Šiljo: Hitrec brani vrh HDZ-a od tvrdnje da zakonom o hrvatskom jeziku „primiruje (svoju) desnicu“!

Vrijeme:13 min, 18 sec

 

Šiljo ostarjeli okomiti

„Vrh desnoga centra“, tj. aktualni HDZ s Plenkovićem na čelu, ne prihvaća prijedlog Matice hrvatske samo zato da bi „primirio (svoju) desnicu“, tvrdi Hitrec. Nego valjda iz čistog rodoljublja i (umjerenoga) nacionalizma? Kaj god! Kakvo rodoljublje i nacionalizam, kakvi bakrači! Tȁ vlast „desnoga centra“, totalno okrenuvši leđa najsvjesnijemu, najodlučnijemu, najhrabrijemu i najzaslužnijemu dijelu svog naroda, dobro zna: izgubi li glasove mnogih takvih, nikada više ne će biti vlašću. Njezin je trik bio i ostao: Dokazuj članstvu i glasačima da jednako čvrsto kao i u doba Franje Tuđmana stojimo na braniku i hrvatstva i tradicije i religije i tradicionalnih vrijednosti i same Crkve (pritom rastačući i ono što službeno brane), a onda, dakako, i samoga hrvatskog jezika! – Da doista na braniku stoje, ne bi im Matica morala pisati Zakon o hrvatskom jeziku niti ih potezati za rukav i nagovarati ih da ga donesu; oni bi to sami, sua sponte, učinili i time se pred svima podičili. I ne tek ’usiljeno’ pred predstojeće izbore, već davno prije njih.

 

Tri rečenice iz posljednje tjedne kolumne Hrvoja Hitreca, objavljene na hkv.hr, a koju je prenio i portal Hrvatsko nebo,

H. Hitrec: Srbija je zemlja-slučaj odavno, od Garašanina do Vučića

zaslužuju poseban osvrt. Hitrec je dobro poznat i plodan i vrijedan književnik, scenarist, publicist, a bio je i političar i dužnosnik HDZ-a, bio je 1990. nakratko i glavni ravnatelj Televizije Zagreb – Hrvatske televizije, zatim i ministar informiranja, a bio je i na nekim drugim funkcijama, kao što je Upravno vijeće Hrvatske matice iseljenika. Po svemu, čovjek je to neupitne i postojane hrvatske orijentacije, a svojedobno bijaše i napustio HDZ da bi pokušao s nekom drugom, hrvatskijom političkom opcijom, ali mu se, prije nekoliko godina, vratio.

Hitrec je stalno nailazio na otpore u anacionalnim krugovima

Hitrec, dakle, nije „bilo tko“, nije ni europejac ni postmarksistički podanik globalističkog Bruxellesa kao Plenković (HDZ), a nipošto ni osoba koja uživa veliko povjerenje u redovima tzv. ljevičara, zapravo neprežaljenih jugoslavena, bivših komunista i anacionalnih liberalista kao aktualna i nesmjenjiva ministrica kulture Obuljen-Koržinek (HDZ). Naprotiv, Hitrec je stalno nailazio na otpore u onim krugovima koji smatraju da je jedino hrvatstvo problematično, nepoželjno i nelegitimno, dok sve drugo automatski zaslužuje respekt i izlaženje u susret.

Ni Hitrecovo bavljenje hrvatskim jezikom nije od jučer. Osim što ga je spretno primjenjivao u svojim brojnim djelima, i što dobro poznaje i njegovo kajkavsko narječje i hrvatsku povijest odnosno mnoge stare ljetopise i druge dokumente pisane u prijašnjim ili narječnim inačicama, autor Smogovaca dosta se puta u svojim kolumnama osvrtao i kao politički publicist na jezične teme. Pritom je težište stavljao ili na nepriznavanja odnosno srpska svojatanja hrvatskoga jezika i književnosti, ili na kritičke osvrte o hrvatskom pravopisu. Pritom je bezuvjetno branio takozvani „Londonac“, pravopis koji je bio tiskan 1971. u 40.000 primjeraka, a zatim spaljen, navodno u dvorištu milicijske stanice u Ilici, a koji je onda, od emigranata, pretiskan u Londonu, dok je poslije oslobođenja i osamostaljenja Hrvatske bio dopunjavan i ponešto korigiran te tiskan u nebrojeno novih izdanja.

„Mačak u vreći“ i Silenzio stampa! Hrvati, sada šutite i vjerujte!

Hitrecove rečenice o kojima je riječ odnose se na projekt Zakona o hrvatskom jeziku što ga je odlučila pokrenuti Matica hrvatska (MH) pod vodstvom novog predsjednika, književnika Mire Gavrana, izabranoga na tu dužnost prije godinu i pol. U tu svrhu vodstvo MH ustanovilo je peteročlano povjerenstvo koje će posve autonomno i u diskreciji izraditi nacrt zakona. Ono je to i učinilo. Nacrt je zatim prihvatio Glavni odbor MH te je on poslan ministru znanosti Radovanu Fuchsu (HDZ, prije toga DC Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt). Do tog je čina došlo nakon prethodnih sastanaka, razgovora, dogovora i drugih kontakata koje je predsjednik MH imao s predsjednikom Vlade, u okviru sastanaka izaslanstava ili u svečanoj prigodi proslave obljetnice MH u HNK-u.

Tako je taj nacrt dospio u orbitu političkih dužnosnika i u sustav državne uprave, unutar kojega će proći sve uobičajene provjere, što zacijelo uključuje i konzultacije s ministarstvom odnosno ministricom kulture, nesklonom donošenju takva zakona. Razumije se da ga čekaju korekcije i redakture. Na kraju će konačni tekst, na prijedlog ministra znanosti, Vlada, vjerojatno, prihvatiti i poslati ga u Sabor. Tada će tek on postati dostupan javnosti. Otvorit će se i formalna javna rasprava, pa će oni koji se u nju znaju i hoće uključiti moći elektroničkim putem slati predlagaču svoje primjedbe i prijedloge. Kada i to prođe, prijedlog zakona ići će na nadležne saborske odbore, a zatim na plenarnu sjednicu Hrvatskoga sabora, gdje će se o njemu povesti rasprava, s mogućnošću daljnjeg korigiranja ili razvodnjavanja njegova teksta, ovisno o (ne)prihvaćanju oporbenih kritika, protivljenja, osporavanja, primjedaba, dopuna, amandmana i… tko zna što sve onim oporbenjacima koji su neskloni i zakonu i hrvatstvu već bude palo na pamet. Naposljetku, donošenje zakona ovisit će o tomu htjedne li vladajuća HDZ-ova većina, u kojoj su i Pupovac i Radin i Kajtazi drugi koji se mogu i nakostriješiti već na samo zakonsko nazivanje hrvatskoga jezika – hrvatskim, htjedne li dakle ili uspije li vladajuća većina dići dovoljno ruku za prihvaćanje konačne inačice predloženog Zakona.

Što je točno napisano i predviđeno u nacrtu Zakona, to javnost još ne zna, a ne zna to ni 99 posto članova Matice hrvatske. Znaju to samo članovi Povjerenstva te Predsjedništva i Glavnog odbora MH. Sada to, naravno, znaju i nadležni dužnosnici i službenici u jednom ili više ministarstava, a zasigurno i njihovi službeni i potajni konzultanti. Drugim riječima, imamo još uvijek „mačka u vreći“. Preporučeno nam je vjerovati Povjerenstvu i vodstvu Matice, koje je sav svoj ugled stavilo za zalog vlastite tvrdnje da je zakon uistinu dobar, u realnim okolnostima, da je najvažnije podupirati njegovo donošenje i da nipošto ni njega ni bilo što u svezi s njime ne treba ni kritizirati niti sumnjičiti, nego naprotiv nadobudno iščekivati bilo koji hrvatski patriot. Silenzio stampa!, reklo bi se u malčice izmijenjenoj semantici i drukčijem kontekstu. – Hrvati, sada šutite i vjerujte!

Kokarde i petokrake nisu kažnjive, ni kolaboraciojski pozdrav „Slava Ukrajini!“ ne, no hrvatski braniteljski ZDS („Za dom – spremni!“) jest. Tako hoće ova vlada. Uz još toliko toga drugoga

Pa ipak, zar bi Hrvati bili Hrvatima kada jedan dio njih ne bi kritizirao ili kritički razmatrao sve i sva, unatoč apelima, a kamoli ne bi kritički promišljao o funkcionalno, simbolički i politički tako važnoj stvari kao što je zakon o vlastitu jeziku. Kakav je pod otprilike takvim nazivom postojao nakratko u NDH, a poslije nikada više. Dapače, nije malo onih koji smatraju i tvrde, pozivajući se na ovo ili ono, da ga ne treba ni biti. Za brojne pripadnike gornjih odnosno povlaštenih krugova u kulturi, politici i medijima donošenje zakona o hrvatskom jeziku stavilo bi Republiku Hrvatsku u rang Nezavisne Države Hrvatske, kojom su upravljali ustaše. Za mnoge takve, kao i za velike Srbe iz Beograda poput Vučića, Vulina i Dačića, hrvatstvo i ustaštvo gotovo da su sinonimi, tj. istoznačnice ili sličnoznačnice. No za takav tip kriminalizirajućeg i rasističkog iskazivanja vlastitih stavova nije predviđena kriminalizacija – ni kaznena ni prekršajna. Ona je predviđena za isticanje ZDS-a, kao jednog od slogana pod kojima je dio postrojba odnosno branitelja u Domovinskom ratu od četnika i agresorske vojske s crvenim petokrakama na kapama branio, obranio, a poslije oružano i oslobodio okupirane dijelove Republike Hrvatske.

Kokarde i petokrake nisu kažnjive, ni kolaboraciojski pozdrav „Slava Ukrajini!“ ne, no hrvatski braniteljski ZDS („Za dom – spremni!“) jest. Tako hoće ova vlada. Uz još toliko toga drugoga. Sve dosadašnje Plenkovićeve vlade uporno su pokazivale nerazumijevanje za hrvatstvo, a nije im smetalo simbolički ni realno ni četništvo, ni jugoslavenstvo, ni komunistički totalitarizam ni neljudski i protubožanski dekadentni liberalizam/globalizam. Ništa od toga. Nebrojenim zatajama Plenkovićevih vlada i onih koji ih podupiru dosad su iznevjerene ili rastočene temeljne premise na kojima je i ciljeve s kojima je Tuđmanov HDZ uopće ikada osnovan. I ne samo HDZ, nego i druge hrvatske identitetske i državotvorne stranke. To vladi odnosno HDZ-u Hrvati kojima išta osobito znači vlastito hrvatstvo ne mogu oprostiti. I bez obzira na svekolike naručene i frizirane i manipulirane ankete, HDZ je zbog toga nedvojbeno izgubio znatan dio svojih prijašnjih glasača.

Pristajući na odrednicu „desni centar“ i braneći ju, Hitrec pristaje na brkanje hrvatskog ekvatora s postraničnim latitudama

Eto, to je ta scena i mizanscena na koju su u ponedjeljak navečer istrčale tri Hitrecove polemičke rečenice. One nisu doduše onoliko ogoljene kao barbarogenijski predstavnici Hrvatske i njezine kulture na Eurosongu, znani pod imenom „Let 3“, ali su ipak dovoljno ogoljene da ih se može s lakoćom razumjeti odnosno vidjeti kako blistaju tamnim sjajem na svijetloj pozornici, na tamnom parketu i ispred tamnih scenskih kulisa i zakulisja na kojima odnosno u kojima se događa hrvatska politička zbilja. A ona ima brojne značajke ne krležijanske hrvatske rapsodije, nego krležijanske hrvatske tragedije. Ima značajke nacionalne zataje, iznevjeren, pronevjere, a nerijetko i, metaforički rečeno ili doslovno mišljeno, izdaje hrvatskih nacionalnih osjećaja, svetinja, postavki, ciljeva, interesa i vrijednosti. Vrh takve vlade odnosno vladajuće stranke i šarene koalicije Hrvoje (nomen est omen! – trebalo bi biti) Hitrec označio je pak u još necitiranim trima rečenicama kao „vrh desnoga centra“!!!

Nevjerojatno je da književnik i intelektualac nesklon europejskim i domaćim klišejima i floskulama tako nekritički preuzima izraz „desni centar“ kao odrednicu i kvalifikativ aktualne vlade i njezine parlamentarne većine. On naime jako dobro zna, ili bi trebao znati, da Franjo Tuđman, na kojega se inače često poziva, nije nikada govorio o HDZ-u kao o „desnom centru“, nego kao o središnjoj, „stožernoj“ hrvatskoj stranci. Nije vlast Franje Tuđmana i HDZ-a dovela Hrvatsku do ostvarenja proklamiranih ciljeva kao dio nekakve desnice, niti „desnoga centra“ nasuprot „lijevomu centru“, nego kao reprezentant glavnine hrvatskoga naroda, kao zastupnik velike većine državotvornoga hrvatstva kao temeljne političke orijentacije. Ma što o njemu tada i poslije trubili i trabunjali anacionalni i ostali protivnici u politici i po medijima i u međunarodnoj javnosti. Temeljna razdjelnica nije bila niti jest niti do daljnjega može biti takva. Ona može biti: autentično hrvatstvo kao središte, sve ostalo u koncentričnim krugovima uokolo kao ono što nije nikakav centar, ni desni ni lijevi; hrvatstvo kao ekvator, sve ostalo kao latitude, kao postranične pozicije, bliže centru ili dalje od njega, u što se god umatalo ili se ne umatalo. Ovako, Hitrec pristaje na iskrivljenje svega.

Osim toga, sintagma (tema nam je zakon o jeziku, pa moramo posegnuti za tim jezikoslovnim nazivom) „desni centar“ u sebi je protuslovna. Centar naime može biti samo centar, središte može biti samo središte. Ne može postojati desno i lijevo središte. Zemljina kugla, primjerice, ima samo jedno središte, isto tako i osovina motora ili kotača. Centar ili jest ili nije centar, ne može biti lijevi ili desni. No dobro, reći će kakav „mudrijaš“, nemojte sada jezično cjepidlačiti. U redu, ne ćemo. No ako se pod izrazom „desni centar“ hoće reći: umjerena desnica (za razliku od radikalne, borbene, beskompromisne, zadrte, pretjerane, nerealističke, utopističke…), umjereni konzervativizam, umjereni antiliberalizam, umjereni antiprogresizam, umjereno protujugoslavenstvo, umjereno protuvelikosrbstvo, umjereni antikomunizam, umjereni antiglobalizam, umjereni suverenizam, umjereni nacionalizam, umjereno demokršćanstvo… što, zaboga, i od svega toga „umjereno desnoga“ imamo u Plenkovićev-HDZ-SDSS-manjinačkomu „vrhu desnog centra“? Nemamo gotovo ništa, osim ponešto prigodne retorike, komemoracija i deklamatorstva!

Tko o čemu, (Hitrecovi) hadezeovci o hrvatstvu (pred izbore)!

Sve ovo moralo se je unaprijed reći da bi se dobro razumjelo što je sve Hitrec zgusnuo i umotao u te tri svoje, gotovo uzgredne, rečenice. One glase:

Pročitao sam i nešto vrlo blesavo: da je vrh desnoga centra prigrlio ideju o zakonu o hrvatskom jeziku isključivo zato da bi primirio (svoju) desnicu. Znači, poručuje mudrijaš, hrvatski je jezik interes i svetinja samo za desnicu i eventualno za Kukuljevića Sakcinskog. Možda i za hrvatski narod, po kojemu je, uostalom, dobio ime.“

Ta rečenica jest blistava, ali nije dovoljno razvidna. Ne zna se na kojeg to „mudrijaša“ Hitrec misli ni zašto bi njegovo mišljenje bilo „vrlo blesavo“. Znalo bi se da je citirao izvor. No on rado takve izvore s kojima se obračunava prešuti, ili ih možda izmisli, ili ih prilagodi trenutnoj potrebi. Licentia poëtica, valjda! Unatoč tomu, očito je kako misli na neko tobože radikalno krilo vladajućeg HDZ-a. On to krilo zove „desnicom“. No i to je neprecizno. Riječ je o nepreciznosti koja je dublje naravi. Ne možemo tu govoriti ni o kakvoj desnici koja bi stajala nasuprot ljevici. Možemo samo govoriti o izraženijemu hrvatstvu, koje bi stajalo naspram potuljenomu, prigušenomu ili nikojem hrvatstvo te nasuprot nehrvatstvu ili protuhrvatstvu, bez obzira na to iz kojih vrela i pobuda sve ovo posljednje izviralo.

Takvim neprimjerenim jezičnim određenjima Hitrec stvara nerazrješivu zbrku na takozvanoj desnici. Govori valjda o nekakvu „sukobu na desnici“: između nekoga desnog i nekoga lijevog krila „desnog centra“; valjda misli na Medveda i Radmana kao na radikalniju desnicu, a na Koržinek i Božinovića kao na umjereniju desnicu. Ha-ha. Valjda mu i dalje odzvanja Krležin ’kultni’ „sukob na ljevici“ iz razdoblja Prve Jugoslavije. No to je bilo nešto sasvim drugo. Mi takve ljevice koja bi dizala revolucije protiv kapitalizma, monarhije, diktature i globalnog imperijalizma u suvremenoj Hrvatskoj uopće nemamo. Pa tako nemamo ni njoj nasuprotne „hrvatske desnice“, u smislu recimo španjolskoga frankovstva ili prijašnjega talijanskog demokršćanstva. Imamo sasvim drugu vrstu podjela, a one se, koliko god nijansi i razlika unutar njih bilo, svode na nekoliko glavnih opreka: hrvatstvo-nehrvatstvo-protuhrvatstvo, identitet-neidentitet-antiidentitet, kršćanstvo/religioznost-areligioznost-antireligioznost, slobodarstvo-neslobodarstvo, dostojanstvo-nedostojanstvo, suverenizam-globalizam, narodnjaštvo-tuđinstvo, tradicionalizam-dekadencija.

Što god u tim trima posve zbrkanim rečenicama, u kojima je i niz logičkih skokova, Hitrec uopće rekao ili htio reći (’Što je pjesnik htio reći?’), očito je da je ustao u obranu i ideje i predloženog nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, a pritom i u obranu „vrha desnog centra“. Time je ujedno ustao i u obranu ’lijevog centra’, kojemu tamo nekakva desnica oduzima pravo da hrvatski jezik smatra i svojom svetinjom. Svašta! To je kao kada bi Koržinek i Božinović vikali: Čekajte, stanite, Medvede i Radmanu, stani desna vojsko, nije hrvatski jezik samo vaš, on je i naš, i mi za njega izgaramo koliko i vi! Svi smo mi zavnohovci! Svi smo mi i avnojevci! Svi smo mi i tuđmanovci, se raz’me. Svi ćemo, dapače, biti i „ustaše“ ako će nas kao takve zbog našega hrvatstva žigosati oni gadovi iz Beograda! Te bi se obratili Plenkoviću, koji ponosno, poput nekoć Mojsija, stoji na vrhu brda na „desnomu centru“, da ’obuzda’ tu hadezeovsku tvrdu desnicu kako ne bi za sebe prisvojila čitav desni centar, a još manje hrvatski jezik. On bi onda kao pravedni i dobri vođa, kao pravi tuđmanist, izmirio i iznova u iste bojne redove na fronti „desnoga centra“ rasporedio i jedne i druge. Da se bore, a po potrebi i izginu boreći se za ideale hrvatstva – nasuprot onima s „lijevoga centra“. Ah, ah. Tko o čemu, (Hitrecovi) hadezeovci o hrvatstvu (pred izbore)!

Da doista na braniku stoje, ne bi im Matica morala pisati Zakon o hrvatskom jeziku

„Vrh desnoga centra“, tj. aktualni HDZ s Plenkovićem na čelu, ne prihvaća prijedlog Matice hrvatske samo zato da bi „primirio (svoju) desnicu“, tvrdi Hitrec. Nego valjda iz čistog rodoljublja i (umjerenoga) nacionalizma? Kaj god! Kakvo rodoljublje i nacionalizam, kakvi bakrači! Tȁ vlast „desnoga centra“, totalno okrenuvši leđa najsvjesnijemu, najodlučnijemu, najhrabrijemu i najzaslužnijemu dijelu svog naroda, dobro zna: izgubi li glasove mnogih takvih, nikada više ne će biti vlašću. Njezin je trik bio i ostao: Dokazuj članstvu i glasačima da jednako čvrsto kao i u doba Franje Tuđmana stojimo na braniku i hrvatstva i tradicije i religije i tradicionalnih vrijednosti i same Crkve (pritom rastačući i ono što službeno brane), a onda, dakako, i samoga hrvatskog jezika! – Da doista na braniku stoje, ne bi im Matica morala pisati Zakon o hrvatskom jeziku niti ih potezati za rukav i nagovarati ih da ga donesu; oni bi to sami, sua sponte, učinili i time se pred svima podičili. I ne tek ’usiljeno’ pred predstojeće izbore, već davno prije njih.

Povezano:

PHB Priopćaj br. 46: U čijim je rukama Zakon o hrvatskom jeziku?

 

Šiljo/Hrvatsko nebo