Zdravko Gavran/Predloženi Zakon o hrvatskom jeziku – nesumnjivo potreban, ali i loš!

Sve u svemu, predloženi zakon ne kaže kako institucionalno privesti kraju nedovršenu standardizaciju hrvatskog jezika ni kako taj standard-u-stalnom-razvoju primjenjivati u tijelima vlasti i u javnom sektoru (školstvu, zdravstvu, kulturi…) te, u odgovarajućem smislu, u medijima, nakladništvu i drugdje. A riječ je o jezika koji je stoljećima stenjao pod pritiscima i tutorstvima (kako su govorili komunisti) „vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“; ni danas ga mnogi „ne priznaju“. Nije regulirano kako iznjedriti sveobuhvatne jezične priručnike po kojima će lektori tuđe tekstove lektorirati, čemu učitelji učenike, a profesori studente poučavati. Glavna mu je vrijednost deklarativna. I najveći dio javne rasprave svodi se na prijepor za ili protiv. „Razmišlja“ se čuvstvima; malo tko upustio se u kritičku raščlambu. Zakon je nesumnjivo potreban, već odavno! No loš zakon ne će više biti moguće u bitnomu popraviti. Malobrojna, usko sastavljena radna skupina Matice hrvatske monopolizirala je iznimno krupan nacionalni projekt. Pritom je vodstvo MH zanemarilo pouku: „Ili kuj – il’ ne mrči gaća!“

Sutra, u četvrtak 31. kolovoza istječe rok e-savjetovanja na mrežnoj stranici vlade o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Svoje komentare iznijelo je ukupno 70 ljudi. Najmanje u 65 komentara izražena je potpora, jedva u ponekom izneseno je protivljenje donošenju zakona (Hrvatsko društvo pisaca – HDP, npr.), a svega nekoliko građana i udruga upustilo se je u ozbiljniju kritičku raščlambu teksta samog zakona.

Hrvati su se opet dali „navući“ na odustajanje od vlastita razmišljanja

Hrvati su se zapravo opet dali „navući“ na odustajanje od vlastita razmišljanja – na „bezuvjetno davanje potpore“ samoj ideji o donošenju zakona – isprovocirani brojnim agresivnim i neprijateljskim komentarima neojugoslavenske, hrvatsko-srpske ili anacionalne orijentacije izrečenima od onih kojima je zazorno isticanje i izdvajanje hrvatskog jezika kao zasebnog i po sebi definiranog identiteta. Time je praktički onemogućena kritička rasprava o samom sadržaju, dometu i praktičkim aspektima predloženog zakona. Sve se uglavnom svelo na ponosno ili uzrujano očitovanje „za“, popraćeno s mnogo emocija i pravedničkog gnjeva prema onima koji se javno donošenju zakona protive.

O svemu skupa potrebno je nakon svega – iako je Nenad Piskač u svojoj kolumni u Hrvatskom nebu objasnio kontekst, a bitne odredbe zakona kritički prokomentirao – iznijeti nekoliko preostalih uočenja.

Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma

Kao prvo, vidi se da je zakon nastao više iz afekta nego iz dozrelog, sveobuhvatnog i zaokruženog promišljanja. Da nije tako, ne bi ga ni nazvali „Zakon o hrvatskom jeziku“. Ne može se naime donositi „zakon o jeziku“, isto onako kao što se ne može donositi „zakon o životu“, ili „zakon o hrvatskom narodu“. Kako sada to? Tako što i život i jezik i narod žive slobodno i spontano i samostalno svoje živote, rastu i razvijaju se po sebi, dolaze do vlastitih iskustava i spoznaja itd. Može se pak donijeti „zakon o zaštiti života“, ili „o potpomaganju života“ ili o „zaštiti statusa, prava, dostojanstva i identiteta hrvatskog naroda“, i sl. Tako je i s jezikom, kojim ljudi slobodno govore, pišu i stvaraju u raznim oblicima, narječima, govorima, žargonima, idiomima, stilovima itd. Očito je da ni sam naziv zakona nije ni promišljen ni domišljen.

Zašto se nije zakon utemeljilo i predmetno definiralo na ustavnoj osnovi?

Budući da u Ustavu piše: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“, predlagatelji su imali pravnu osnovu i pravnu obvezu regulirati upravo i doslovce tu odredbu Ustava. Svaka važnija ustavna odredba iziskuje zakonske eksplikacije te je posve legitimno i potrebno razraditi ju zakonom. Taj je pak argument u javnim obrazloženjima i odgovorima protivnicima zakona izostao. Logično bi dakle i ustavnopravno utemeljeno bilo da su propis nazvali recimo „Zakon o službenoj uporabi hrvatskog jezika i latiničnog pisma“.

Drugi problem, s time povezan, jest taj što nije točno definirano područje primjene zakona odnosno predmet zakona. On se ne može odnositi na Bašćansku ploču, ona je dio nepromjenjive kulturne baštine, takva kakva jest. Ne može se odnositi ni na mnoge druge stvari iz prošlosti, a ni na one iz sadašnjosti ili budućosti. Za svaki zakon ključno je to da što preciznije odnosno što uže definira predmetno područje koje želi regulirati. To je ovdje izostalo. Odatle i brojni nesporazumu, u smislu: hoću li smjeti pisati kajkavski, ili hoću li smjeti razgovarati ili pisati književna djela čakavski odnosno kajkavski, ikavski, u žargonu ili slengu, hoću li se u svojim tekstovima smjeti služiti tuđicama, arhaičnim riječima i slično.

U odgovorima neprijateljima reguliranja hrvatskog jezika – odnosno njegove službene i javne (u značenju: onoga što je domeni javnog, ne građanskog, prava) uporabe – propušteno je dakle izreći koja područja „uporabe jezika“ zakon uopće ima namjeru regulirati. Izostalo je isticanje: u državnim i javnim službama, u upravi, a napose u školstvu i obrazovanju. Na brojnim područjima mora postojati, biti svima poznat i dostupan točno određen (propisan) jezični standard na kojemu se pišu upravni akti i dokumenti, udžbenici, priručnici, maturalni i diplomski radovi, pismena, dopisi, povijesti bolesti, ocjene, zapisnici, mišljenja, podnesci, svjedodžbe, diplome i sve ostalo. Zakonom nije proviđeno tko će i kako definirati taj standard i koja će to potrebna jezična pomagala i priručnici biti obvezujući.

Nadalje, propušteno je spomenuti medije, u smislu da su i oni dužni pridržavati se jezičnoga standarda kakav vrijedi u službenoj uporabi – u informativnim, obrazovnim, dokumentarnim, znanstveno-popularnim i sličnim emisijama i programima – s napomenom da se time nipošto ne sprječava niti zabranjuje slobodna uporaba različitih narječja, stilova, idioma itd. hrvatskog jezika u ostalim emisijama i prilozima, primjerice umjetničkim, humorističkim, zabavnim, u prijevodima filmova koji u izvorniku odudaraju od službenog jezika itd.

Jezik je „sustav znakova za sporazumijevanje“; u njemu mora vladati  red, a ne proizvoljni nered

U službenom i komentatorskom obrazlaganju i opravdavanju predloženog koncepta („arhitekture“, kompozicije, strukture) i konkretnog teksta zakona propušteno je svim osporavateljima ideje o potrebi zakonskog reguliranja službene i javne uporabe hrvatskog jezika kontrirati temeljnom postavkom moderne lingvistike odnosno suvremenog jezikoslovlja. Ona pak glasi: „Jezik je sustav znakova za sporazumijevanje/verbalnu komunikaciju.“ Ako je pak jezik „sustav“, on mora biti uređen, u njemu mora vladati red, moraju postojati obvezujuća pravila. Nema sustava koji postoji i koji može opstati bez njih. Možemo li zamisliti ijednu državu na svijetu bez vlastitih ili preuzetih zakona, propisa, pravila, načela, podzakonskih akata? Ne možemo! Bila bi to država anarhije, u kojoj bi svatko uzimao stvari u svoje ruke.

Ako je pak hrvatski jezik sustav, a on to jest, i ako unutar njega živi bogatstvo različitih podsustava (jezično-povijesnih, narječnih, dijalektalnih, znanstveno-strukovnog nazivlja i posebnih ’žargona’, književnih i ostalih stilova itd., koji se i međusobno donekle prožimaju), tada se taj sustav na razini službene uporabe mora uređivati u skladu s vlastitim strukturnim, gramatičkim pravilima, s tradicijama i s ’duhom jezika’. To pak znači da hrvatski jezik kao zaseban sustav – unatoč nepobitnom pripadanju ’dijasustavu’ kojemu pripadaju i drugi slavenski (bliskiji i manje bliski) jezici – mora imati pravo na vlastitost, na samostalan život i razvoj. Riječ je o svojevrsnoj ’jezičnoj suverenosti’. Ona će se ostvarivati u praksi, pri „uporabi“ jezika (kao apstraktnog sustava, franc. langue), izražavat će se u „govoru“ (svakoj jezičnoj konkretizaciji, recimo u pjesmi ili šali, u govoru ili romanu, franc. parole).

U cijeloj povijesti svih svjetskih književnosti teško bi se našlo poneko djelo koje nije napisano unutar određenoga jezičnog sustava, koliko god u njemu bilo tuđica, prilagođenica, parafraza i stilema iz kojeg drugog jezika ili podjezika. Danas je osobito važna terminološka preciznost. Svakom pojmu mora biti ’dodijeljena’ i točno određena riječ. Ne može se u znanstvenoj literaturi upotrebljavati za latinski „nitrogenium“ sad hrvatski „dušik“, a sad srpski „azot“, sad hrvatski „vodik“, sad srpski „vodonik“, i tako dalje i tako bliže.

Ne može dakle u okviru standardiziranoga hrvatskog jezika, unutar njegova sustava, cvasti (više)jezično šarenilo, koje narušava sustav. Ako se i u neznanstvenom tekstu i upotrijebi strana riječ ili izraz: srpski, slovenski, njemački, talijanski, engleski, ruski…, tada se ta riječ ili izraz nužno uklapa – u što? Uklapa se u postojeći i definirani hrvatski jezični sustav. Ne nastaje nekakva proizvoljna mješavina svega i svačega. U hrvatskom jeziku može se upotrijebiti engleske riječi za koje (još) nemamo zamjene, ali se u nj ne može unositi engleska sintaksa. Takva je pojava miješanja različitih jezika poznata kao „amalgam“, kao jezična mješavina. No i u tom slučaju ona mora korisnicima prenositi razumljiva i definirana značenja, pa se i ona postupno oblikuje u konzistentan sustav, inače bi stalno dolazilo do nerazumijevanja, nesporazuma i zbunjenosti. No hrvatski narod ne želi obnavljati ni stvarati nikakvu mješavinu, nego slobodno razvijati svoj vlastiti jezik, koji ima više nego tisućljetnu pisanu povijest.

Potrebno je dakle bilo inzistirati na hrvatskom jeziku u službenoj uporabi kao zasebnom gramatičko-leksičkom, akcenatskom, pravopisnom, pravogovornom i stilskom sustavu, koji ne može biti pravi sustav ako u njemu svatko govori i piše kako mu puhne, proizvoljno. Upravo onako kao što u pravu ne može istodobno koegzistirati anglosaksonsko i srednjoeuropsko pravo. Upravo onako kao što se u izbornom sustavu glasovi birača ne mogu istodobno brojiti i pretvarati u mandate i po d’Hondtovu i po nekom drugom modelu.

Izostalo je savjetovanje s mnogima koji bi imali što reći i dati da zakon bude što bolji

Sustav dakle ima svoja pravila, njih poznaju lingvisti, profesori hrvatskog jezika i drugi stručnjaci raznih disciplina te, naravno, oni koji jezik u praksi najbolje poznaju i ’osjećaju’: književnici, prevoditelji, publicisti, znanstvenici, ljudi svojih struka. U tom smislu, opravdan je izneseni prigovor da su osim nekoliko filologa i jezikoslovaca, to jest humanističkih intelektualaca koji samo segmentno, fragmentarno i donekle teoretski poznaju cjelinu sustava hrvatskog jezika, izostali u izradbi nacrta mnogi koji su trebali biti pozvani sudjelovati. Svako naime posebno područje ili odsjek „uporabe jezika“ ima i svojih specifičnosti te i za njih treba imati sluha. Ne određuju jezik samo jezikoslovci; oni samo trebaju provjeravati jesu li u svakoj pojedinoj struci stari i novi nazivi te upotrijebljeni izrazi, pavopis, sintaksa, leksik itd. usklađeni s hrvatskim jezičnim pravilima ili nisu.

Izostalo je i konzultiranje s lektorima, onima koji imaju dugogodišnju praksu, i preko čijih se leđa svakodnevno prelamaju mnoge jezične dvojbe i tegobe. Isto tako, izostalo je konzultiranje s ljudima iz državnih tijela, javnih službi i ustanova, koji znaju kako se jezik u službenoj uporabi njeguje ili ne njeguje, kako bi ga trebalo štititi u praksi, i što je za to najpotrebnije. Slično tomu, imali bi mnogo toga reći i prevoditelji. A o promicanju hrvatskoga jezika u drugim kulturama, po stranim sveučilištima i među Hrvatima izvan Hrvatske da i ne govorimo. Izostalo je savjetovanje s mnogima koji bi imali što reći i dati da zakon bude što bolji. Odnosno: da predvidi i ono što petorica, a ni konzultirani dužnosnici i službenici Ministarstva znanosti i obrazovanja nisu predvidjeli.

Općenito se mora napomenuti da zakon nikada nije bio niti može biti lingvističko djelo. On je uvijek zakonodavni akt, dakle u širem smislu nužno i upravno-politički akt. Jezikoslovci su, naravno, morali biti uključeni, no sveobuhvatno zakonsko reguliranje „uporabe jezika“ u društvu i državi te prema Hrvatima izvan Hrvatske i prema inozemstvu višestruko nadilazi njihova znanja, iskustva, sposobnosti i kompetencije. U izradbu nacrta trebalo je uključiti mnoge i razne druge, ili se u najmanju ruku s njima savjetovati, anketirati ih, provjeriti naumljena rješenja itd.

Postupak odnosno metoda pripravljanja prvog nacrta teksta zakona nisu dakle bili ni demokratski široki, a ni transparentni. Rad je bio sužen na nekoliko odabranih poznavatelja samo određenih aspekata jezikoznanstva, koji raspolažu određenim i dragocjenim znanjima, ali oskudijevaju u znanjima o svemu ostalomu što nije u zoni njihovih specijalizacija. Radili su ’konspirativno’ zatvoreni prema široj stručnoj javnosti. Pomagali su im i neki neimenovani pravnici, u formalnopravnim pitanjima. Poslije je u Ministarstvu znanosti i obrazovanja radna verzija kolala po nadležnim mjestima i bila slana na očitovanje drugima, u skladu s uobičajenim, ili možda ovaj put: po neuobičajenim, procedurama… Naposljetku je ispalo kao proizvod to o čemu se vodi formalna javna rasprava. Koja će imati minimalne učinke na predloženi tekst. Slične učinke može se očekivati i slijedom saborske rasprave koja će prethoditi glasovanju o prihvaćanju predloženog zakona i u kojoj će se zacijelo iznijeti brojni prijedlozi odnosno podnijeti amandmani.

Osobito udara u oči da nisu bili uključeni ljudi različitih, društvoslovnih i prirodoslovnih te suvremenih medijskih, informatičkih, vojnih, sigurnosnih, EU-ovskih, ekonomskih, medicinskih i ostalih struka i disciplina, a napose već spomenuti književnici i ostali teoretičari i ’praktičari’ (’materijalizatori’) jezika u njegovoj ’estetičkoj funkciji’.

Očekivalo se od matičara mnogo više hrabrosti, a mnogo manje bojažljivosti, kompromiserstva i ‘političke korektnosti’

Udaraju u oči još dvije stvari: Očito je na djelu i slabo poznavanje i neuzimanje u obzir opće lingvistike (napose semiotike i stilistike) te u službenom i neslužbenom komentiranju, tumačenju i opravdavanju zakonskih rješenja nepozivanje na odredbe kakve u svojim zakonima već imaju desetci drugih država ili saveznih zemalja odnosno pokrajina. U javnosti je stoga ostao neugodan dojam da je sve to skupa stvar nekakvih kapricioznih i isključivih hrvatskih ’nacionalista’ skučenih obzora odnosno hrvatskih ’izolacionista’. Umjesto da se svima zorno pokaže i prikaže kako se Hrvatska s donošenjem zakona priključuje nizu demokratskih država, počevši od susjedne Slovenije, u zakonskom reguliranju pravila, prakse i zaštite vlastitoga jezika, ispalo je u domaćoj javnosti tako kao da su Hrvati (opet) nekakav redikulozan narod, i da su hrvatski orijentirani jezikoslovci zapravo nekakvi pretjeranci.

A ni najmanje nisu bili pretjeranci! Ne bi bili pretjeranci ni da su prepisali tzv. Budakov zakon odnosno propis kojim se ustanovljuje Državni ured za hrvatski jezik, što je g. 1941. bio najnormalniji pravni akt u novoproglašenoj nacionalnoj državi. No svake pomisli na usporedbu s tim zakonom tvorci su se bez razloga bojali kao crnog vraga. Ustrašili su se raznih yugosa koji su ih upravo na toj koti čekali da po njima rafalno raspale kao neo-ustašama. U strahu su velike oči. Očekivalo se od matičara mnogo više hrabrosti, a mnogo manje bojažljivosti, kompromiserstva i ’političke korektnosti’. Pogotovu se je očekivalo nepodvijanje repa pred protivnicima zakonskog reguliranja i pred neprijateljima hrvatskog jezika kao zasebnoga jezika. Koji nije sastavnica nekakva neprežaljenog „zajedničkog jezika“, nego jezik koji se nametnutih „zajedničkih rješenja“ odnosno statusa „zapadne varijante srpskohrvatskog (policentričnog) jezika“,koji mu je bio nametan u 19. i 20. stoljeću, i onoga što mu je u jeziku nametnuto, želi sada osloboditi.

Davanje pak Vladi (kako predviđa nacrt zakona) tolikih ovlasti u imenovanju Vijeća i u definiranju strategije odnosno programa („plana“) jezične politike posve je promašeno. Što Vlada zna o hrvatskom jeziku u ozbiljnom smislu njegova unutarnjeg reguliranja i razvoja, kušnji i potreba, izazova i dvojbi? Uostalom, demokratičnije bi bilo da te poslove dobije u ovlast Hrvatski sabor, a najdemokratičnije da se formirao ured ili zavod u kojem bi državne vlasti imale samo nadzornu, ali ne i stručnu ulogu. Nju je trebalo dati definiranoj, samostalnoj i iz proračuna financiranoj instituciji, a ne nekom proizvoljnom ad hoc Vijeću koje imenuje Vlada.

Zakon kojega se nitko ne mora pridržavati nije nikakav zakon

Jako je isticano da zakon ne sadržava kaznene odredbe (što je doduše samo nominalno točno, ali određeni kazneni mehanizmi postoje te mogu i bez zakona funkcionirati u skladu s postojećim ovlastima drugih državnih tijela). To da nisu predviđene nikakve obvezujuće mjere ni kazne nije na diku i ponos tom zakonu. Zakon kojega se nitko ne mora pridržavati nije nikakav zakon. Nije naravno trebalo nikoga trpati u zatvor zbog nepoštivanja jezičnih pravila ili preporuka, niti ih primjenjivati ondje gdje to zakon izričito ne predviđa, ali se moralo nekako ’opipljivo’ pokazati da ne će moći svako ministarstvo, svaki dužnosnik i službenik, svaki medij (a osobito javni), svaki pisac i publicist, svaki zastupnik ili političar voditi neku svoju separatnu ’jezičnu politiku’ i time narušavati sustav hrvatskoga jezika u javnoj i službenoj uporabi na teritoriju Hrvatske odnosno u kulturi diljem područja upotrebe hrvatskog jezika.

Isto je tako promašeno slavodobitno isticanje da taj zakon nije u neskladu s propisima koji jamče manjinska jezična prava. Zašto bi manjine bile mjerilo i mjera hrvatskoga jezičnog zakona?! Umjesto da bude obrnuto: da manjinska prava moraju biti u skladu, kao nekakav lex specialis, s propisom o javnoj upotrebi hrvatskog jezika, i da se i manjinci osjećaju obvezanima (osim kada je to posebnim propisima dopušteno i omogućeno) služiti hrvatskim jezikom neovisno o etničkoj ili kojoj drugoj pripadnosti ili različitosti od većine.

Zakon je propustio definirati tijelo s decidiranim i stvarnim javnim ovlastima, propustio namijeniti posebna financijska sredstva i definirati instituciju za sustavnu brigu o reguliranju i razvoju hrvatskog službenog jezika u svim njegovim dimenzijama i aspektima. Nekakvo „Vijeće“ sa savjetodavnim ovlastima, kao „podstanar“ i ujedno korisnik tehničkih usluga Instituta za hrvatski jezik (što je jedno s drugim i formalno nespojivo i praktički promašeno), pre-premalo je.

Nedostaje definirano tijelo s ovlastima i proračunskim financiranjem

Takvom svojom odredbom odnosno izostankom drugih odredaba asistenti državnog predlagatelja zakona propustili su definirati i točno određeno tijelo (s kompetencijama, ovlastima i sredstvima) koje bi promicalo i naziv i sadržaje i bogatstvo hrvatskoga jezika u drugim narodima, zemljama i kulturama, na stranim sveučilištima, po stranim knjižnicama, u nakladništvu i informiranju, a osobito ondje gdje su prisutni govornici i baštinici hrvatskog jezika. Nedostaje definirano tijelo s ovlastima i proračunskim financiranjem. A trebalo je napraviti reda i u tomu čime će se u jezikoslovlju baviti Leksikografski zavod, koji je pod nadležnoću Vlade, a čime druge ustanove (i/ili određeni instituti) koje se financiraju iz proračuna. Nema smisla da svaka od njih paralelno (crpeći proračunska sredstva) izrađuje svoje, i to međusobno neusklađene, rječnike, leksikone, pravopise i druge jezične priručnike. Dapače, i HAZU i katedre i Maticu i institute trebalo je nekako okvirno koordinirati i motivirati kako bi zajedničkim snagama proizveli i njegovali ono čega još nema – kako bi hrvatski jezik imao što imaju i toliki drugi jezici odnosno kulture. U prvomu je redu potreban sveobuhvatan i na mreži besplatno dostupan, interaktivan hrvatsko-hrvatski rječnik – s ugrađenim pravopisnim i pravogovornim rješenjima i svim drugim u praksi toliko potrebnim bazama jezikoslovnih podataka o cjelini hrvatskog jezika.

Izdvajanje Europske unije kao relevantne za hrvatski jezik koji je u uporabi u Republici Hrvatskoj nepotrebno je. Posve je pak neopravdano davanje lingvistički ekskluzivnih ovlasti specifičnoj, samoj po sebi nedovoljno kompetentnoj i izvršnoj vlasti izravno podređenoj ustrojstvenoj jedinici Ministarstva vanjskih i europskih poslova nadležnosti u jezičnim pitanjima koja se odnose na nazivlje (terminologiju) iz svih reguliranih područja i struka koje se upotrebljava pri prevođenju propisa i dokumenata Europske unije. I, uostalom, što je s drugim organizacijama i ugovornim odnosima u kojima je Hrvatska jedna od strana? Ima li u njima odnosno prema njima hrvatskog jezika i u kojem ga smislu ima, ili ga uopće nema? Tko je, recimo, nadležan za službeno prevođenje NATO-ova (vrlo razgranatog i moderno sve sofisticiranijeg) nazivlja s engleskoga (koji je radni i službeni jezik te organizacije) na hrvatski? Tko je mjerodavan za prevođenje na hrvatski odnosno s hrvatskoga na jezike članica eurozone naziva s područja primjerice monetarne ili (šire od nje) financijske i ekonomske teorije i prakse? Itd. Možda ta jedinica ili takve jedinice u drugim državnim tijelima imaju i takvih ovlasti, no nacrt zakona ostale ovlasti i jedinice ne navodi.

„Ili kuj – il’ ne mrči gaća!“

Moglo bi još mnogo toga iznijeti, posebice o ulozi, kvalifikacijama i ovlastima „propisanih“ (?) lektora, o priručnicima i rječnicima i pravopisu kojim će se oni koristiti odnosno kojih će se pridržavati, itd. No dobro je negdje stati, inače se tema širi u nedogled.

Sve u svemu, predloženi zakon ne kaže kako institucionalno privesti kraju nedovršenu standardizaciju hrvatskog jezika ni kako taj standard-u-stalnom-razvoju primjenjivati u tijelima vlasti i u javnom sektoru (školstvu, zdravstvu, kulturi…) te, u odgovarajućem smislu, u medijima, nakladništvu i drugdje. A riječ je o jezika koji je stoljećima stenjao pod pritiscima i tutorstvima (kako su govorili komunisti) „vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“; ni danas ga mnogi „ne priznaju“. Nije regulirano kako iznjedriti sveobuhvatne jezične priručnike po kojima će lektori tuđe tekstove lektorirati, čemu učitelji učenike, a profesori studente poučavati. Glavna mu je vrijednost deklarativna. I najveći dio javne rasprave svodi se na prijepor za ili protiv. „Razmišlja“ se čuvstvima; malo tko upustio se u kritičku raščlambu. Zakon je nesumnjivo potreban, već odavno! No loš zakon ne će više biti moguće u bitnomu popraviti. Malobrojna, usko sastavljena radna skupina Matice hrvatske monopolizirala je iznimno krupan nacionalni projekt. Pritom je vodstvo MH zanemarilo pouku: „Ili kuj – il’ ne mrči gaća!“

Zdravko Gavran

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo