Nataša Bašić: Kako su hrvatski ’vukovci’ nastojali ostvariti hrvatsko-srpsko jezično jedinstvo i tko im se najviše i kojim argumentima suprotstavljao

U 19. i 20. stoljeću pokretači, provedbenici, sljedbenici, pristaše i epigoni pokreta umjetnoga pa i nasilnoga ’unijaćenja’ hrvatskoga sa srpskim jezikom – kojemu je temelje udario Vuk S. Karadžić, te, susljedno, hrvatskoga sa srpskim i nekim drugim južnoslavenskim narodima i posrbljivanja glavnine hrvatskoga jezika, književnosti i naroda zadali su velike i snažne udarce tisućljetnoj hrvatskoj samosvojnosti, napose u jezikoslovnoj i jezično-književnoj sferi. Karadžić je velik dio toga što u hrvatskoj književnosti bijaše napisano na štokavskom dijalektu opljačkao i utrpao u cjelinu tada umjetno stvaranoga srpskoga književnog jezika i (dotad jedva postojeće) srpske pisane književnosti. Njegovi su ’umiveniji’ nastavljači, koji su grubo sravnjivali hrvatski sa srpskim na štetu hrvatskoga, bili ’hrvatski vukovci’. Što su oni zastupali i činili u jezikoslovlju, na kakve su otpore i od koga nailazili te kako je njihovu srpskohrvatsko-posrbljujuću jezikoslovnu školu s vremenom i mukotrpno potiskivalo i odbacivalo hrvatsko jezikoslovlje? – O tom piše u znanstvenom članku Vukovska restandardizacija hrvatskoga jezika usuprot hrvatskoj književnoj i jezikoslovnoj baštini te hrvatskim narječjima Nataša Bašić. Članak je objavljen u časopisu Filologija, u posebnom tematskom bloku o hrvatskoj jezičnoj strategiji i politici danas. U nizu tekstova posvećenih tematici hrvatskog jezika jučer, danas i sutra, prenosimo zaključni dio članka, razumljiviji širem krugu čitatelja, no on se u punom smislu može razumjeti samo ako se pročita čitav.

Za razliku od vukovaca, prvak zagrebačke filološke Adolfo Veber Tkalčević poima hrvatski jezik kao ukupnost njegovih pojavnosti koje su Hrvati tijekom povijesti razvili za svoju međusobnu komunikaciju, odnosno hrvatskim jezikom naziva svaki idiom kojim su međusobno komunicirali i kojim komuniciraju Hrvati. Hrvatski jezik shvaća kao samobitan i složen sustav u jedinstvu triju narječja i u tom poimanju, bez obzira na onodobnu ideologiju jasno razlučuje između hrvatskoga i srpskoga jezika. Kad u radovima uzima primjere iz Karadžićevih djela, lektorira ih po načelima zagrebačke škole.

On hrvatski naziva njegovim imenom i tako naslovljuje svoje gramatike i jezikoslovne rasprave (Slovnica hèrvatska, O vremenih u hrvatskom jeziku, O slogu hrvatskom, Pabirci po slovnici hrvatskoj). Identificira štokavštinu kao sastavnicu hrvatskoga jezika, a ne kao poveznicu sa srpskim (Turk 1998:10).

Protuvukovski jezikoslovni smjer razvio se u hrvatskom jezikoslovlju još za uspona vukovaca na prijelomu stoljeća

Takva je interpretacija definitivno odvajala hrvatski od srpskoga i zato su vukovci udarali po zagrebačkoj školi i njezinu predvodniku. Povezani s političkim krugovima koji su u njihove ruke stavili i moć političkoga odlučivanja o jeziku, stvorili su podlogu za kasniji jugoslavenski jezični unitarizam.

Protuvukovski jezikoslovni smjer razvio se u hrvatskom jezikoslovlju još za uspona vukovaca na prijelomu stoljeća te, iako na kulturnom rubu i institucijski nezaštićen, signalizirao je ključne standardizacijske probleme, koji će se idućih desetljeća u zajedničkoj jugoslavenskoj državi nagomilati do te razine da je hrvatska standardna inačica pod pritiskom unitarističke politike vođene iz beogradske središnjice bila dovedena na sam rub opstanka. Temeljne su odlike protuvukovstva jasno razlikovanje dviju standardnih inačica ‒ hrvatske i srpske ‒ kao dviju različitih sociokulturoloških činjenica izišlih iz ‒ u genetsko-tipološkom pogledu ‒ istoga jezika te borba protiv vukovskoga jezičnoga redukcionizma, koji je sveo hrvatski jezik u gramatički kalup dvaju nehrvatskih pisaca.

Na čelu je protuvukovskoga smjera Antun Radić, autor glasovite kritike Maretićeve Gramatike (Radić, 1899a, 1899b), koja je znamenito poglavlje u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, zametak raskida sa »zakašnjelim izdankom njemačkih ›mladogramatičara‹« (Grubišić 1984:14) i temelj kasnijim modernim interpretacijama hrvatske jezične posebnosti na osnovi razumijevanja standardnoga jezika kao sociokulturološke činjenice s izvornim (kompetentnim) govornikom u središtu kao onim koji je nositelj jezičnoga znanja i iskustva određene sredine. Upravo su na različitom hrvatskom i srpskom jezičnom osjećaju, odnosno Radićevu “duhu”, izgradili poslije Petar Guberina i Kruno Krstić svoju teoriju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga standardnoga (u njih: književnoga) jezika s uvodnom Guberininom studijom Lingvistička rasprava o hrvatskom književnom jeziku. Riječ je naime o višestoljetnom baštinjenom jezičnom znanju, stečenom iskustvom, izvornoga govornika koji nepogrješivo prepoznaje riječi, metafore i frazeme koji pripadaju njegovoj sociokulturnoj sredini (Guberina‒Krstić 1940). Maretićevu redukcionističkomu postupku Radić upućuje dvije ključne zamjerke: 1. nema gramatike hrvatskoga književnoga jezika bez jezika hrvatske književnosti i 2. hrvatski književni jezik treba crpiti građu iz ukupnosti hrvatskoga jezika i svih njegovih narječja, iz onoga gradiva koje u uljudbenom i kulturnom smislu znači cjelinu hrvatskoga povijesnoga, narodnoga i jezičnoga bića. Na tim dvjema spoznajama bila je izrasla i sazrjela zagrebačka filološka škola, a maretićevci su ih obje bili pogazili jer su im onemogućivale ostvarenje njihova jezičnopolitičkoga programa: postizanje jedinstvenoga hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika.

Pogubni razmjeri mitološke interpretacije Karadžićeve uloge u razvitku hrvatskoga standarda po kojoj Hrvati ni prije ni nakon Karadžića nisu imali ni svoje književnosti ni svojega jezika

Pišući protiv stvaranja lažne slike o hrvatskom književnom jeziku u Maretićevoj Gramatici, dirnuo je Antun Radić u ključnu fantazmagoriju hrvatske vukovštine: pobožanstvenjenoga Karadžića koji stoji na početku i na kraju hrvatske književnosti. On je uočio pogubne razmjere takve mitološke interpretacije Karadžićeve uloge u razvitku hrvatskoga standarda, po kojoj izlazi da Hrvati ni prije ni nakon Karadžića (do kraja 19. st. kada Maretić piše gramatiku) nisu imali ni svoje književnosti, kojoj je sastavnicom i pučka književnost, prenošena i zapisivana usmenom predajom, ni pisaca, ni svojega jezika. Radić je, poznavajući srpska presezanja na cjelokupnu hrvatsku jezično-književnu baštinu pod srpskim imenom još za Karadžićeva života, vrlo dobro znao da takav Maretićev postupak u konačnici zaista daje podlogu srpskoj interpretaciji da su Hrvati ukrali Srbima jezik.

Radićeva ustrajnost na uključivanju jezika hrvatskih pisaca i njihovih književnih djela u gradivo za gramatički opis hrvatskoga standardnoga jezika nije bilo motivirano samo činjenicom što je nakon četiri stotine godina postojanja hrvatske književnosti nemoguće napisati primjerenu gramatiku hrvatskoga književnoga jezika ignoriranjem udjela jezika te književnosti u razvitku ukupnoga standardnoga idioma nego i time što upravo mladoslovničarstvo, kojemu je razvojnost oblika, tj. povijesnost, temeljni način proučavanja jezika, već po svojoj naravi nije smjelo ispustiti taj odsječak, to više što se sam Maretić, na što posebno upozorava Radić, u predgovoru svojoj gramatici poziva na povijesnost oblika kao jedan od kriterija pri utvrđivanju pravilnosti standardnoga jezika (»što je starije, ujedno je i pravilnije«; Maretić 1899b:7).

Antun Radić – jedan od prvih koji su vukovcima i maretićevcima pružili najsnažniji otpor

Radić podcrtava da Hrvati imaju svoj književni jezik od kraja 15. stoljeća, koji se razvijao na više narječja. I on napominje da je u prvoj polovici 19. stoljeća velik dio Hrvata ostavio svoje organske idiome i pristao uz standardiziranu štokavštinu, u kojoj je do tada bila napisana veća i vrjednija književnost nego u ikojem drugom idiomu. On točno utvrđuje i jezičnopovijesni okvir u kojem je tekao proces novije hrvatske standardizacije kad govori o naslojavanju standardizirane književne štokavštine organ-skim idiomima (»opaža se u hrvatskom književnom jeziku u jednu ruku utjecaj staroga književnoga narječja štokavskoga, a u drugu utjecaj živoga govora drugih narječja«; Radić 1899b; prema 1937, XV:16) te o pokušaju hrvatskih vukovaca u novije vrijeme da raskinu sa svakom hrvatskom tradicijom i »iz književnoga jezika hrvatskoga iztriebe ne samo i jedan i drugi ovaj utjecaj, nego i sve druge tvorevine, što ih je u jeziku ostavila književna tradicija« (Isto), što se posebno negativno odrazilo na leksik iz kojega se nekritički izbacuju tobožnji hrvatski dijalektizmi, koji su stoljetnom porabom već bili stekli svoj naravni položaj u leksičkom fondu (rubac, tjedan, bjelanjak, ribič), o čem je načelno pisao i Ivan Broz.

Kad je riječ o morfološkim odlikama novoštokavske padežne paradigme kakvu normira Karadžić, očitovane u izjednačivanju množinskih padeža imenične i pridjevno-zamjenične sklonidbe (DLI –ima, -ama), Radić govori o omraženom imakanju i amakanju, koje Maretić brani, potrvši svoje pravilo o pravilnosti starijih oblika i posežući tu za pravilom “običnosti”, jer da su izjednačeni množinski oblici običniji u narodu, iako ne niječe da se i stariji govore u narodu kojega je narječjem Karadžić pisao.

Određujući hrvatski u prvom redu kao fleksijski jezik, odbacuje Maretićevu lingvističku interpretaciju fonološko-morfoloških dodira na istočnim i zapadnim rubovima štokavskih dijalekata i analogiju torlačko-bugarske sveze s hrvatskokajkavsko-slovenskom, odnosno tezu po kojoj se na obodu hrvatsko-srpskih istočnih i zapadnih govora zbivaju isti procesi, tj. da se torlački govor »približava bugarskome jeziku onako, kako se govor kajkavski približava slovenskome« (Maretić 1899a:3). Torlačko narječje, ističe Radić, za razliku od svih triju hrvatskih ‒ čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga ‒ nema umjetničke književnosti koja potvrđuje jedinstvo i homogenost nacionalne zajednice.

Radić podvrgava kritici nepostojanost Maretićevih kriterija i pri utvrđivanju standardnih pravopisnih oblika. Uvodi naime i treće pravilo: quieta non movere, koje primjenjuje na nepisanje međuvokalnoga j u primjerima tipa bio, govorio, iako ga Karadžić piše. Na žalost u bilježenju refleksa dugoga jata, ili kako Radić veli u »ijekanju«, to pravilo nije primijenio, iako su Karadžić i Daničić i tu nejedinstveni, pa pišu, primjerice zvjezdama / zvijezdama, strelama / strijelama, stjenama / stijenama. Iako nedovoljno precizan u fonološkoj interpretaciji kad tvrdi da je ije i je u dijete ‒ djeteta isti “glas”, samo u prvom slučaju dug, u drugom kratak, te sukladno tomu govori o neopravdanom pravopisnom razlikovanju dugoga i kratkoga staroga ě-glasa (što bi impliciralo da bi njihova grafija imala biti istom; N. B.), Radić zapravo dobro uočava da je riječ o jednosložnom ostvaraju i u prvom i u drugom slučaju.

U drugom je članku Radić otvoreno progovorio i o ozračju nasilja koje su provodili vukovci, o »filološkom jarmu« koji se »bezobzirno nameće protiv osjećaja čitavoga hrvatskoga obrazovanoga svijeta, protiv stoljetnih tradicija hrvatske književnosti«. Po njegovu mišljenju pravopis je bio

samo exponent onoga jada, što se je u hrvatskom obrazovnom svijetu nakupio protiv nove njeke kulturne struje. No kako su branioci nove ove struje (…) bili na takovim mjestima, protiv kojih se uzalud viče i nabacuje, jer su čvrsta i ugledna, ‒ mrmljalo se i vikalo, a kako je u nas malo zgode za mirno razmišljanje, rijetko je pala koja mirna i razložna (Radić 1899b; prema 1937, XV:32)

Maretićevo odbacivanje četiriju stoljeća bogate hrvatske književne baštine i odricanja od mnogih njezinih gramatičkih i stilskih odlika

Ključne kritičke misli sačuvao je iz prvoga članka ‒ novu, vrijednu sastavnicu ‒ raspravu o hrvatskom književnom jeziku, što je istaknuo i u naslovu. Njegov zaključak da »hrvatski književni jezik ne može biti drugo, nego jezik hrvatske književnosti, pa tko ignoruje tu književnost i jezik, kojim je pisana, (…) kako može pisati gramatiku hrvatskoga književnoga jezika?« (Isto:34), čini još jasnijom promašenost Maretićeva slovničarskoga uratka u sučeljenju s činjenicom da je riječ o neshvatljivom odbacivanju četiriju stoljeća bogate književne baštine, jedne od najstarijih u Europi, i odricanja od mnogih njezinih gramatičkih i stilskih odlika, koje će dijelom, kako će pokazati iduća desetljeća prevlasti vukovskih slovnica, prekriti trajni zaborav. Radić je nedvosmislen u Maretićevoj osudi:

ne razumijem Hrvata, koji lice svoje okreće od jednoga Gundulića i legije njemu sličnih pjesnika i pisaca; koji zatvara oči pred čistim njegovim i pravilnim jezikom, pred jezikom, koji i danas, poslije stotinâ godina, razumije ‒ do neznatnih izuzetaka ‒ gotovo čitav narod; ne razumijem Hrvata, koji zaboravi, žrtvuje stoljetne spomenike kulture svoga naroda (Isto:38).

Radić je također kritizirao Maretićev metajezik u gramatici, koji je zapravo preslik Karadžićeva jezika i izborom riječi i stilom. Zamjera mu što namjesto općeprihvaćenih i prosječnomu čitatelju razumljivih riječi rabi »zakutne riječi« (Isto:42) tipa zauvarno, đuturice, afektizam međer ili pastirski sociolekt paljetkovanje namjesto pabirčenje, birčenje, odnosno sintagmu četa/hrpa riječi namjesto sintagme zbirka riječi. Istodobno u »antibarbarusu« u gramatici (str. 688−699) progoni iz hrvatskoga jezika kajkavizme bjelanjak, črknja, piknja, nijetiti, pošast.

Maretić se potrudio onemogućiti mu sveučilišnu karijeru i svaki izvor prihoda

Naslovni veznik »ili« u nazivu jezika Gramatike jedni su interpretirali kao sastavni, drugi pak kao rastavni. Za Radića nema dvojbe: kad je riječ o književnim jezicima hrvatskom i srpskom, nikakvo »ili« ne opstoji:

Ono »ili srpskoga« može biti kojekako na mjestu svagdje, gdje se njim služe oni, koji se služe, ali kad je govor o književnom jeziku ‒ nikako. Dotle, dok »hrvatski« i »srpski« nješto znači, i to dok svako znači nješto drugo, dotle je hrvatski književni jezik i srpski književni jezik – dvoje. Mi svi znamo što se hoće reći onim »ili srpskoga«, no to »ili« nigdje ne krije toliko iluzije, kao onda, kad je govor o hrvatskom književnom jeziku. Ja bih se usudio reći, da upravo oni, koji se služe ovim »ili«, ne osjećaju pravo onoga jedinstva, koje bi im imalo ovo »ili« označivati. (Isto:35).

Maretić mu kritiku nije nikad oprostio, dapače, potrudio se da mu onemogući sveučilišnu karijeru i doslovce oduzme posljednji izvor redovitih primanja – uređivanje Akademijina Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, pa je Radić živio u krajnjoj oskudici (Grubišić 1984:16). Temeljem pak ocjene Svetozara Pribićevića u Vladi je odbijena i njegova zamolba da mu se dvadesetgodišnji kulturno-prosvjetni rad prizna u godine službe.

Nastavljači Radićeva otpora jezičnom vukovstvu i ujedno afirmatori zasebne standardizacije i posebnosti hrvatskog jezika

“Spojnički jezik“, s crticom ili bez nje, tek je neuspjela vukovska epizoda u hrvatskom jezikoslovlju, kojoj su se suprotstavili pripadnici protuvukovskoga jezikoslovnoga smjera ‒ osim Antuna Radića, istaknutiji su Dragutin Parčić, Ivan Esih, Blaž Jurišić, Petar Guberina, Kruno Krstić ‒ postavivši moderne standardološke temelje odbacivanjem mladoslovničarstva i uvođenjem zasada praške lingvističke škole, lučenjem organskoga idioma od standardnoga jezika, funkcionalnim uvođenjem kajkavskoga i čakavskoga leksika u standardnu pričuvu, čuvanjem starih množinskih nastavaka u književnoj pričuvi, omogućivši tako hrvatskomu standardnomu jeziku naravni razvitak. Na njihovim temeljima nastavili su Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Stjepan Babić i Radoslav Katičić, pri čem je jednu od najvažnijih uloga imao časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika ‒ Jezik u kojem su objavili svoje najvažnije radove (v. Ham 2022).

Nataša Bašić/Filologija/Hrvatsko nebo