Šiljo: Hrvate stalno okrivljuju da bi ih držali u poziciji samoobrane i spriječili im prelazak u protunapad!
Vrijeme:6 min, 4 sec
Mora se smanjiti obranu na minimum, a sve snage dati u protunapad. Dokle javni Hrvati to ne učine, protivnici i neprijatelji držat će ih blokirane u samoobrani. Tek tada mogu računati i na bolji rezultat u ovom asimetričnom dvoboju, koji traje predugo. U kojem se najbolje hrvatske energije trate na samoobranu od potvora, metodom dokazivanje već dokazanoga. Davno je kucnuo čas da okrenemo leđa vlastitom političkom minimalizmu i krenemo u odlučan protunapad s maksimalističkim ciljevima. Počevši od obračuna s onim „našim“ vodstvom koje upravo to ne želi niti dopušta. Koje u toru drži pristaše i birače kao meketavo ovčje stado koje sebi i vukovima dokazuje svoju nevinost. I koje svojim čuvarima u pastirskom ruhu vjeruje da ga štite upravo time što ne udaraju na vukove iskešenih zubi, nego naprotiv.
Vatikanski arhiv potvrdio da je “Stepinčevo pismo” komunistički falsifikat
Ugodno je čitati vijesti o tomu kako je u Vatikanskom arhivu utvrđeno da je tobožnje Stepinčevo pismo iz g. 1943. koje ga svojim sadržajem kompromitira – krivotvorina, falsifikat, sastavljen od autentičnih i izmišljenih dijelova. Tim su pismom dugo mahali protivnici Stepinčeve kanonizacije iz redova Srpske pravoslavne crkve, razni ’istoričari’ i mnogi njima bliski i s njima srodni ovdje i drugdje po svijetu.
Ugodno je čitati kada se demistificiraju izmišljene ili prenapuhane hrvatske krivnje unatrag trideset, pedeset ili stotinu godina: od onih o tobože prirođenom hrvatskom antisemitizmu, preko onih o NDH i ustašama kao najvećem zlu u hrvatskim zemljama i u Europi pa do onih o „Udruženom zločinačkom pothvatu“ u BiH ili o etničkom čišćenju Srba u Bljesku, Oluji i ostalim vojnim akcijama.
Za mnoge je kolumniste, publiciste, profesore-doktore i svekolike trudbenike i prišipetlje ekstatičan vrhunac kada uspiju dokazati da današnji Hrvati nisu ni nacisti ni fašisti, da nemaju ništa ni s NDH ni s ustaštvom, nego da su normalni ljudi i moderni domoljubi koji ’ni mrava ne bi zgazili’.
Hrvatska i katolička krotkost godi domoljubnim i vjerničkim ušima
Pohvalno hrvatskim katoličkim vjernicima i domoljubima zvuči i kada se i posred molitvenih okupljanja „kruničara“ događa da oni svjedoče krotkost. Hvale ih kako na mržnju ne uzvraćaju mržnjom, na nasilje nasiljem, na agresivnost agresivnošću, na isključivost isključivošću, na nepravdu borbom za pravdu. Eto vidite, nismo mi demonstrativni hrvatski katolici tako zlopaki kakvima nas ljevičarske falange prikazuju! Ni na Peovićku ni na Radoša nismo pljunuli. Oni na nas mogu pljuvati do mile volje. Mi smo naime katolici, dapače: pravi kršćani. Naučeni biti ponižavani i prihvaćati svako ponižavanje i svaku nepravdu i diskriminaciju.
Domoljubnim ušima godi i to kada vodeće domoljubne i intelektualne perjanice dokazuju nama samima kako Hrvati već više od tisućljeća imaju svoje ime, svoj identitet, svoju državnost i svoj – jezik.
Povodom inicijative Matice hrvatske da se u Saboru donese „Zakon o hrvatskom jeziku“ mnoge su se rodoljubne intelektualne perjanice ponovno upregnule iz petnih žila kako bi i sebi i nama i osporavateljima koji to ionako dobro znaju dokazale da postoji hrvatski jezik, da on nije dio „zajedničkog jezika“, da je različitit od srbskoga, da štokavski nije srbsko narječje, da stara dubrovačka književnost i njezin jezik nisu srbski ni srbskohrvatski, nego isključivo hrvatski.
Ah, kako bismo zbog toga imali biti sretni i ponosni!
Ah, kako bismo imali biti sretni i ponosni što ćemo dobiti zakon koji će najviše deklarativno, a tek ponešto više od toga razraditi ustavnu odredbu o hrvatskom jeziku kao jeziku koji je u hrvatskoj državi u službenoj uporabi!
Formula za prepoznavanje hrvatskoga političkog minimalizma
Kada koga stalno stavljaju na optuženičku klupu, recimo nogometno-navijačku, taj nije u poziciji postati tužitelj drugih, prijeći u protunapad. Za koji postoji milijun razloga i argumenata. Dok to traje, mnogi samo kukaju zbog takve nepravde i tješe jedni druge govoreći i pišući kako se događa nepravda i u tom nalaze nekakvo gorko zadovoljstvo i utjehu. A gotovo pravo blaženstvo dožive ako se u pojedinom slučaju dodatno dokaže da je hrvatska (recimo Stepinčeva, ili Tuđmanova, ili Gotovinina i Markačeva) krivnja izmišljena, imputirana, insinuirana, iskonstruirana.
To što je upravo rečeno ujedno je i formula za prepoznavanje hrvatskoga političkog minimalizma.
Godi stoga još više ušima čuti kada se hrvatski političar iz Hercegovine dr. Božo Ljubić osjeti pozvanim izjaviti u neke vrste pasivnom, niječno formuliranom protunapadu: „Nismo odustali od trećeg entiteta“. Ma što to praktički značilo. Za sada – ništa, nije to još prelazak u protunapad. Ali dobro zvuči! Daje naslutiti da smo za protunapad – spremni.
Još bi se mnogo toga dalo nabrojiti u prilog ljudskosti, etičnosti, moralnosti i dobroćudnosti hrvatskih ljudi koji svjedoče da jesu to što jesu, u obranu njihove pozitivnosti – nasuprot svim zuroffima, štrbcima, komšićima, izetbegovićima, rudanicama, pupovcima, lovrićkama, tomićima, pavičićima, pilselima, dežulovićima, ivančićima, pusićima, goldsteinima, jovićima, jakovinama i svekolikim dobro plaćenim legijama onih koji publiku nastoje uvjeriti u nešto suprotno tomu.
No umjesto da ozlojeđeno kukamo poput Kalimera zbog toga „što nam sve čine“, ili da poput cvijeta domoljubne inteligencije uporno i ustrajno, po tisuću prvi put dokazujemo vlastitu nevinost u onomu u čemu doista jesmo nevini, bio bi krajnji čas stati na loptu i razmisliti ima li u tom napadačkom „ludilu“ i „nekog sistema“. A ima ga. On je vrlo jednostavan. Primjenjuje se razrađena i perfidna strategija po receptu: Napad je najbolja obrana!
Tu zloćudnu strategiju ostvaruju oni koji većinom znaju da stvari stoje bitno drukčije ili posve suprotno nego što ih oni prikazuju. Njih ta spoznaja ne obeshrabruje, naprotiv – neumorno udaraju po Josipovićevoj „ustaškoj guji“, po hrvatskom nacionalizmu i ’klerofašizmu’ i po svemu drugomu što kod istaknutih javnih Hrvata izaziva ozlojeđenost, i što ih nagoni da se stalno iznova upiru iz svih snaga kako bi dokazali ’da nije tako’. A kada odnosno ako i dokažu to što žele dokazati, oni s tužiteljsko-napadačke strane nastavljaju po staromu. Nijedan argument ne priznaju, sve dokaze ignoriraju, na sva uvjeravanja ostaju ’tupi-glupi’, na sve se apele za razumnost i pravednost oglušuju. ZDS – ne, petokraka i korarda – da! Bijelo polje – ne, crveno – da! Socijalistička Jugoslavija – da, demokratska Hrvatska – ne! Zašto?
Stratagija koju se mora ’pod hitno’ destruirati
Čine to zato da ne bi ugrozili spomenutu strategiju koja se primjenjuje. A primjenjuje se strategija koja ima za cilj držati hrvatske domoljube, nacionaliste, državotvorce i tradicionalne katolike u poziciji nužne samoobrane. Zašto? – Zato da ne bi prešli u protunapad. Ili da bi što više energija trošili na samoobranu.
Tu strategiju Hrvati moraju ’pod hitno’ destruirati, pametno joj se i odlučno suprotstaviti! Kako?
Mora se smanjiti obranu na minimum, a sve snage dati u protunapad. Dokle javni Hrvati to ne učine, protivnici i neprijatelji držat će ih blokirane u samoobrani. Tek tada mogu računati i na bolji rezultat u ovom asimetričnom dvoboju, koji traje predugo. U kojem se najbolje hrvatske energije trate na samoobranu od potvora, metodom dokazivanje već dokazanoga. Davno je kucnuo čas da okrenemo leđa vlastitom političkom minimalizmu i krenemo u odlučan protunapad s maksimalističkim ciljevima. Počevši od obračuna s onim „našim“ vodstvom koje upravo to ne želi niti dopušta. Koje u toru drži pristaše i birače kao meketavo ovčje stado koje sebi i vukovima dokazuje svoju nevinost. I koje svojim čuvarima u pastirskom ruhu vjeruje da ga štite upravo time što ne udaraju na vukove iskešenih zubi, nego naprotiv.
Povezano:
Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma
Šiljo/Hrvatsko nebo
