Šiljo: Tko sve štiti leđa Vučiću, Srbiji i ’Srbima’ i podupire ih, i zašto?
Vrijeme:12 min, 45 sec
’Srbima’ (kako ih lapidarno označuju zapadni druškani) odavno je dodijeljena uloga potpaljivača nemira (ili ’požara’, u prenesenom smislu) u ’regionu’. Tu ulogu oni i danas imaju i nastoje ju igrati. O njoj ovisi i opstanak vlasti u Beogradu i ekonomski opstanak te širenje Srbije. Oni postojano stoje na raspolaganju onima kojima nova kavga zatreba. Sada je pitanje ne više hoće li, nego za čije će potrebe i u kojem trenutku Vučić pritisnuti na okidač. Zna da će mu brojne metropole i dalje štititi leđa. On doduše krzma i oklijeva, svjestan velikih rizika, i za sebe osobno. No ne učini li to što inače tako ustrajno najavljuje i na što aludira, on koji Vulinu, Radoičiću, Dačiću, Dodiku, Abazoviću, Mandiću, Milatoviću i ostalima nalaže ili dopušta u tom smjeru činiti što čine, riskira da ga Srbi ’pročitaju’, da ga kao pričalicu i ’praznu pušku’ odbace, da ’odleprša’. Ne samo Srbi, nego i njegovi ’nevidljivi’ saveznici sa zapada i s istoka. Nije dakle bez izgleda, a onda ni još daleko, trenutak da svijet, kao tuk na utuk bezizglednom rusko-ukrajinskom, izazove posredstvom Beograda sukob ’na Balkanu’.
U engleskomu ima jedan izraz za koji u hrvatskomu nemamo pravu zamjenu: trouble-maker. On znači: potpaljivač nemira (ili ’požara’, u prenesenom smislu), svadljivac, ometalo, ’majstor-kvari’, onaj koji stvara teškoće ili izaziva nevolje drugima.
Srbija je već jedno stoljeće – od Balkanskih ratova, Sarajevskog atentata i atentata na hrvatske vođe u saveznom parlamentu – potpaljivačica nemira u Europi
Srbija je već jedno stoljeće, od Balkanskih ratova Sarajevskog atentata, jedna od takvih zemalja u Europi. Bilo je u tom razdoblju niz takvih, recimo Njemačka u Prvom i drugom svjetskom ratu, Italija na početku prvog i u prvom dijelu Drugoga svjetskog rata, Engleska na drukčije načine, ali one to same po sebi više nisu. No Srbija to jest i dalje. Ona je trenutno vrlo opasna prijetnja izravno za tri države: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo, potencijalno i za Hrvatsku, a neizravno za Albaniju, Makedoniju i niz drugih.
Podloga za Srbiju kao potpaljivačicu nemira jest ideja o širenju srbijanskih teritorija na račun zemalja okolnih naroda koja se oslanja na ideju velike Srbije odnosno geslo Vuka Karadžića „Srbi svi i svuda“ te na takvu velikodržavnu ideologiju srbijanskog ministra vanjskih poslova Ilije Garašanina, dok Srbija još i nije bila priznata država, iz sredine 19. stoljeća. Svoju sposobnost izazivanja i regionalnog i europskog rata Srbija je drastično dokazala s Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom g. 1914., isto tako s atentatom na hrvatske političke vođe u saveznom parlamentu u Beogradu g. 1928. Osobito brutalno to je dokazala krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je destruirala dotadašnju Federaciju, a napose g. 1991., kada je potpalila pobunu i krenula (posredstvom JNA i drugih organiziranih snaga) u agresiju na Hrvatsku, zatim dogodine učinila to isto u Bosni i Hercegovini, sve dok nije krajem 1990-ih počinila veliko etničko čišćenje etnički albanskoga stanovništva u Kosovu, što je poslije i dovelo do američkog upetljavanja, do NATO-ova bombardiranja Srbije i do toga da SAD, a zatim zbog toga i drugi, osamostale te priznaju samoproglašenu Republiku Kosovo.
To svi dobro znaju – to da je Srbija opasna za neke okolne narode. U19. stoljeću pokušala se širiti na račun bugarskih područja, ali je vojnom silom bila zaustavljena, pa se otad okrenula prema zapadu i jugu. G. 1918. uspješno si je i zaslugom vojne sile te političkog prevrata ’prisajedinila’ Crnu Goru, a ’usput’ i Boku kotorsku, koja je dotad bila zaseban upravni teritorij u sastavu Austro-Ugarske odnosno dio povijesnih hrvatskih zemalja.
Međunarodna potpora Srbiji i ’Srbendama’ od 1990. do danas
Samo su predsjednik Tuđman i oni koji su imali više informacija i uvida od mnogih drugih dobro znali koliku je potporu, na razne načine, od zapadnih država i nedržavnih aktera, od prvih demokratskih izbora u proljeće 1990. pa nadalje, dobivao Beograd naspram svima ostalima. Svi pak znaju kako su zapadne sile spriječile nakon „Oluje“ i susljednih oslobodilačkih akcija u BiH totalni velikosrbijanski poraz te kako su umjesto da unište na grubim osvajanjima i etničkim čišćenjima nastalu „Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu“ nagradili agresorsku stranu zaustavljanjem hrvatsko-bošnjačkog zauzimanja Banje Luke i ostalih područja te davanjem „Republici Srpskoj“ (Daytonskim sporazumom) statusa posebnog paradržavnog entiteta s pola teritorija BiH i s daljnjim protežiranjem tog entiteta, a poslije i njegova postupno sve drskijeg vođe, ’Srbende’ Dodika, sve do danas.
Najnovija zbivanja – kao što su snažno naoružavanje Srbija (za obranu – od koga? ili za napad – na koga sve?), agresivno proklamiranje „Srpskoga svijeta“ i „srpskoga kulturnog prostora“, svojatanje tuđih jezika i književnosti, uporno i perfidno posrbljivanje Crne Gore, posebice putem „Srpske pravoslavne crkve“, izostanak priznanja prijašnjih krivnja te življenje u lažnoj i mitskoj svijesti o prošlosti i velikosrbijanskoj budućnosti, propagiranje notornih laži i izmišljotina, prikrivanje vlastitih krivnja i masovnih zločina, nepriznavanje etničkih čišćenja i genocida, odbacivanje priznavanja Republike Kosovo, koketiranje s Putinovom Rusijom i neuvođenje sankcija njoj te najnovija potpaljivanja nemira i nereda na sjeveru Kosova – i dalje potvrđuju regionalnu zloćudnost velikosrbijanske politike odnosno politike službenog Beograda. U kojemu stoluje Aleksandar Vučić, negdašnji četnik koji je ’mitingašio’ po okupiranim područjima Hrvatske i BiH i zatim bio propagandist Slobodana Miloševića, naknadno od zapada proglašenog krivca za sve nevolje, ratove i zločine na području bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih.
Unatoč svemu tomu, zapadni državnici natječu se i dalje u sastajanju s Vučićem
Unatoč tomu što sve to znaju, vlade mnogih zapadnih sila i dalje su Srbiji i Vučiću naklonjene, ili im štite leđa, recimo od predlaganih sankcija (uzalud ih predsjednica Kosova Osmani zaziva kao logičan potez nakon nedavne terorističke akcije na sjeveru Kosova, i ostaloga), ili prema Srbiji i Vučiću osobno pokazuju popustljivost i uviđavnost, ili koje prema njoj iz ovih ili onih razloga „taktiziraju“, ili im daju prešutnu ili otvorenu potporu. To se vidjelo i po tolikim susretima najviših zapadnih dužnosnika s Vučićem na nedavno održanom samitu „Europske političke zajednice“ u Španjolskoj. S kojim se sve državnicima Vučić u Granadi sastao i razgovarao, pobrojio je Marko Curać u članku Srbijanski predsjednik na skupu europskih državnika u Granadi, za ne povjerovati! (Istini za volju, među takvima ovaj put nije bio Plenković.)
Iako su svi oni znali da iza podjarivanja i organiziranja terorističke akcije i za sada neuspjelog pokušaja pobune tamošnjih Srba protiv vlasti u Prištini i njezine policije stoji ili Vučić osobno ili ljudi iz vrha njegove vlasti, nisu Vučića ostavili osamljenoga. A znali su to činiti prema drugima, oh da. Te europske mustre, koje su se tada drukčije zvale, ignorirale su, recimo, na sastancima čelnika tadašnje Europske zajednice i u drugim prigodama, austrijskoga kancelara Wolfganga Schüssela, kultiviranoga i uglednoga demokršćanskog narodnjaka, nakon što je on za koalicijskog partnera uzeo ’ekstremnog desničara’, ’neonacista’ i ’antisemita’ Jörga Haidera. Schüsselovi kolege i polu-prijatelji najednom su mu počeli okretati leđa i praviti se da ga ne poznaju, te je on u stankama službenih sastanaka, na svečanim druženjima i za večerama ostajao ’sam kao kost’, osamljen i izoliran. A prema Vučiću sada kao da su se natjecali tko će sve s njim sastati, uslikati i razmijeniti koju riječ ili rečenicu, ili održati duži sastanak.
Koji su mogući razlozi ovolika zapadnjačkog licemjerja?
Za naklonost ili otvorenu političku, ekonomsku i ostalu potporu Srbiji uvijek se nađu neki razlozi. Sada su to razlozi ove vrste: U Srbiji nemamo prozapadnu, prodemokratsku, proliberalnu, proturusku opoziciju, Vučić dakle ’nema alternative’, osim još gorih (četnika i rusoljuba i autokrata i ’balkanskih’ primitivaca) od njega, pa moramo ’igrati na njega’. Osuđeni smo na Vučića, dok se stanje u Srbiji i oko nje ne promijeni. Moramo oko njega titrati kako Srbija ne bi posve otišla u naručje Rusije, Kine i još nekih takvih rogue states (ugroziteljskih, zločestih, odmetničkih država koje su prijetnja miru i nacionalnim interesima drugih). Moramo mu davati potporu. Ne smijemo ga kažnjavati – moramo ga ’privlačiti’ u pridobivati ga.
Oni koji išta znaju o povijesti i politici, o financijama, ekonomiji, trgovinskoj razmjeni, investicijama i pretpristupnim fondovima i politikama, o vojnim stvarima i geopolitici, znaju da su to uvelike obične floskule. Da to nisu pravi argumenti. Da su to konstrukti zapadnih licemjera, koji takvim ’argumentima’ prikrivaju nešto sasvim drugo. Što to?
Onima koji potajno navijaju za Moskvu (a galame protiv nje i njezine agresije na Ukrajinu), odgovara da opstane Vučić, a isto tako i Orban, pa i da u Bratislavi vladu preuzme Fico, itd.
Onima koji se potajno boje ekspanzije islama na Europu Vučić imponira kao brana tomu suprotstavljena, i u BiH i u Kosovu.
Onima kojima smeta Katolička crkva odgovara to da velike Srbija istiskuje katolike i nastavi osvajati područja koja su većinski nastavali ili u njima u znatnom broju prije živjeli ili žive i opstali su još.
Onima kojima smeta ili koji iskreno ne žele širenje Europske unije na tzv. Zapadni Balkan, i time njezino jačanje i učvršćivanje na europskom kontinentu, odgovara da ’na Balkanu’ imaju ’dežurnog’ potpaljivača požara u državnoj formi Srbije, u političkoj formi vladajućeg četništva, a u personalnoj formi (in persona) u košarkaškoj staturi Aleksandra Vučića. Taj, uostalom, ima impozantno i povijesno kao moćan vladar i osvajač potvrđeno ime, ima i dovoljno ’borbeno’ prezime, a ima i sve one značajke balkansko-bizantinsko-orijentalne osobne lukavosti, prijetvornosti, podlosti, lažljivosti, beskrupoloznosti i spremnosti na nasilje kakva je oduvijek potrebna onima koji na određenom području ne žele imati mir, pomirenje i suživot, nego nešto suprotno tomu.
Onima koji žele ograničiti velikoalbanske apetite, Vučić može poslužiti zato da ih svede na ’realnu mjeru’, kako ne bi u svojim aspiracijama ’pretjerali’.
Onima koji vide da s bošnjačkim muslimanima nije moguće razgovarati na zapadni način, zato što kod njih u prevelikoj mjeri prevladava neka druga ’logika’ i neki ’prosvijećenom’ Zapadu tuđi mentalitet, i zato što takvim držanjem praktički onemogućuju konsolidaciju i opstanaka države koju inače svim silama hoće očuvati, ali i posvojiti, ovakva (Vučićeva) Srbija s (Dodikovom) ’Srpskom’ služi kao malj za obuzdavanje panbošnjačkih unitarističko-građanskih, a zapravo u srži jednonacionalnih, islamističkih i protuzapadnih, ambicija i apetita.
Oni kojima je važno držati Vučića na određenoj distanci od Putina ili jednoga dana Srbiju ipak posve privući u zapadni zagrljaj spremni su apetite velikosrbijanskoga zmaja utažiti i teritorijalnim ustupcima na račun okolnih naroda i zemalja: Crne Gore, BiH, Kosova, posljedično dijelom i Makedonije, a eventualno (’Treća – sreća’! stara je srpska uzrečica) i na račun Hrvatske.
Oni koji su i sami beskrupulozni radije imaju za partnere, druženja i dogovaranja delinkvente slične, u biti, sebi negoli političke poštenjake kakav je bio Franjo Tuđman ili kakav bi možda bio (da ga nisu ubili) Zoran Đinđić, ili još živi srbijanski liberal Čedo Jovanović. Similis simili gaudet – Sličan se sličnomu raduje, kaže starorimska mudrost.
Sve vuče korijene iz bivše Jugoslavije, kao zamišljenog sredstva za ’tranzicijsko’ posrbljivanje ostalih naroda; ona i dalje na nevidljiv način opstoji
Onima, dakle, koji znaju da će im u određenom trenutku zatrebati ’potpaljivač požara’ u Europi odnosno na ’Balkanu’ – izmišljenoj regiji koja i dalje uživa status i renome ’bačve baruta’ – potreban je ovakav Vučić i potrebna je destruktivna, ekspanzivna, osvajačka i ratotvorna Srbija. To bi se još i dalo nekako opravdati kada bi dopuštanje Srbiji da izazove kakvu ograničenu kavgu bio jedini put razrješenja nečega što dugoročno onemogućuje normalizaciju ukupnoga stanja i međusobnih odnosa među narodima i državama. No ne čini se da je takvima cilj to, nego nešto sasvim drugo. (Malo je u politici ’majki Terezija’ i ostalih dobitnika Nobelove nagrade za mir i razumijevanje među ljudima i narodima.)
Bivša Jugoslavija bila je kao višenacionalna federacija onim dijelom Europe koji se još nije uspio nacionalno definirati ni unutar sebe razgraničiti u smislu stvaranja odvojenih nacionalnih država. Ona jest, kao i njezina prethodnica velikosrpska Kraljevina Jugoslavija, nastojala njegovati jugoslavensku svijest i jugoslavenstvo kao nacionalnu pripadnost, a koje bi bilo samo most prema željenom posrbljivanju svih tada sebe svjesnih naroda. Bila je od dijela vlastitih utemeljitelja zamišljena kao sredstvo za ’tranzicijsko’ posrbljivanje ostalih naroda. Taj projekt odnosno proces nije uspio. Iz njega se prva iščupala sama Srbija (koja se i de iure i de facto prva osamostalila, iako to svi prešućuju), ne da bi ostala samostalnom, nego da bi dobila temelj za pripajanje okolnih teritorija, ali ovaj put ne ’Jugoslaviji’, nego Srbiji. Zatim su se iz njega iščupale Slovenija i Hrvatska, a u nastavku i BiH, Makedonija te Crna Gora i naposljetku Kosovo, koje je prethodno imalo ne status republike, nego dvojak status i savezne (jugoslavenske) i ujedno srbijanske ’autonomne pokrajine’. No tim državnim osamostaljenjima jugoslavensko-srpska priča nije ni završena ni zaključena.
Jugoslavija je tako dugo opstajala i bila od velikih sila podupirana – a na neformalan, netransparentan način opstoji i biva od velikih sila podupirana i danas, i to u obliku vladavine neojugoslavenskih struktura i kadrova u svim prijašnjim republikama te u obliku raznih međunarodnih ’regionalnih’ inicijativa i projekata – iz nekih dubljih razloga, koji su poznati vrlo malom broju ljudi. Riječ je i o geopolitičkim konstantama i o nekim još mračnijim motivima. Riječ je o onom ’ostatku’ Europe koji savezničke sile nisu uspjele suglasice podijeliti (’fifty-fifty’, kako je pisalo u ceduljici koju su jedan drugom dodali Churchill i Staljin) ili za koji je najlukavijima od njih: imperijalno-neokolonijalnoj, protueuropskoj i protukatoličkoj Engleskoj i imperijalno-carističko-despotsko-ekspanzionističkoj i protukatoličkoj Rusiji, odgovaralo da ostane nepodijeljen i nerazriješen. Da ostane nerazriješen. Da bi u svakom trenutku pod taj dio Europe, ili pod nju čitavu, mogao biti podmetnu požar. A takav požar mogu podmetnuti samo za to voljni i sposobni i ’pretplaćeni’ potpaljivači. To su, kako bi Zapadnjaci lapidarno rekli: ’Srbi’.
Vučić oklijeva, no pitanje je samo kada će pritisnuti na okidač
Što reći o Nijemcima i Francuzima, moćnim narodima i državama? To bi zasluživalo posebne osvrte. Recimo sada samo to da su Nijemci dijelom svjesni, ali nemoćni učiniti da bude drukčije, a dijelom i sami odani, predani ili izručeni takvim silama, te arogantni i sebični. A Francuzi, ah, čini se da su oni samo sjena onoga što su nekoć bili, sjena koja se samo ne miri sa statusom sjene, nego se stalno koprca vjerujući da je i hodanje u cik-cak hodanje po ravnoj crti.
’Srbima’ (kako ih lapidarno označuju zapadni druškani) odavno je dodijeljena uloga potpaljivača nemira (ili ’požara’, u prenesenom smislu) u ’regionu’. Tu ulogu oni i danas imaju i nastoje ju igrati. O njoj ovisi i opstanak vlasti u Beogradu i ekonomski opstanak te širenje Srbije. Oni postojano stoje na raspolaganju onima kojima nova kavga zatreba. Sada je pitanje ne više hoće li, nego za čije će potrebe i u kojem trenutku Vučić pritisnuti na okidač. Zna da će mu brojne metropole i dalje štititi leđa. On doduše krzma i oklijeva, svjestan velikih rizika, i za sebe osobno. No ne učini li to što inače tako ustrajno najavljuje i na što aludira, on koji Vulinu, Radoičiću, Dačiću, Dodiku, Abazoviću, Mandiću, Milatoviću i ostalima nalaže ili dopušta u tom smjeru činiti što čine, riskira da ga Srbi ’pročitaju’, da ga kao pričalicu i ’praznu pušku’ odbace, da ’odleprša’. Ne samo Srbi, nego i njegovi ’nevidljivi’ saveznici sa zapada i s istoka. Nije dakle bez izgleda, a onda ni još daleko, trenutak da svijet, kao tuk na utuk bezizglednom rusko-ukrajinskom, izazove posredstvom Beograda sukob ’na Balkanu’.
Povezano:
Z. Gavran: Sve je spremno za srbijansko-kosovski sukob, čeka se još samo… što?
Šiljo/Hrvatsko nebo
