Šiljo: Je li glavni problem u strankama, ili u – ljudima?

Istina je da HDZ, u većoj mjeri nego druge stanke, mijenja ljude nagore, da – kako je već rečeno – strukture stvarne moći i vlasti te močvara neojugoslavenske i srboljubne i obezličujuće i korumpirajuće politike općenito ’kvare’ ljude, pa tako i hrvatske poštenjake i rodoljube. No imamo pravo i potrebu pitati se i kakvi su to poštenjaci i kakvi rodoljubi koje takve politike odnosno takve stranke (bez njih nema u demokraciji ni same politike, pa ni izbora ni vlade) uspijevaju do te mjera iskvariti kao što to svakodnevno gledamo? I kakve su to opozicijske stranke ’s hrvatskim predznakom’ koje ne uspijevaju pridobiti svekolike nezadovoljnike uza se? Odnosno kakvi su to ostali Hrvati i Hrvatice koji si unatoč svim frustracijama vladajućima ne uspijevaju stvoriti ili urediti ništa po vlastitoj mjeri što bi dokrajčilo ovo dvovlašće koje Hrvatsku drži pod svojom kvazidemokratskom čizmom već blizu četvrt stoljeća?

Na pitanje iz naslova postoje četiri moguća odgovora: 1) U strankama; 2) U ljudima; 3) I u strankama i u ljudima; 4) Ni u strankama ni u ljudima. Onima kojima je najdraži četvrti odgovor preostaju dvije mogućnosti: I) Reći da je problem u nečemu drugomu; II) Reći da problema uopće i nema!

Posljednji od dvaju posljednjih odgovora aktualni bi knez Potemkin rado privio na ranu koju mu nanose toliko nasrtljivi i bezobzirni kritičari i kritizeri – koji svakodnevno izvlače i guraju mu pod nos ovo ili ono što ne valja, a ne hvale ili ne priznaju kolosalne uspjehe njegove neponovljive vlade. Vlade pod kojom je Hrvatska „ostvarila sve svoje strateške ciljeve“.

„Lupi petama, reci ’Evo sve za Hrvatsku’!“

Ako je naime Hrvatska ostvarila sve te svoje glavne ciljeve, kako uopće itko može biti nezadovoljan time kako se njome upravlja i kako se njome dosad upravljalo? Naprotiv, svi trebaju pljeskati i biti sretni i zahvalni, a žrtvu koju i danas podnose i sve žrtve  koje su podnesene i koje nisu opravdane prikazati na čast i slavu Voljenom Vođi i njegovoj Partiji. „Lupi petama, reci ’Evo sve za Hrvatsku’!“

O ostvarenju svih tih tobože „strateških ciljeva“ pisao je na ovom portalu nedavno Nenad Piskač,

Nenad Piskač: Samo jugokomunisti u Hrvatskoj ostvaruju svoje strateške ciljeve

pa na razlaganje takve tvrdnje ne treba više trošiti vrijeme da bi ju se odbacilo. U naslovu njegove kolumne ironično se primjećuje kako zapravo „samo jugokomunisti u Hrvatskoj ostvaruju svoje strateške ciljeve“. No i ako bi se njih pitalo, vjerojatno ni mnogi od njih ne bi bili zadovoljni, ni strankama, ni ljudima, ni postupcima, ni uspjesima. Osim toga, uvijek im je premalo vlasti, moći, prestiža, tlačenja drugih i drukčije mislećih i svega ostaloga i komunističkog, protuhrvatskog i ostalih asortimana. No to je njihov problem. Ovdje se ne razmatraju problemi ili „problemi“ koje imaju oni, nego oni koje imaju hrvatski ljudi, glavnina hrvatskog naroda.

Što se pak tiče hrvatskoga naroda, teško je utvrditi u kojoj je mjeri on zadovoljan ili nije zadovoljan. Ankete su naime u sebi toliko protuslovne da bi ih ozbiljan i demokratski odgovoran i istinoljubiv čovjek najradije zakonom zabranio, kao sredstva manipuliranja javnošću i ispiranja nacionalne svijesti. I da nisu rađene po narudžbi. S jedne strane, na primjer, i te poluslužbene ankete (kontrolirane od ovog ili onog središta političke i druge moći) pokazuju izražena nezadovoljstva. One otkrivaju recimo to da je oko tri četvrtine anketiranih nezadovoljno radom vlade. Budući da anketari objavljuju rezultate samo onih koji su dali odgovore, moglo bi se s pravom zaključivati da je nezadovoljnih još i više. Zašto? Zato što se mnogi boje nepoznatomu na telefon reći da su nezadovoljni radom vlade (vlast je – vlast, uvijek ti se može osvetiti!), pa radije šute i ne žele sudjelovati u anketiranju. Neusporedivo je manje ljudi izloženo strahu reknu li što pohvalno o radu vlade, a i općenito manje je rizično što ili koga hvaliti negoli kritizirati.

Ankete pokazuju da anketirani daju kontradiktorne odgovore, a oni bi zapravo trebali u cjelini izgledati obrnuto

S druge strane, ti se isti anketirani ljudi na sljedeće ili prethodno pitanje u vrlo visoku postotku svrstavaju uz ove ili one stranke, unatoč svekolikim nezadovoljstvima svima njima. Kada bi se sudilo po anketama, moglo bi se zaključiti da je mnogo više ljudi zadovoljno aktualnom vladom nego što je to anketa pokazala odnosno propustila pokazati. A neusporedivo više tih istih anketiranih, oko 85 posto ili, pred izbore, još više njih, odlučuje se dati potporu određenoj stranci, najviše njih već dugo HDZ-u, između 25 i 30 posto, zatim SDP-u, 15-ak i više posto, pa platformi „Možemo!“, blizu 10 posto, pa Mostu 7-8 posto itd. Sve spomenute stranke sudjelovale su ili sudjeluju u nekom razdoblju na ovoj ili onoj razini u vlasti. No to ih nije nimalo udaljilo od popularnosti među glavninom birača. Naprotiv!

Kada bi ljudi bili toliko nezadovoljni stanjem kao što ankete i drugi pokazatelji pokazuju, anketni rezultati bili bi obrnuti: Više ili mnogo više od pola anketiranih ne bi biralo nijednu od postojećih stranaka, a ono što bi preostalo rasporedilo bi se na spomenute i ostale stranke, koje dobivaju mnogo manje postotke. Pa bi ispalo, recimo, da vodeći HDZ osvaja manje od 20 posto, ili manje od 15 posto, kao što su dokazali i posljednji parlamentarni izbori, kada je ako se ne računaju samo oni koji su glasovali, nego svi birači, osvojio svega 16,5 posto glasova. (A anketira se sve, neovisno o tomu hoće li na izbore izaći ili ne će.) Razmjerno tomu, SDP bi osvojio manje od 10 posto, Možemo! manje od pet posto, Most manje od četiri posto.

Bi li takva obrnuta slika bila mnogo realnija i mnogo istinitija od one kakvu nam anketne kuće serviraju, osobito kako se bliže izbori, zanemarujući u anketiranju velik dio birača koji nije htio sudjelovati u telefonskoj anketi, a totalno zanemarujući one koji imaju prebivalište izvan Republike Hrvatske? Ovih posljednjih ima na stotine tisuća, vjerojatno i više od milijuna, ako se uračunaju stariji valovi s hrvatskim državljanstvom, iseljenici otišli unatrag 10 godina te hrvatski državljani koji žive u nekoj od susjednih država, najviše takvih u Bosni i Hercegovini.

Nezadovoljni su i propagandisti, a kamoli ne bi bili umirovljenici, nezaposleni mladi bez životne perspektive, odseljeni, umirovljenici i toliki drugi!

S treće strane, mnogi za koje se zna da pripadaju određenim strankama ili glasuju za njih i sami su stalno nečim nezadovoljni. Nije ih malo koji sugovornicima privatno ili u javnosti probijaju uši ovim ili onim nezadovoljstvima. Pristaše lijevih, trenutno na državnoj razini opozicijskih stranaka vode već mjesecima uz potporu njima bliskih medija i poslenika sustavnu kampanju iskazivanja nezadovoljstva i vladom i stanjem u državi.

HDZ vodi, isto tako, sustavnu kampanju iskazivanja nezadovoljstva prema vlastima u gradovima gdje vlada državna opozicija: u Zagrebu, Splitu, Rijeci… Nisu ni hadezeovski odnosno prorežimski propagandisti zadovoljni: ogorčeni su, uvelike doduše s pravom, na predsjednika Milanovića, zatim na zla koja su počinile SDP-ove vlade, na zla koja su nam namrli četnici, velikosrbi i ostali neprijatelji iz bliže i dalje prošlosti (pri čemu uglavnom ne prozivaju koalicijske partnere koji ih ogorčuju). Nezadovoljni su i oporbenim strankama ’s nacionalnim predznakom’, a još više onima koji daju potporu takvim strankama, recimo Domovinskom pokretu, Mostu, Suverenistima… Da ne govorimo o razmjerima nezadovoljstva koje iskazuju spomenute tri protimbene i neke njima bliske stranke i preostali dio kritičke javnosti hrvatske orijentacije po nekim medijskim otočićima, po portalima, tv-podcastima i ponekoj ’pravoj’ privatnoj televiziji.

Gledano socijalno, stanjem bi moralo biti nezadovoljno blizu milijun umirovljenika čije mirovine dosežu vrlo skromne ili mizerne iznose. Nezadovoljni bi, pogotovu sada kada se sve računa u eurima i kada se cijene poravnavaju s drugim zemljama koje imaju euro i kada je mnogo lakše uspoređivati svoje mirovine s mirovinama drugdje. Isto vrijedi i za sve one koji zarađuju ispod srednjeg ili medijalnog dohotka. Zatim za stotinjak tisuća nezaposlenih, za stotine tisuća odseljenih, za milijune koji s pravom nisu zadovoljni listama za čekanje i nizom drugih stvari u zdravstvenom sustavu, za roditelje s malom djecom koji nemaju vlastiti stan niti ga mogu kupiti niti uopće od svojih plaća mogu planirati da će tu i druge temeljne potrebe ikada zadovoljiti. Osim ako što naslijede od drugih ili ako ne dobiju na lotu ili ne uspiju više od tolikih drugih na Milijunašu. Ili ako ne nađu izvore sivih i crnih prihoda, od nepoštenih, nezakonitih, koruptivnih, kriminalnih i sličnih djelatnosti, kakvih je u ovoj zemlji bilo i ima podosta i kakve uvijek cvatu kada dio pučanstva ne može redovnim putem zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, ili iz drugih razloga.

Kvare li stranke ljude i kako se ovi dadu tako lako pokvariti, ili ljudi kvare stranke i politiku?

Vratimo li se  na pitanje s početka, morat ćemo primijetiti da velik broj naših sumještana i inih neprestano ’laje’ na stranke. Mnogi se osvjedočuju kako gotovo sve ljude koji se upletu u politiku, a njome se praktički ne može nitko stvarno baviti mimo postojećih ili novih stranaka, pokreće sebičnost, gramzivost, pohlepa, želja za dobrim plaćama i položajima, za vezama, povlasticama, pogodovanjima, karijerama, dobrim izvorima prihoda osim plaće (’kruha bez motike’) ili pukim ’uhljebništvom’ – a ne opće dobro ili programski ciljevi koje propagiraju u javnosti. Ako bi bilo tako, tada problem zapravo i nije u strankama kao strankama, nego u ljudima koji u tim strankama jesu, ili u njih kao mlađi ili novi ulaze, a osobito u onima koji se hitro uspinju po stranačkoj ljestvama pa u kratkim rokovima osvajaju zastupnička, ministarska ili niža, a ništa manje loša, mjesta i položaje.

Nasuprot takvima, drugi tvrde da stranke zapravo ’kvare ljude’, odnosno da ’politika’ kvari ljude. To bi značilo da je glavni problem u strankama kao organizacijama i u politici kao djelatnosti, ili u ’strukturama’, a ne u ljudima. No kakvi su to ljudi koje politika i stranke i strukture mogu tako lako i bez pružanja otpora i bez ispaljenog hitca ’pokvariti’? Zar su čestiti i časni ljudi spremni tako lako prestati biti čestitima i časnima? Ili takvih zapravo i nema osobito mnogo, u politici, ili uopće? Ili su kušnje i pravila igre ovoga svijeta tako postavljeni da ni sveti Franjo Asiški ne bi u politici mogao ostati Božji siromašak, da se ne bi uspoio oduprijeti nečasnim ponudama odnosno lakom napredovanju, bogaćenju i ponudama moći, za stjecanjem imovine i za ispraznom javnom popularnošću, to jest za slavom ili ’slavom’?

Pođemo li od objektivno prihvatljive i branjive ocjene da u Hrvatskoj mnoge stvari nisu ili nipošto nisu dobre, ne samo u materijalnom smislu, nego pogotovu u smislu povijesne i sadašnje pravde i istine, zakonitosti i čestitosti, da u njoj dominantne pozicije imaju većinom oni koji su hrvatsku državu najmanje željeli ili im ona ni danas ne znači ništa osobito, moramo se zapitati kako je onda moguće da se tolike ’vojske’ stranačkoga članstva bez imalo otpora mire sa svime. I ne samo da se mire i pokorno prilagođuju sebe sebi nadređenima u stranci i vlasti, nego pritom zdušno brane i opravdavaju sve, pa i ono što ni po kojem objektivnom mjerilu nije ni branjivo niti se može ikako opravdati. Kao što recimo i dalje brane sva postupanja u doba antikoronarne diktature, nakon što se toliko toga otkrilo što baca vrlo ružnu sjenu na sve to i iziskuje utvrđivanje odgovornosti.

Da bi se još malo dublje prodrlo u problematiku pitanja „Je li glavni problem u strankama, ili u – ljudima?“, morat ćemo najprije zaključiti posve utemeljeno kako među biračima nedvojbeno postoje stotine tisuća, a možda i milijun-dva onih hrvatskih domoljuba, rodoljuba, patriota, katolika, tradicionalista, konzervativaca, desničara, nacionalista, suverenista, antiglobalista, antiimperijalista, moralista i poštenjaka koji nisu zadovoljni aktualnom vlašću takozvanoga ’desnog centra’ odnosno HDZ-a. [Ta odrednica razobličena je u kolumni:

Šiljo: Hitrec brani vrh HDZ-a od tvrdnje da zakonom o hrvatskom jeziku „primiruje (svoju) desnicu“!

pa o njoj nije više potrebno raspredati].

Ili uvjerljiva alternativa – ili ništa!

A ako postoje stotine tisuća ili milijun-dva takvih, kako je onda moguće da svi ti nezadovoljnici ne uspijevaju oblikovati neku stranku ili stranke koje bi na idućim izborima – kao alternativa dosadašnjemu – i pobijedile? Koje bi polugu vlasti preotele od Plenkovićeva HDZ-a obojenoga plavo, a ujedno ju ne bi dopustile predati Grbinovim, Tomaševićevim i drugim takvim tobože ljevičarima, a zapravo Plenkovićevim pandanima iz stranaka obojenih crveno, žuto ili zeleno. – Je li problem u samim postojećim strankama koje nisu ni lažno plave ni iskreno crvene (neke su već spomenute), ili su i te stranke lažno opozicijske, nekompetentne i neuvjerljive? Ili je problem u ljudima koji kolo vode u tim strankama, u onima koji su članovima tih stranaka (zašto ne učine da te stranke budu popularnije ili ih napuste?), u onima koji ne žele ući u članstvo tih stranaka, a za njih se odlučuju iako znaju da nisu kadre ugroziti dvolični HDZ i jednolični SDP u smjenjivanju na vlasti ili u potajnoj im kolaboraciji već blizu četvrt stoljeća, ako ne i 33 godine, ili u onima koji za njih ne glasuju – pa kako već bude? Ili uvjerljiva alternativa – ili ništa!

Isto tako, moramo se zapitati kako je moguće da HDZ uspijeva i nakon tolikih i raznovrsnih zataja, pronevjera i iznevjera koje je dosad počinio, a osobito gaženjem dostojanstva hrvatskog naroda s obzirom na njegovu sadašnjost i na njegovu prošlost, kako uspijeva progoneći i kažnjavajući hrvatske simbole i ljude, a štiteći četnike i agresore na ovu državu i simbole zločinačkog komunizma i jugoslavenstva, kako je dakle moguće da toliko hrvatskih rodoljuba, branitelja, njihovih obitelji, katolika, desničara i moralista svaki put i dalje glasuje za HDZ kao za ’jedinu našu stvarnu i moguću opciju’? HDZ kao stranka može doduše po volji svojih vodstava biti ’takav i takav’, mogu ga svi zbog opravdanih razloga kritizirati i osuđivati, pa i smatrati da ga treba kao zločinačku organizaciju zabraniti, no HDZ bez desetaka tisuća članova i bez stotina tisuća ili milijun birača ne bi značio ništa. Bio bi samo prazan troslov da mu toliki ljudi ne daju postojanu potporu, na izborima i između izbora.

Istina je da HDZ, u većoj mjeri nego druge stanke, mijenja ljude nagore, da – kako je već rečeno – strukture stvarne moći i vlasti te močvara neojugoslavenske i srboljubne i obezličujuće i korumpirajuće politike općenito ’kvare’ ljude, pa tako i hrvatske poštenjake i rodoljube. No imamo pravo i potrebu pitati se i kakvu su to poštenjaci i kakvi rodoljubi koje takve politike odnosno takve stranke (bez njih nema u demokraciji ni same politike, pa ni izbora ni vlade) uspijevaju do te mjera iskvariti kao što to svakodnevno gledamo? I kakve su to opozicijske stranke ’s hrvatskim predznakom’ koje ne uspijevaju pridobiti svekolike nezadovoljnike uza se? Odnosno kakvi su to ostali Hrvati i Hrvatice koji si unatoč svim frustracijama vladajućima ne uspijevaju stvoriti ili urediti ništa po vlastitoj mjeri što bi dokrajčilo ovo dvovlašće koje Hrvatsku drži pod svojom kvazidemokratskom čizmom već blizu četvrt stoljeća?

Šiljo/Hrvatsko nebo