Z. Gavran: Zašto nas Trkanjec u Jutarnjem listu trpa na „Balkan“ i krivotvori noviju povijest i narav Domovinskog rata?

Bivši suradnik i glasnogovornik dugogodišnjeg Tuđmanova ministra vanjskih poslova i dugogodišnji urednik vanjske politike u Jutarnjem listu morao bi dobro znati da niti smo na „Balkanu“ niti smo „zaratili“ niti smo mi Hrvati sami po sebi ratoborni. Morao bi znati da je uzrok i pokretač svih ratova bila određena jugoslavenska i srpsko-srbijanska ekspanzionistička ideologija i politika. Morao bi razlikovati pojam „zaratiti“ od pojmova „napasti“ i „braniti se“. Morao bi razlikovati napadački i osvajački od obrambenog, nepravedni od pravednog rata – on koji je dosad prolio tolike krokodilske suze nad Ukrajinom napadnutom od Rusije i toliko puta napisao da se Ukrajini mora pomagati koliko god treba kako bi se obranila. On koji nikada nije napisao da su Rusija i Ukrajina „zaratile“, nego je dobro znao imenovati što se ondje dogodilo i što se i dalje događa. Kako to da ne zna napad od obrane razlikovati kada se osvrće na razdoblje velikosrbijanskih agresija s jedne i suprotstavljanja njima s druge strane, nego sve svodi na pojam „zaratiti“? I čemu nas smješta na „Balkan“ – ako ne da utre put novom „balkanskom“ odnosno ’jugoslavenskom’ povezivanju?

Željko Trkanjec, vanjskopolitički urednik i komentator u Jutarnjem listu, bavi se u svom novom komentaru strašenjem Europljana mogućim ruskim napadom na Poljsku, baltičke i druge europske zemlje. To nije ništa novo. Ruskom invazijom na neke od njih straše nas i ruski propagandni stroj i mnogi Zapadnjaci još otkako je 24. veljače 2024. počela „posebna vojna intervencija“ odnosno invazija ruske vojske na Ukrajinu, agresija Rusije na međunarodno priznatu Ukrajinu. Ta prijeteća invazija na bilo koju drugu europsku zemlju nije se u ove tri godine još dogodila. A hoće li do nje ikada doći, to ne znamo, iako ju nitko razuman ne može i ne smije isključiti kao moguću. No nije to ono što je izazvalo ovaj naš osvrt, nego nešto sasvim drugo.

„Mi na Balkanu“

U prvom pasusu Trkanjec piše kako je predsjednik poljske vlade Donald Tusk „u jeku rasprave o potrebi jačanja obrambene dimenzije EU pozvao saveznike u pomoć u jačanju istočne granice naše Unije s Rusijom i Bjelorusijom u Poljskoj, baltičkim državama i Finskoj, rekavši da je to ’apsolutni prioritet’ Europi“. No Trkanjcu nije dovoljno baviti se samo Poljskom, baltičkim zemljama, Ukrajinom, Rusijom i mogućim europskim ratovima, nego odmah u drugom pasusu spominje nešto što se tiče i nas. On to čini ovom rečenicom: „Odvraćanje je odsudna riječ kad se govori o najduljem razdoblju u Europi bez rata, mislim na Zapadnu Europu, jer smo mi na Balkanu bili uredno zaratili nedugo po padu Berlinskog zida.“

Trkanjec u toj rečenici iznosi dvoje što zaslužuje osvrt. Kao prvo, upotrebljava formulaciju „mi na Balkanu“. On bi, kao negda višegodišnji diplomat te bliski suradnik i glasnogovornik ministra vanjskih poslova Mate Granića, morao dobro znati da hrvatska diplomacija nikada nije prihvaćala strana smještanja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Vojvodine na „Balkan“. Zato što je to smatrala nepostojećom, izmišljenom regijom, a u svakom slučaju regijom kojoj – ako eventualno i postoji – Hrvatska ne pripada. Nego da je radije, kada se već htjelo nekako odrediti prostor bivše Jugoslavije i još nekih zemalja, govorila o „jugoistočnoj Europi“, o „području bivše Jugoslavije“ ili o području između Karavanki i Đevđelije odnosno između Austrije i Bugarske odnosno Grčke. Pritom ističući svoju srednjoeuropsku i sredozemnu i zapadnu pripadnost i takav potvrđeni identitet.

Njemu bi moralo jako dobro biti poznato i to kako je uopće nastao pojam „Balkan“, to da ga je početkom prošlog stoljeća upotrijebio Churchill da bi nekako označio šire područje oko stare planine „Balkan“, koja se nalazi u Bugarskoj, a ne kao pravu zemljopisnu regiju. I to da se zaslugom engleskih i nekih drugih stratega i gospodara toliko toga taj izraz poslije uvriježio, sve do glupog konstrukta „Zapadni Balkan“.

Trkanjec bi morao znati i da je tijekom 20. stoljeća „Balkan“, postavši uvriježenim nazivom za nedefinirano područje sa središtem odnosno epicentrom u Bugarskoj, gdje se nalazi spomenuta planina odnosno njezin vrh, služio kao svojevrsno strašilo, nakon „Balkanskih ratova“ koji su prethodili Prvom svjetskom ratu, a u kojima nije sudjelovala Austro-Ugarska, koja je obuhvaćala područja sve do (uključno) Boke kotorske, Drine te Zemuna u Srijemu odnosno Vojvodini, a i Transilvaniju u današnjoj Rumunjskoj.

Domovinski rat nije vođen „na Balkanu“

Domovinski rat vođen je na područjima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje ne smatramo balkanskim zemljama. On nije vođen u središnjoj zemlji „Balkana“, Bugarskoj, a nije ni u onim zemljama koje bi eventualno i mogle pripadati nečemu što su nazvali „Balkanski poluotok“, a to su, Bugarska, Grčka, Albanija i uža Srbija. Vođen je samo ondje dokle su dopirale teritorijalno-političke ambicije Beograda, isključivo na području bivše „Jugoslavije“, koja je sama po sebi bila zemljopisno i politički i kulturološki umjetna tvorevina, i čije je ime i čije su granice nakon Prvog, a zatim i Drugog svjetskog rata određene od velikih sila i domaćih aktera posve proizvoljno, u danom geopolitičkom kontekstu i trenutku.

Dakle, Trkanjec je sve pobrkao i sve pomiješao i sve implicite lažirao. To nipošto nije slučajno. Ako čitavo područje zapadno do Istre, Kupe i Sutle, ili do Italije i Karavanki nazovemo „Balkan“, tada se olakšava ponovno povezivanje novonastalih država u neku novu „Jugoslaviju“. A ideje o tomu nikada nisu umrle sa smrću SFRJ, nego se samo nisu sve dosad uspijevale ostvariti.

Tko je „zaratio“, tko je napadnut, a tko se branio?!

Kao drugo, Trkanjec, ne trepnuvši, onako s visoka i s prijezirom, piše kako smo „mi na Balkanu bili uredno zaratili nedugo po padu Berlinskog zida“. Takva formulacija bitno iskrivljuje narav Domovinskog rata, iskrivljuje ono što mu je prethodilo i baca krivo svjetlo na razumijevanje novije povijesti. Rekli smo već da se nije bilo zaratilo „na Balkanu“, nego u samo točno određenim zemljama, s dodatkom krajem 90-ih Makedonije te Kosova kao tada autonomne pokrajine u Srbiji. No sama riječ „zaratili“ perfidno je lažljiva. Sve je tu intonirano tako kao da smo „mi“, dakle svi narodi na „Balkanu“, željni ratovanja, da nam je to u genetskom kodu zapisano. Što nije istina. A nije istina ni to da je uzročnik svih tih ratova, Srbija, bila napadnuta. Nitko s njom nije „zaratio“. Nijedna granata nije pala na teritorij Srbije. „Zaratiti“ bi pak značilo nešto što smo godinama gledali u iračko-iranskom ratu: gdje svaka uključena država napada jedna drugu, nakon što su jedna drugoj navijestile rat. Takvo što nije se kod nas dogodilo. A ako se nije dogodilo, onda je izmišljotina da smo ovdje „uredno zaratili“. I što mu znači to „uredno“? Kao po običaju, ili kao po nekom nepisanom pravilu? Nijedan rat ne može se inače ni po čemu nazvati „urednim“.

Osim toga, nije Slovenija, nije Hrvatska, a nije ni Bosna i Hercegovina bila ta koja je „zaratila“. Kako ćeš, uostalom, „zaratiti“, ako i nemaš svoju vojsku, nego ju tek stvaraš, da bi se suprotstavio postojećoj i moćnoj vojsci koja te napada?! Stoga, formulacija da smo „mi na Balkanu bili uredno zaratili“ skriva i prikriva ono temeljno što se dogodilo. Prikriva dvoje.

Kao prvo, prikriva činjenicu da je bila riječ o agresiji na Hrvatsku, uz pomoć od JNA i Srbije potaknute i potpomognute pobune dijela srpskog stanovništva, tako i u BiH, a u cilju proširenja Republike Srbije na prečanske krajeve. Nismo mi, dakle, „zaratili“, nego smo se branili nakon što sva politička i diplomatska sredstva i sva međunarodna posredovanja nisu uspjela spriječiti vojnu agresiju na Hrvatsku, koja je kada i Slovenija proglasila svoju državnu samostalnost, i koja je poslije od cijelog svijeta priznata. Hrvatska je bila napadnuta, i od tog napada branila se je. Nije samo tako, iz čista mira, „zaratila“. Tako su se i u Bosni i Hercegovini najprije Hrvati, a zatim i Muslimani i mali dio Bosni i Hercegovini lojalnih Srba, organizirali i branili od velikosrbijanske agresije odnosno od združenih snaga kojima se zapovijedalo iz Beograda, iz „krnje Jugoslavije“ odnosno iz Srbije.

Bivši suradnik i glasnogovornik dugogodišnjeg Tuđmanova ministra vanjskih poslova i dugogodišnji urednik vanjske politike u Jutarnjem listu morao bi dobro znati da niti smo na „Balkanu“ niti smo „zaratili“ niti smo mi Hrvati sami po sebi ratoborni. Morao bi znati da je uzrok i pokretač svih ratova bila određena jugoslavenska i srpsko-srbijanska ekspanzionistička ideologija i politika. Morao bi razlikovati pojam „zaratiti“ od pojmova „napasti“ i „braniti se“. Morao bi razlikovati napadački i osvajački od obrambenog, nepravedni od pravednog rata – on koji je dosad prolio tolike krokodilske suze nad Ukrajinom napadnutom od Rusije i toliko puta napisao da se Ukrajini mora pomagati koliko god treba kako bi se obranila. On koji nikada nije napisao da su Rusija i Ukrajina „zaratile“, nego je dobro znao imenovati što se ondje dogodilo i što se i dalje događa. Kako to da ne zna napad od obrane razlikovati kada se osvrće na razdoblje velikosrbijanskih agresija s jedne i suprotstavljanja njima s druge strane, nego sve svodi na pojam „zaratiti“? I čemu nas smješta na „Balkan“ – ako ne da utre put novom „balkanskom“ odnosno ’jugoslavenskom’ povezivanju?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo