Davor Velnić: Deveti krug slobode

„Ne mogu isključiti mogućnost da se narod u vremenu poraća pretvorio u zbunjenu gomilu koja preživa tuđe živote, žmirka i dremucka u vremenima kad treba biti budan. Što god od toga bila istina, sramotno visoki postotak neizlaznosti na birališta svakako je ozbiljna poruka koja bi mogla glasiti: ’prevareni smo i nemamo za koga glasovati’. To je onda gadno čak i ako je tek na razini obične interpretacije i političkog razmišljanja.“ – To, uz ostalo, ističe u svom esejističkom seciranju hrvatske političke i mentalne zbilje odnosno stanja vodećih snaga, naroda, demokracije…, objavljenom u mrežnom glasilu Matice hrvatske Misao.hr. Prenosimo esej, uz autorovu suglasnost.

Kad izlaznost na parlamentarnim i predsjedničkim izborima padne ispod 40% ili debelo ispod 30% na lokalnim izborima – a trend je u posljednjih tridesetak upravo takav, srozavajući se prema sve manjim i manjim postocima – trebamo li se upitati koja je poruka glasačkog tijela i da li ono uopće postoji? Ili su izbori možda samo periodička provjera stranačke stege i vazalne poslušnosti? Zapravo se nameće jedno vrlo neugodno pitanje: imaju li pri tako sramotno niskim postotcima ovakvi višestranački izbori ikakvu demokratsku vrijednost i društveno-političku svrhu ili su samo alat u rukama politikanata? Pitanje nije retoričko niti je rezultat političkog pesimizma, jer je izborna praksa pokazala da postotci mogu biti daleko i do besmislenosti niski. Na primjer, izlaznost na izborima za mjesne odbore pala je na nevjerojatnih 5 – 10% i čini mi se da je to ciljani postotak koji u budućnosti želi ovo amatersko hrvatsko višestranačje napučeno krivotvoriteljima demokracije neokomunističkog smjera.

Hrvati se sve intenzivnije zaglupljuju i sediraju šund-vijestima, zabavljaju lakim notama medijskog žutila i na svaki način njeguju stari trzaj samoupravnog kraduckanja

Naravno, svima je jasno da su izbori za mjesne odbore recidiv prošlih vremena komunističkog jednoumlja, no što je sa „saveznim“ izborima koji opasno klize prema tim apsurdno niskim postotcima? To, izgleda, nikoga previše ne brine i kao da je sveopće sljepilo biračkog tijela poželjno. Hrvatske stranke i strančice predvođene autokratskim harlekinima zauzele su političku pozornicu i politiku pretvorile u gljivičnu infekciju – ne možeš ih se riješiti. Politika je postala mjestom budnog košmara u kojem su osrednjost i vulgarna samodopadnost zagospodarile javnim prostorom i domoljubni se narod pretvorio u masu sličnu gomili. Prepušten da se krčka u kotlu vlastitog neznanja s vremenom je toj izbornoj masi ipak prokapalo da možda i nema za koga glasati?

Hrvati se sve intenzivnije zaglupljuju i sediraju šund-vijestima, zabavljaju lakim notama medijskog žutila i na svaki način njeguju stari trzaj samoupravnog kraduckanja. Svi kao da zaboravljaju – ili je doista došlo do posvemašne amnezije i sramotnog zaborava – da Hrvatima sloboda višestranačja nije nimalo poklonjena, već je izborena u smrtonosnom obrambenom ratu, pobjedom nad jugoslavensko-četničkom invazijom. Hrvati su svoju suverenost i članstvo u euroatlantskim integracijama platili visokom cijenom i pobjedonosno odratovali svoju želju za vlastitom državom. Nakon trideset godina od svršetka Domovinskog rata, još traže svoje mrtve očeve i sinove po masovnim stratištima i pokapaju njihove zemaljske ostatke.  I usprkos ratnoj tragediji, kao da je pamćenje izdalo istinu i prizore oslobodilačkog Domovinskog rata pomelo pod tepih zaborava.

Onaj uvijek isti soj gotovana – karijerista, koji se u SRH priključio Partiji

Pitam se trebaju li Hrvatima demokratski izbori i parlamentarno višestranačje, žele li još uvijek državnu suverenost i imaju li osjećaj da konačno žive u vlastitoj državi? Jer ako to teško stečeno pravo na slobodu nerado konzumiraju i nije ih briga, je li sve bilo uzalud i beskorisno? Tko nam to oduzimlje pravo na cjelovitu vlastitu slobodu: sluganski trzaj ili činjenica da se nikad tako dobro nije živjelo u Hrvatskoj pa su ljudi zaboravili na zahvalnost i prepustili se tuposti konzumerizma i razonode? Okrajci duha su na izmaku, a materijalno obilje tlapnju pretvara u željenu zbilju. To je začetak obijesti što opako nagriza hijerarhiju tradicijskih vrijednosti i želju za dobrom budućnošću. Vjerojatno su politički oportunisti i pozeri (onaj uvijek isti soj gotovana – karijerista, koji se u SRH priključio Partiji) prepoznali trenutak i odjednom se nacionalno osvijestili te se razmiljeli po novoosnovanim strankama i strančicama. Potrovavši nejak i mlad hrvatski politički prostor, zauvijek su u hrvatsko višestranačje unijeli partijski modus operandi i neprestanim oportunizmom kontaminirali hrvatsku političku scenu.

Možda je fenomen slabe izlaznosti nedovoljno osvijetljen s prave strane pa treba okrenuti medalju, dobro se zagledati i pokušati shvatiti što tiha većina poručuje – ili se svi samo tješimo i umišljamo da postoji takvo što nalik tihoj većini? Ne mogu isključiti mogućnost da se narod u vremenu poraća pretvorio u zbunjenu gomilu koja preživa tuđe živote, žmirka i dremucka u vremenima kad treba biti budan. Što god od toga bila istina, sramotno visoki postotak neizlaznosti na birališta svakako je ozbiljna poruka koja bi mogla glasiti: „prevareni smo i nemamo za koga glasovati“. To je onda gadno čak i ako je tek na razini obične interpretacije i političkog razmišljanja. U Republici Hrvatskoj, kao i na prostorima propale države, na djelu je neprestana izdaja na svim razinama i prezrivost za sve što nije „mi“ i naše“. Urođena izdaja svojstvena podaničkoj duši; bestidna i nekažnjiva, zapravo očekivana u zastrašenih ljudi. Ovo je prostor u kome se izdaja obilno nagrađuje tako da kukavičkoj i lijenoj sebičnosti nema kraja.

Kako ikome objasniti da Hrvatskom drmaju oni koji su bili i jesu protiv (ideje) države Hrvatske?

Sloboda je zahtjevan poklon i nije za svakoga. Sa slobodom se treba znati nositi; prije svega imati leđa koja se u anatomiji morala zovu integritet. Previše njih ne zna što bi sa slobodom osim što podlegnu žudnji. Još je teže izdržati njene visoke standarde samopožrtvovanosti. Sluganska duša s mukom prikriva koliko trpi i stenje pod teretom slobode i možda joj doista treba olakšati teret pa ju lišiti muke slobode i staviti u okove poslušnosti? Sloboda je za previše njih dobro prikrivena nelagoda, uistinu neugodna obveza i prava tlaka. Malo znam onih koji su spremni ponijeti odgovornost slobode, a mnogo više onih što o njoj „znaju“ sve osim u slobodi osmisliti vlastiti život i uživati.

U kombinaciji sa šarlatanima prevučenim u politikante, što sami sebe stišću u zagrljaj, mala izlaznost je istovremeno poruka za buduće neke izbore i nelijepa dijagnoza zbunjenog (zbunjena) naroda. Možda nismo svjesni da je ono u muci stečeno više naša obveza nego naše pravo, a ni na koji način jednokratna igračka? Jer što reći poginulima, živim invalidima, trajno unesrećenima i svim žrtvama brutalne srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku? Kako i zašto ratnicima i braniteljima Domovinskog rata reći da su bili u zabludi te uzalud krvarili za perfidne politikante poraća; borili se za živi narod i državotvornu naciju, a ne za uspavano i nemotivirano biračko tijelo. Kako ikome objasniti da Hrvatskom drmaju oni koji su bili i jesu protiv (ideje) države Hrvatske, vladaju oni što pale trnjanske krijesove i vijore zastave agresora; oni što oznaškim metodama potajno manipuliraju Hrvatskom – ali, nikad nisu prihvatili državu Hrvatsku, stoga su i napustili Hrvatski sabor kad se glasalo o hrvatskoj suverenosti. To su svi oni što obilno nagrađuju negatore hrvatske države.

Politikanti-propalice shvatili i kapitalizirali su svoju moralnu prevrtljivost u opustošenoj javnosti

Ima li veće pljuske nego kad Predsjednik „slučajne države“ ide po svoj drugi predsjednički mandat, a Andrej Plenković kao protukandidata ponudi Dragana Primorca? Zar ti predsjednički izbori nisu zaslužili bojkot i nula izlaznost na birališta? To više nije ni ruganje već lobotomija glasačkog tijela.

Što reći žrtvama, njihovim roditeljima, braći i kako se ispričati(?), tko u ime koga, čega i zašto… zar smo doista toliko loša roba i okorjelo nečasni da svojim postupcima tako marljivo obezvređujemo plodove krvavo izborene slobode? Kao da smo osuđeni na slobodu i patimo?

Sloboda ište odgovornost i samoodricanje, a sluge znaju samo za kaznu i ponizno je primaju. Sluge nisu dorasle odgovornosti, zato se izbavljenje sužnjeva usponom potlačenih neće nikad do kraja obistiniti. Nepravde neće biti ispravljene i ostat će samo nemoćna zatečenost. To su politikanti-propalice shvatili i kapitalizirali svoju moralnu prevrtljivost u opustošenoj javnosti. Varalice su prepoznale trenutak, njihovo vrijeme, i zajahali, a svjetina je radije pristala na teror osrednjosti nego prihvatila obaveze naporne slobode.

Ova je Vlada pristala promovirati osrednjost i popuštanje „komšiluku“, a to će i ubuduće činiti

Ova je Vlada pristala promovirati osrednjost i popuštanje „komšiluku“, a to će i ubuduće činiti jer zna da u ovoj saborskoj oporbi nema ravnopravnog takmaca.

Na posljednjim lokalnim izborima svi su pobijedili, na puna usta proglasili su pobjedu, ili kako je dojučerašnji riječki gradonačelnik, Marko Filipović, na kraju razgovora s novinarkom izjavio: „Izgubio sam, ali smo pobijedili“. I to je istinska poruka namagarčenim biračima: za hrvatske politikante nema ni pobjede ni poraza, oni će opet obezglavljene birače pretvorene u gomilu voditi na posnu ispašu i zabavljati ih kavanskim pričama o pobjednicima i gubitnicima, inzistirati na podjelama.

No ipak, u toj kakofoniji bučne samohvale, i teško sakrive muke poraza, naziru se HDZ-ove nesavladive poteškoće da konačno ovlada nacionalno posrnulim utvrdama i uspostavi lojalnu vlast hrvatskoj suverenosti. Zapravo je uočljiva odsutnost svake šanse – ili HDZ-ove ambicije – da osvoji vlast u vrlo bitnim hrvatskim gradovima i županijama: Istarskoj i PGŽ-u, gradovima Puli i Rijeci. Grad Zagreb za najveću hrvatsku stranku već postaje politička stigma koliko i nezacjeljiva rana pa je besmisleno trošiti riječi na HDZ-ovu političku jalovost u hrvatskoj prijestolnici. „Hrvatska je poplávila“, hvale se Banski dvori; istina, ali su SDP-ovi crveni čirevi na tom plavetnilu otvrdnuli i postali čankirasti.

Rijeka i Istra podsjećaju na desetljeća mračne prošlosti: one su Titov ratni plijen

Istra pod dirigentskom palicom Predraga, Peđe Grbina – istog onog Grbina koji je Zakon o hrvatskom jeziku nazvao kretenskim – i Borisa Miletića, ostrašćenog Istrijana po nacionalnosti, koji će se nastaviti „istrijanstvom“ opirati prirodnoj integraciji Istre u maticu Hrvatsku. Uskoro će se u Istri pjevati „Krasna zemljo, Istro mila, dome roda slavenskog…“ umjesto izvorne „Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog…“ S crvenim PGŽ-om i politički prilično šarenom Rijekom slična je situacija kao u Istri, plavetnila HDZ-ovskog ni u tragovima. A povijest Rijeke opasno podsjeća na, ne tako davna, desetljeća njezine mračne prošlosti.

Istra i Rijeka Titov su ratni plijen i u europskoj geopolitici novog suverenističkoga buđenja to poglavlje još nije zatvoreno. To su saznanja uočljiva u idejama istarskog i riječkog autonomaštva – koliko god se to autonomaštvo pokušava zamaskirati nekakvim pamfletima o multikulturalnost i antifašizmu, tlapnjama o njihovim kulturološkim osebujnostima. Istrani su pobrkali zavičaj i domovinu, a multikulturalnost i antifašizam samo su izgovor za jugoslavenstvo i zločinački komunizam. Ni IDS ni SDP ne mogu i ne žele sakriti svoj jugonacionalizam, još manje oprostiti HDZ-u stvaranje suverene Republike Hrvatske, i stoga je HDZ u Istri i Rijeci omražen do razine kućnog odgoja. Čuvari propale i nepostojeće države smatraju da Titov ratni plijen pripada Jugoslaviji, ali ne i Hrvatskoj, i zato njihov grčevit separatizam i otpor Zagrebu, Dinamu, HOS-ovoj zastavi i Thompsonu. Zato talijanski iredentisti (u Rijeci) smiju neuvijeno propagirati D’Annunzijeve crnokošuljaše i fašističke aspiracije prema Istri i Rijeci. Za boljševičku Rijeku svako je negiranje Hrvatske dobrodošlo, pa i od braće fašista.

Ovaj Plenkovićev nije zagriženi čuvar hrvatske suverenosti, niti mu je stran pojam balkanskih integracija, pa opet…

Dosta je neutemeljen taj njihov otpor prema HDZ-u, jer ovaj Plenkovićev nije zagriženi čuvar hrvatske suverenosti, niti mu je stran pojam balkanskih integracija. Upravo suprotno, nisu li Brijuni velikodušno prepušteni srpskom glumcu ličkih korijena i obje županije slobodno se puštaju sijanju rastućega jugoslavenstva?

Davor Velnić

Misao.hr/Hrvatsko nebo