Damir Pešorda: Knjiga Nevena Sesardića Konsenzus bez pokrića Nevena Sesardića

U hrvatskoj publicistici prava su rijetkost knjige poput nove knjige Nevena Sesardića Konsenzus bez pokrića. Široj hrvatskoj javnosti filozof Neven Sesardić postao je poznat kada je 2010. u Jutarnjem listu problematizirao prožvakanu mantru hrvatskih mainstream medija o intelektualnoj superiornosti ljevičara u odnosu na desničare. U članku pod naslovom Zašto mislite da su desničari glupi i da ste vi pametniji? Sesardić je argumentirano i smireno razobličio neke uvriježene ljevičarske predrasude koje su, uslijed ustrajne medijske promocije, već postale sastavni, gotovo samorazumljivi dio mainstreama. Kako se nije radilo o kakvom zapjenjenom domaćem desničaru nego o filozofu s respektabilnom inozemnom karijerom, njegova intervencija u domaće lijevo-desne raspre imala je zamjetan odjek u našoj kulturnoj javnosti, a ovdašnjoj intelektualnoj desnici, i samoj pokolebanoj ideološkim ludilom umirućeg Zapada izvana i još i te kako živim nasljeđem titoizma iznutra, došla je kao melem na ranu.

Osobno sam se prvi put susreo s Sesardićevim diskursom davnih osamdesetih u časopisu Pitanja. Radilo se o polemici s praksisovcima, odnosno razornoj kritici njihove filozofije i filozofije marksizma općenito, osobito njezinih primitivnijih oblika. Tih godina takvi su tekstovi bili prava rijetkost. Kako tada, tako i danas Sesardić u svojim promišljanjima ide usuprot glavnostrujaškom mišljenju, ali, zapravo, ususret intuitivnoj mudrosti većine, koja ustrajava u zdravom razumu unatoč činjenici da su njezine elite zahirile. Budući da političke, kulturne i znanstvene elite svojevrsni glas svakog društva, kada taj glas prestane tumačiti osjećaje i interese nekog društva, obrana zdravog razuma i elementarne logike iznesena jezikom primjerenim uzusima izlaganja i argumentacije tih istih elita postaje društveno vrlo vrijedan, pa i hrabar čin. Doduše, nemam iluzija da će Sesardićeva knjiga otvoriti oči onima koji su slijepi kraj zdravih očiju, ali će zasigurno ohrabriti one koji i sami slute što ne štima u suvremenoj medijskoj kampanji ”prevrednovanja svih vrijednosti”, ali ne nalaze potvrdu svojih slutnji u diskursu intelektualnih elita koje oblikuju javno mnijenje.

U Konsenzusu bez pokrića u osam poglavlja Sesardić obrađuje osam tema (1. Nevolje sa konsenzusom; 2. Sloboda govora i njezini neprijatelji; 3. Sumrak obrazovanja; 4. Useljeništvo – igra bez granica; 5. Mit šezdesetosme; 6. Ukidanje smrtne kazne: Camusov ostvareni san; 7. Teroristi i njihova prava; 8. Gajo Petrović i Praxis: od staljinizma do srpskog nacionalizma). Svakoj od tih tema prilazi analitički, studiozno, svoje argumente podupirući relevantnim istraživanjima i navodima iz literature, provokativna i kontroverzna pitanja izlaže gotovo suhoparnim jezikom karakterističnim za stil anglosaksonske publicistike slične tematike, uz strogo doziranu finu ironiju na odgovarajućim mjestima. Iako će zbog nekih dosadašnjih autorovih istupa u domaćim medijima mnogi knjigu vjerojatno percipirati kao apologiju konzervativizma, štoviše desne misli, to jednostavno ne odgovara istini. Bez obzira na osobne preferencije, Sesardićev tekst je znanstveno utemeljen, skrupulozan i argumentiran poziv na raspravu, na sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, a protiv sve nasilnijeg ”utjerivanja” konsenzusa u suvremenoj kulturi.

U prvom poglavlju Nevolje s konsenzusom autor izlaže temeljno polazište za pristup svim ostalim temama koje u knjizi obrađuje. A to polazište ukratko bi se moglo definirati kao problematiziranje konsenzusa u suvremenoj kulturi kao neupitne istine, nepodložne daljem preispitivanju. U tom kontekstu, osim razmatranja strogo filozofsko-logičkih aspekata toga problema, autor analizira i neke u zapadnoj kulturi snažno ukorijenjene konsenzuse i pri tomu dolazi do zanimljivih zaključaka. Posebno je vrijedan zaključak o razlogu prihvaćanja ideoloških nebuloza u suvremenom društvu u odnosu na stav prema po nesuvislosti sličnim ideološkim dogmama u socijalističkom sustavu: ”… dok su Jugoslaviji mnogi bili iritirani nametanjem ideologije marksizma i socijalističkog samoupravljanja (premda to nisu smjeli reći), ljudi danas masovno i iskreno podržavaju ideologiju jednakosti i ”socijalne pravde” jer ne shvaćaju u kojoj su je mjeri prihvatili zato što su bili izloženi dugotrajnoj i nepopustljivoj političkoj indoktrinaciji na globalnoj razini” (N. Sesardić, Konsenzus bez pokrića, Školska knjiga, Zagreb, 2020., str. 38.). Uz uočavanje različitih metoda dvaju totalitarizama, bivšeg i nadolazećeg, autor detektira i njihovu finu poveznicu u proklamiranom egalitarizmu i totalitarnoj naravi. 

U poglavlju Sloboda govora i njezini neprijatelji autor piše o tomu kako u suvremenoj kulturi imperativ ”političke korektnosti” i ”etiketa ”govor mržnje učinkovito nadomještaju zastarjeli i odbačeni ”verbalni delikt”. Štoviše, isuviše učinkovito! U tom poglavlju autor dotiče i neke za suvremeno javno mnijenje uistinu škakljive teme, kao što su npr. razlike među ljudskim grupama ili dopustivost negiranja Holokausta, a posebna je zanimljivost skretanje pozornosti da su ”zabrana poticanja na diskriminaciju” i tzv. ”govor mržnje” zapravo ”sovjetsko kukavičje jaje, koje je demokratski Zapad, dok se držao nepovredivosti slobode govora, odbacivao u svojim dokumentima. Autor se konzekventno zalaže za slobodu govora i u slučajevima kada pojedince ili grupe vrijeđa ono što netko govori, izuzetak bi, po njemu bilo, samo izravno pozivanje na nasilje. O znakovlju minulih totalitarizama Sesardić kaže: ”Sve to pokazuje da između fašizma i komunizma nema tako velike razlike koja bi opravdavala različit pravno-kazneni stav države prema isticanju znakovlja ili imena vođa tih dvaju totalitarnih ideologija” (Isto, str. 115.). Shodno tomu isticanje slika Mussolinija ili Hitlera ne bi trebalo izazivati ništa veću osudu od isticanja slika Lenjina, Tita ili Che Guevare. Međutim, znamo da stvarnosti stvari stoje malo drukčije.

U trećem poglavlju maestralno je demontirana ne samo nedavna hrvatska reforma školstva, nego i dovedena u pitanje svrsishodnost opsežnih i ambicioznih reformi školstva uopće. Sesardić prostire cijeli niz istraživanja kojima tu skepsu potkrjepljuje te kritizira voluntarizam i ”kolektivno samozavaravanje” u podlozi kojega su ipak interesi određenih društvenih skupina. Ono što je možda autor zanemario pri obradi ove teme, jest mogućnost da reformatorima nisu uistinu na umu proklamirani ciljevi i obrazovni ishodi, nego ideološka preobrazba društva kroz sustav odgoja i obrazovanja, a tu je, bojim se, stanovite uspjehe ipak lakše postići nego u unapređivanju učenja matematike. U poglavlju o useljeništvu također se beskompromisno razobličuju dogme ”političke korektnosti” i upozorava na moguće katastrofalne posljedice politike ”otvorenih granica”. Taj zadani kurs propitivanja i argumentiranog osporavanja suvremenih dogmi nastavlja se i u narednim poglavljima: Mit šezdesetosme, Ukidanje smrtne kazne: Camusov ostvareni san te Teroristi i njihova prava.   

U posljednjem se poglavlju Sesardić vraća svojim starim ”mušterijama” praksisovcima, ali ovaj put uz razobličavanje ispraznosti njihove filozofije otkriva i srpski nacionalizam kao neodvojiv dio intelektualnog i ljudskog habitusa glavnih predstavnika beogradskog i zagrebačkog ogranka praksisovaca: 

”Ako želimo sažeti rezultate naše analiza srpskoga nacionalizma kod najvažnijih predstavnika praksisovske grupe , to je vrlo lako učiniti. U Beogradu su dvije neosporno glavne ličnosti bili Mihailo Marković i Svetozar Stojanović, a treći bi vjerojatno bio Ljubomir Tadić. U Zagrebu nema nikakve dileme, to je bio Gajo Petrović, a uz njega Milan Kangrga. Sva petorica bili su ne samo Srbi nego i srpski nacionalisti. To ponešto govori i o praksisovskom pokretu. (Isto , str. 422.)

Tako se taj ambiciozni luk, počevši iz fascinacije staljinizmom, vinuo visoko do ugleda svjetski poznate filozofske škole i na koncu sunovratio u blato balkanskog nacionalizma, a njegovi su pripadnici i vlastitim životnim izborima nehotice ilustrirali lažnost svoje filozofske poze.

Knjiga Nevena Sesardića, kako reče jedan od recenzenata Boris Havel, ”namijenjena je čitateljima koji ne žele prihvaćati površno uvriježeno mišljenje” i kao takva predstavlja veliki dobitak za hrvatsku kulturu. U njoj bi svi čitatelji, bez obzira na ideološko opredjeljenje, mogli pronaći nešto korisno za sebe: ljevičari – ako ih ne krasi manjak intelektualne radoznalosti – mogućnost da se suoče s drukčijim pogledom na neke ”neupitne” istine, desničari da konačno pročitaju i iz tipkovnice hrvatskog filozofa filozofski i znanstveno utemeljenu obranu stavova kojima su i sami skloni. I jedni i drugi – užitak u dobrom štivu. 

Damir Pešorda, Hrvatsko nebo