecali na buduće kurdske politike i u Siriji i u Turskoj i drugdje. Prošla su vremena u kojima se vjerovalo da će Sjedinjene Države čvrsto stati uz kurdska nastojanja da se stvori samostalna kurdska država. Naime, u tom slučaju Amerikanci bi došli u raskorak i u težak politički sukob i s Turskom i s Irakom i sa sadašnjom vlašću u Siriji, koja prema SAD-u i Izraelu pokazuje dobru volju i s čijim se čelnikom upravo sastao D. Trump. Ta nova vlast svrgnula je Assadovu proiransku vlast u Damasku i ukinula iransku prisutnost u Siriji, što je ključno za sigurnost Izraela, dok je rusku nazočnost dovela u pitanje, a u svakom sluačaju toliku ju oslabila da je u Siriji osim domaćih, ’umivenih’ islamističkih snaga na vlasti te ostalih aktera glavni igrač u Siriji postala Turska.

Turska u Siriji trenutno kao jedinoga ozbiljna pandana odnosno suparnika u pogledu daljnjeg utjecanja na tu zemlju ima samo Izrael, a potajno možda i poneku od okolnih arapskih zemalja, iako aparskim zemljama jačanje regionalne moći Turske zasigurno ne odgovara. Turska je  naime tijekom prijašnjih stoljeća držala u okviru osmanskog carstva pod svojom okupacijskom vlašću velike dijelove Bliskog istoka, to jest arapskoga pučanstva. No, s druge strane, arapskim dinastijama odgovara jačanje prisutnosti Turske u Siriji u mjeri u kojoj se time slabi iransko-šijitski utjecaj, koji je već dugo ’kost u grlu’ i arapskim državama Arapskom poluotoku i Izraelu, a i samom SAD-u.

Ukratko, Kurdi su još jednom upotrijebljeni u njihovu angažmanu protiv “Islamske države” u korist politika većih sila u njihovim međusobnim razračunavanjima, odmjeravanjima snaga i savezništvima, a onda su praktički ostavljeni na cjedilu. Jedina realistična politika ostaje im sada traženje autonomnih statusa i priznavanje njihovih manjinskih političkih i kulturnih prava u Turskoj, a istodobno s time i borba za autonomna prava u Siriji i  Iraku, eventualno i na zapadu Irana, koji je također njihov protivnik. Odviše moćnih protivnika imaju Kurdi a da bi 30 do 45 milijuna njihovih pripadnika – koliko se procjenjuje da ih može biti ukupno na svijetu – i kako i i gdje ostvarilo svoju vlastitu državu.

Mirovna i politička nastojanja te sumnje i dvojbe

Mnogi Kurdi ostaju skeptični, ne vjeruju turskim vlastima, zbog prijašnjih iskustava s neispunjenim obećanjima i represijom nad političkim liderima kao što je bio Selahattin Demirtaş. Stvarna promjena nastupit će ako se ukinu zakoni koji kriminaliziraju političko djelovanje Kurda i ako se osloboditi političke zatvorenike pripadne koruskom narodu. Raspuštanje PKK-a – ističe Reuters u svoj analizi – također utječe na kurdske zajednice u Iraku, Siriji i Iranu. U Siriji, kurdska milicija YPG, koja je bila povezana s PKK-om, sada mora provesti u praksi sporazum nedavno sklopljen s vladom u Damasku. To pak znači integraciju kurdskih oružanih formacija u sirijske oružane snage i predaju ključne vojne i sigurnosne infrastrukture. U Iranu pak, gdje kurdski aktivisti također traže veća prava, poziv Öcalana na mir može otvoriti prostor za politički dijalog, ali i izazvati kao reakciju nove represivne mjere teokratskih vlasti.

S druge strane, neki analitičari smatraju da je raspuštanje PKK-a prigoda za političku transformaciju kurdskog pokreta. Tako primjerice Fayik Yağızay – bivši politički zatvorenik, sada predstavnik HDP-a (Demokratske stranke narodā u Tuskoj) u Strasbourgu pri Vijeću Europe, smatra da sada postoji šansa za ostvarenje kurdskih prava putem demokratskih mehanizama, bez potrebe za oružanom borbom. To uz ostalo iziskuje i stvaranje institucionalnih temelja, borbu protiv korupcije i izgradnju povjerenja među mladim ljudima različitih pripadnosti i nazora.

Svekurdska konferencija održana u travnju u sjeveroistočnoj Siriji (u „Rodžavi“)

Nije samo PKK akter nove (sve) kurdske političke strategije. U travnju se u Qamishliju u sjeveroistočnoj Siriji (u „Rodžavi (Rojavi)”), sastala i Kurdska nacionalna konferencija, na kojoj je sudjelovalo oko 400 izaslanika različitih kurdskih stranaka i organizacija. Konferencija se bavila strateškom koordinacijom među Kurdima u svim tamošnjim državama, primarno u samoj Siriji. Jedino predstavnik Kurda iz zapadnih dijelova Irana nije bio nazočan, ali je pročitano njegovo pismo. Službeni naziv tog događaja bio je „Konferencija kurdskog jedinstva i konsenzusa u zapadnom Kurdistanu” (misli se na područja nastavana Kurdima u Siriji). Prethodilo joj je višemjesečno planiranje i pregovaranje među strankama. Uspjelo se stvoriti jedinstvenu frontu za jačanje kurdskog položaja u razgovorima s novom sirijskom vladom. Uspjelo se, što im prije nije polazilo za rukom, okupiti dvije glavne zavađene političke skupine – vladajuću Stranku demokratske unije (PYD) i glavno oporbeno Kurdsko nacionalno vijeće (ENKS/KNC). Obje njihove, međusobno različite, nacionalne zastave vihorile su se, a izvedena je i kurdska nacionalna himna. Glavni cilj vijećanja bio je kako se postavljati u pregovorima s novom vladom u Damasku te u odnosi prema turskim okupacijskim snagama. Oružana borba očito posvuda među Kurdima uzmiče u zaleđe, a u prvi plan dolaze politički pregovori kao metoda ostvarivanja kurdskih prava i njihove sigurnosti i prosperiteta.

Pad Assadova režima preoblikovao je geopolitički krajolik na Bliskom istoku, s regionalnim i međunarodnim silama koje nastoje uspostaviti utjecaj u Siriji. Iran i Rusija, ključni saveznici Assadova režima, iako trenutno istisnuti, mogli bi nastojati ponovno potvrditi svoju prisutnost u područjima pod kontrolom Kurda (!), dok bi arapske države i europske zemlje mogle igrati ulogu u oblikovanju postkonfliktnog poretka. Sposobnost Kurda da upravljaju tom zamršenom dinamikom – kakva je općenito u pogonu posvuda na Bliskom istoku – bit će ključna za njihov opstanak i uspjeh – smatraju poznavatelji tamošnjih prilika. Njima se čini da će neposredni cilj Kurda vjerojatno biti očuvanje njihove polu-autonomne uprave u sjeveroistočnoj Siriji, koja sada nailazi na udar vladajućih sunitsko-džihadističkih snaga protiv kojih su se kurdske snage do jučer borile.

Federativni model bio bi prihvatljiv sirijskih Kurdima, no upitno je hoće li drugi akteri na to pristati

Iako uspostava neovisne kurdske države ostaje dugoročna težnja tamošnjih Kurda, ona nailazi na odlučno protivljenje regionalnih i međunarodnih aktera. Kao optimalnu alternativu oni stoga razmatraju federativni model unutar decentralizirane sirijske države, koji bi se mogao smatrati kompromisom između njihovih težnji, novih vladajućih snaga u Damsku i realnosti na terenu.

S druge strane, i težnje Kurda za autonomijom ili federalizmom ne će biti lako u cijelosti uskladiti s programima drugih sirijskih frakcija, poput Sirijske nacionalne armije (SNA) i Hayat Tahrir al-Sham-a (HTS), islamističke organizacije. Te organizirane snage, a njih podupiru Turska i drugi regionalni akteri, možda ne će izaći ususret kurdskim težnjama, a to bi potencijalno moglo dovesti do pojačanih neprijateljstava i potkopati utjecaj SDF-a.

Odluku o ukidanju PKK-a pozdravili su mnogi regionalni akteri, pa tako i irački dužnosnici. Irački savjetnik za nacionalnu sigurnost Qasim al-Araji izjavio je da njegova zemlja sada želi vidjeti puno povlačenje i turskih snaga i snaga PKK-a s teritorija sjeveroistočnog Iraka. No teško je procijeniti hoće li se to stvarno i u kojim rokovima i dogoditi. Kurdi u Iraku imaju svoje specifične brige, a i sama država Irak u permanentnoj je unutarnjoj krizi, politički podijeljena između raznih političkih snaga i oružanih formacija. Iranu je pak u interesu da Turska ne ojača odviše svoju prisutnost i utjecaj kako u Iraku, tako i u Siriji. Iranu mirovna rješenja za Kurde za cijelo nisu po volji, osim ako vlasti u Teheranu procijene da im ona srednjoročno donose više koristi negoli nastavak (bezizglednoga) kurskog oružanog sukobljavanja s moćnim neprijateljskim snagama.

Jedan od dvaju glavnih problema Kurda u Iraku jest njihova politička podijeljenost. Raspuštanje PKK-a zasigurno će pridonijeti unutarkurdskom dijalogu, smatraju analitičari, ali pritom ukazuju i na potencijalno oslobađanje stotina sela pod okupacijom PKK-a u sjevernom Iraku i kraj bratskog sukoba između PKK i Kurdistanske demokratske stranke (KDP). No postoje i skupine, kao što su Sindžarske ustaničke postrojbe (YBŞ), koje su povezane s PKK-om, a koje se možda ne će pomiriti s takvim nastojanjima.

Što će se sljedeće dogoditi – „pitanje od milijun dolara“

Sve u svemu, među promatračima kola i ocjena kako odluka o raspuštanju PKK-a (u Turskoj) ne jamči mir sama po sebi. Njome se doduše utire put uglavljivanju pametna pravnog okvira za budućnost, no jedan dužnosnik PKK-a rekao je da će primopredaja oružja “ovisiti o odgovoru Ankare i pristupu kurdskim pravima, te o sudbini boraca i vođa PKK-a”. PKK i prokurdski političari pozvali su na puštanje Öcalana iz zatvora, te na to da on nadgleda razoružanje. Nije poznato koje će ni hoće li PKK ustupke dobiti od turskih vlasti te ostaje nejasno kako će ukupan proces funkcionirati, primijetio je izvjestitelj Al Jazeere. Ostaju pitanja o tome “kako bi se oružje odlagalo” i o “budućnosti boraca PKK-a”, čemu treba dodati i budućnost PKK-u pridruženih snaga poput kurdske milicije YPG u susjednoj Siriji.

Samoraspuštanje Kurdske radničke stranke (PKK) “bez sumnje je vrlo važna najava”, rekao je za DW Yusuf Can, stručnjak za Tursku i bivši analitičar Centra Wilson, promišljaonice sa sjedištem u Washingtonu, koju je nedavno zatvorila Trumpova vlada. “No mislim da je važniji dio što će se sljedeće dogoditi. To je pitanje od milijun dolara jer je PKK samo jedna od organizacija unutar kurdskog pokreta u Turskoj i izvan Turske, postoje i druge komponente tog pokreta” – upozorio je on. Naime, dio boraca i pristaša PKK-a nije zadovoljan donesenom političkom odlukom. Ta bi pak odluka mogla voditi i k dezangažmanu turske vojske u pograničnim područjima u Siriji – čime bi oslabio turski pritisak na sirijske Kurde. No upitno je hoće li Turska donijeti takvu odluku – a ona će zacijelo ovisiti i o držanju tamošnjih kurdskih stranaka i milicija.

(Kraj feljtona)

Priredio: Z. G.

Naslovnica: Pankurdska konferencija održana u travnju 2025. u Qamishliju u sjevernoj Siriji odnosno u “Rodžavi” (“Rojavi”)

Prethodno:

Što čeka Kurde nakon raspuštanja PKK-a i zašto najveći narod na svijetu bez vlastite države opet ostaje na vjetrometini? (2)

Hrvatsko nebo