Zdravko Gavran: Kako (ne) doći do mira u Ukrajini i (ne) spriječiti širenje i prerastanje rata u nuklearni?

Riješiti rusko-ukrajinski ratno-politički gordijski čvor međusobnoga zamjenskog rata, u širem značenju riječi „rat“, između jakih i velikih na zamjenskom (proxy) teritoriju već znatno okrnjene i opustošene Ukrajine, nije nimalo lako. No očito je da se mirovno rješenje ne će postignuti zapadnim soliranjem i ignoriranjem pristupa, stajališta i interesa tako važnih drugih kao što su Rusija i Kina, niz članica G20, BRICS-a i ostalih savezništava kao što su Indija, UAE, Iran, UAE, Indonezija itd. Jedina poluga kojom bi se spriječilo širenje i prerastanje rata u nuklearni jest obustavljanje rata uz privremeno priznavanje stanja na terenu, nešto po uzoru na UNPA-zone u dijelom okupiranoj Hrvatskoj g. 1992. Ono što se u određenom trenutku ne može nikako ili bez prevelikih rizika razriješiti na terenu, može se zalediti i aktivno prepustiti blagotvornoj dimenziji vremena. Najvažnije je u ovom času zaustaviti daljnja pogibanja i razaranja te širenje ratnog požara i njegovo sve izglednije prerastanje u nuklearni.

Pola svijeta u Švicarskoj pokušava napraviti pritisak na Rusiju, ali nedostaju dvije ključne države

Na kraju samita na kojem su ovaj vikend u Bürgenstocku, planinskom odmaralištu u središnjoj Švicarskoj, inače neutralnoj državi, sudjelovali čelnici ili njihovi izaslanici devedeset triju država, donesena je deklaracija. U njoj se potvrđuju dosad poznata stajališta zapadnih i njima afiliranih država naprama ratu u Ukrajini. S pozivanjem na međunarodno pravo i Povelju UN-a još se jednom osudilo Rusiju, zahtijevalo njezino povlačenje na početne pozicije i obećalo daljnju svekoliku financijsku, vojnu, političku i ostalu pomoć i potporu Ukrajini.

U čemu je temeljni problem?

Predsjednik Zelenskij izjavio je kako nakon ovog samita treba organizirati  još jedan i da je taj drugi moguće prirediti za „svega nekoliko mjeseci“. Na njemu bi se, valjda, donijela još jedna deklaracija, što li. Izjave i njega i ostalih sudionika govore da se do mira ne može doći na jednom samitu, nego da je riječ o „etapnom procesu“. No do čega sve to skupa uopće može dovesti? Ne ni do primirja ni do mira. U čemu je temeljni problem?

Temeljni je problem u jednostranom (pro)zapadnom okupljanju koje ignorira odnosno na takve skupove koji imaju za cilj zaustavljanje rata, uspostavu primirja ili pravoga mira i postizanje pravednoga političkog rješenja za budućnost ne poziva Rusiju. A bez Rusije ne će se dokle god ona funkcionira kao država, zato što je ona još uvijek moćna konvencionalna, a vrlo moćna nuklearna vojna sila moći postignuti ni primirje ni mir, a ni pronaći dugoročno održivo političko rješenje.

Istina, pozvane su u Švicarsku neke zemlje koje su Rusiji manje ili više bliske, i koje su ili članice G20 ili članice BRICS-a. Sjedinjene Države, zastupljene po zamjenici predsjednika Bidena, inače posve bezličnoj i beskorisnoj Kamali Harris, zatražile su da sve države osude „nemoralno“ postupanje Rusije. No to, a i ostalo što se predložilo nije naišlo na jednodušno prihvaćanje. Bilo je u švicarskim Alpama podosta nesuglasica i međusobnog razilaženja. Znakovito je i politički važno to da trinaest država koje su se odazvale i sudjelovale na samitu nije potpisalo deklaraciju koju je  ostalih 80 potpisalo. Među zemljama koje iz ovih ili onih razloga ne podupiru deklaraciju našlo se i šest članica grupe od 20 gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta, G20: Brazil, Meksiko, Saudijska Arabija, Južna Afrika, Indija i Indonezija. Osim njih, uz deklaraciju nisu pristale neka možda manje važne,  ali nipošto zanemarive države, kao što su Armenija, Bahrein, Tajland, Libija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kolumbija i Sveta Stolica. Takvim informacijama raspolaže njemačka agencija dpa.

Generalna proba za III. svjetski rat

Osobito je zanimljivo da ni Sveta Stolica nije pristala uz formulacije u toj deklaraciji. Papa Franjo i vatikanska diplomacija praktički od početka zastupaju ponešto drukčiji pristup rješavanju rusko-ukrajinskoga gordijskog čvora od zapadnih sila: mekši prema Rusiji, zabrinutiji za apokaliptičke posljedice do kojih ovaj rat može dovesti i Europu i cijelo čovječanstvo. To što se tamo događa od početka i još prije početka, dakle prije g. 2014., nije samo rusko-ukrajinski rat. Prije bi se moglo ustvrditi da je riječ o generalnoj probi za III. svjetski rat, ograničenoj za sada na područje Ukrajine, s dodatkom Izraela i Gaze odnosno Bliskog istoka. I u ukrajinskom i u izraelsko-palestinskom slučaju Sveta Stolica i nadležna crkvena tijela zastupaju znatno ili bitno drukčije pristupe negoli Ukrajina, Izrael i većina zemalja „kolektivnog Zapada“. Zašto?

Odgovor na to pitanje daju ili bi ga ovlašteno mogli dati Papa, najviši predstavnici Svete Stolice i voditelji nadležnih katoličkih tijela i ustanova. No opće je poznato i očito da je Država Vatikanskoga Grada, što je politički status, za razliku od Svete Stolice, koja je primarno vjersko-organizacijska, crkveno-upravna i doktrinarna kategorija, svjesna svega. Vatikanski diplomati prisutni su i aktivni posvuda, vatikanska diplomacija raspolaže s velikim brojem informacija i dubinskih, realističkih, objektivnih uvida u stanje po brojnim zemljama i središtima moći.

Srž katoličkog realizma

Katolička crkva oduvijek je zastupala te i danas zastupa točno određena načela i iz njih proizlazeće ocjene; u pitanjima vjere i učenja o moralu i etičkim normama nema kompromisa s drugima. No u pogledu prakse i traženja praktičkih rješenja katolicizam je oduvijek bio realističan, a ne utopijski.

Službena Crkva nikada nije polazila od aksioma: Fiat iustitia (et) pereat mundus – Neka bude pravda pa makar propao svijet! Ponajprije zato što su učena i odgovorna vodstva Crkve znala da su i pravo i pravda u ovomu svijetu vrlo relativne kategorije, a da je ljudska dobrobit preča od inzistiranja na neostvarivomu. Pogotovu zato što je Crkvi važnije spasiti ljude, narode i čovječanstvo od (samo)uništenja – i ujedno ih pozivati na vjersko obraćenje za Krista poradi osobnog spasenja za vječnost – nego inzistirati na pravdi onda kada takvo inzistiranje može dovesti ne samo do većega zla, nego i do još većih nepravdi od onih kojih (do) sada ima. U toj je točki srž katoličkog realizma.

Za razliku od političkih i vojnih stratega, od državnika i bojovnih mudraca i propagandista u javnom prostoru, crkveni ljudi svjesni su da svaka istina „ima dva kraja“, da svaka akcija nužno izaziva reakciju, da svatko uzvraća ako se osjeti ugroženim svime čime raspolaže, i da na ovom svijetu nikada nije bilo niti će ikada biti uspostavljeni u punini ni pravda ni istina ni jednakopravnost ni sloboda ni globalno proklamirano i žuđeno ovozemaljsko blagostanje.

Katoličkoj logici bliže je pozvati da se do određene mjere podnosi nepravde, nezakonitosti i nasilja negoli odobriti ono suprotstavljanje nepravdama, nezakonitostima i nasiljima koje će multiplicirati ukupnu količinu nasilja i zla – umjesto da se zla svede na što manju mjeru. A upravo se to događalo u svim dosadašnjim velikim ratovima ili na unutardržavnom planu naprama onima koji bi ušli u sukob, pobunili se ili posegnuli za nasiljem bez čvrstih izgleda da primijenjena sila dovede do željenoga cilja, a ne do još većeg stupnja uzvratno-uzvratnog nasilja. Revoluciju i ulaženje u oružane sukobe katolicizam stoga nikada načelno nije odobravao, osim kao krajnje sredstvo, ili stjecajem nesretnih okolnosti, nakon što su sva druga zakonita sredstva iscrpljena i nakon što su se pokazala ili učinila uzaludnima.

Sva zakonita sredstva da se dođe do (pravednog) mira u Ukrajini nisu još iscrpljena!

A sva zakonita sredstva u nastojanju da se dođe do (pravednog) mira u Ukrajini nisu još iscrpljena! Kada se to kaže, misli se na to da je za postizanje (pravednog) mira potrebna suglasnost ne samo unutar „kolektivnog Zapada“, nego i između njega i drugoj dijela ili dijelova svijeta. Za razumijevanje pojma zakonitosti i svrsishodnosti primijenjenih sredstava i metoda potrebno je i zrno razbora, svijest o stanju stvari i odnosima snaga. U švicarskim Alpama okupile su se mnoge države, dio se nije pridružio jedno-stranoj deklaraciji kakvu je isforsirao Zapad, a drugi dio nije ni pozvan (posebice ne Rusija), dok se treći dio (posebice Kina) nije ni odazvao. Ni američki predsjednik Biden, što je svojevrsna simbolička inverzija, koju analitičari nastoje razumjeti, nije smatrao potrebnim odazvati se.

Sve to, i mnogo toga drugoga, pokazuje kako Zapad u osnovi nastavlja inzistirati na nečemu što ima vrlo jaku protutežu ili u najmanju ruku suzdržanost ili (pritajeni) otpor na drugim stranama svijeta. A oni koji sustavno prate ukupnost svih strateških razmišljanja znaju da cijelo vrijeme na Zapadu ima podosta onih eksperata koji drukčije procjenjuju stanje i iznose drukčije prognoze i prijedloge od onih koji i dalje inzistiraju na nastavku dosadašnjih politika zapadnih sila ili na procjeni daljnjih koraka i krajnjih učinaka svega skupa.

Zašto bi bilo važno i blagotvorno sukob u Ukrajini nekako zaustaviti

Kada se razmatra pitanje (tolstojevskog?) „rata i mira“ u Ukrajini, mora se napomenuti, koliko god to bilo u ovom trenutku „politički nekorektno“, da Povijest općenito nije tekla ni po zakonima ljudskim ni po načelima pravednosti, nego po načelima sile i po učincima diplomatskih vještina. Od 1945. odnosno od devedesete naovamo počelo se, naivno, vjerovati, da će buduća povijest teći po pravilima pravde i pravednosti, morala i utanačenoga međunarodnog prava. No nebrojeno je primjera da ona nije tekla samo tako. Niti će ubuduće teći samo tako. Dapače, s ruskom agresijom na Ukrajinu, ali i s nizom događaja u kojima su drugi akteri nametali ili oktroirali jednostrana rješenja, ili odbacivali presude međunarodnih sudova, itd., ozbiljno je narušen autoritet „međunarodnog prava“ kao ’instituta’, kao arbitra, kao poluge za rješavanje međunarodnih prijepora i sukoba. I ne samo to. Daljnja eskalacija dovela bi do tko zna kakvih novih narušavanja postojećih regula, a i postojećih državnih granica i stabilnosti, pa i opstanka niza država. Zato bi bilo važno i blagotvorno sukob u Ukrajini nekako zaustaviti.

Matematički i praktički gledano, sukob u Ukrajini ne može se zaustaviti, pravdu se ne može nametnuti i eskalaciju se ne može spriječiti ni popuštanjem Rusiji ni pojačavanjem antagonizma i isključivosti prema njoj. To isto vrijedi i za Kinu i globalne odnose zapadnih sila prema njoj i njezinu odnosu prema rusko-ukrajinskom ratu. Bez njezina doprinosa teško je očekivati da se Rusija zaustavi. A Kina se do sada nije pokazala osobito revnom u nastojanju na uspostavi mira, unatoč svojim diplomatskim inicijativama u ovoliko ili onoliko točaka. Zašto?

Kini ne odgovara da Putinova Rusija iz rata izađe kao slabija strana

Kini ne odgovara da Putinova Rusija iz rata izađe kao slabija strana. Utoliko, ona će joj i dalje pomagati da vojno i ekonomski ne malakše, bez obzira na zapadni embargo, kojega se ona (samo) formalno u velikoj mjeri pridržava.

S druge strane, Kini zapravo odgovara da se u Ukrajini i zapadne sile i Rusija međusobno vojno i ekonomski iscrpljuju. Time ona (p)ostaje razmjerno jačom za eventualni obračun sa SAD-om i voljnima u Azijsko-pacifičkoj regiji.

Kao treće, Kina je međunarodno dovoljno jaka da mir u Ukrajini ne će, koliko se može znati i predvidjeti, moći biti uspostavljen bez njezine volje i njezinih napora i zasluga. A da bi se to dogodilo, njoj bi se moralo priznati realno značenje koje ima. Xi Jinping želi i na tom primjeru potvrditi kako je Kina nezaobilazna velika i perspektivna sila XXI. stoljeća – i da ništa presudno u tom stoljeću Zapad i ostali ne će moći u bitnomu rješavati bez nje. Kina zapravo traži primijenjeno međunarodno priznanje njezine novostečene važnosti i nezaobilaznosti – a Zapad, pod vodstvom ili pod pritiskom SAD-a, krzma to joj dati.

Riješiti rusko-ukrajinski ratno-politički gordijski čvor međusobnoga zamjenskog rata, u širem značenju riječi „rat“, između jakih i velikih na zamjenskom (proxy) teritoriju već znatno okrnjene i opustošene Ukrajine, nije nimalo lako. No očito je da se mirovno rješenje ne će postignuti zapadnim soliranjem i ignoriranjem pristupa, stajališta i interesa tako važnih drugih kao što su Rusija i Kina, niz članica G20, BRICS-a i ostalih savezništava kao što su Indija, UAE, Iran, UAE, Indonezija itd. Jedina poluga kojom bi se spriječilo širenje i prerastanje rata u nuklearni jest obustavljanje rata uz privremeno priznavanje stanja na terenu, nešto po uzoru na UNPA-zone u dijelom okupiranoj Hrvatskoj g. 1992. Ono što se u određenom trenutku ne može nikako ili bez prevelikih rizika razriješiti na terenu, može se zalediti i ostaviti, u nadi, blagotvornoj dimenziji vremena. Najvažnije je u ovom času zaustaviti daljnja pogibanja i razaranja te širenje ratnog požara i njegovo sve izglednije prerastanje u nuklearni.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo