Nenad Piskač: Klik-klak esdepeovca Plenkovića i hadezeovca Milanovića

Gotovo u pravilnim vremenskim razmacima u nas dolazi do društveno-političkog kolapsa kad narodu voda dođe do nosa. Tad se režim dosjeti jadu i pristupi specijalnim operacijama, zamjenama teza, skretanju pozornosti s bitnoga na nebitno, medijskom peglanju glave stanovnika i sličnim smicalicama uz pomoć kojih dosad uspješno krpa zakrpe. Spusti vodostaj ispod nosa, a zapravo iznova vuče narod za nos. Sve se češće stoga čuju riječi koje je izgovorio ratni zapovjednik specijalne policije, Ivica Jurenec, na obilježavanju 29. obljetnice oslobođenja vojarne u Koprivnici i Dana koprivničkih branitelja.

Rekao je: „Ovo nije Hrvatska za kakvu smo se borili u ratu i kakvu smo željeli, kakvu smo sanjali i kakvoj smo se nadali“. Dodao je: „Sva krivica i odgovornost je na nama koji smo šutke dopustili da nam skinu puške s ramena i usput nas i izdžepare, isprva pretvorbom i privatizacijom, opljačkavši i prodavši nekadašnje državno i društveno, ali i privatno vlasništvo te nastavivši s time i koruptivnim ponašanjem do danas. Ovo nije ta naša Hrvatska za koju smo dali mladost, živote i zdravlje. Nismo opravdali povijesnu prigodu, čast i privilegiju da završimo sve ono uspješno i pobjedonosno započeto u obrambeno-oslobodilačkom ratu“.

Lažni spasitelji: Jedan obećava kruh, drugi igara

Pitanje je, dakle, što je potrebno učiniti „da završimo sve ono uspješno i pobjedonosno započeto u obrambeno-oslobodilačkom ratu“? Može li se to učiniti u stavu „glavu dolje, ruke na leđa“? Podilaženjem režimu koji nam je skinuo „puške s ramena“, koji nas je odžepario, koji se održava političkom i svakom drugom vrstom korupcije? Može li se završiti sve ono uspješno i pobjedonosno iz Domovinskoga rata na način da prigibamo koljena pred lažnim pobjednicima? Ili je potrebno učiniti korak više i napraviti snažnu oporbenu situaciju, koja se može ozbiljno suprotstaviti poretku stvari i na nekim budućim državnim izborima izvojevati pobjedu, po mogućnosti dvotrećinsku, jer svaka druga „pobjeda“ predstavlja čisti mazohizam i hrvatski minimalizam. I nastavak politike neoproštene pobjede, one pobjede „za koju smo dali mladost, živote i zdravlje“.

Poslije izbijanja afere u Janafu s dodatkom „Kovačevićeva kluba“ došlo je, konačno, i do stvarne zamjene uloga. Plenković je postao vodeći esdepeovac. Milanović vodeći hadezeovac. Dosad su to više-manje prikrivali, a sad je jasno da je u sluđivanju „po glavi stanovnika“ plan režima bio vrlo jednostavan. Plenković je preuzeo SDP-u „ljevicu“, a sad Milanović preuzima HDZ-u „desnicu“. I tak, naime kaj, nalazimo se u stanju države i nacije opjevane u refrenu – „lijevo-desno, nigdje moga stana“. Takvo stanje u kojemu je lijevo – desno i desno – lijevo, čini se, jedino odgovora ciljevima Pupovčeve politike i beogradskog „commonwealtha“ („srpskog sveta“).

Pritom SDP i dalje jaše, tko god da mu došao na čelo, na „ljudskim pravima“ osoba čudnovatih seksualnih sklonosti, na pitanjima „vatikanskih ugovora“, antifašizma, titoizma i abortusa. Na to su sveli (hrvatsku?) socijaldemokraciju. A HDZ je od „središnje nacionalne stranke“ vlastitom voljom odgegao u stranku za provođenje „novonormalnoga“, kao da povijest počinje od „korona krize“, i pritom sustavno ugrađuje staro nenormalno, kakvo je vrijedilo u dvonarodnoj socijalističkoj Hrvatskoj. I dok je tako poredak ostaje nedirnut do daljnjega, a „svađe“ vođene ni oko čega bitnoga, između Plenkovića i Milanovića, postaju igrokazom za „široke narodne mase“. Plenković narodu obećava kruh, Milanović mu daje igara. Oba su vrhunski obučena čuvara režima! Rezultat? Režim, što je truliji to je stabilniji, koliko god da je stanje države i nacije neodrživo. Bravo za obojicu! Strpali su „državu i naciju“ u mali džep. Preostala je samo oporba. Što s njom?

Režimski prihvatljiva ili oporba koja hoće postati pozicija?

Premda je minijaturna i raspršena, ona se osjeća i ponaša se kao da je stabilna i sigurna, a zapravo stabilna i sigurna u svojoj nemoći. Pokušava – nemoguće. Suprotstavljanje režimu kroz neusklađene saborske rasprave, formiranje „istražnoga povjerenstva“ i ad hoc „tiskovne konferencije“, pojedinačne izjave, nastupi u medijima te objave na mrežama i u podcastima uzaludan je posao. Sve je to poput svjetlucavih zrnaca pijeska u debeloj režimskoj čarapi. A režimu se treba združeno suprotstaviti, skupno jačati i frontalno ga u završnoj bitci – na opći juriš – pobijediti na izborima (tomu prethodi sustavan i maran posao, s predanošću toj temeljnoj ideji, od najmanje četiri godine).

Izborna pobjeda bila bi najbolji i zacijelo jedini lijek za „borbu protiv korupcije“ i za ustavne mine, za pravedno izborno zakonodavstvo i za „jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske“, za rasplitanje bosansko-hercegovačko-daytonskog čvora i za demografiju, za useljavanje umjesto iseljavanja i za porezni i pravosudni sustav koji će poticati poduzetništvo, za definitivan odlazak iz „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“ i raskid s „pozitivnom diskriminacijom“ u svakom pogledu, pa i u pogledu nacionalnih i ostalih manjina i njihove „pozitivne diskriminiranosti“, temeljem koje se blokira i izigrava demokratsku većinu, što inače nije ni smisao manjinskih povlastica odnosno posebnih oblika zaštite manjinskih prava.

Otvoreno je pitanje imaju li oporbenjaci pred očima „siću“, tj. „sitnosopstveničke interese“ (u duhu prevladanoga yugobalkanstva) ili žele pobjedu na idućim državnim izborima? Ako to žele, kakvu pobjedu sanjaju i za kakvu se pobjedu pripremaju? Partikularnu, svakome ponešto, to jest nikomu – kao cjelini – ništa? Ili ipak žele dosegnuti dvotrećinsku većinu, onu, koja bi opoziciju lansirala u poziciju iz koje se jedino može mijenjati poredak stvari, tako te se prekine samovolju raznih plenkovića i milanovića koji su nam poslani iz ideološke ropotarnice povijesti kao nekakvi spasitelji Hrvatske od nje same i njezine održive budućnosti. Kao „spasitelji“ koji hrvatskom narodu onemogućuju spasenje.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo