Zoran Krešić: Hrvati su na refendumu, u ratu i krizama spašavali BiH

Bosna i Hercegovina i današnji identitet države doslovno je pleter njezina uglavnom tri dominantna naroda koji je stoljećima čine time što jest i svaki put kada se pokušavalo eliminirati jednu od sastavnica ili joj ugrožavati prava, i sama zemlja je dolazila u pitanje. Pokušaj da se Hrvatima vrati dio suverenosti u izbornoj reformi kroz autonomno odlučivanje o političkim dužnosnicima koji će ih predstavljati u vlasti predstavljalo bi vraćanje dijela duga prema toj zajednici koja je samo u posljednja tri desetljeća presudno modelirala današnju državnu zajednicu, piše Večernji list BiH. I dok se bošnjačka strana kolebala treba li ostati u državnoj zajednici krnje Jugoslavije, Hrvati su bili najjasniji kako Bosna i Hercegovina treba biti neovisna država. Zahvaljujući upravo glasovima ovoga naroda referendum održan tijekom dva dana 29. veljače i 1. ožujka te prijestupne 1992. godine uspio je, a broj oni koji su se odazvali bio je dovoljan da se prizna neovisnost od jugoslavenske zajednice.

Livanjsko pitanje

Hrvati u BiH odazvali su se na poziv vrhbosanskog i zagrebačkog nadbiskupa Vinka Puljića i Franje Kuharića te predsjednika Franje Tuđmana i Mate Bobana. Na to su se odlučili unatoč činjenici što ih je bošnjačko političko vodstvo, predvođeno Alijom Izetbegovićem, doslovno ucijenilo s formulacijom referendumskoga pitanja koje je bilo bitno drukčije od onoga koje su oni predlagali. A radi se o tzv. livanjskome pitanju.

Naime, hrvatski su politički predstavnici inzistirali na tome da se referendumskim pitanjem odlučuje o neovisnosti Bosne i Hercegovine kao države s tri federalne jedinice kako je to predloženo na mirovnoj konferenciji u Sintri o čemu je plan pripremio portugalski diplomat José Cutileiro. Pa, ipak, uspio je referendum čije je pitanje glasilo:

“Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Tada je doslovno srpska strana u BiH preglasana, a epilog je bio kasniji troipolgodišnji rat. Prvi su u obranu BiH ponovno stali Hrvati čije su se postrojbe usprotivile agresiji. A što slijedi, postalo je jasno nakon napada i uništavanja malenoga sela Uništa iz općine Grahovo koje je smješteno na obroncima Dinare, zatim i Ravnoga u listopadu 1991. godine.

Istoga dana kada pada Vukovar, Hrvati u BiH organizirali su se u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu s Hrvatskim vijećem obrane kao svojom vojnom silom. Sve to događa se kada bošnjačko političko vodstvo poručuje – “nije to naš rat”.

Ubrzo je uslijedio prvi veći poraz srpskih snaga u BiH, a nanijele su ga postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane u operaciji “Lipanjske zore” u dolini Neretve i kod Mostara. Tada zauzeta crta obrane praktično je ostala sve do kraja rata i Daytonskog sporazuma. Sva humanitarna i vojna pomoć tijekom rata u Bosnu i Hercegovinu pristizala je preko Republike Hrvatske i hrvatskih područja u BiH. Zahvaljujući primirju između hrvatske i bošnjačke strane te sklapanja Splitskog sporazuma, stvoreni su uvjeti za okončanje rata u BiH i kasnije sklapanje mirovnoga sporazuma.

Nadomak Banjoj Luci

Dvjema velikim vojnim operacijama združenih Hrvatskih snaga spašen je Bihać u trenucima kada se nalazio pod žestokim udarima srpskih snaga. Dolaskom doslovno pred Banju Luku i oslobađanjem velike površine BiH, stvoreni su uvjeti za okončanje rata i potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska strana u BiH nakon rata uporno pokušava balansirati i biti posrednik između srpske i bošnjačke strane čije koncepcije separatizma i unitarizma razaraju zemlju. Posebno je to vidljivo u posljednjim obračunima i krizama. Oni su danas najsnažniji zagovornici reformi u Bosni i Hercegovini, europskoga puta na kojem jedno od većih iskušenja predstavlja izborna reforma.

Zoran Krešić/VL/Hrvatsko nebo