Neosporive činjenice odgovor su na velikosrpske podvale o Oluji

Vrijeme:13 min, 28 sec

 

Velikosrpsko jednoumlje

Još je ostalo samo nekoliko dana do proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti koja Hrvate u domovini i izvan nje vraća u uzbudljivo vrijeme stvaranja i obrane današnje hrvatske države. Domovinski rat i njegova briljantna završnica Oluja spadaju u najsvjetlije trenutke naše povijesti jer su nam donijeli toliko željenu Olujaslobodu i državu. Veličanstveni trenutak Tuđmanova podizanja hrvatske zastave na vrhu kninske tvrđave koji je mnogim Hrvatima natjerao suze na oči zauvijek će ostati neizbrisiva uspomena na te dane ponosa i slave. Zato Hrvati u domovini i širom svijeta blagdan 5. kolovoza tako oduševljeno slave.

Na žalost postoje i oni koji se s postignućem hrvatske države i slobode nikako ne mire pa nakon što nas u barbarskoj agresiji nisu uspjeli srušiti, na sve moguće načine nastoje ocrniti i kriminalizirati Domovinski rat. Zbog takvih, ali i onih mlađih i lako zavodljivih, ponovimo ovom prigodom još jednom neke neosporive činjenice o Domovinskom ratu i Oluji, iako upućenom čitatelju svako dokazivanje istine o njihovu osloboditeljskom karakteru može izgledati nepotrebnim i pomalo smiješnim.

Dakle, Domovinski rat bio je pravedan i častan rat u kojem Hrvati nisu radili ništa drugo osim ono što su kroz cijelu povijest radili svi napadnuti i okupirani narodi na svijetu – branili se protiv uništenja i nasilnog gušenja vlastite slobode. Bila je to mukotrpna borba slabo naoružanog hrvatskog naroda protiv daleko nadmoćnijeg velikosrpskog agresora koji ga je želio svesti na ostatke ostataka i u konačnici uništiti.

Dogodilo se obratno. Pobjedom u briljantno pripremljenoj i izvedenoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja na kraju rata, hrvatski narod je konačno ostvario svoju dugo željenu slobodu. Tu osloboditeljsku akciju kojom je odstranjen grabežljivi velikosrpski nož zaboden u samo srce Hrvatske maestralno su isplanirali i proveli časni hrvatski domoljubi s Tuđmanom na čelu. Drugog izbora nisu imali jer bi opstanak terorističke paradržave s centrom u Kninu bio prava katastrofa s gledišta opstojnosti hrvatskog naroda i države.

No ne smijemo zaboraviti da je hrvatska vojska Olujom ne samo oslobodila okupirane dijelove Hrvatske, nego je okončala i opsadu Bihaća, razbila srpske snage u BiH i time zaustavila genocidnu kampanju stvaranja Velike Srbije koja je za sobom do tada već ostavila stotine tisuća mrtvih i ranjenih, milijune raseljenih, razrušene i opljačkane gradove i sela.

Izjednačavanje odgovornosti

Genocidni masakri i stotine masovnih grobnica od Ovčare i Srebrenice do makedonske granice nisu bili nikakvi izolirani i nesretni slučajevi, nego posljedica očito unaprijed isplanirane genocidne politike etnički čiste i homogene Velike Srbije zbog koje su, presudom Haškog suda, Srbi dobili etiketu genocidnog naroda.

Svima, osim poraženim velikosrbima i njihovim petokolonašima u Hrvatskoj, potpuno je, dakle, jasno da je Oluja bila nužan i opravdan odgovor na barbarsku agresiju, planske masakre, etničko čišćenje i otimačinu hrvatskog teritorija.

To je bila zaista sjajno isplanirana i izvedena vojno-redarstvena akcija u kojoj se hrvatska vojska prigodom oslobađanja okupiranih dijelova ponijela krajnje profesionalno i neobično humano. Ostavljajući koridore za povlačenje srpskim vojnicima i lokalnim teroristima i puštajući one koje je zarobila da slobodno odu u Srbiju, Tuđman i hrvatski Krajišnicigenerali iznenadili su i razočarali Miloševića i velikosrpske stratege u Beogradu koji su očekivali da će nakon pada ‘Krajine’ Hrvati sa zarobljenim Srbima postupiti isto onako kako su postupili Srbi sa zarobljenim Hrvatima nakon pada Vukovara ili s Bošnjacima nakon pada Srebrenice. Tada bi svijetu mogli reći – Vidite svi smo mi jednaki, jednako krivi i jednako odgovorni u ‘komšijsko-bratoubilačkim ratovima’ u kojima se ne zna tko koga i zašto ubija.

Još od početka velikosrpske agresije njezinim je stratezima u Beogradu bilo iznimno važno zamagliti pravu sliku kako bi se mogao staviti znak jednakosti između Miloševića i Tuđmana i postići da su za ‘nesretne građanske ratove na našim prostorima’ svi jednako krivi i odgovorni, a politika i uloga Srbije u svemu tome ispravna. Cilj toga je bio da kada se na kraju bude donosio konačni povijesni sud o raspadu bivše Jugoslavije, on bude po mjeri velikosrba i njihovih vanjskih sponzora. Time bi se stvorile pretpostavke za stvaranje Velike Srbije umotane u plašt ‘nove’ – Jugoslavije. Zato se službeni Beograd od prvog dana silno trudio ravnomjerno podijeliti krivicu i odgovornost sa žrtava svoje agresije.

Budući da su izostali priželjkivani masakri zarobljenih Srba nakon poraza, nije im preostalo ništa drugo nego kao utopljenik za slamku uhvatiti se optužbe da je Oluja bila ‘zločinački pothvat etničkog čišćenja Srba iz Krajine’. No svi priloženi ‘dokazi’ glavnih suradnika tužiteljstva Haškog suda, Save Štrpca i Stipe Mesića, o tome da su navodno Tuđman i Hrvatska vojska planirali i počinili zločin etničkog čišćenja Srba, toliko su bili neuvjerljivi i proturječni da su se, u sučeljavanju s činjenicama i relevantnim dokumentima, pokazali kao očito zlonamjerno podmetnute ništavne krivotvorine.

Brojni međunarodni pravni stručnjaci, svi autentični dokumenti i izjave svjedoka tog događaja, jasno su potvrdili da je iseljenje pobunjenih hrvatskih Srba po naređenju Beograda izvršila ‘krajinska vlada’ uz pomoć svećenika Srpske pravoslavne Crkve i UNPROFOR-a, a prije dolaska Hrvatske vojske.

Velikodušni darovi  ‘ponovo vaskrsle NDH

Zamislite, toliko optuživana i ocrnjivana fašizmom, Hrvatska je jedina država na svijetu koja je ne samo pustila da iz nje nekažnjeno odu njezini unutarnji rušitelji nego ih je naknadno još i abolirala, pozvala da se vrate, obnovila im kuće, darovala stanove, dala istaknute položaje u vlasti i javnom životu. A onima koji su ostali živjeti u Srbiji, državi koja je bila agresor, uključujući tu čak i spomenutog ministra poražene terorističke paradržave, Savu Štrbca, ‘fašistička’ Hrvatska dala je državljanstvo, uredno im plaća mirovine, obnavlja napuštene kuće i imanja, daje putovnice… Kao da se od 1991. do 1995. ništa dogodilo nije. Kud ćeš goreg fašizma od toga.

S druge strane, u znak zahvalnosti za velikodušne darove kojima ih ‘ponovo vaskrsla NDH’ obasipa, ‘protjerani’ ljuti ‘Krajišnici’, na čelu s legendarnim Savom Štrpcem i dalje u Vučićevim medijima svakodnevno bljuju po ‘ustaškoj’ interpolHrvatskoj najodvratnije laži i gusle izlizanu mantru velikosrpskih propagandista – ‘Hrvati mrze Srbe samo zato što su Srbi.’

Ipak, povijesno iskustvo i činjenice nedvojbeno govore drugačije – sve nevolje hrvatskih Srba imaju izvor u slijepoj privrženosti većine njih velikosrpskoj politici Beograda kojoj je jedini cilj teritorijalno širenje Srbije, a sredstvo laži, mitovi i osvajački ratovi. Treba li uopće isticati općepoznatu činjenicu da je golema većina hrvatskih Srba i u ovom posljednjem ratu za javno proklamirano proširenje srpskih granica crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag fanatično slijedila Miloševićeve korake u agresiji na Hrvatsku. Uvjereni u njegovu sigurnu pobjedu nad razoružanim Hrvatima i misleći da je konačno kucnuo pravi čas, većina njih je oduševljeno sudjelovala u okupaciji jedne trećine hrvatskog državnog teritorija, u barbarskim zločinima i etničkom čišćenju Hrvata s tih područja.

U agresiji na Hrvatsku (1991. – 1995.) očito se vodio genocidni rat udruženih srpskih snaga s ciljem istrjebljenja Hrvata sa željenih dijelova Hrvatske kako bi se njihovim pripojenjem planiranoj Velikoj Srbiji osigurao nesmetani izlaz na Jadransko more.

Srbija je u tu svrhu upotrijebila sav svoj potencijal. Milošević je uz oficirski kadar i regularnu srpsku vojsku na ratišta u Hrvatsku slao i svoje wagnerovce, paravojne formacije sastavljene od najgorih zločinaca, psihopata i kriminalaca od kojih je većina izravno iz zatvora u Srbiji transportirana na ratišta u Hrvatsku da bi pod vodstvom svojih Prigožina (Šešelja, Arkana, Bokana, kapetana Dragana…) najkrvoločnijim zločinima (Borovo selo, Lovas, Voćin, Ovčara, Škabrnja…), silovanjima i pljačkom utjerivali strah u kosti i paniku među nezaštićenim narodom.

To je prava istina o agresiji udruženih srpskih snaga na Hrvatsku, a ne patetične budalaštine koje, slične onima u Glini, trabunja osvetoljubivi Vučić i njegovi poraženi suborci na svojim kontramitinzima uoči proslave Oluje.

Velikosrpska ćud ne da se ukrotiti…

Ponovno promoviranje u glavne medijske zvijezde tih istih ratnih zločinaca i huškača iz agresivnih velikosrpskih Miloševićratova 90-ih u današnjoj Srbiji, pomaže nam razumjeti gdje ih to s Vučićem na čelu vodi. Poruka je to i ‘Regionu’ da shvati s kakvim će ‘mirotvorcima’ ubuduće ima posla.

Njihov zločinački plan o Velikoj Srbiji porazom od Hrvata sredinom devedesetih je uništen, ali njihov povratak na vlast u Srbiji smrtno je upozorenje za sve ‘bratske’ narode u susjedstvu, ali i za običan srpski narod da bi im se već viđene tragedije mogle ponoviti. Nije uopće pitanje hoće li nego kada, ali je pitanje koliko su toga svjesni političari i sigurnosne službe susjednih država i hoće li Zapad, isto kao u slučaju Miloševića, dopustiti da se ponovi već viđeni scenarij.

Žalosno je što u Vučićevoj Srbiji danas vlada gore velikosrpsko jednoumlje nego u doba Miloševića, dok on sam očajno loše glumi ulogu ‘regionalnog mirotvorca’, ali velikosrpska ćud ne da se ukrotiti pa svako malo pokaže pravo lice. Još je žalosnije što još uvijek ima mnogo ljudi koji nasjedaju na njegove perfidne podvale.

Jedan od primjera su provokativni kontramitinzi koje Vučić organizira svake godine samo dan prije proslave hrvatskog Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Cilj te namjerne provokacije jest odvratiti pozornost od brojnih monstruoznih zločina, razaranja i pljačke koje su njegovi poraženi suborci počinili u petogodišnjoj agresiji na Hrvatsku. Ta patetična multimedijska lakrdija u režiji ratnog zločinca iz Voćina i drugih stratišta u Hrvatskoj i BiH, Dragoslava Bokana, u kojoj se Srbe predstavlja kao nevine žrtve, a Hrvate kao krvoločne agresore u potpunoj je suprotnosti s presudama Haškog suda, dokazanom istinom i zdravim razumom.

Na tim tragikomičnim dernecima Vučić i njegovi suborci ponašaju se kao da njihove agresije na Hrvatsku nije bilo. Kao da nije bilo kolona tenkova koji su, posipani cvijećem iz Beograda i drugih gradova Srbije, žurili na krvavi pir u Hrvatsku. Kao da nije bilo Vukovara sravnjenog sa zemljom, Ovčare, Lovasa, Osijeka, Gospića, Petrinje, Škabrnje, Dubrovnika… Kao da nije cijeli svijet pet dugih godina iz dana u dan medijski pratio neravnopravnu borbu hrvatskih branitelja s daleko nadmoćnijim agresorom u Hrvatskoj.

Sve to Vučiću i njegovim ‘zlatoustim’ spin doktorima apsolutno nije važno. Njima je najvažnije da srcedrapajućim govorima vješto udaraju na ljudske emocije jer znaju da one mogu zamagliti racionalne prosudbe i prave istine. No Vučićbez obzira na to koliko emocija mogu izazvati sotonski vješto i pretenciozno izrežirani Bokanovi kontramitinzi i unatoč Vučićevim patetičnim naporima da ulogu okrutnog agresora zamjeni ulogom nevine žrtve, istina o ratu na prostoru Hrvatske 1991. – 1995. vrlo je jednostavna i očita svima.

Postojala je država agresor – Srbija, koja je na teritoriju Hrvatske vodila genocidni rat s ciljem istrjebljenja i etničkog čišćenja Hrvata sa željenih dijelova Hrvatske radi njihovog pripojenja planiranoj Velikoj Srbiji. S druge je strane država žrtva agresije – Hrvatska koja se branila od okupacije i uništenja. I unatoč naricanjima do neba za nevinim srpskim žrtvama, za svaku žrtvu na tlu Hrvatske, bez obzira na čijoj je strani pala, krivi su samo Slobodan Milošević i njegovi ratni huškači. Oni koji su ih tjerali da uzaludno ginu (‘Glina nikada više neće biti ustaška …’ ‘Knin je Srbija’…. ‘Srbija vas nikada neće izdati’ …).

Osim toga, ti famozni kontramitinzi kojima osvetoljubivi Vučić namjerno pojačava međusobnu netrpeljivost, kao što je to radio i prije tridesetak godina za vrijeme agresije na Hrvatsku, samo su djelić složenog mozaika zahuktalog propagandnog rata koji on sa svojim ‘bivšim’ suborcima na svim frontovima vodi protiv današnje Hrvatske. Sve to radi s ciljem pripreme Srba za nove ‘istrage naše ili vaše’ s Hrvatima čim im se za to ukaže nova povijesna prigoda.

Medije, ‘istoričari’ i ratni zločinci

Pogledajte njegove medije, ‘istoričare’ i ratne zločince koji sebi uzimaju ekskluzivno pravo da unatoč presudi haškog suda mogu kriminalizirati i mijenjati karakter hrvatske osloboditeljske akcije ‘Oluja’, njegovu filmsku industriju koja luđački forsira mit o Jasenovcu i Oluji kao ‘genocidnom zločinu protjerivanja Srba iz Krajine’. Obratite pozornost na njegove zahvate u obrazovni sustav kojim se djeca u Srbiji od malih nogu truju sotonskom mržnjom prema Hrvatima, imena koja se daju ulicama širom gradova Srbije, cijelu armiju plaćenih botova koji su preplavili društvene mreže u Hrvatskoj, navalu cajki i srpskog turbofolka… Pogledajte to besramno svojatanje hrvatskog identiteta, jezika, književnosti, kulture, Dubrovnika, Vukovara… Iako Dubrovnik ima isto toliko veze sa Srbijom koliko Venecija s Libijom, a Vukovar kao Salzburg s Bugarskom.

No da takve velikosrpske fantazije nisu samo budalaštine koje treba ignorirati, nego potencijalna opasnost koju treba vrlo ozbiljno shvatiti, upozoravao je genijalni Ivo Pilar još prije više od stotinu godina. Kolika je sugestivna snaga Južnoslavensko pitanjevelikosrpske laži i žarkog htijenja za prisvajanjem tuđeg pokazuje citat iz njegove knjige ‘Južnoslavensko pitanje’: ”Iako Bosna i Hercegovina nikada etnički nije bila srpska niti su je Srbi posjedovali, svi veliki srpski političari, intelektualci i povjesničari poput Vuka Karadžića, Miroslava Spalajkića, Vladana Đorđevića, nazivaju Bosnu i Hercegovinu dvjema najsrpskijim pokrajinama, etnografskim srcem srpskog naroda, zemljom koja je toliko srpska kao Moskva ruska…”

I pogledajte na što danas BiH sliči i tko je kontrolira.

Kao s BiH, iste takve vješto isprepletene laži šire se u vezi sa Slavonijom, Likom, Banovinom, Dubrovnikom… Vidite kako i u današnjoj, Vučićevoj Srbiji, svi vodeći političari, mediji, ‘istoričari’ i svećenici SPC još uvijek ‘Krajinu’ prikazuju kao ‘povijesnu srpsku zemlju koju su povampirene ustaše u genocidnoj Oluji 1995. okupirale i etnički počistile od miroljubivih i nevinih Srba’. Nigdje ni riječi o tome da je ta tzv. RSK nastala 1991. na masovnom pokolju i etničkom čišćenju Hrvata s jedne trećine okupiranog državnog teritorija Hrvatske. Sve to nedvosmisleno ukazuje da Vučićeva osvetoljubljiva industrija mržnje i laži prema Hrvatima grozničavo radi na tome da nikada ne bude mira ni bilo kakvog normalnog suživota između Srba i Hrvata.

Koliko zastrašujuće razorno djeluje na mozak Srba ta maligna protuhrvatska propaganda dokazuje i nedavna šokantna izjava popularnog srpskog glumca Vuka Kostića o potrebi izgradnje Berlinskog zida između Srba i Hrvata – zbog tobožnje ugroze Srba u Srbiji (!?). Ako tako misli jedan od najpopularnijih srpskih glumaca za kojeg se može pretpostaviti da je široka umjetnička duša, intelektualac i kozmopolit, što onda tek misli običan narod?

Test političke zrelosti

Problem s velikosrbima je u tome što su oni potpuno slijepi i gluhi na stvarnost, na činjenice, na posljedice svojih osvajačkih ratova, zlostavljanja i zločina nad drugima. Neosporive činjenice da su u svojim grabežljivim pohodima napadali svoje susjede, učinili grozne zločine i genocid nad njima, terorizirali ih i pljačkali, za njih su nezamisliva, uvrjedljiva i zabranjena tema. Oni jednostavno izokrenu istinu naopako, tako da sve ono što su oni radili drugima prikažu da su to drugi radili njima i stvar je riješena.

No bez obzira na to tko što govorio, pisao ili izvrtao o Domovinskom ratu i Oluji, neosporiva je činjenica da su to bili apsolutno nužni i opravdani odgovori na agresiju, na genocidne zločine, na etničko čišćenje i otimačinu hrvatskih teritorija. Njihovo značenje tim je veće što je u njima izvojevana pobjeda za buduće naraštaje Hrvata, za njihovu sretniju budućnost jer bez vlastite slobode i države jedan narod nema osnovni preduvjet za opstojnost i prosperitet.

Veličina i značenje tih postignuća ne može se, dakle, gledati samo kroz zatamnjene naočale trenutačne situacije i tranzicijskih poteškoća kroz koje zbog nelustriranog bivšeg kadra mlada hrvatska država sporo prolazi. Pravo značenje i zastavaveličina postignuća slobode i vlastite države jasno će se očitovati tek u godinama i desetljećima koja dolaze. Ovo kroz što hrvatski narod sada prolazi samo je veliki test njegove političke zrelosti i posvećenosti tom cilju. To je začetak novog života u slobodi i demokraciji o čemu su Hrvati u prošlosti vrlo malo znali. Početak oslobađanja od jugo-velikosrpskih mitova i obmana kojima je u diktaturi dviju bivših Jugoslavija sustavno trovan kako bi mu se nametnuo sluganski mentalitet, kompleks krivice i malodušnost. Posljedice toga se još uvijek u znatnoj mjeri osjećaju, posebice u rezultatima izbora.

Potrajat će, dakle, još neko vrijeme da mlada hrvatska država stane na zdrave noge, ali narodu koji je osjetio slast slobode i ljepotu vlastitog identiteta, koliko god uzme, neće biti žao.

Najvažnije je izbornom lustracijom riješiti se vlasti i utjecaja ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba, bivšeg načina rada i ponašanja. Kada se već priključio zajednici civiliziranih naroda Europe i Zapada, hrvatskom narodu više ne treba neka mazohistička nostalgija za bivšom balkanskom krčmom iz koje je jedva živu glavu izvukao, nego osjećaj ljubavi i privrženosti prema ovoj Hrvatskoj koju je iznjedrio Domovinski rat. I politička zrelost kojom će na izborima iznjedriti prave ljude na prava mjesta, a samim time i jake institucije koje će osiguravati sustav slobode, jednakih prava i mogućnost prosperiteta za sve njezine državljane.

Imajmo na umu, bez obzira na sva dosadašnja sakaćenja i bezobzirnu pljačku izvana i iznutra, bajkovita Hrvatska je još uvijek dovoljno velika i bogata da osigura ugodan život svima koji u njoj žive. Samo joj zrelim i odgovornim ponašanjem, posebice na izborima, treba dati prigodu.

Kolumna:Željko Dogan

 

hkv.hr / Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)