Rodoljubi se svrstavaju uz Milanovića protiv Plenkovića ili obrnuto, a njih dvojica međusobno su bliži sebi nego njima

Vrijeme:4 min, 33 sec

 

U bitnim pitanjima veće su sličnosti nego razlike među njima dvojicom. Ako treba u jednu rečenicu sažeti tu sličnost, ona bi glasila: obojica su očarani fascinirajućim instrumentom koji se zove „vlast“. To bi već jednom trebali shvatiti naši rodoljubi i prestati vatreno se svrstavati uz ili protiv premijera ili Predsjednika i neovisno o njima dvojici posvetiti se stvaranju vlastite političke opcije. Nju sigurno ne će stvoriti ni Plenković ni Milanović, ni HDZ ni SDP (ni njihovi otvoreni ili prikriveni sateliti), ni oni koji po svemu pripadaju rodoljubnoj opciji, ali su na usluzi jednomu ili drugomu u zamjenu za neku materijalnu ili kakvu drugu korist ili izgled. A bez vlastite političke opcije ne ćemo se moći suprotstaviti ubrzanom gubitku hrvatskog suvereniteta u svim njegovim oblicima: političkom, gospodarskom, kulturalnom, demografskom, itd.

 

U kavanskim raspravama naši rodoljubi u najvećoj mjeri vatreno raspravljaju braneći ili napadajući premijera ili predsjednika. Prvomu nabrajaju sve grijehe, s pravom, pa i one kojih nema ili nisu samo njegovi. Drugomu opraštaju sve grijehe, pa i one iste koje ne opraštaju prvomu. Svrstavali su se toliki naši rodoljubi i prije uz razne političare ili protiv onih političara koji ne pripadaju njihovoj opciji, što je uvijek završavalo velikim razočaranjem. Uvijek su spremni „kanonizirati“ političare iz tuđih opcija i „ekskomunicirati“ ili prezreti one iz vlastite ili njima bliže opcije, osobito ako su ti političari ozbiljni, a ne politikanti. Rezultat je očit. Rodoljubna opcija praktički ne postoji na političkoj sceni kao dovoljno snažna opcija s definiranim sveobuhvatnim programom i uvjerljivom kadrovskom postavom.

Hrvatski premijer Andrej Plenković i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, iako su u stalnom verbalnom sukobu, u temeljnim pitanjima često su zapravo međusobno suglasni. Na primjer u pitanju Bosne i Hercegovine zapravo su na istoj strani. Razlika je samo u tomu da si Predsjednik može priuštiti oštriju retoriku, jer ne vodi vanjsku politiku i ne odgovara za njezine posljedice, a premijer si takav pristup ni stil ne smije odnosno ne želi dopustiti. Slažu se u tvrdnji da se Republika Hrvatska ne upliće u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, već da ima legitimno pravo utjecati baviti se odnosima u njoj zbog ustavne obveze da brine za Hrvate u Bosni i Hercegovini i zbog toga što je Republika Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma. Suglasice zastupaju stajalište da tamošnji Hrvati trebaju birati svog predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dakle, u biti su na istoj liniji iako ne žele to priznati.

Slažu se i u tome da je potrebno promijeniti izborni zakon Bosne i Hercegovine, ali i jedan i drugi složno šute o tomu da je potrebno promijeniti izborni zakon u Republici Hrvatskoj. Obojica prigodno prozivaju Srbiju za nestale u Domovinskom ratu i traže od nje da surađuje s Hrvatskom u tom pitanju, ali ni jedan ni drugi ne prozivaju „antifašiste“ u Republici Hrvatskoj za nestale u Drugom svjetskom ratu i poraću niti traže od njih da surađuju u otkrivanju masovnih grobnica koje su njihovi fizički ili ideološki predšasnici napunili Hrvatima. Obojica se slažu da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila na pobjedničkoj strani i dalje od toga ne idu. Obojica podupiru lažni mit odnosno protuhrvatsku crnu legendu o Jasenovcu, svake godine idu osobno, iako odvojeno, na komemoraciju u Jasenovac, ne dovodeći u pitanje sam mit niti čineći išta što bi omogućilo provjeru monstruoznih brojki i ostaloga, a na komemoracije za hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća šalju izaslanike i ništa ne čine na otkrivanju masovnih grobnica i dostojnom zbrinjavanju posmrtnih ostataka. Isto tako, prstom nisu mrdnuli da se utemelji institut za proučavanje i dokumentaciju ili da se uredi muzej ili spomen-park za žrtve komunističkog totalitarizma i podsjećanje na nj.

Slažu se i da za ubojstava, utamničenja, progona, itd. Hrvata u razdoblju 1945.-1990. ne odgovaraju nositelji jugoslavenskog komunizma niti da se ikoga za to prozove. Dapače, njima ili njihovim baštinicima i bivši i sadašnji premijer dali su vlast i moć, a rodoljube su marginalizirali (izuzevši ponekoga koji im služi kao smokvin list da se to ne vidi). Već dvije i pol godine nisu se uspjeli ili se nisu htjeli usuglasiti o kandidatima za veleposlanička mjesta, jer i jedan i drugi žele u što većem broju zbrinuti svoje ljude ili one koji će njima osobno biti za to zahvalni, a koji u velikoj većini ničim nisu zadužili Hrvatsku. U toj stvari ipak su se glatko dogovorili o imenovanju samo jednog „hrvatskog rodoljuba“, Hide Biščevića, za veleposlanika u Srbiji.

U bitnim pitanjima veće su sličnosti nego razlike među njima dvojicom. Ako treba u jednu rečenicu sažeti tu sličnost, ona bi glasila: obojica su očarani fascinirajućim instrumentom koji se zove „vlast“. To bi već jednom trebali shvatiti naši rodoljubi i prestati vatreno se svrstavati uz ili protiv premijera ili Predsjednika i neovisno o njima dvojici posvetiti se stvaranju vlastite političke opcije. Nju sigurno ne će stvoriti ni Plenković ni Milanović, ni HDZ ni SDP (ni njihovi otvoreni ili prikriveni sateliti), ni oni koji po svemu pripadaju rodoljubnoj opciji, ali su na usluzi jednomu ili drugomu u zamjenu za neku materijalnu ili kakvu drugu korist ili izgled. A bez vlastite političke opcije ne ćemo se moći suprotstaviti ubrzanom gubitku hrvatskog suvereniteta u svim njegovim oblicima: političkom, gospodarskom, kulturalnom, demografskom, itd. (M. O.)

 

Povezani sadržaj:

Nenad Piskač: Klik-klak esdepeovca Plenkovića i hadezeovca Milanovića

Šiljo: Milanović i Plenković: „Obadva, obadva!…. Oba su pala!“

Šiljo: Tko je pozitivac, tko negativac?

 

M. O., Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori