Iz stranih medija: FAZ: Migranti na Balkanskoj ruti – Nitko ih ne zaustavlja u nastavku kretanja prema sjeveru

“Turska, Grčka, Mađarska i druge zemlje na takozvanoj Balkanskoj ruti vode se jednostavnim načelom: Migranti ne smiju nezakonito ući, no njihov nastavak putovanja nije nikakav problem”, ističe njemački dnevnik, sa sviješću da će velika većina migranata koji se nastave kretati dalje i prelaziti državne granice dospjeti u – Njemačku. 

U 2015. i 2016. u političkoj debati u Njemačkoj postao je popularan termin koji se može smatrati remek-djelom političke retorike, a za njegovo širenje pobrinuli su se u prvom redu mađarski premijer Viktor Orbán i tadašnji ministar vanjskih poslova Austrije Sebastian Kurz: Na vrhuncu migracijske krize govorilo se o tome kako su stotine tisuće migranata, koji su u Njemačku, Švedsku i druge bogate države, ušli ilegalno, došli „Balkanskom rutom“. Pritom je činjenica da je zapadni Balkan okružen državama članicama EU prošla nezapaženo. Svatko tko je u Njemačku došao „Balkanskom rutom“ morao je prije toga prijeći nekoliko zemalja Europske unije – Grčku ili Bugarsku na jugu te Hrvatsku, Sloveniju i Austriju ili Mađarsku i Češku, ponekad i Rumunjsku, na sjeveru.

Već nekoliko tjedana ponovo se govori o “Balkanskoj ruti”. Ponovno je u porastu broj ilegalnih ulazaka u Njemačku upravo tom rutom – dijelom preko Mađarske i Austrije kao i prije, ali sada sve više i preko Češke. Nekoliko je razloga za povećanje broja migranata – ali najnoviji razvoj nije baš čisto balkanski fenomen isto kao što nije bio ni onaj prije sedam godina. Na prvi pogled čini se da važan razlog leži u Turskoj, u zemlji koja je od 2012. primila više od 3,5 milijuna izbjeglica samo iz Sirije, više od bilo koje druge zemlje. Doista, u Turskoj se ton prema izbjegličkoj populaciji znatno zaoštrio. Za razliku od nekih turskih oporbenih političara, predsjednik Recep Tayyip Erdogan još se nije isticao izjavama mržnje prema izbjeglicama jer bi to bi bilo u suprotnosti s njegovom ulogom svjetskog vođe muslimana. Ali ni on ne može odoljeti pritisku javnog mnijenja. U svibnju je Erdogan govorio o tome da bi se milijun izbjeglica trebalo dragovoljno vratiti u Siriju. Jedna od omiljenih ideja turskog predsjednika jest naseljavanje Sirijaca koji govore arapski jezik na sjever Sirije, bez obzira na to gdje su živjeli prije rata, i to po mogućnosti u područjima u kojima dominiraju Kurdi. Mnogi Kurdi smatraju da Erdogan time želi promijeniti tamošnju demografsku sliku. U svakom slučaju, Predsjednikova najava programa preseljenja u Siriju u kojoj je diktator Bashar al-Assad izazvala je nemir među sirijskim izbjeglicama u Turskoj. Nedavno su kružila izvješća da jedna Telegram-grupa pod nazivom Caravan of Light, osnovana početkom rujna, ima za cilj potaknuti Sirijce u Turskoj da se presele u Europu. Grupa je u nekoliko tjedana privukla više od 85.000 korisnika, a navodno je nastala iz straha da će Turska uskoro deportirati sirijske izbjeglice u njihovu zemlju porijekla.

Stoga je logično pretpostaviti da je pogoršanje situacije u Turskoj dovelo do povećanja migracijskih kretanja na „Balkanskoj ruti“ – samo što to nije potkrijepljeno brojkama. Prema podatcima UNHCR-a, do kraja rujna ove godine u Grčku je stiglo nešto više od 11.000 ilegalnih migranata iz Turske. Za usporedbu: 2015. godine evidentirano je 860.000, a 2016. još oko 178.000 prelazaka granice. Od tada su brojke padale iz godine u godinu. Osobito sirijske izbjeglice jedva da više igraju ulogu u statistici. Tijekom prošle godine UNHCR je registrirao 291 Sirijca koji je stigao na grčke Egejske otoke. U prvoj polovici 2022. bilo ih je 232. Kako bi brojke zadržala na niskoj razini, Grčka se oslanja na politiku koja bi se mogla opisati kao asimetrična zaštita granica. Na granici s Turskom, migrante i izbjeglice onemogućuje se da uđu u zemlju robusnim (uključujući ilegalnim) sredstvima. Praksa prisilnog vraćanja migranata na teritorij susjedne države (pushbacks), koja je protuzakonita prema europskim, a time i grčkim zakonima, dokumentirana je u mnogim slučajevima, a ipak se primjenjuje sustavno. One koji ipak uspiju u probiti se u unutrašnjost, primjerice do Atene ili Soluna, ne sprječava se aktivno da nastave put prema sjeveru. Moto u svim zemljama u regiji, od Turske preko Grčke, Sjeverne Makedonije, Bugarske i Srbije do Hrvatske, Austrije ili Mađarske, mogao bi biti: „Ne zaustavljajte migrante koji žele otići. Pogotovo, ako žele u Njemačku.“ U okviru asimetrične zaštite granica Grčka planira proširiti ogradu na kopnenoj granici. Vijeće za vanjske poslove i obranu u kolovozu je donijelo odluku o izgradnji ograde dužinom granice od oko 200 kilometara. Trenutno ograda štiti oko 40 kilometara granice. Osim toga, pojedine dionice treba opremiti novim elektroničkim nadzornim sustavima kako bi se ranije mogla detektirati kretanja s druge strane. Posljednje, ali ne i najmanje važno, ponovno podizanje ograda ujedno je i poruka namijenjena grčkoj javnosti, jer je i u Grčkoj, kao i gotovo svagdje, čvrsta obrana od ilegalne migracije vrlo popularna. Uvjeti za tražitelje azila u Grčkoj već su bili loši pod ljevičarskim premijerom Alexisom Tsiprasom, a pod konzervativnim premijerom Kyriakosom Mitsotakisom još su se pogoršali. Između Grčke i Austrije proteže se „pustinja azila“, kaže istraživač migracija Gerald Knaus: „Države se natječu koja će gore tretirati potencijalne tražitelje azila. Zbog toga gotovo nitko ne želi ostati ni u jednoj državi u regiji.“

Atena tvrdi da je žrtva Erdoganove politike iskorištavanja migranata kao oružja, kao u veljači i ožujku 2020. Ankara je doista dovezla tisuće migranata, uglavnom muškaraca, do kopnene granice s Grčkom u Trakiji. Grčka je tada, prema vlastitim izjavama, samo posljednjeg vikenda u veljači silom spriječila 10.000 ljudi u pokušaju da prijeđu granicu. Protiv muškaraca koji su trčali prema graničnim ogradama grčki policajci borili su se suzavcem i gumenim mecima. Od posljedica ozljeda preminula je najmanje jedna osoba.

Svatko tko je ipak uspio prijeći granicu, bio je uhićen i deportiran natrag u Tursku ili je pozvan da hitno napusti zemlju i ode u Sjevernu Makedoniju. Poprište krize pokazalo je da je tadašnjim događajima zapravo upravljala Turska – bio je to granični trokut između Bugarske, Turske i Grčke nedaleko od turskog grada Edirne. Međutim, obližnja bugarsko-turska granica ostala je potpuno netaknuta. Sav pritisak bio je usmjeren na Grčku. Tadašnji bugarski premijer Boyko Borissov jako je pazio da se ne zamjeri Erdoganu. Na primjer, turske državljane ili disidente koji su pred represijom pobjegli u Bugarsku deportirao bi u Tursku, kršeći međunarodno pravo, ako je to tražio režim u Ankari. Za tu uslugu bio je nagrađen mirom na bugarskoj južnoj granici.

Prema grčkom tumačenju, turska vlada trenutno ponavlja svoj neuspjeli pokušaj ucjenjivanja iz 2020. Ministar za zaštitu građana Takis Theodorikakos nedavno je na televiziji ustvrdio da su svi postupci Ankare pomno planirani. „U mnogim slučajevima migranti su do granice dovezeni u vozilima turske žandarmerije: To nikako ne može biti spontano ili neorganizirano.“ Theodorikakos je govorio o „brutalnoj i nemoralnoj“ turskoj politici iskorištavanja migranata kao oružja. Prema ministrovim riječima, samo u kolovozu 40.000 ljudi pokušalo je ilegalno ući u Grčku iz Turske preko granične rijeke Marice. Ukupno ih je ove godine bilo već 150.000. Ali najnovije napredovanje također bi moglo biti osujećeno jakom prisutnošću granične policije i graničara. Granicu 24 sata nadziru policija i vojska: „Mi svima želimo poručiti da ne prelaze [rijeku] Maricu ilegalno jer to nećemo dopustiti.“

Međutim, naznaka da Turska zapravo ponavlja pokušaje sustavnog dovođenja migranata na granice nema. Zapravo Turska provodi istu politiku kojom se Grčka koristi na svojoj granici sa Sjevernom Makedonijom: asimetričnu zaštitu granica. Migranti koji žele napustiti zemlju ne moraju se toliko bojati policijskih službenika kao oni koji u nju žele ući. Migranti koji su u Srbiju stigli preko Grčke i Sjeverne Makedonije navode da im je, nakon što su uspjeli domoći unutrašnjosti zemlje, bilo mnogo lakše napustiti ju. Prema podatcima jedne nevladine organizacije, do početka rujna u Srbiju je stiglo 70.000 novih migranata, dvostruko više nego u istom razdoblju 2021. Većina ih je krenula iz Afganistana, Pakistana, Sirije i Sjeverne Afrike. Međutim, te brojke ne odgovaraju onima UNHCR-a iz Grčke, one su znatno veće.

Kako je to moguće? Jedan od odgovora mogao bi ležati u činjenici da na put kreću posljednje skupine migranata koje su zapele u različitim fazama rute. Ministarstvo unutarnjih poslova Austrije pripisuje nedavni porast broja migranata na “Balkanskoj ruti” njezinu postupnom „pražnjenju“, kaže stručnjak za migracije Gerald Knaus. To se u ovom trenutku vrlo brzo uočava, jer bi čak i blagi porast broja imigranata mogao predstavljati poteškoće Njemačkoj, nakon što je ta zemlja već primila stotine tisuća Ukrajinki. Ako je austrijska pretpostavka o „pražnjenju“ točna, povećanje prometa na „balkanskoj ruti“ samo je privremeno, tako da bi se brojke uskoro opet morale smanjiti.

No migranti ne žele ostati ni u jednoj zemlji na ruti. Srbija također osigurava svoje granice asimetrično: žestoko na jugu sa Sjevernom Makedonijom i Bugarskom, ležerno na sjeveru i sjeverozapadu s Hrvatskom i Mađarskom. Ta selektivna opreznost kombinirana je s uobičajenom politikom u regiji da se prema potencijalnim tražiteljima azila postupa što gore, kako oni ne bi ni pomišljali na ostanak. Istraživanje portala „Balkan Insight“ pokazalo je da u Srbiji cvjeta suradnja dijelova granične policije i krijumčara ljudi. Bande daju dio svog profita dobro pozicioniranim dužnosnicima koji paze da se kriminalce ne ometa u obavljanju njihova posla na granici. Ali postoji još jedan mogući razlog zašto više migranata stiže u Njemačku nego što sugerira broj ilegalnih prelazaka tursko-grčke granice: vizna politika Srbije prema zemljama s velikim emigracijskim potencijalom. Beograd je potpisao sporazume o ukidanju viza s azijskim, afričkim i južnoameričkim zemljama. Upravo ti sporazumi često služe kao odskočne daske za ilegalnu imigraciju u sjeverozapadnu Europu. Srbija je tek pod europskim pritiskom odustala od slobodnog viznog režima s Iranom 2018. Prema srbijanskoj statistici, u Srbiju je prethodno ušlo 44.000 Iranaca, ali mnogi se nikada nisu vratili u svoju domovinu, već su se zaputili prema sjeveru.

Srbija je ponovo Iranu uvela vize, ali sporazumi o liberalizaciji viznog režima sa zemljama poput Egipta, Tunisa, Kube, Bolivije, Perua, Kolumbije, Dominikanske Republike i Indije i dalje su na snazi. Većina korisnika tih sporazuma putuje do Istanbula Turkish Airlinesom, a odatle do Beograda tom linijom ili Air Srbijom. U Austriji je od početka godine podneseno više od 56.000 zahtjeva za azil, što je porast od gotovo 200 posto u odnosu na prethodnu godinu. U kolovozu je evidentirano 14.000 zahtjeva, što je čak više nego u bilo kojem mjesecu prethodne rekordne 2015. godine. „Zapanjujuće je da po broju zahtjeva prednjači Indija. Četvrtinu svih zahtjeva za azil podnijeli su državljani Indije, uglavnom mladi muškarci“, objavio je nedavno bečki „Standard“. „Snažan porast Indijaca i Tunižana može se objasniti i činjenicom da oni trenutno u Srbiju mogu ući bez vize“, piše list.

Pouzdani podatci nisu javno dostupni, a Srbija dobro pazi da oni ne procure u javnost. No, logično je pretpostaviti da, osim postupnog „pražnjenja“ zemalja na ruti i kriminalne suradnje krijumčara ljudi i graničara, koja je dokumentirana barem u slučaju Srbije, još jedan razlog pridonosi nedavno uočenom povećanju neregularne migracije na „balkanskoj ruti“: vizna politika Beograda.

Izvor:  F.A.Z. (Berlin), Von der Weiterreise nach Norden hält sie niemand ab (Michael Martens), 11. listopada 2022.

Frankfurter Allgemeine Zeitung/Hrvatsko nebo