Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!

Najlakše k cilju podvita repa!

Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te

Mirisno peče masna kobasa!

Silvije Strahimir Kranjčević, Gospodskom Kastoru, Vijenac 1891.

S prihvaćanjem zakona o hrvatskome jeziku Hrvati nemaju sreće. Trebalo ga je prihvatiti odmah po obnovi hrvatske državnosti na početku Tuđmanova desetljeća istodobno sa Zakonom o obrani i zakonom o lustraciji. Zakon o obrani smo donijeli i obranili se od nasrtaja agresora. Jezik i lustracija ostali su u drugom planu, pa nam sad zbog toga trnu zubi. Taj se propust pokušalo premostiti, tȁ, odmah se vidjelo da je „naš jezik“ ostao operativan, baš kao i operativci totalitarnoga komunističkoga sustava. Kod odbacivanja obaju zakona, o jeziku i o lustraciji, bilo je posve nebitno tko je bio na vlasti. Nijedan prijedlog, koliko god argumentiran bio, ni u snu nije mogao proći, čime se išlo na ruku poraženim snagama u Domovinskom ratu, a protiv objektivne potrebe većine. Vozilo se po crti pogubne logike što dužeg neostvarenja punine države i nacije, da bi se danas stiglo u oazu hrvatskoga minimalizma…

Prijedlozi zakona – no pasaran!

Prisjetimo se prijedloga zakona o jeziku iz godine 2012. Podnijeli su ga zastupnici Hrvatskih laburista – Stranke rada. Prijedlog je u sebi sadržavao i kaznene odredbe. Hrvatski sabor nije ga usvojio. U ime Vlade obrazloženje odbijanja prijedloga zakona potpisao je predsjednik Zoran Milanović (Microsoft Word – BD0DADAC.doc (gov.hr). Cjeloviti tekst prijedloga zakona dostupan je na poveznici Matica hrvatska – Kolo 5-6, 2012. – Prvi prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika.

Godinu dana poslije toga, 2013., Matica hrvatska izišla je mimo Vlade u javnost sa svojim prijedlogom Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika: Matica hrvatska – Vijenac 514 – Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (nacrt). I taj je Matičin prijedlog sadržavao kaznene odredbe. Kao što znamo, prijedlog nije prošao. Polazio je od sljedećih činjenica:

„– da je hrvatski jezik jedna od temeljnih nacionalnih vrijednosti i važna sastavnica hrvatske nacionalne samobitnosti i hrvatskoga nacionalnog identiteta,

– da su svi nasrtaji i pokušaji zatiranja hrvatskoga jezika u prošlosti uvijek bili i pokušaji odnarođivanja i dezintegracije hrvatskoga naroda,

– da je u procesu globalizacije važno štititi nacionalnu posebnost,

– da je hrvatska kultura dio europske kulture, a zaštita, skrb i razvitak hrvatskoga jezika osobito su važni za očuvanje i hrvatskoga i ukupnoga europskoga kulturnoga nasljeđa,

– da su promicanje i zaštita hrvatskoga jezika obveza i dužnost svih ustanova javnoga i društvenoga života i svih građana Republike Hrvatske“. Ta su polazišta deset godina poslije toga netragom nestala iz Matice i Vlade…

Potom je i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje javno najavio da će njegov Institut napisati prijedlog zakona o jeziku, pa se ubrzo ugrizao za jezik. Umjesto rada na zakonu počeo je u nazočnosti vlasti reklamirati kišobrane nepoznatog proizvođača, čime je zavrijedio povjerenje i aktualne vlade…

Protivnici donošenja zakona o jeziku u pravilu su dolazili i dolaze iz redova poraženih snaga u Domovinskom ratu ili iz redova onih kojih nisu Hrvatima oprostili pobjedu nad jugokomunizmom, koji u sebi sadržava i jezični unitarizam. S druge strane, nedostajalo je prave političke volje za donošenje ozbiljna zakona o jeziku. Ove godine režim je iz samo njemu znanih razloga ipak odlučio popustiti glede potrebe zakona o jeziku, ali i popustiti glede kriterija ozbiljnoga zakona, te je u tom smislu ušao u strateško partnerstvo s Maticom, moguće i radi eventualne podjele odgovornosti pred povijesnim sudom. Cilj je bio i ostao – gurnuti u optjecaj larpurlartistički zakon.

Narudžba, nacrt, glačanje, virtualna javna rasprava…

Matica se, naime, kaj, dosjetila jadu, i u okolnostima promijenjenoga HDZ-a i promijenjene Hrvatske, koje je na početku mandata najavio mandatar Plenković, posljednji u nizu loših mandatara hrvatskoga minimalizma, shvatila je u čemu je pogriješila kod pisanja prvog prijedloga zakona, bezbučno ga odbacila i prihvatila se pisanja novoga nacrta prijedloga zakona tako da vuk bude sit a ovca cijela. Za razliku od prvoga prijedloga, koji je upućen najširoj kulturalnoj javnosti na javnu raspru, novi prijedlog zakona iz ove, 2023. godine, Matica je radila konspirativno i uspješno ga je sakrila od javnosti, pa i svojega članstva. Uz dozu pompe predala ga je vladi na višemjesečno glačanje, nesigurna u vlastito glačalo. Također, sad je razvidno, novi prijedlog zakona pisan za potrebe „službenog predlagatelja“  – izostavio je i prethodne polazišne činjenice i kaznene odredbe. Na neke nedoumice vezane uz Matičin nacrt upozorio je još u svibnju ove godine priopćaj Pokreta za hrvatsku budućnost (PHB Priopćaj br. 46: U čijim je rukama Zakon o hrvatskom jeziku? – /hrvatskonebo.org/). I bio je u pravu.

Poslije glačaonice javnosti nepoznata nacrta, Vlada je u gluho doba ljetnih godišnjih odmora umjesto uobičajenih kiselih krastavaca o „broju noćenja“, „rekordnoj sezoni“ i visini naplaćene cestarine, u javnu raspravu (elektroničkim putem) uputila Prijedlog zakona o hrvatskome jeziku. Da je Vladi iskreno stalo do hrvatskoga jezika, ne bi sedam godina dopuštala svojim koalicijskim partnerima da u Saboru govore srpskim. Jandroković zbog toga  nije ni opomenuo koalicijsku kolegicu, a niti je šef stranke Plenković opomenuo Jandrokovića što je pogazio čl. 12. Ustava Republike Hrvatske. Kad toliko držimo do Ustava i Sabora, koliko onda iskreno držimo do zakona?!

Matica je javno priopćila i prije početka javne rasprave da je zadovoljna vladinom peglom i suglasna s pet mjeseci peglanim nacrtom. Pa, sad ti nešto reci! Što je vlada promijenila u tekstu Matičina nacrta, nije moguće saznati. Možda i nije bitno, međutim, s druge strane, za povijest i za sociolingvistička istraživanja nekad su i male sitnice jako važne. No, sasvim je jasno da su se Matica, kao sluškinja Vlade, i Vlada, kao službeni predlagatelj (nos mi veli da je ona i naručitelj nacrta), usuglasili glede dviju najvažnijih stvari. A to su: 1. Nema i ne smije biti polazišnih činjenica o hrvatskome jeziku, i 2. Nema i ne smije biti kaznenih odredaba. Je li time budući zakon izgubio svrhu i razlog postojanja? Jest. Međutim, sa stajališta prevladavajućega i sustavno nametana hrvatskog minimalizma nije. Nije ni sa stajališta stvaranja privida i proizvodnje pristanka – tih suvremenih političkih alata, koji u kombinaciji mrkve i batine odlično funkcioniraju u djelomično funkcionalnoj državi. To jest nedovršenoj, onoj koja brže nestaje negoli nastaje.

Tako smo vozeći se na osovini Matica – Vlada dobili idealan teren za minimalističku inačicu zakona o jeziku. Takvu prigodu hrvatske oportunitetlije ne propuštaju kako bi dokazale pravovjernost i opravdale u njih uložena sinekuralna sredstva i druga beriva. Nije to prvi put da se hrvatski minimalizam iskazao na djelu otkad „imamo Hrvatsku“ (F. Tuđman). Da je doista riječ o izrazu hrvatskoga minimalizma, potvrđuje uvid u tekst nacrta Zakona o hrvatskome jeziku (još se ne mogu načuditi da je to – to), dostupna na poveznici https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=24809. Riječ je o jedinim virtualnim vratima kroz koja je hrvatskom državljaninu moguća javna raspra o narečenom Prijedlogu zakona. Inače, elektronička vrata režim izbjegava kad je riječ o izbornim procesima, no, to je druga tema, premda je povezana i s ovom.

Nisu zabranjeni i kažnjivi oblici koji bi mogli dovesti do „zajedničkog jezika“

Zakon je trebalo po mom mišljenju pisati beskompromisno u duhu Ustava, to jest dokraja u skladu s čl. 12 i s člankom kojega od milja zovemo „Tuđmanova tvrđava“, a koji zabranjuje sve oblike koji bi doveli ili mogli dovesti do obnove propale ili uspostave „demokratizovane“ Juge („na europskom putu“). U tom duhu trebalo je u Prijedlogu zabraniti i sve oblike u javnom, političkom, obrazovnom, medijskom i svakom drugom pogledu koji dovode ili bi mogli dovesti do „zajedničkog jezika“, to jest do srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga policentričnog gulaša. Šteta što Prijedlog zakona nije krenuo u tom smjeru, već se više usklađivalo s onim stajalištima kojima je jedino prihvatljiva nikakva Hrvatska odnosno nikakav hrvatski jezik. Zašto? Zato što je objektivno najveća prijetnja hrvatskome jeziku u Hrvatskoj, još od godine 1918., s kratkim i jasnim prekidom u razdoblju od 1941. do 1945., posrbljivanje hrvatskoga jezika (s pripadajućom ćirilizacijom). To je činjenica koju ne treba dokazivati.

Umjesto javne rasprave o tekstu prijedloga Zakona uslijedila je jalova javna „diferencijacija“. Svrstavanje. Igrokaz pro et contra. Sam tekst prijedloga Zakona ispario je iz fokusa i onih koji napadaju i onih koji brane prijedlog. Otkad to sadržaj nije važan? Na terenu javne raspre jedino je tekst bitan. Sve ostalo u tom pogledu na tribini našega slobodnog veleigrališta predstavlja – kikiriki, koštice i kisele bombone. Kako onih jugoslavenskih totalitarista koji se suprotstavljaju donošenju bilo kakva zakona o hrvatskome jeziku, tako i onih oportunista koji, zaobilazeći tekst i sadržaj, duh i smisao zakona, nekritički prežvakavaju tezu hrvatskoga političkog minimalizma – bolje išta, nego ništa. Hrvatski radikalizam, međutim, u okolnostima slobodne države trebao bi funkcionirati bez kompleksa prema bilo kome, i to na osnovi – bolje dobar zakon negoli loš zakon! Da ne bi došlo do zabune glede interpretacije „oportunizma“ i „radikalizma“, ovdje navodim poveznicu OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Oportunizam i radikalizam – (hrvatskonebo.org), gdje se ispravno objašnjava o čemu je riječ i na što se misli. No, kome smeta „radikalizam“, neka umjesto njega čita „vitalizam“, ili još bolje „kršćanski vitalizam“. A ima i onih glasova iz redova nekritičkih podržavatelja magle koji ovaj minimalistički tekst zakona pokušavaju staviti u rang Deklaracije iz 1967. Pa kako tom pretjerivanju hrvatskog minimalizma i hrvatskih oportunista ne vidim kraja, očekujem da ovaj Prijedlog zakona uskoro skoči na razinu otkrića Bašćanske ploče.

Razlozi zadovoljstva Matice, Vlade i neprijatelja hrvatskog jezika

Uvidom u tekst prijedloga Zakona razvidno je kako razloga za zadovoljstvo imaju sva tri ključna čimbenika koja su sudjelovala u procesima dosadašnjih prihvaćanja i osobito neprihvaćanja zakona o hrvatskome jeziku. Matica je stvorila dojam o opravdanosti svrhe i smisla postojanja, budući da je napisala ono što je Plenkovićeva vlada propustila još prije sedam-osam godina napisati i potom po osvajanju vlasti prihvatiti zajedno sa svojim koalicijskim, da ne kažem koalicionim, partnerima (sumnjam da u koalicijskome ugovoru između HDZ i SDSS postoji stavka „donošenje zakona o hrvatskome jeziku“, a sumnjam, također, da takav koalicijski ugovor, taj demokratski i europski standard, uopće i postoji). Srećom, Vladi je Matica pomogla da ispravi taj u nebo vrišteći propust nekad „stožerne nacionalne stranke“.

Vlada je pak stvorila dojam da joj je stalo do ozakonjenja minimalizmom obilježena zakona hrvatskoga jezika, doduše u zadnjoj, predizbornoj godini svog drugog mandata, ali, kako i nalaže politika hrvatskoga minimalizma – bolje ikad nego nikad i bolje mrvice nego ništa. Na tu logiku odmah su se zalijepile brigade oportunista, černiložderilaca, kipočastitela i meglolizaca, kako bi taj minimalizam prikazali „radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji“ kao jedinstveni nacionalni projekt.

A i jugokomunistički ostatci imaju razlog zadovoljstva, dobili su bezubi zakon i mogu nastaviti po starom. Svojom jalovom kritikom, ne teksta zakona, već same ideje zakona o hrvatskome jeziku, međutim, promašili su „ceo fudbal“. Na kraju svojih fantazmagorija utemeljenih na jugoslavenskome unitarizmu još neimenovanoga „zajedničkog jezika“ došli su do idiotskog, sasvim nepolicentrična zaključka – Zakon o jeziku, to sam ja i tačka. A na priopćaj Društva hrvatskih pisaca uopće se pak ne treba osvrtati, tȁ u Prijedlogu zakona već im je učinjeno previše neoprostivih ustupaka. Priopćaj DHP-a razotkrio je sve bitno što svaki prosječan Hrvat odavno zna, pa je time izašlo na vidjelo zašto je bilo potrebno Prijedlog zakona pisati: a) s polazišnim činjenicama, b) u duhu Tuđmanove tvrđave, i c) s kaznenim odredbama.

Također treba biti oprezan i glede brojnih kritika i kritičara. Neki od njih vjerojatno su u funkciji dizanja poljuljane popularnosti mandatara, njegove stranke i koalicije u cjelini. Kritikom zakona, uglavnom obilježenom jugošupljikavošću, naivni bi promatrači, a računa se uglavnom na birače koji još izlaze na „festival demokracije“, mogli pomisliti kako je predlagatelj u javnu raspravu pustio neki nacionalno snažan zakon, a ne zakonodavnu toplu limunadu, pa bi se na tom dojmu mnogi mogli lažno ponadati kako se mandatar vratio na početne, Tuđmanove, postavke. Nije i ne će. Kritičari s jugokomunističkog krila više idu na ruku Plenkovićevoj predizbornoj situaciji negoli što ruše tekst zakona. Pumpaju mu „rejting“ kod ojađena puka.

Želje pisaca nacrta i prijedloga zakona s ugrađenim minama

Prijedlog zakona sadrži solidan popis želja s odgodom primjene do dvije godine:

a) buduće zapošljavanje lektora u tijelima državne vlasti državne uprave (tko se dosad u tim tijelima skrbio, tko prevodio i štitio hrvatski jezik, to jest koga će budući zaposleni lektori zamijeniti?);

b) Vlada će donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike u roku od dvije godine od prihvaćanja Zakona (nije li logično najprije donijeti Nacionalni plan (odnosno strategiju) i na njegovu temelju pisati tekst zakona, ne gradi li se kuća od temelja prema krovu, a ne obrnuto?);

c) Vlada će u roku od šest mjeseci po prihvaćanju Zakona formirati savjetodavno tijelo – Vijeće za hrvatski jezik (u praksi već postoji Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, djelokrug rada nepostojećega Vijeća gotovo je isti kao i postojećeg Odbora, ovim Prijedlogom predlagatelj dodatno birokratizira, zapravo uvodi nered, državi nisu potrebna dva tijela koja se bave istim poslom);

d) na popisu želja je i sjedište budućeg Vijeća – ono će se smjestiti u Institutu za hrvatski jezik, koji će za potrebe Vijeća obavljati „administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove“ (Prijedlog ne predviđa rok za promjenu Statuta Instituta, a ona je nužna budući da u njemu sada nisu predviđene administrativne, stručne, tehničke i pravne usluge bilo kome, već je temeljna zadaća Instituta: „znanstveno istraživanje u području humanističkih znanosti u polju filologije (jezikoslovlja)…“.

Ukratko, ova minimalističko jugokompleksaška inačica Prijedloga zakona o hrvatskome jeziku u sebi sadrži i moguće ručne kočnice primjene (npr., što ako državna tijela ne budu zapošljavala lektore u potrebnom broju ili nikako, na temelju kojih će nazivoslovnih (terminoslovnih) propisa lektori raditi kad prije prihvaćanja Zakona nije propisana nazivoslovna, a ni pravopisna, ujednačenost, što ako vlada u roku od šest mjeseci zaboravi formirati Vijeće (tko će ju onda savjetovati – Matica, HAZU, SANU i njezine sluge u Hrvatskoj…), ili ako u roku od dvije godine ne donese krovni dokument – Nacionalni plan, ili ga pak donese ali usklađenoga tako da se ne zamjeri projektu „srpskog sveta“, što ako Institut ne promijeni Statut u roku od šest mjeseci, što je moguće, budući da je ravnatelj Instituta jednom navodno za, a drugi put protiv zakona o jeziku – hoće li u tom slučaju Vijeće postati podstanarom neke druge prevažne ustanove na grbači hrvatskoga naroda poput Srpskog narodnog vijeća ili Hrvatskog društva pisaca i tako dalje).

Zakon je dakle loš. U njemu ima i nepotrebnih članaka i odredaba. Primjerice tvrdnja da je hrvatski jezik službeni jezik u EU-u. Zakon se ne odnosi i ne primjenjuje u naddržavnim tvorevinama, već u Republici Hrvatskoj. To pak da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU ne propisuje hrvatski zakon. Tko ne vjeruje neka pita nikad nerasformirani Savez za Europu i njihove aparatčike (Sanadera i Kosorovu, Čačića i Pusićevu, Milanovića, Piculu, Šuicu, Pejčinović-Burićevu i brojne druge…).

Zanimljivo je i ovo – u čl. 11. piše da „javne obavijesti i promidžbene poruke… donose se na hrvatskom jeziku“, a u čl. 8. st. 3 dopušta se mogućnost da se normativni akti, administrativni i drugi službeni dokumenti mogu donositi i na drugim jezicima ako imaju pravovaljanu inačicu na hrvatskom jeziku. Jesu li epepe-poruke važnije od normativnih akata? Tko će provjeravati izvornik s hrvatskom inačicom – hoće li se provjera raditi u budućem sjedištu Vijeća tik do Jozićeva ureda, u kojemu može biti ovako i onako, ili će svako tijelo imati svoju samoupravnu interesnu zajednicu i obavljati provjeru po svom nahođenju od slučaja do slučaja, od pravopisa do pravopisa, od priručnika do priručnika?

U prijedlogu se nalazi „sport“ iako je hrvatskoj tradiciji „šport“ primjereniji… Zakon se piše pravno razumljivom terminologijom u koju se ne može ubrojiti termin „u pravilu“, koji otvara vrata različitim interpretacijama. Ostale primjedbe preskačem, čime sam ovaj ionako predugačak tekst skratio za pune četiri stranice. Ionako ga nemam namjeru poslati u službenu javnu raspravu.

Loš zakon ne može biti nadomjestak dobrome zakonu

Sa stajališta hrvatskog minimalizma Prijedlog zakona gotovo je savršeno izbalansiran. Zbog toga u javnoj raspravi, mislim na onu neslužbenu, umjesto grickanja kikirikija, koštica i kiselih bombona treba dobronamjerno i kritički zaviriti u minimalistički sadržaj teksta. Među ostalim i zato što su „promicanje i zaštita hrvatskoga jezika obveza i dužnost svih ustanova javnoga i društvenoga života i svih građana Republike Hrvatske“ (iz prvog Matičina prijedloga zakona, godine 2013.), a ne samo „intelektualaca koji se bave jezičnom problematikom“ (iz Matičine Izjave od 1. kolovoza 2023.). Slobodna država slobodno donosi zakone, a kompromise s jezikom uvodi samo iznutra okupirana ili nedovršena država, ili pak nesposobna vlast.

Treba nam dobar zakon. Pisan mozgom i mudima, nije dobro ako izostane jedan od ova dva čimbenika. A ovaj prijedlog zakona jest loš. Mozak je u funkciji minimalizma, a jaja nema. Loš zakon ne može biti primjeren, prikladan, podudaran i izjednačen s dobrim zakonom. I amen. Da živimo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, ovaj tekst zakona vjerojatno bi bio optimalan. O njegovu minimalističkom dosegu gotovo nitko i ne govori. I tekst Prijedloga zakona i tijek „javne rasprave“ zapravo su odraz lošeg stanja „države i nacije“. Stvoren je privid da je zakon dobar. Stvoren je privid da su njegovi pisci i branitelji hrabri hrvatski nacionalisti. Stvoren je privid da je lizanje pete i skupljanje mrvica s gazdina stola bolje nego ništa. No, prava je dilema dvostruka: 1. treba li Republici Hrvatskoj loš i nedorečen ili dobar i jasan zakon; 2. treba li slobodna država prilagođavati zakone svojim dokazanim neprijateljima ili svojim objektivnim potrebama.

Ima i pozitivna strana koju je ovaj Prijedlog zakona osvijetlio: 1. Za budućnost države i nacije izlazak iz hrvatskoga minimalizma jednako je važan kao i izlazak iz hrvatske šutnje, i 2. Dok se hrvatska inteligencija, osobito ona pri državnim jaslama, bude oportunistički ponašala zavučena u svoje puževe kućice, izlazak države i nacije iz hrvatskog minimalizma bit će teži, dugotrajniji, skuplji i bolniji.

P. S.

Ne bih želio biti patetičan, ali ovo ne mogu prešutjeti: Da su hrvatski branitelji obranu države i nacije shvatili na minimalistički način, danas bismo živjeli u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u sklopu nekakva „jugosrpskog sveta“, a Hrvatska vojska ostala bi na razini lokalnih lovačkih društava. U tom kontekstu mogao bih razumjeti ovakav Prijedlog zakona o hrvatskome jeziku. Kad se, međutim, odbaci minimalizam kao životni stav, onda se računa i na cijenu takva stajališta. Obrana je prije tridesetak godina shvaćena kao žrtva koju se treba podnijeti za hrvatsku državu i naciju. I cijena je plaćena. Hrvatska inteligencija još ne može prihvatiti sve činjenice koje su svim hrvatskim državljanima priskrbili hrvatski branitelji. Primjerice, Republiku Hrvatsku. Državu. Žalosno je da neki danas više drže do mišljenja ondašnjih neprijatelja i agresora negoli do hrvatske većine. To je jedan od razloga ove kloake satkane od moralnog pada i političkog sljepila u kojoj živimo tijekom proteklih više od dvaju desetljeća iz koje je proistekao Prijedlog zakona.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo