Zašto Ivica Osim, posljednji izbornik bivše države, dobiva ulicu i u Beogradu i u Sarajevu

Mediji su skloni patetici. Posebno kad umre netko poznat i popularan. Tako nije bilo za očekivati ni da će na vijest o smrti Ivice Osima reagirati drukčije. Kao i u bezbroj drugih slučajeva ranije, u prvi plan došli su hvalospjevi, izrazi poštovanja i zahvalnosti za sve što je Švabo, Strauss s Grbavice i kako sve već nisu zvali popularnog Osima uradio za popularizaciju i razvoj nogometa u rodnom Sarajevu, Bosni i Hercegovini, bivšoj državi, ali i Francuskoj, Grčkoj, Austriji, Japanu.

Ipak, postoji nešto što značajno razlikuje život, karijeru, pa i odlazak s ovog svijeta Ivice Osima od većine drugih velikih sportaša. Nešto što nadilazi tu tradicionalnu patetiku u javnosti. Sportaš čija nogometna i izbornička karijera nisu bile nimalo lake uspio se tijekom desetljeća izboriti s različitim kontroverzama i kritikama te je, kako su godine prolazile, a on se bližio kraju profesionalnog puta, bivalo jasno da izrasta u najveći sportski i društveni autoritet. U podneblju koje ne podnosi zvijezde, političkim i društvenim okolnostima koje su sve samo ne normalne, Ivica Osim mnogo prije smrti zaradio je titulu besmrtnosti. Uspio je ono što vjerojatno ni jednoj drugoj javnoj osobi u vremenu raspada zajedničke države nije uspjelo. Otišao je kao velikan i za Hrvate, i za Bošnjake i za Srbe. Jednako ga cijene i navijači Željezničara i rivalskog Sarajeva. Odaju mu počast Partizanovi Grobari, prisjećaju ga se biranim riječima neki od najvećih hrvatskih i srpskih nogometaša. Austrijski Sturm priredio mu je veličanstven ispraćaj iz Graza, biranim riječima od njega se oprašta nogometni Japan.

Zašto je tomu tako, umnogome govori i kratki pregled njegova životopisa. Ivica Osim 1959. godine prvi put nastupa za prvi tim Željezničara. Šest godina kasnije bit će jedan od aktera afere “Planinić”, jednogodišnje suspenzije i izbacivanja Željezničara u drugu ligu. Nakon toga, 1968. godine prelazi u nizozemski Zwolle gdje, zbog ozljede koljena, provodi samo tri mjeseca pa se ponovno vraća u Željezničar. Igrao je potom dvije godine u francuskom Strasbourgu, a onda u CS Sedan i FC Valenciennes. Nakon nepunih 20 godina igračke karijere počeo je trenersku, i to manje-više slučajno, kao prijelazno rješenje u svom Željezničaru. Vodio je klub od 1978. do 1986. godine. To će do danas ostati zvjezdano razdoblje tima s Grbavice. U tih osam godina uspio je sa Željezničarom dvaput biti viceprvak Jugoslavije, igrali su u finalu državnog Kupa te polufinalu Kupa UEFA-e. Početkom 1986. godine postaje izbornik reprezentacije Jugoslavije, i to kao prvi trener iz Bosne i Hercegovine koji ju je vodio. Godinu kasnije doveo je Jugoslaviju do četvrtfinala Svjetskog prvenstva, a posljednja godina izborničkog mandata bit će prožeta rezultatskim uspjesima, ali i prozivkama i pritiscima na Osima da napusti kormilo reprezentacije čija se država u krvavim zločinima u Hrvatskoj i BiH već urušila. Podnoseći ostavku pred televizijskim kamerama u Beogradu, pokušao je srbijanskoj javnosti skrenuti pozornost na početak brutalne opsade njegova Sarajeva koja je potrajala četiri godine.

U sljedećim godinama svoje izborničko umijeće dokazao je osvajanjem triju kupova u Grčkoj, triju kupova i jednoga naslova u Austriji, plasmanom u Ligu prvaka Sturma, kluba koji će mu dodijeliti titulu izbornika stoljeća. U Japanu je JEF Unitedu donio prvi trofej u Kupu, s japanskom reprezentacijom bio je na putu velikog uspjeha, ali je teški moždani udar prekinuo njegovu izborničku karijeru. Za vrijeme svoga angažmana u Japanu stekao je veliku popularnost. U toj je zemlji objavljena i knjiga “Riječi Osima” u kojoj su bili napisani njegovi citati.

Od udara se nikada nije potpuno oporavio, ali je i narušena zdravlja mudrošću i neprikosnovenim autoritetom uspio od potpunog raspada spasiti Nogometni savez Bosne i Hercegovine nakon što su ga UEFA u FIFA suspendirale zbog neusvajanja Statuta. S godinama je Osimov ugled zapravo rastao, i za razliku od većine sportaša, njegova popularnost vrhunac je dosegnula na kraju životnog puta. U državi u kojoj gotovo nema društveno relevantnih osoba koje svi prihvaćaju jednako, on je jedan od rijetkih kojima je to uspjelo. Uostalom, jedini je sportaš čiji je pokop državna televizija BHRT izravno prenosila. Dobitnik je i Večernjakova pečata i brojnih drugih nagrada, a izgledno je, postat će i prva osoba koja će u poslijeratnom razdoblju imati ulicu i u Sarajevu i u Beogradu.

Vjerojatno će i ovo zvučati patetično, ali s Ivicom Osimom otišao je veliki nogometni vizionar, filozof među sportašima, čovjek koji je u najtežim ispitima i na terenu i u životu izbjegavao žute kartone. Sada je, bez dvojbe, nakon posljednjega sudačkog zvižduka, u životnoj utakmici koju je uglavnom morao igrati po blatnjavom balkanskom terenu zaslužio i nagradu za fair play.

Jozo Pavković/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo