Nenad Piskač: Privid trećega puta i uspješno recikliranje neuspješnih pokušaja

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:11 min, 24 sec

 

 

Brojni su pokazatelji stanja države i nacije koji upućuju na slatko-gorki zaključak o tomu kako je već odavno trebalo postaviti političku barijeru „liberalnoj demokraciji“ koju nameću i provode etablirane stranke okupljene u – mislili smo propali – Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, jedno vrijeme preimenovan u Savez za Europu, družbu koja je bila i ostala zapravo „velika koalicija“. Ta se nikad uspostavljena politička barijera često naziva i „treći put“. Posljednji pokušaj uspostave, režimski kontroliranoga ili ne, trećeg puta posredstvom Miroslava Škore i Domovinskoga pokreta upravo se raspada pred našim očima. Kao što su se raspali i svi dosadašnji, odnosno urušili se na početku ili dopred sam kraj izgledni pokušaji. Zašto su se raspali ili urušili ili bili „prekratki“ na izborima, pitanje je prvoga reda. Zašto su neuspješni? Je li to zato što su roba s namjerno ugrađenom grješkom? O tomu ne postoje znanstvene, pa ni politološke analize Fakulteta političkih nauka (sada znanosti), ali postoji čitav niz neobično samouvjerenih, da ne kažem, napuhanih trbuhozboraca koji zbunjenom i rezigniranom narodu željnom promjena na dugačko i na široko, po dubini i širini politmedijskoga – ionako svim i svačim pretpana i onečišćena – prostora, u duhu režimskoga konstruktivizma „objašnjavaju“ o čemu se zapravo (ne)radi. A nije da se ne radi. I te kako se radi. Dela se. I fabricira se svašta. I naknadno interpretira. I reketari se. I mulja se. I javno se igra skrivača, lopova i detektiva. I ogovara se, trača, izmišlja i potvara. I čkomi se, po potrebi. I žmiri se na oba oka kad „treba“. I izdaje se, i potajice i naveliko.

Nekad točke otpora, danas ne sole bljutavo, ni svijetle u mraku

Povijest proizvodnje neuspješnih trećih putova u slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi ukazuje na gotovo nevjerojatnu činjenicu – lakše je bilo u totalitarnome komunizmu uspostaviti točke otpora u smislu „trećega puta“ negoli u višestranačkoj demokraciji kakvu smo u „jedinoj nam i vječnoj“ izgradili posljednjih tridesetak godina. Jugokomunistički totalitarizam formalno je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vladao od godine 1945. do 1990. U tim okolnostima Hrvati su uvijek imali neke prepoznatljive točke otpora. Čak i institucionalne – kao što su primjerice Matica hrvatska, ili Društvo književnika, ili Društvo sv. Jeronima (akoprem i preimenovano u sv. Ćirila i Metoda). Njima treba pridodati i živahnu političku scenu u dijaspori, te, ispod javne površine, underground, okupljanja i druženja što u svjetovnoj ilegali, osobito mladih, što pod okriljem domoljubnih i slobodarskih crkvenih pastira. No, i u tim su točkama otpora nerijetko bili prisutni ili u njih ugrađeni virusi režima. Zadatak takvih virusa sastojao se u tomu da u određenim prigodama kompromitiraju pojedinu točku otpora, usmjere ju kamo ne treba ili neutraliziraju njezin utjecaj. Monolit pak današnjega režima, kakav je nametnut voljom političkih struktura u posljednjih dvadesetak godina, tvrđi je negoli onaj komunistički. Paradoksalno, i istinito. Današnji, politički, ekonomski, socijalni, medijski, (para)oavještajni, interpretativno-psihološki te svetonazorski monolit ulazi sa svim raspoloživim pipcima u dekonstrukciju osobe i obitelji, prelazi kućni prag, gazi školstvo, preuzima zakonodavstvo, briše pod s Ustavom, zlorabi medije u većoj mjeri negoli komunistička agitacija i propaganda.

S druge strane gledano, otkad imamo samostalnu državu ustanove zadužene za hrvatski identitet bivale su sve beskrvnijim „točkama otpora“. Nisu solile bljutavu kašu, niti svijetlile u mračnim odajama. Pokorene su i svedene na demokratske rekvizite, a njezini čelnici bivali su u sve većem brojučesto puta samo su režimski klauni. Događala se „smrt (intelektualnih) bogova“, to jest njihova oportunizacija, kapitulacija, pa i izdaja. U njezinoj društvenoj, socijalnoj dimenziji uspješno je pokorena i Katolička crkva, ne kao narod Božji – već u smislu crkvene hijerarhije (kleričke strukture) i na razini niza (pro)katoličkih laičkih udruga, organizacija i neformalnih gibanja i okupljanja. Crkva je olako odustala od prkosna inzistiranja na načelima i mjerilima svojega nauka o društvu, o moralnomu i nemoralnomu, pa i od inzistiranja na poštovanju Božjih i crkvenih zapovijedi i propisa, te je zauzela ono komotno melemsko i „konstruktivno“ mjesto koje joj je namijenila „liberalna demokracija“. Možemo reći da se ustanove u Hrvatskoj ponašaju kako dreser naloži – „K nozi!“. Pritom mislim i na bezbrojne uzaludne „braniteljske udruge“ i na tzv. „braniteljski aktivizam“, na njegov pretežan dio. Donedavno se još u nacionalnom korpusu vjerovalo kako su posljednje točke otpora Katolička crkva i hrvatski branitelji. No, mnogi su biskupi i istaknuti hrvatski branitelji „delali“ tako  kako bi i to svjetlo potamnili, vjeru umrtvili, a nadu obeskrijepili. nemjerljiv prinos kako bi i tu nadu pokopali. Postali su, naime, kaj, sluge režima i „novoga svjetskoga poretka“ ili, u najboljem slučaju, prilagođenci ili nagodbenjaci s njim.. Ne pokreće ih često zdravi idealizam, već im se šire „oči željne napojnice“. Pa i ako će tu napojnicu nesebično upotrijebiti i za najsvetije svrhe.

Država i nacija pred raspadom, a ostvareni su svi strateški interesi!?

Posebna je pak tema stanje hrvatskoga višestranačja, kako pozicijskoga tako i oporbenoga. Nedvojbeno je da su Hrvati izabrali demokraciju i višestranačje. I onda su stali, misleći valjda da su time riješili sve probleme nataložene unatrag devet stoljeća, a i sve probleme sadašnjosti i budućnosti… Ali, ako demos jest, nisu stale stranke. One su se ustrajno natjecale na izborima kako bi stekle „demokratski legitimitet“. A onda su uz pomoć „demokratskoga legitimiteta“, bez demokratske provjere, po vlastitom nahođenju svojih „središnjica“ uvele Hrvatsku u liberalni tip demokracije, mješavinu komunizma i bezgraničnog slobodarstva. Za taj posao nisu dobile demokratski legitimitet. Riječ je o provedenoj i nekažnjenoj samovolji. O izigravanju onoga za što su pred biračima jamčile da bi privukle glasovatelje. Kojih ionako sve manje uopće izlazi na izbore. 

Hrvatska je s punim demokratskim legitimitetom izvela samo jedan čin – izašla je iz Jugoslavije. Međutim, HDZ i SDP sa svojim satelitima u poziciji, oporbi i u političkom krilu agresora suglasne su u jednome – poslije izlaska iz Jugoslavije „ostvarili smo sve naše strateške interese“. Jesmo li? Što kažu elementarni podatci o stanju države i nacije? Je li iseljavanje „strateški interes“? Odustajanje od bankarske industrije? Rasprodaja nacionalnih dobara od INE pa nadalje, sve do golemih površina zemljišta? Zar je strateški cilj uspostava izrazite medijske neravnoteže? Odustajanje od nacionalne valute? Korupcija kao način funkcioniranja? Odustajanje od obveznoga vojnoga roka? Odustajanje od pobjedničke pozicije nad velikosrpskom agresijom? Odustajanje od pravne države i suvereniteta? Zadržavanje moći bivših komunističkih struktura? Izručivanje, političko suđenje i šikaniranje vlastitih ratnih veterana? I tako dalje.

Treći put, dakako, zbog svega toga nema alternative i on će se po naravi stvari morati jednom dogoditi. Toga je svjestan i režim. On pak više od bilo čega drugoga, osobito od zajedničkoga dobra države i nacije, o trećemu putu razmišlja ovako: Bolje da mi stvorimo treći put odozgor, negoli da naši podanici odozdo stvore svoj autentičan treći put. Izraz volje i težnje hrvatskoga naroda s tim i takvim razmišljanjem i stajalištem postao je narodnim neprijateljem, populizmom i fašizmom.

Kako prepoznati lažni treći put?

Režim je dosad stvorio ili pod svoju kapu strpao mogući pravaški treći put na čelu s Antom Đapićem. Onda je u mali džep strpao Hrvatski blok na čelu s Ivićem Pašalićem. I tako redom, izborni ciklus po izborni ciklus, sve do Hrasta Ladislava Ilčića i Domovinskoga pokreta Miroslava Škore. S druge strane tzv. ljevica uspjela je stvoriti svoj treći put i etablirati platformu Možemo!. Ona se prozvala „progresivnom ljevicom“, od nje pak ne možemo i ne smijemo očekivati ništa više negoli da postane dio poretka, odnosno režima i produžena ruka određenih središta političke i ekonomske moći. Svi zeleni jednom pocrvene, a naš je poredak izrazito crven.

Prije je anacionalna ljevica stvorila svoj autentičan treći put negoli demokršćani. A izgledalo je nedavno da će biti sasvim obrnuto. Paradoks se sastoji u tome što je demokršćanski aktivizam, čiji su simboli Željka Markić i U ime obitelji, uspio ostvariti referendum, dok ljevičarski aktivizam nije odmaknuo dalje od urlanja Urše Raukar, on nije bio u stanju provesti ni gradski, kamoli nacionalni referendum o bilo kojemu pitanju iz spektra svojega svjetonazora. Ljevica je, međutim, s Tomaševićem i njegovom ekipom svoj neuspješni i demokratski oskudan aktivizam uspjela prebaciti u političke vode, dok demokršćani s Markićevom – nisu. Možemo! je dakle postao potentan koalicijski partner režimu. Tu prigodu „progresivna ljevica“ ne će propustiti, ako joj se „ukaže povjerenje“ ona će „prihvatiti odgovornost“.

Povijest naših trećih putova poučava nas kako proizvodnja neuspješnih nacionalnih trećih putova ne smije i ne će stati. Ne smije zato jer bi slobodan, uspješan i autentičan treći put ugrozio interese režima i uhodanih hranidbenih lanaca, a i interese vanjskih im gazda. A u prilog tezi da će režim i dalje poticati stvaranje novih neuspješnih trećih putova govori činjenica da je dosadašnja proizvodnja neuspješnih trećih putova bila izrazito uspješna. Ta je proizvodnja nešto slično hrvatskome turizmu. Gotovo svake godine „ostvarili smo veći broj noćenja nego prošle godine u isto vrijeme“, no, unatoč „dobrim pokazateljima“ nismo se u razvijenosti, konkurentnosti, po privlačnosti za život i ulaganja, po vladavini prava i po razini demokratičnosti pomaknuli sa začelja Europske unije. 

Analizirajući dosadašnje treće putove možemo reći da pravi treći put kao ozbiljna oporba nametnutom poretku ne može biti oslonjen na jednu osobu – vođu (stoga je čekanje Godota čista utopija i vodi u odgađanu novu stvarnost), da ne može biti ozbiljan ako se formira neposredno pred izbore, da je invalidan ako na izbore izlazi bez ikakva političkoga programa to jest na temelju voluntarističkih predodžaba i romantičarskih parola, da je nesposoban za javni nastup ako taj program nije prezentiran na vrijeme i bez fige u džepu, da je lažan ako nema razrađene načela i prioritete, da je bolestan ako nije radikalan za dobro i beskompromisan u odnosu na obranu i afirmaciju nacionalnih interesa, da je režimski projekt ako nema ambiciju pobijediti na izborima i predložiti svoju vladu, da je amaterski sklepan ako se bavi fragmentima bez osjećaja za cjelinu i ako ne okuplja određen broj što politički ozbiljnih i svakako časnih, što strukovno mjerodavnih i sposobnih ljudi. Još i ovo treba reći: Svaki lažni treći put ima „dvostruku liniju zapovijedanja“. Svaki!

Treći put i dvostruka lustracija

Do formiranja pravoga trećega puta dug je put. U našim okolnostima, sudi li se prema snazi i moći vladajućega poretka, u pitanju je požrtvovni rad od najmanje pet do desetak godina. Tko je spreman na duži rok u takvo što, po prirodi stvari neizvjesno, uložiti svoje vrijeme, znanje, sposobnosti, rad i ideale? Tko? Ako će se netko prihvatiti toga neodloživa posla, onda mora u samomu početku znati na koga treći put ni u kom slučaju ne može računati. Istina, realni izgledi za uspješno formiranje trećega puta nisu bogzna kakvi – ali, drugoga (demokratskoga) puta nema. Izgledi su loši ne samo zbog snage željeznoga zagrljaja uspostavljena poretka, nego i zato što nema ljudi. I sve ih je manje s osjećajem za hrvatsku politiku. Treći put se u kadrovskome pogledu mora osvijestiti, spoznati da ne može računati ni na stare, totalitarizmu vjerne nelustrirane kadrove, ali ni na nelustrirane postkomunističke kadrove koji su također zaslužili izgon iz svijeta politike zbog svojih „uspjeha“, „rezultata rada“, šutnje, nečinjenja, zavođenja, izdaja i navođenja države i nacije u slijepu ulicu i na krive kolosijeke.

Na sceni dominiraju ovi politički profili: a) oni koji (još) računaju da će se promjenom Plenkovića HDZ vratiti na „Tuđmanov put“, b) oni koji računaju da je nepostojanje trećega puta odličan teren za osnivanje obiteljskih, kumskih ili sektaških obrta pri Hrvatskome (državnom) saboru, u civilnom društvu, lokalnim razinama vlasti ili pri državnoj pipi, c) slobodni strijelci koji se ravnaju taktikama „oštro i bez pameti“ i „svi u napad, svi u obranu“, d) osobe bez ikakva osjećaja za opće dobro prepoznatljive po stajalištu „što gore, to bolje“, e) loše prikriveno političko krilo agresora na Hrvatsku, f) profesionalni društvenopolitički radnici zaduženi za ideološku sigurnost, razbijanje trećega puta i formiranje lažnoga trećeg puta, i f) intelektualni Iškarioti – izdaja, dakle, intelektualaca (da, i šutnja je izdaja).

Sudbina navođenoga trećeg puta: Cijepljen, ucijepljen, rascijepljen

Eventualni ozbiljni graditelji trećega puta oslonjeni na „moralnu snagu hrvatskoga naroda“ i „pomoć Božju“ ovakve profile, za razliku od Tuđmanova doba kad se država morala stvarati i u savezu s „crnim vragom“, moraju ovakve profile „identificirati, locirati…“ i zaobići u što većem luku. Oni pak koji će se primiti gradnje novoga trećega puta i pritom se u kadrovskom, idejnom, svjetonazorskom pogledu budu oslanjali na gore spomenute političke profile, kojih je prepun politmedijski i općenito „naš“ prostor, pridonijet će uspješnoj proizvodnji novih neuspješnih trećih putova. Rijetkoj neposustaloj proizvodnji koju režim u Hrvatskoj nije uništio. Nadalje, čelništva dosadašnjih neuspješnih trećih putova, kad bi imala izgrađenu savjest i kultiviranu svijest o odgovornosti za opće dobro, počevši od najpoznatijih, povukla bi se iz politike. No to se ne događa ni kada tko takvo što najavi, nego mnogi od njih i dalje narod vuku za nos. Svoje neuspjehe proglašavaju uspjesima, pri čemu im ego raste proporcionalno s ostvarenim neuspjesima. Time se sami svrstavaju u nepreglednu kronotaksu hrvatskih minimalista.

Poslije ljetnih bura u višestranačkoj nam kahlici za očekivati je, dakle, jesenski nastavak proizvodnje trećega puta s daljnjom razgradnjom ostataka aktualnoga trećeg puta. Veće su šanse na strani formiranja novoga tipa prorežimskoga neuspješnog trećeg puta negoli na strani autentičnoga i uspješnoga trećeg puta kao izraza volje i težnje hrvatskoga naroda. Ovoga ljeta jedan treći put je umro, živio novi treći put. Usput neka bude zabilježeno i to da je već drugu godinu živ i nedodirljiv jedan političkim znanostima nepoznati tip izrazito režimskoga trećeg puta, da ne velim pričuvni put poretka prema globalnom totalitarizmu utjelovljen u Stožeru civilne zaštite. On je postao zamjenom za zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast. I Ustav. Kao takav morao bi biti u fokusu autentična trećeg puta. Ovaj najnoviji model trećega puta koji je sad na izdisaju, o tom aktualnom i akutnom problemu nije rekao ništa relevantno. Bit će da je po vezi dobio negativan nalaz testova na viruse, odnosno da je na vrijeme bio daljinskim upravljačem cijepljen, zatim ucijepljen i napokon rascijepljen. Kao i prethodni treći putovi. Ukratko – proizvodnja neuspješnih trećih putova ne smije, drugarice i drugovi, stati.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.