Saborske oporbene rasprave o povjerenju ministrima često verbalno podsjećaju na „toploga zeca“

Što je pokazala oporbena saborska rasprava o iskazivanju nepovjerenja ministru vanjskih poslova, konkretno vraća li Hrvatsku načinom rasprave kao i predloženim rješenjima u vode bivšega sustava; treba li nas to na neki način početi brinuti

Pola svijeta sastavljeno je od ljudi koji imaju što reći, ali ne mogu; druga polovica nema što reći, ali nastavlja govoriti!
(Robert Frost, američki pjesnik)

Vestern-filmove gleda se s posebnim užitkom, iz više razloga. Osim vrsnih glumaca, zapleta i raspleta, u vesternima su na svoj način vrijedne i poruke, koje imaju moralno značenje. U vesternu „Šest vranih konja“ iz 1962., jedna poruka, koja se može čuti na samom početku filma, na svoj je način univerzalna, a glasi po prilici: „Linčem se ne utjeruje pravdu!“

Ovaj početak uzeli smo radi povremene intonacije rasprava u Hrvatskom saboru prilikom interpelacija, oporbenoga iskazivanja nepovjerenja pojedinim ministrima, aktualne hrvatske Vlade. U verbalni linč moglo se uvjeriti prilikom iskazivanja nepovjerenja aktualnomu ministru vanjskih poslova, zbog toga što opetovano nije ažurirao svoju imovinsku karticu. Nije nam namjera biti odvjetnikom rečenomu ministru. Napravio je prekršaj – nije učinio što mu je bila obveza, i oko toga nema prijepora. No zaslužuje li to otpust s dužnosti ministra drugo je pitanje jer za slične propuste u nas do sada nisu na političkoj pozornici padale ostavke, bez obzira na to o kolikim je svotama bila riječ. Francuski filozof Vladimir Jankelevitch u knjizi „Paradoks morala“ navodi kako je Tolstoj težio kršćanskomu „životu“ i bio je očajan što ga nikako ne može dotaknuti, ili – ako ga je na tren dosezao – što ga ne može zadržati.

Uglavnom kao i više puta do sada oporba nije uspjela uvjeriti vladajuću koalicijsku većinu u sabornici da ministru treba pokazati „crveni karton“. Je li to zbog stranačke stege ili nečega drugoga, vrijedilo bi analizirati i temeljitije istražiti, ali to nije namjera ovoga teksta.

Prilikom glasovanja o povjerenju aktualnomu ministru vanjskih poslova, 17. listopada 2023., 77 zastupnika bilo je protiv njegove smjene, a 48 je bilo za smjenu. Glasovanje je pokazalo da čak jedna trećina oporbenih zastupnika nije glasovala. Što to govori o toj oporbenoj inicijativi? Ministar vanjskih poslova uglavnom tako je po drugi put izbjegao smjenu. Lani je to bilo jer po oporbi navodno nije ispunio ni jedan hrvatski vanjskopolitički cilj. Iluzorno je bilo i ovoga tjedna očekivati da bi premijer Plenković dopustio rušenje svojega ministra, manje od godinu dana prije parlamentarnih izbora, na čelu jednoga od najvažnijih državnih resora.

Ono što bi, u cijeloj toj oporbenoj furtutmi oko smjene ministra, međutim, trebalo  zabrinjavati jest metoda i razina rasprave u Hrvatskom saboru koji bi trebao biti mjesto gdje se njeguju civilizirani govor i dijalog. Ministar koji se dosad imao priliku naći na dnevnom redu državnoga sabora, zbog oporbenoga iskazivanja nepovjerenja, morao je proći kroz svojevrsnoga verbalnoga saborskoga „toploga zeca“, dakle, umjesto smirenoga i argumentiranoga propitivanja odgovornosti, slušali smo i gledali oporbeno „šamaranje“, jedno nevjerojatno ozračje bijesa i primitivizma. Kakva je to metoda, da ne kažemo kakav ostavlja uopće dojam, napose kakvim je osjećajima tim povodom izvrgnut ministar ili ministrica, članovi njegove obitelji, prijatelji i td., ne treba govoriti, osim ako će netko reći da to ide u paketu kad se tko odluči u Hrvatskoj baviti politikom.

U vrijeme Informbiroa za osuđenike upućene na Goli otok „stari“ zatvorenici priređivali su doček, koji se manifestirao u brutalnoj fizičkoj i inoj torturi, nazvanoj u literaturi – topli zec. Kroz njega je tada na tom otoku prolazio svaki novi zatvorenik, „gušter“.

Oporbeni zastupnici često su sabornicu pretvarali, posljednjih godina, kad je riječ o iskazivanju nepovjerenja ministrima, u sudište, i ne znajući da time de facto kompromitiraju trodiobu vlasti. Ispadalo je kao da bi željeli imati ulogu tužitelja, sudca i izvršitelja kazne.

Pritom su kao iz rukava predlagali anakrona rješenja, kao primjerice o vraćanju poduzeća u javno vlasništvo, zapravo deprivatizaciju, njihovo podržavljenje.

Privatizacija na hrvatski način, ne treba objašnjavati, nije baš najsretnije obavljena. Događala se u vrijeme kad se Hrvatska branila od srpske oružane agresije. Ne treba ponavljati da su banke olako prepuštene strancima, kao i neke strateški važne tvrtke radi krpanja proračuna, da su mnoga poduzeća u toj privatizaciji uništena, izgubljeno na desetke tisuća radnih mjesta, bez nekoga valjanoga računa itd. I što bi trebalo sada? Svaki prodavač na tržnici ako ga upitate o novoj većoj cijeni njegove robe, reći će vam – pusti što je bilo, važno je što je sada. Zar bi vraćanje, primjerice Agroproteinke, u javno vlasništvo, zapravo državno, bio osobito pametan potez, kako se to opetovano tražilo iz oporbenih redova u Hrvatskom saboru? Kakva bi to bila poruka prema stranim investitorima, i to samo zbog toga što jedan ministar u svoju imovinsku karticu nije unio ostvarenu dividendu, dobit, iako je bjelodano da je porez i davanja državi podmirio? Zar se mnogi, temeljem rečenoga prijedloga, ne bi mogli upitati: pokušava li Hrvatska pokrenuti proces deprivatizacije, i kakvomu se gospodarskomu modelu okreće? Jer, kad se jednom otvori neki proces, pretvaranja jednoga privatnoga poduzeća u javno vlasništvo, nitko ne može predvidjeti gdje to može završiti.

U kontekstu rasprave o opozivu ministru nije ništa manje čudno zazvučao prijedlog, iz oporbenih redova, o tome kako bi trebalo donijeti zakon o podrijetlu imovine. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća hrvatsko društvo bilo je suočeno s ideološki „nabrijanim“ postupkom ispitivanja podrijetla imovine. Ne treba ni podsjećati u što se sve pretvorilo. Nekima kao da nije dovoljno toga povijesnoga cirkusa. Uređenim zapadnim demokracijama takvi zakoni nisu potrebni jer država ima svoje mehanizme kojima može učinkovito utvrditi svaki ilegalno ili mutno zarađeni euro, posebno ako nije plaćen porez. Što se iz svega može zaključiti? I saborski verbalni topli zec, i pretvaranje sabornice u tužiteljstvo i sudište, i prijedlozi o deprivatizaciji, podržavljenju privatnih tvrtka, te donošenju zakona o podrijetlu imovine, recidivi su bivšega sustava, ostatci socijalističkoga mentalnoga sklopa, koji je Hrvatska svojim Božićnim ustavom definitivno napustila. Kakva je to oporba, od krajnje lijevih do desnih stranaka, koja je u svrhu smjene HDZ-a spremna zagovarati metode i rješenja primjerena bivšemu sustavu, iako ih je Hrvatska ostavila iza sebe i već više od trideset godina želi sto jaču integraciju u sustav zapadnoeuropskih vrijednosti?

Nije li čitava ta oporba pomalo izgubljena u vremenu i prostoru, pa umjesto da vuče Hrvatsku naprijed, vrti uglavnom istu ploču, a zbog nedostatka vizije, zapravo mentalnoga nasljeđa i lažnoga egalitarizma, radije bi Hrvatsku vratila u prošlost, nego li iskoračila prema europskoj budućnosti?!

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo