Šiljo: HDP razotkrio samu srž (svog) jugoslavenstva… kao raka na biću hrvatskog naroda
Vrijeme:4 min, 55 sec
HDP razotkriva kao srž jugoslavenstva nedopuštanje hrvatskom i drugim narodima „potpuno razumljivih jezika“ da slobodno razvijaju svoje jezike, društva, identitete, kulture i države. HDP zahtijeva da se hrvatski narod ne razvija sam po sebi, nego u ovisnosti i uzajamnosti s drugima, a što znači: osobito sa srpskim. Eto, tu je razotkrivena srž jugoslavenstva. U novoj inačici „bratstva-jedinstva“. Koje je krvavo koštalo dosad najviše hrvatski, a i muslimansko-bošnjački, i crnogorski i druge narode koje se utjerivalo u kavez jugo-slavenstva. Koje je i dalje tu. Neumrlo, stalno iznova oživljavano. Kao rak na biću hrvatstva. I zato je Zakon o hrvatskom jeziku trebalo napisati tako da bude glogov kolac u srce upravo te ideje vampirskoga „dobrosusjedstva“. A ne tako kao da taj rak više i ne postoji. I kao da i dalje ne nagriza, perfidno i sustavno, hrvatsko biće, identitet, kulturu, jezik i samu suverenost.
Dok Hrvati hrvatske svijesti i orijentacije razmišljaju o predloženom Nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku, (vrlo) sumnjičavi prema njegovim brojnim konceptualnim slabostima i konkretnim odredbama, neki imaju druge brige. Primjerice, potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ od prije pet godina.
Iste brige ima i Društvo hrvatskih pisaca (HDP), čiji se Upravni odbor upravo oglasio, zatraživši da se i od tako bebasto-bezubog zakona o Hrvatskom jeziku posve odustane, da ga se povuče iz daljnje procedure.
Izjava se bavi jezikom, ali otkriva mnogo više od odnosa prema samom jeziku
Ta izjava HDP-a bavi se jezikom, ali otkriva mnogo više od odnosa prema samom jeziku. Otkriva i odnos prema hrvatskom narodu, njegovoj posebnosti, njegovu identitetu, njegovoj samosvijesti i njegovu slobodnom i suverenom određenju. Nije glavni problem jezik kao jezik, nego jezik kao atribut nacionalne posebnosti, slobode, suverenosti i državnosti.
Iako na predloženi tekst Zakona o hrvatskom jeziku iznose razne prigovore, od kojih su neki začudo i utemeljeni, pisci izjave HDP-a imaju samo jednu brigu i jedan cilj pred očima. On je vidljiv iz cjeline pristupa, provlači se kroz čitav tekst, ali se posve razotkriva u nekim dijelovima. A najviše se razotkriva u zaključnom dijelu, u kojemu piše:
„Budući da Ustav već propisuje kako je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi hrvatski standardni jezik (i latinično pismo), a standard je određen pravopisom, gramatikom i rječnikom – u Hrvatskom društvu pisaca smatramo da je ovakav dodatni Zakon u biti nepotreban. U njemu se pretenciozno proširuje decidirani stavak Ustava, a jedini učinak mu može biti stvaranje temelja za sve rigoroznije ograničavanje upotrebe jezika koji se razvijati može jedino kroz slobodnu upotrebu, trajnu javnu raspravu i poticanje književnoumjetničkog izražavanja. Čini se kako je važno opetovano iskazivati moć ideologije, a za to se iskorištava pomoć onih koji namjeravaju preuzeti jezičnu vlast.
Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.“
Hrvatski jezik ni društvo ne bi se smjeli razvijati samostalno i neovisno o okolnim jezicima i društvima!
Što se time zapravo kaže? Kaže se to da se hrvatski jezik ne bi smio razvijati neovisno, nego ovisno o „jezicima iz susjedstva“. I ne samo da takav razvoj ne bi trebao ni smio imati hrvatski jezik, nego se ni hrvatsko društvo ne bi smjelo razvijati neovisno „prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život“.
Takva poruka poslana je hrvatskim intelektualcima, političarima i svima u Hrvatskoj. Njome se svima nama poručuje da se i dalje ne smijemo razvijati ni postupati po vlastitoj svijesti, savjesti i odgovornosti, onako kako procjenjujemo da je najbolje za nas. Da ne smijemo imati svoj vlastiti, zasebni put. A pogotovu ne put kojim bismo se odmicali od susjednih društava odnosno naroda s kojima imamo „potpuno razumljive jezike“.
Koliko s njima doista imamo „potpuno razumljive jezike“, to ostavimo po strani i prepustimo jezikoslovcima i svima koji mlađima moraju tumačiti što znači „keva“, što „sunđer“, što „azot“, što „prenebregavanje“, što „ovaploćenje“, što „upražnjavanje“, što „kismet“, što „kijamet“, što „elač“, ili što „zakonec“, što „dežela“, što „podeželje“. Nije bit ni u tomu. Bit je u tomu što se na taj način hoće hrvatskom jeziku oduzeti pravo na posebnost i na slobodan unutarnji razvoj.
Zamislimo da se Ukrajincima kaže kako svoj jezik, društvo i državu ne smiju razvijati neovisno o ruskomu, bjeloruskomu ili poljskomu!
Takav prijedlog promotrimo na jednom drugom, daljem primjeru, sve će nam biti mnogo bistrije pred očima. Zamislimo da se Ukrajincima kaže kako ne trebaju i ne smiju imati zakon o ukrajinskom jeziku zato što bi on mogao poslužiti razvijanju ukrajinskog jezika neovisno o ruskomu, bjeloruskomu ili poljskomu. I da bi to bilo loše jer se na taj način ne bi vodilo računa o „društvima s kojima u velikoj mjeri … dijele život“.
Da dalje ne idemo.
HDP razotkriva kao srž jugoslavenstva nedopuštanje hrvatskom i drugim narodima „potpuno razumljivih jezika“ da slobodno razvijaju svoje jezike, društva, identitete, kulture i države. HDP zahtijeva da se hrvatski narod ne razvija sam po sebi, nego u ovisnosti i uzajamnosti s drugima, a što znači: osobito sa srpskim. Eto, tu je razotkrivena srž jugoslavenstva. U novoj inačici „bratstva-jedinstva“. Koje je krvavo koštalo dosad najviše hrvatski, a i muslimansko-bošnjački, i crnogorski i druge narode koje se utjerivalo u kavez jugo-slavenstva. Koje je i dalje tu. Neumrlo, stalno iznova oživljavano. Kao rak na hrvatskom biću. I zato je Zakon o hrvatskom jeziku trebalo napisati tako da bude glogov kolac u srce upravo te ideje vampirskoga „dobrosusjedstva“. A ne tako kao da taj rak više i ne postoji. I kao da i dalje ne nagriza, perfidno i sustavno, hrvatski identitet, kulturu, jezik i samu suverenost.
Povezano:
PHB Priopćaj br. 46: U čijim je rukama Zakon o hrvatskom jeziku?
Šiljo/Hrvatsko nebo
