30. obljetnica zločina Armije BiH u Bugojnu / Kreatori etničkog čišćenja Hrvata danas sjede u prvim redovima
Vrijeme:6 min, 54 sec
Oni koji su od Bugojna u ratu napravili veliki logor za (preostale) Hrvate, danas su ugledni, umalo počasni građani. I, dakako, ministri. Tako, eno, Cikotić malo skrbi o bh. sigurnosti, a malo je na sudu. Ne, doduše, samo zbog ratnih zločina.
Prošla su evo tri desetljeća od bugojanske kalvarije – strašnih zločina Armije BiH i etničkog čišćenja više od 15 000 Hrvata iz ovoga srednjobosanskog grada. Preživjeli Bugojanci pamte mnogobrojne logore smrti u kojima je, uz ostale torture, logorašima na silu vađena krv. Ubijeno je 311 hrvatskih civila i branitelja. Naročito je bolna tema nasilno odvođenje 21 logoraša u nepoznato. Nakon svih ovih godina pronađeno je samo osam tijela, a posljednja četiri ekshumirana su na Rostovu prije tri godine. Tada se pojavila nada kako bi mogle biti pronađene i ostale žrtve, međutim ta se nada nažalost ubrzo ugasila.
Gluhe uši
Slijedom čega je u ožujku ove godine, na obilježavanju 29. obljetnice razmjene 294 hrvatska logoraša iz zloglasnog logora Stadion, predsjednica Federacije Lidija Bradara još jedanput apelirala, zapravo zamolila one koji znaju da kažu gdje su tijela, i tako omoguće obiteljima dostojanstveno pokopati svoje najmilije. I ovaj apel naišao je na gluhe uši, a Bugojno je (i) danas grad u komu sve malobrojniji Hrvati žive u ozračju u komu im se na razne, uglavnom perfidne, načine daje do znanja kako se nisu trebali ni vraćati. „U Bugojnu se danas živi, ali ne uživa u životu… oblak koji se nadvija nad svaku obljetnicu je oblak neizvjesnosti i pitanja gdje su tijela logoraša za kojima se još traga“, najbolje i najbolnije je oslikao okolnosti u kojima (i) danas žive Hrvati, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Bugojna Mario Mostarac.
Prije rata, prema, dakle, popisu iz ’91., ondje je živio 16 031 Hrvat, a prema posljednjem popisu iz 2013., ostalo ih je 5 757 – ali treba kazati i kako se taj broj u ovih deset godina (još) smanjio. Budući da je pred rat u tome gradu bilo 19 697 Bošnjaka te kako ih je trenutačno 24 650, bjelodano je kako je bošnjački politički vrh imao plan etničkog čišćenja Bugojna od Hrvata i stvaranje prostora za naseljavanje Bošnjaka.
No, vratimo li se na prvu ratnu godinu, treba kazati kako je Armija BiH tijesno surađivala s pripadnicima HVO-a, da bi kasnije došlo do obrata i silovita napada na Bugojno. Uoči napada u srpnju ’93. HVO je imao 3 200 vojnika u brigadi Eugen Kvaternik i Domobranskoj pukovniji, a napadači su brojili 4 500 vojnika u 307. motoriziranoj brigadi i Općinskom stožeru obrane s prostornim strukturama. U borbama za Bugojno zarobljeno je oko 400 pripadnika hrvatske brigade, a manji je dio zarobljenika pobijen na „licu mjesta“, dok su neki usmrćeni kasnije na različite, uvijek iznimno surove, načine. Preživjeli su smješteni u zarobljenički logor na gradskom stadionu gdje su u neljudskim uvjetima bili sve do ožujka ’94. kada su – dan nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma – razmijenjeni. Ukupno je oko 2 000 Hrvata prošlo različite torture u brojnim logorima.
Mlaćina voda…
Kada se govori o zločinima u Bugojnu, svih je ovih godina neizostavno jedno ime – Dževad Mlaćo. I, dakako, ratni dnevnik toga predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, u komu je svojeručno napisao: „Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira!“ Taj je dnevnik Tužiteljstvo BiH imalo u svojim rukama, štoviše predmet koji se odnosi na ratne zločine protiv hrvatskog civilnog stanovništva na području Bugojna, naslovljen je Dževad Mlaćo i ostali. Desetljećima, međutim, bošnjački politički vrh – kao dio amaneta Alije Izetbegovića – štiti toga gimnazijskog profesora matematike koji je, što je cinizam bez presedana, i poslije rata predavao u bugojanskoj gimnaziji u kojoj je bio jedan od zloglasnih logora Armije BiH za Hrvate.
Zanimljiv je stoga Facebook status (sadašnje) bugojanske Mješovite srednje škole iz studenoga 2021. „Naš kolega Dževad Mlaćo, iako u penziji, ne zaboravlja našu školu i u svakoj prilici nastoji podržati naše učenike. Tako je kroz jučerašnju aktivnost učenika III. c odjeljenja poklonio velike količine vode Noa water koju proizvodi njegova firma Noaland-Noazemlja d.o.o. Bugojno. Danas je bio u posjeti kod direktora škole i poklonio još pet paketa svoje vode. Ovim putem mu zahvaljujemo i srdačno ga pozdravljamo!“
Počasni građanin – umalo!
Ne kaže se, doduše, ima li taj donator (vode) običaj mladim Bugojancima pričati o svome ratnom putu. Ali, ne bi čudilo kako povremeno, bez obzira što je, eto, matematičar, održi i koji sat iz povijesti. Da djeca, eto, uče od heroja… Uostalom, prošle godine u studenome, na Svečanoj akademiji povodom Dana državnosti BiH, koju je organizirao načelnik Bugojna Hasan Ajkunić (SDA), Mlaćo je sjedio u prvom redu. Tadašnji predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojna Miroslav Zelić, jedan od (Mlaćinih) logoraša, nije se zbog te okolnosti odazvao načelnikovu pozivu. Neki drugi Hrvati, nažalost, jesu…
A prije četiri godine malo je nedostajalo da osobu po čijem je imenu (i djelu) nazvan sudski predmet, proglase počasnim građaninom. Prijedlog je došao s triju (bošnjačkih) adresa: predlagatelj je bio bivši SDA-ovac i tadašnji neovisni vijećnik Mustafa Ugarak te čelnici Patriotske lige i Udruge ratnih vojnih invalida Bugojna. U obrazloženju se navodi kako su se infrastrukturni projekti realizirali zahvaljujući Mlaćinoj potpori. A među tim uspjesima je i Poslovna zona Podgaj koja je, otkrio je svojedobno Večernji list, izgrađena na zemljištu otetom Hrvatima.
Ipak, Mlaćo nije prošao na Povjerenstvu za izbor i imenovanja jer, kaže se, ne zadovoljava neke od najvažnijih kriterija, a to je da se osobu koja se predlaže za počasnog građanina uvažava među susjedima i sugrađanima svih nacionalnosti.
„Iako ga većina Bošnjaka poštuje, Mlaću bugojanski Hrvati smatraju jednim od glavnih kreatora zločina nad pripadnicima ovog naroda, za progone, ubojstva i mučenja, otvaranja logora i torture, nasilna odvođenja i nestanak te uništavanje imovine u vlasništvu Hrvata, kao i katoličkih vjerskih objekata“, piše u odbijenici te se dodaje i kako za takvu osobu Hrvati Bugojna nemaju, niti mogu imati poštovanja.
Što se čeka s – Cikotićem?!
U rečenom predmetu Mlaćo i ostali istaknuto mjesto zauzima aktualni ministar sigurnosti (te bivši ministar obrane i savjetnik Bakira Izetbegovića) Selmo Cikotić. Bugojanski Hrvati praktički od svršetka rata argumentirano, brojnim dokazima i svjedočenjima, problematiziraju ratnu ulogu toga zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije BiH u čijoj zoni odgovornosti je bilo Bugojno. Međutim, sredinom lipnja 2018. tužiteljica Tužiteljstva BiH Slavica Terzić donijela je odluku o obustavi istrage protiv Cikotića osumnjičena za kaznena djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Ipak, nakon prosvjeda hrvatskih stradalnika, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, u prosincu 2021. Tužiteljstvo je donijelo odluku kojom će ponovno biti razmotren Cikotićev status u optužnici za ratni zločin. Slijedom čega je jedan novinski naslov sredinom veljače 2022. izazvao veliku pozornost, u Bugojnu ponajprije: Pred Sudom BiH počinje suđenje Selmi Cikotiću. Znaju, u posljednje vrijeme „modernog žurnalizma“, zapravo gotovo uvijek, naslovi zavarati. Riječ je, naime, o drugom ministrovu krimenu – tereti ga se, naime, za zloporabu položaja.
Prema optužnici, od 2009. do 2011., dok je obnašao dužnost ministra obrane BiH, Cikotić je zloporabio službeni položaj i na nezakonit način pogodovao kupcu te tako oštetio proračun BiH za 9,7 milijuna KM. Očekivalo se tada kako će nakon suđenja zbog zloporabe položaja i ovlasti ili usporedno s ovim procesom Cikotiću početi suđenje i zbog zločina nad bugojanskim Hrvatima. Ali ta su očekivanja iznevjerena. A temu kako jedna takva višestruko sporna osoba može biti ministar (sigurnosti!), bolje ne problematizirati jer ćemo doći i do hrvatskog političkog vrha koji je toga, po svemu sudeći, ratnoga egzekutora već dva puta pripustilo u Vijeće ministara.
A sad još i – Helez!
A u toj je tzv. Vladi trenutačno ministar obrane Zukan Helez koji je još kao federalni ministar u Ministarstvu branitelja i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata za svoga savjetnika postavio Besima Hodžića, osumnjičena za ratne zločine i zapovjednika logora u bugojanskoj gimnaziji. U to doba Helez je tvrdio kako u Bugojnu nije bilo nikakvih logora, već su, veli, postojali samo legalno osnovani zatvori za sve građane… I, eto, i on je dobio (hrvatsko) zeleno svjetlo kako bi sjeo u nekadašnju Cikotićevu ministarsku fotelju.
Svega toga, čekajući pravdu, koja je u njihovu slučaju, dojam je, i spora i nedostižna, sjećaju se bugojanski Hrvati ovih srpanjskih dana. Za njih tako bolnih u Bugojnu gdje žive, ali ne uživaju jer je nad njima (uvijek) onaj oblak neizvjesnosti. Jedina sigurnost im je vjera i pouzdanje u Boga, pravedna sudca – kad takvih u bugojanskom slučaju, očito, nema.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
nedjelja.ba / Hrvatsko nebo
