Šiljo: Tko je pozitivac, tko negativac?

Osobito je važno imati na umu da politika ne služi tomu da bismo se mi obični Hrvati navijački poistovjećivali s našim junacima, nego da je na njima činiti junačka djela kakva od njih očekujemo. Ponajmanje je pouzdano suditi o tomu tko je pozitivac, a tko negativac po riječima samih političara. Po kojima se najviše i ravnamo danas u prijeporu između Milanovića i Plenkovića. Misleći da jedan od njih dvojice mora biti u pravu. Što ako nisu u pravu ni jedan ni drugi! Nemojmo se dati zavesti njihovom međusobnom borbenošću ni slatkorječivošću, kojom nam dio prodaju pod cjelinu, m*da pod bubrege, ili nam u oči bacaju svjetlucavu retoričku prašinu. Istinska pozitiva možda je upravo u onoj snazi i onoj spoznaji koja bi obojicu njih ostavila u prošlosti. Na dobrobit onakve bolje Hrvatske kakvu s njima dvojicom za kormilom nikada ne ćemo dočekati. Prava pozitiva zapravo je „negdje drugdje“. Za nju treba imati sluha. Unatoč svoj buci koju režimci stvaraju mlataranjem svojih jezika, a prorežimci bukom svojih borbenih bubnjeva. Prema toj pozitivi kojoj se još uvijek nadamo vrata vlastite i nacionalne svijesti treba držati otvorena. A o današnjim pozitivcima i negativcima suditi nam je – po stvarnim i zrelim plodovima s nacionalne njive koja im je dana na upravljanje i obrađivanje.

Pleković ili Milanović?

U Hrvatskoj se stalno iznova otvaraju pitanja po obrascu: Tko je tu pozitivac? Tko negativac? Good guy ili bad guy? Uz koga se svrstati? Za koga navijati? Za koga glasovati? Koga „prekrižiti“?

Posljednjih mjeseci takva dvojba odnosi se najviše na dvojicu vodećih: Plenkovića i Milanovića? Koji se javno prepiru i jedan drugog prokazuju i obezvrjeđuju sad na ovom, sad na onom pitanju. Od zrakoplova do oklopnjaka, od Ukrajine do Rusije, od odnosa prema Hrvatima u BiH pa do pitanja korupcije i materijalnih pronevjera. Ima toga još, o-ho-ho. U najnoviju njihovu kavgu upao je, ni kriv ni dužan, zaslugom spletke neojugoslavenskih medija i aktualnih Milanovićevih potreba, šef Plenkovićeva kabineta Zvonimir Frka-Petešić.

Ne želimo biti „nesvrstani“

Mnogi Hrvati imaju potrebu za „zauzimanjem strane“. „Naše strane“. Tako smo, kao narod, neučeni funkcionirati. Tako razlučivati. Tako se postavljati. Moramo imati neke „naše“, da bismo bili sigurniji tko su nam protivnici ili neprijatelji. Ili obrnuto: Moramo znati tko su nam u svakom trenutku protivnici ili neprijatelji da bismo znali tko su „naši“. Ne želimo biti „nesvrstani“.

U tom grmu zapravo i leži zec? On je u tomu što se implicira da netko mora biti „naš“, da netko mora biti dobronamjeran, pravedan, čestiti i domoljuban? No mora li doista?

Tko su danas hrvatski politički pozitivci? Pogledamo li ankete, vidjet ćemo stanovite brojke, koje kazuju da su najveći pozitivci oni iz Plenkovićeva HDZ-a. Oni dobivaju izrazito više glasova od pripadnika sljedeće po redu stranke. Ujedno ćemo vidjeti da je pojedinačno najveći pozitivac njihov antipod Zoran Milanović. Koji nije ni iz koje stranke. Premda je doduše bio šef SDP-a i SDP-ove vlade, možda najgore u dosadašnjoj povijesti. No to je bilo „prije“. Sada otkako je glavni na Pantovačku povijest se, valjda, piše iznova. Ono što je bilo loše briše se, ono što će biti loše ne zna se (još), ono što od novog junaka mnogi očekuju ili vjeruju da već jest jedino se računa. 

Nakon dvaju stranačkih teškaša, HDZ-a i SDP-a, sljedeći na redu po popularnosti u anketama jest Možemo. Radikalna lepeza frakcija proisteklih iz „izvornoga“ SDP-a/SKJ-u i njemu srodnih neojugoslavenskih i neokomunističkih snaga. Zatim dolaze, po redu, za nevolju ojačali Most, te ponešto iznova ojačali Domovinski pokret. Bez Škore. Sada s Penavom na čelu. 

Mnogi od nas  koji pratimo ankete ne ćemo pristati uz preference više od 70-80 posto anketiranih. No što god mi mislili ili htjeli, svrstavanja su takva kakva jesu, pa makar ankete i lagale. Izbori uvijek pokažu da ankete, iako donekle budu demantirane, ipak nepogrješivo pokazuju osnovne trendove i svrstavanja. Odnosno na njih utječu. 

Vojske pristaša

Sve skupa zapravo je sasvim krivo postavljeno – postavljeno je tako da stvara vojske pristaša koji se bezuvjetno i nekritički svrstavaju uz ove ili one. I koje zatim u mandatu vlastitih odabranika energije ulažu u to da bi tumačile, branile, opravdavale vlastiti izbor. Nalazeći svakojake razloge da brane i nebranjivo. Odnosno, ako i ne uspijevaju braniti nebranjivo, da brane svoje „pozitivce“ od „negativaca“, koji ugrožavaju ne samo naše „pozitivce“, nego i ono najpozitivnije do čega nam je u svemu skupa najviše stalo.

Istina je zapravo to da nam svako bezuvjetno osobno svrstavanje oduzima manji ili veći dio slobodne volje i slobodnog rasuđivanja. Oduzima nam manji ili veći dio osobnoga političkog i vrijednosnog „suvereniteta“. Pretvara nas u zapjenjene navijače, slijepe pristaše, jeftine poklonike i nekritičke branitelje i onoga što jest, ali i onoga što ni uz najbolju volju nije branjivo.

Kako do pravedne i istinite prosudbe o pozitivnomu i negativnomu?

Kako uopće doći do pravedne i istinite prosudbe o pozitivnomu i negativnomu?

Kao prvo, do pravedne i istinite prosudbe može doći samo onaj komu je do pravedne i istinite prosudbi doista i iskreno stalo. Ne onaj koji će iz svog privatnog ili kojeg drugog probitka, ili ispod naslaga apriornih stavova i pristranih svrstavanja, bezuvjetno „drukati“ za točno određenu stranu ili točno određenog „lika“. Neovisno o stvarnim razlozima za i protiv.

Kao drugo, zapitajmo se odakle nam uopće umislica da jedna strana u prijeporu – koja god to strana bila – mora biti u cjelini i u svemu manje-više u pravu, a druga manje-više u krivu?

Uzmimo spomenute „fiškale“ Milanovića i Plenkovića: Obojica potječu iz sličnog miljea „zlatne mladeži“ socijalističke. Imali su roditelje kakve su imali, odgoj kakav su imali. Imali su studentske (pravo) i radne (diplomacija) karijere kakve su imali. Kakve si velik broj drugih nije mogao ni osigurati ni ostvariti. Imali su slične socijalističke i jugoslavenske, partijske, titoističke, kardeljevske i poslije liberalno-europejsko-globalističke zajedničke vrijednosti. Jedan nas je predstavljao pri NATO-u, drugi pri EU-u. Jedan je živio za EU još od Oluje, drugi nas je kao šef vlade uveo u EU, pomoću Milanović-Pusić-referenduma. I pritom je pokušao zakonom zaštititi hrvatsko-jugoslavenske udbaše od izručenja Njemačkoj. Ne da bi im se sudilo u Hrvatskoj. Ma  ne. Nego da im se ne bi sudilo nigdje. Drugi na to nije imao supstancijalnih primjedaba, osim s gledišta europske vladavine prava, koja je naposljetku, snagom Berlina, došla na svoje. Obojica su ostvarila vrhunske karijere, i na europskom i na nacionalnom (košarkaškom) parketu. Obojica pokazuju deficit intelektualne skromnosti i spremnosti za istinu. Obojici nedostaje kršćanskog duha, ljudske tolerancije i priznavanja vlastite ograničenosti, nesposobnosti i nezrelosti. Obojica vode bitke iznad glava naroda, koji muči svoje muke, osobito onog dijela naroda koji nema osigurane ni temeljne ljudske potrebe kao što su stalni postao i pristojna plaća, stan, zaštita, razumijevanje. Obojica uvlače narod u rješavanje njihovih vlastitih briga i poslova; umjesto da narodu rješavaju realne probleme, oni na narod opterećuju probleme koje sami proizvode.

Tko što čini, tko bi što mogao učiniti?

Kritička razmatranja i primjećivanja u tom stilu mogla bi se s lakoćom prenijeti i na mnoge druge likove u vladajućim i u oporbenim strankama i na one zvan stranaka koji u javnosti „vedre i oblače“, počevši od režimskog istinoljubca Puhovskog pa sve do dobro situiranog i stalno „na površini“ kvazi-oporbenog istinoljubca Dujmovića. No istinoljublje je druga tema. Ovdje bi uz temu odlučivanja između „pozitivaca“ i „negativaca“ bolje pristajalo pitanje: Jeste li za prohadezeovskog Ljubića ili za protuhadezeovskog Bujanca? Za Budnicu ili Bujicu? Za ono što čini vladajući HDZ ili za ono što bi činio, da je na vlasti, – tko zapravo?

Pitanje tko ŠTO čini ili uopće može činiti imalo bi nam poslužiti kao glavni kriterij razlučivanja. Umjesto frontalnog (protu)svrstavanja bilo bi čestitije rasuđivati svaku danu situaciju napose. Kada tko učiniti što dobro – pohvaliti njega odnosno njegovu stranku ili vladu ili djelo. I obrnuto – kada učini loše, pokuditi njega, njegovu stranku, vladu, djelo. Bistrim očima promatrati sve što se događa i što se čini. I ne samo ono što sada jest, nego i ono što je bilo prije i ono do čega će sadašnja činjenja realno dovesti poslije. Možemo mi biti oduševljeni kritičkim odnosom prema postupanju ili nepostupanju vlasti kakav vidimo na djelu kod Grbina, Benčićke, Grmoje ili Penave. No ne smijemo ni zatvarati oči prema onomu što su oni dosad uknjižili u svoju dokazanu političku praksu, a još manje ono što bi uopće  mogli uknjižiti u svoje zasluge, neuspjehe ili katastrofalne poteze kada bi se jednom domogli vlasti. U spoznaju stvarnosti ulazi sve! Stvarnost je cjelovita, ili nije stvarnost. Sve manje od svega samo je djelomično znanje i spoznavanje. Sve što je djelomično otvara vrata navijačkoj pristranosti i izlaže nas novim opasnim zabludama i tragičnim razočaranjima. 

Suditi nam je koliko je tko pozitivac po stvarnim i zrelim plodovima!

Osobito je važno imati na umu da politika ne služi tomu da bismo se mi obični Hrvati navijački poistovjećivali s našim junacima, nego da je na njima činiti junačka djela kakva od njih očekujemo. Ponajmanje je pouzdano suditi o tomu tko je pozitivac, a tko negativac po riječima samih političara. Po kojima se najviše i ravnamo danas u prijeporu između Milanovića i Plenkovića. Misleći da jedan od njih dvojice mora biti u pravu. Što ako nisu u pravu ni jedan ni drugi! Nemojmo se dati zavesti njihovom međusobnom borbenošću ni slatkorječivošću, kojom nam dio prodaju pod cjelinu, m*da pod bubrege, ili nam u oči bacaju svjetlucavu retoričku prašinu. Istinska pozitiva možda je upravo u onoj snazi i onoj spoznaji koja bi obojicu njih ostavila u prošlosti. Na dobrobit onakve bolje Hrvatske kakvu s njima dvojicom za kormilom nikada ne ćemo dočekati. Prava pozitiva zapravo je „negdje drugdje“. Za nju treba imati sluha. Unatoč svoj buci koju režimci stvaraju mlataranjem svojih jezika, a prorežimci bukom svojih borbenih bubnjeva. Prema toj pozitivi kojoj se još uvijek nadamo vrata vlastite i nacionalne svijesti treba držati otvorena. A o današnjim pozitivcima i negativcima suditi nam je – po stvarnim i zrelim plodovima s nacionalne njive koja im je dana na upravljanje i obrađivanje.

Šiljo,Hrvatsko nebo