Nikčević o Hitrecu/Duhovita komedija, oštra satira, kvalitetno, zabavno i kazališno

U petak 20. listopada 2023. održan je u Matici hrvatskoj kolokvij u povodu 80. rođendana Hrvoja Hitreca (v. OVDJE). Među sudionicima skupa trebala je biti i sveučilišna profesorica u miru i teatrologinja Sanja Nikčević, no budući da je bila spriječena nazočiti događaju, poslala je svoj pisani rad, koji je na kolokviju djelomično pročitan, a u cijelosti je objavljen u dvobroju časopisa Republika 9-10/2023. Uz autoričino dopuštenje prenosimo ga i na Portalu HKV-a.

Body u Zagrebu na hkv.hr/drame ili
zašto je Hitrec na početku projekta?

Već nekoliko godina imam vrlo ozbiljan problem. Većina se ljudi slaže sa mnom da nešto u glavnoj struji umjetnosti nije u redu, da je umjetnost koja nam se nameće kao „kvalitetna“ i „najbolja“, koja ima sav novac i medijsku buku – zapravo crna, destruktivna i najčešće besmislena. Publika naveliko bježi iz kazališta, a ja, kao zaljubljenik u kazalište kojim se bavim cijeli život, ne želim odustati. Kao teatrologinja i kazališna kritičarka pišem knjige i članke, govorim i dokazujem da sadašnji vrh kanona nije posljedica kvalitete nego svjetonazorskih i političkih promjena koje su kao „nekvalitetno“ doslovno izbacile iz kanona ono što im se nije uklapalo. Izbačeno je sve lijepo/dobro/sveto, sva djela koja afirmiraju vrijednosti građanskoga i kršćanskoga društva ili imaju elemente kršćanske poruke. Mnogi se ljudi slažu sa mnom podržavajući moju misiju – borbu za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. 

Kako čitati dramu bez kanonskih naočala

Upravo zato me mnogo ljudi traži da im preporučim dobre drame, ali kad krenem govoriti o tim izbačenim dramama, nastaju dva problema.

Izbačeno je u bunar bačeno tako da nitko (čak ni studenti kroatistike) nije čuo za to. Izbačene su ne samo drame nego i teorija, a u kanonu je ostavljena samo ona koja kritizira ovo izbačeno, a hvali ovo ostavljeno. Tako da svi mi već 75 godina imamo na očima kanonske naočale, a u glavi Krležu kao paradigmu kvalitete. To je prvi problem jer kad ja ponudim nešto za što nikad nisu čuli, svi se nekako usuču, uplaše… „Pa nije to… znaš…“ Mnogi se ne usude ni pročitati, a kad pročitaju, čitaju s kanonskim naočalama. I svaki element kršćanske poruke ili afirmacije slike svijeta doživljavaju kao „nekvalitetu“, „podilaženje publici“ iako ne mogu ni jedan od tih termina ni definirati, a kamoli dokazati u tom djelu. Iako je poruka objektivni izbor pisca, a kvaliteta negdje drugdje čim je u drami slika svijeta koji ima smisao, čim postoji dobro i zlo, a lik ima slobodu izbora, odmah se smatra da „ipak to nije, znaš, ono…“.

Da bi se promijenio taj odnos prema izbačenim djelima, nije dovoljno pročitati samo jednu dramu izbačenu iz kanona (jer se ona natječe s mitskom veličinom Krležinih Glembajevih ili Shakespeareova Hamleta i kao takva nema šanse) nego više njih dok se čitatelj ne opusti i dopusti sebi da ima pravo na drukčije od kanona, dopusti djelima da budu drukčija od kanonskih. Tek onda može mirno čitati i uživati u onome što čita. Tek onda može donijeti neki sud o tome jer će vrlo brzo shvatiti obrazac, shvatit će što je poruka, a što kvaliteta. A shvatit će i što doista voli i želi čitati i gledati na sceni.

Ako su prvi problem kanonske naočale, drugi mi je problem kako te izbačene drame učiniti dostupnima. Izbačeno je jako puno toga u prošlosti, a i u sadašnjosti se mnogo toga ne pušta u kanon jer je „nekvalitetno“. Do sada sam davala poveznicu na svoj Google Drive svima koji su me tražili, ali nekako mi se to ne čini baš dobro za dugoročno djelovanje. Zato sam tražila načine da javno i svima dostupno predstavim drame koje smatram kvalitetnim, ali s drukčijom porukom od vladajućega kanona.

Nakon dugoga traženja prostora djelovanja, nedavno su krenula dva projekta, oba, naravno, bez ikakvoga novca za bilo koga od sudionika, ali oba meni iznimno draga i s odličnim odjekom. Prvi je radio-drama na Radiju Marija, gdje se za početak snimaju monodrame nagrađene na Natječaju duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“. („Novi umjetnički projekt na Radio Mariji“, 15. rujna 2023., v. OVDJE) Drugi je na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr), gdje je unutar njihove enciklopedije umjetnosti (HKVpedije) pokrenuta nova rubrika Drame – u izboru Sanje Nikčević. Na portalu sam cijeli projekt započela s velikim najavnim razgovorom/tekstom u kojem obrazlažem izbor i to pod naslovom: „Na dan zakonskoga utemeljenja HNK-a pokrećemo novu rubriku: Drame koje podižu, osnažuju i hrabre“. (Razgovor s Tomislavom Šovagovićem, „Na dan zakonskoga utemeljenja HNK-a pokrećemo novu rubriku: Drame koje podižu, osnažuju i hrabre/ Prof. dr. sc. Sanja Nikčević najavljuje novu rubriku na Portalu HKV-a“, 24. kolovoza 2023., v. OVDJE)

Nakon ovakve epske najave bilo je teško izabrati prvu dramu. Prevelik je teret na njoj. Osim što je drame teže čitati nego prozu, ta prva će biti posebno procjenjivana i nekako o njoj ovisi i daljnja sudbina projekta jer ako je loša, tko će dalje ikad išta čitati. Pa sam se mučila što odabrati: prošlost, sadašnjost, komedija, tragedija…??? Što to istovremeno podiže, osnažuje i hrabri i pri tom je kvalitetno, dinamično, zanimljivo…?

Body u Zagrebu Hrvoja Hitreca bio mi je spas. Suvremena, duhovita komedija, oštra satira, kvalitetno napisano, djelo zabavno za čitanje, a vrlo kazališna, siguran hit da se postavi na scenu. Uz to, Hitrec je priznati pisac. No postoji još jedan važan razlog zbog kojega sam započela svoj izbor upravo s Bodyjem u Zagrebu. Zbog teme! Hitrec izvrsno opisuje današnje kazalište, sve ono protiv čega govorim i pišem, sve ono što tjera publiku iz kazališta, a uništava glumce i redatelje. Koliko god ta slika bila strašna, Hitrec to radi duhovito i toplo, jer Hitrec kazalište poznaje, voli i vjeruje u njegovu snagu. Zato je odličan početak novoga projekta koji želi promijeniti kazalište!

Body u Zagrebu ili, na žalost, stanje kazališta danas

Hitrec je Bodyja u Zagrebu nazvao „postdramskom komedijom“, što u sebi nosi ironijsko značenje: komedija o postdramskom kazalištu je drama koja raščlanjuje ono što ima raščlanjivanje drame u svom nazivu i osnovnoj ideji (post-dramsko izbacuje dramsko odnosno dramski tekst ili pisca u kazalištu). Nešto kao okradeni lopov! Napisao ju je prvi put devedesetih i to kao filmski scenarij, a poslije je prerađena u kazališnu dramu. (Objavljena je u časopisu Republika 7-8/2020, a na portalu hkv.hr je posljednja inačica drame: Body u Zagrebu. Do danas nije izvedena.)

Nije čudo da je nastala devedesetih. Nakon proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske, svi smo se ponadali da će se promijeniti ne samo politička vladajuća opcija nego i vladajući svjetonazor. Budući da glavna struja umjetnosti uvijek slijedi vladajući svjetonazor i politiku, očekivali smo da ćemo se napokon riješiti predstava koje govore da svijet nema smisla i pri tome ruše sve kršćanske vrijednosti. Hitrec si je dao oduška, ismijao i satirizirao sve ono što u kazalištu nije volio, što ga je iz kazališta izbacivalo i kao publiku i kao autora. Očekivalo se i film i HNK-ovu predstavu o tome. Za vrijeme rata nastalo je u glavnoj kazališnoj struji svojevrsno kazališno zatišje jer se čekalo što će biti i tko će pobijediti. Nakon završetka Domovinskoga rata, unatoč odlasku komunista s vlasti, iz Europe nam se vratio sekularistički svjetonazor. Zbog toga se promjena nije dogodila, ni kod nas, ni u drugim zemljama Istočne Europe jer je Zapadna Europa, u koju smo nekad gledali kao u prostor slobode, pokazala svoje pravo lice. Slobode ima samo ako se slijedi vladajući svjetonazor koji je ateistički, pa se i u medijima, umjetnosti i znanosti uporno ruše kršćanske vrijednosti. (Sanja Nikčević, Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021.) Tako da je umjetnost glavne struje kod nas samo nastavila gdje je stala devedesetih, pa čak i ubrzala da stigne Europu. To što nesmiljeno vlada i danas i kod nas i u Europi kazališta glavne struje upravo je ono što Hitrec pokazuje u Bodyju. Nije čudo da do danas ova komedija nije postavljena, a kamoli snimljen film. Nije čudo ni što u eri učestalih posizanja za dramatizacijama romana koje se onda prikazuju na velikim scenama (vidi program HNK-ova u Hrvatskoj) ni jedan Hitrecov roman nije izabran za scenu nekoga od kazališta glavne struje.

Kad svjetski redatelj dođe u nacionalnu kazališnu kuću

Body u Zagrebu govori o dolasku svjetski poznatoga redatelja (Body Korak, zvijezda postdramskoga teatra hrvatskih korijena) koji treba u HNK-u režirati hrvatski klasik (Šenoino Zlatarovo zlato), ali ništa ne zna o tom klasiku, prezire tekst kao takav, neobrazovan je i samo slijedi trendove. Zato postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame (s plitkom politikom, golotinjom, seksom i krvi na sceni – jer se to „nosi“), sa sto statista od kojih je pedeset mladića golih prsa i jedan sastav koji svira hard rock… Pri tome se ponaša kao razmažena zvijezda, ubire velik novac, drogira se i pravi probleme…

Odlično je prikazana praznina svih tih redateljskih koncepata i kazališta glavne struje koje po cijeloj Europi uz velike riječi poput „kritike društva“ i „razotkrivanja licemjerja i malograđanštine“ stvara prazne predstave koje reakciju publike mogu izazvati samo vrijeđanjem ili sablažnjavanjem. Pri tome imaju i medije (kritičar za kojega se zna da će pohvaliti) i novac odnosno državu (Ministar koji podržava intendanticu iako spava u loži za vrijeme predstave), a i premijernu publiku koja će pljeskati. No nemaju publiku jer, kako kaže ravnateljica, „a kome ćemo to prodati“.

Odlično su prikazani i međuodnosi u kazalištu: autoritarna ravnateljica koja je dio europskoga trenda, glumice (od mladice koja će sve napraviti za ulogu do one koja je u mirovini i stalno dolazi s vrećicama – na putu do probe ide u kupnju jer kuha i čuva unuke), glumci (od nesretno zaljubljenoga, ovisnika, do onoga koji ne dopušta da se pali hrvatska zastava pa makar to bio redateljev zaštitni znak i makar ga zbog toga izbacili iz predstave), obrazovani gay-dramaturg, ujedno profesor na akademiji, koji vidi da je to prazno, ali podnosi sve dok u jednom trenutku i njemu ne prekipi… Tu su i vrlo različiti ozbiljni problemi: od silne želje za prvom velikom ulogom, previše posla majke/glumice u želji da se zaradi za bolesnu kćer koja najviše želi da je majka s njom, nesretnih ljubavi i ostavljanja, ostavki zbog neslaganja s koncepcijom ili politikom… Sve su situacije realne, likovi prepoznatljivi, a radnja vođena napeto i logično.

Pri tome se i čitatelj naglas smije od duhovitih situacija do govora glavnoga lika koji natuca hrvatsko-engleski (a kako bi tek moglo biti smiješno u izvedbi!). Pokazivanje kazališta iznutra uvijek je nama izvana zanimljivo vidjeti: od dogovaranja poslova, preko proba do scenskih radnika garnirano scenama privatnoga života glumaca. Budući da pisac tu sredinu i poznaje, i voli, i razumije, može se smijati svemu onomu nelogičnomu, praznomu i lošemu… a da ne ruši smisao umjetnosti kao takve i da se ne odrekne svoje ljubavi prema toj umjetnosti. Na kraju se dogodi i jedan pravi pokušaj ubojstva. Tko je pokušao ubiti koga i zašto je ministar padom iz lože spasio stvar, morate pročitati…

Hajdemo se nasmijati kazalištu danas!

Kako rekoh, Body u Zagrebu prava je satira, dakle prikaz stvarnih javnih ljudi koje prepoznajemo (svi znamo tko je intendantica, a tko dramaturg, tko je glumac koji ne da paliti hrvatsku zastavu, a tko glumica koja čuva unuke). To prepoznavanje je dodatni bonus, ali je djelo komedija u kojoj će uživati i oni koji te stvarne osobe ne poznaju. Smijat će se ludostima suvremene umjetnosti, ali će se unatoč tako jasnomu negativnom prikazu suvremenoga kazališta na kraju dobro osjećati.

Čitatelju/gledatelju bit će lakše kad vidi da je to današnje kazalište koje vlada doista prazno i da on nije lud kad nakon neke HNK-ove predstave uporno misli: „ovaj car mora da je gol“, ali se ne usudi reći. Smijat će se ljudskoj gluposti ili kukavičluku – svemu onomu što komedija razotkriva i ismijava, ali pri tome ne ruši smisao svijeta oko nas… Nego nam ismijavajući mane i ono loše u ljudima ruši snagu tih mana/grijeha i otvara prostor za – vrline i za dobro. Komedija vjeruje da ima i dobra i izlaza i zato se može smijati zlu. Upravo to Hitrec radi. Cijeli svoj život u različitim djelima i žanrovima, a ovdje u drami, satiričnoj komediji.

Moguća uspješnica ili tko će se usuditi postaviti na scenu?

Ovo bi mogla biti prava ansambl-predstava i velika uspješnica kad bi HNK u Zagrebu i njegovo vodstvo imali hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnom zrcalu. Bila bi uspješna i u bilo kojem drugom HNK-u. Budući da je ova komedija sa dvadesetak likova na sceni napisana – ako ne bolje – svakako na razini proslavljenih britanskih komediografa poput Raya Cooneya i Michaela Frayna, bila bi odličan repertoarni potez i Kazališta Komedija koje se zavuklo u sigurnu zonu igranja broadwayskih uspješnica (a nekad je stvaralo hrvatski mjuzikl (Grgić/Kabiljo Jalta), ili satiričkoga kazališta Kerempuh koje je nekad u komedijama prikazivalo mane komunističkog društva (Fadil Hadžić), dakle o stvarnosti oko sebe, a sad se skriva iza hladnih i praznih apsurdnih komada i prikaza američkoga života… Najviše me žalosti da to ne će uzeti ni Glumačka družina Histrion koja u posljednje vrijeme igra obrade obrada, a nekad su zahvaljujući upravo njima (hrabrosti Zlatka Viteza) nastajali suvremeni hrvatski satirični pisci jer je Zlatko Vitez (kao osnivač i voditelj Histriona) imao dovoljno hrabrosti da na sceni postavi doista duhovitu i oštru sliku društva oko nas umotanu u omotač humora (Škrabe/Mujičić/Senker, Stjepan Šešelj, Ivan Kušan).

Hoće li se uskoro što promijeniti? Ne znam, ali vjerujem da će Hitrec dočekati i kazališnu scenu za Bodyja jer – 80 mu je godina tek.

Dragi Hrvoje, sretan rođendan i molim te da pišeš drame i dalje…

Nekad je ne odustati najveća pobjeda!

A za rođendan ti želim da tvoji (i moji) unuci ne razumiju ovu satiru i da se u čudu pitaju je li moguće da je netko nekad radio takve stvari u kazalištu. Da komentiraju: Ma što im je bilo!

Sanja Nikčević

hkv.hr / Hrvatsko nebo