„Pravo jačega“ na vlastitu „sferu utjecaja“ ugroza je za suverenost država
Vrijeme:2 min, 35 sec
Ruska invazija Ukrajine prijeti stvaranjem “novoga svjetskog poretka” u kojem bi velesile imale pravo napasti, sebi podvrgnuti ili raskomadati susjedne zemlje čije im vlade im nisu po volji.
U Putinovoj vizuri, velesile imaju pravo na “sfere utjecaja” oko svojih granica. I to u proizvoljnom radijusu. On može obuhvatiti jednu ili više susjednih država, može obuhvatiti i šira područja što ih neka premoćna kontinentalna ili regionalna sila smatra važnima za svoju sigurnost.
Prihvati li se takva „doktrina“, velesile i sile razmjerno jače od drugih u svom okruženju imale bi, općenito, „pravo“ na invaziju. Imale bi „pravo“ napasti druge države te ih prisilno ili pod ultimatumom uključiti u ono što smatraju svojom “sferom utjecaja”. Ako ih i ne bi cijele vojno zaposjele ili njima u cijelosti ovladale (što je sada očito cilj ruske invazije na cijelu Ukrajinu), uzimale bi sebi pravo poduprijeti odcjepljenje te priznati neovisnost samoproglašenih “krajina”. Isto tako, uzimale bi si pravo onamo poslati svoju vojsku, da štiti odcijepljene dijelove drugih država kao zasebne teritorije ili (samo od njih priznate) republike.
Rusija bi, čini se, bila vrlo zadovoljna dijeljenjem svijeta u geopolitičke blokove. U širemu smislu, onim dijeljenjem svijeta koje bi predvodile supersile, velike ili regionalne sile. S ruskoga motrišta, idealni svijet bio bi onaj koji je podijeljen na “sfere utjecaja”. To bi valjda i bio krajnji smisao pojma „multipolarni svijet“, koji je već godinama ključni dio službene ruske vanjskopolitičke strategije.
Invazijom na suverenu državu, Ukrajinu, Putin je udario na proklamirano temeljno načelo UN-a i međunarodnog prava, a po kojemu su suverene države jednakopravne i po kojemu rat protiv druge države nije dopuštan, a teritorijalni sporovi moraju se rješavati mirnim putem.
No mora se reći da Putin nije ni prvi ni jedini koji je prekršio to načelo; bilo ih je još podosta, ne tako davno, a ima ih i danas. SAD se u dvije-tri situacije pokazao kao jedna od takvih država.
Osim toga, ima na desetke neriješenih sporova po cijelomu svijetu. Među njima su i oni između Kine i Tajvana, između dviju Koreja, između Kine i Indije te Kine i Rusije, između Rusije i Japana (Kurilski otoci), pa između Indije i Pakistana, Afganistana i Pakistana, Britanije i Španjolske (Gibraltar), Turske i Cipra, Turske i Grčke, Rusije i Moldavije (odcijepljeno Pridnjestrovlje), Srbije i Kosova, pa u Maroku (Fronta Polisario) itd. Postane li ruska invazija na Ukrajinu presedanom za daljnja postupanja, možemo očekivati nove invazije, nove ratove, nove izbjegličke valove, nove nesreće…
Možemo, zapravo, očekivati da umjesto međunarodnoga prava u praksi uđe sve češće u primjenu „pravo jačega“.
S hrvatskoga motrišta, ruska ideja o raspodjeli svijeta na odvojene sfere opasna je. Ona bi vodila prema blokovskim polarizacijama, prema raspoređivanju svih zemalja u geopolitičke „torove“ kojima upravlja najjača blokovska sila – kao u doba Hladnog rata. Praktički bi oslabjelo ili ne bi bilo u praksi poštovano pravo malih država na punu suverenost, ili i na sam opstanak. Ta ideja prijetnja je i dosadašnjem svjetskom poretku, a i svjetskom miru, zato što nije izgledno da će velike sile uspijevati mirnim putem utvrđivati kuda protječe „crta razdvajanja (demarkacijska linija)“ između novih blokova odnosno „sfera utjecaja“.
M.O.,Hrvatsko nebo
