Izetbegović preko Izbornoga zakona pokušava „skuhati“ Hrvate, posljedica je uništavanje države BiH

0

Bošnjačka politika sada već ozbiljno riskira razbijanje glave o zid. Kao što smo vidjeli na primjeru Mostara, njihova strategija i nije toliko veleumna kao što neki misle. Isto tako, izbjegavanjem izmjena Izbornoga zakona, Sarajevo može misliti da dobiva neku kratkoročnu korist, no dugoročno riskira doslovno gašenje države BiH. I Miloševićeva je politika ispočetka mislila da dobiva puno toga, pa je na kraju završila kako je završila.

Niti je kakva tajna niti je novost da predsjednik SDA Bakir Izetbegović, prateći dominantni stav bošnjačke političke javnosti, koristi svaku priliku kako bi naglasio da od promjena Izbornoga zakona u skladu s presudama Ustavnoga suda BiH te posljedično i Europskoga suda za ljudska prava nema ništa.

Iako je iole upućenijem promatraču jasno kako se dvije spomenute presude domaćeg i europskog suda (predmet „Ljubić“ i „Sejdić-Finci“) zapravo savršeno dopunjavaju, Izetbegović u javnosti neprestano nameće priču kako je riječ o nespojivim presudama.

Odlukom u predmetu „Ljubić“ Ustavni sud BiH je utvrdio kako mora postojati veza između konstitutivnih naroda i njihovih političkih predstavnika u tijelima vlasti koja su predviđena za nacionalno predstavljanje. Riječ je o domovima naroda na razini BiH i FBiH te Predsjedništvu BiH. Ustavni sud se, istina, konkretno bavio samo Domom naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno načinom izbora izaslanika u ovaj gornji dom Parlamenta FBiH. No, Ustavni sud je potvrdio načelo konstitutivnosti kao natkrovljujuće načelo Ustavu BiH iz kojeg moraju proizlaziti sve druge ustavne odredbe. Odlukom je jasno rečeno kako su domovi naroda u Federaciji mjesta predviđena za predstavljanje konstitutivnih naroda a ne kantona. Ukratko, hrvatske, srpske, bošnjačke i izaslanike Ostalih trebaju birati građani BiH hrvatske, srpske, bošnjačke i ostalih nacionalnosti. Još jednostavnije rečeno – konstitutivni narodi i Ostali su odvojene izborne jedinice iz kojih se trebaju birati izaslanici u Dom naroda FBiH, a posljedično i u državni Dom naroda te Predsjedništvo BiH. Prosto da prostije ne može biti.

S druge strane, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je utvrdio kako su građani BiH koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda diskriminirani jer se ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva. Jednako tako su diskriminirani i Hrvati i Bošnjaci u RS te Srbi u FBiH jer se također ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH.

Riječ je upravo u sukladnim sudskim odlukama jer ne bi smjela postojati prepreka da, recimo, hrvatski narod sebi izabere Roma, Židova, Bošnjaka, Srbina ili Japanca za člana Predsjedništva BiH ili za izaslanike u domovima naroda. Legitimitet izabranog političkog dužnosnika proistječe iz njegove izborne baze, a ne iz njegove nacionalne pripadnosti, jer „vlasti pripada narodu i iz naroda proistječe“. Upravo zbog tog je Željko Komšić drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, jer iza njega stoji bošnjačka biračka baza koja je svojim glasovima, kroz rupe u Izbornom zakonu, poništila izbornu volju hrvatskoga naroda i Hrvatima doslovno otela poziciju člana Predsjedništva BiH.

Beskrupulozno iskorištavanje rupa u Izbornom zakonu od strane bošnjačke politike doslovno uništava državu BiH, povjerenje među njenim konstitutivnim narodima i mogućnosti bilo kakvom budućeg zajedničkog skladnog života građana BiH različite nacionalnosti.

Budući da su domaći i strani sudovi prepoznali rupe u Izbornom zakonu, naloženo je njegovo mijenjanje, odnosno reformiranje.

No, predsjednik SDA Bakir Izetbegović, kao i brojni drugi akteri na bošnjačkoj političkoj sceni, uporno ponavlja kako se dvije opisane presude međusobno isključuju. Iako je stvarnost potpuno drugačija, bošnjačka politika nastoji kroz ignoriranje odluke Ustavnoga suda BiH i insistiranje samo na provedbi presuda Europskoga suda za ljudska prava zapravo promijeniti karakter države BiH.

Nije to nikakva novost, nego upravo kontinuitet bošnjačke politike koja sebi traži teritorij na kojem bi počela graditi svoju nacionalnu državu. Kako je entitet Republika Srpska nedodirljiv, bošnjačka politika je svoju oštricu okrenula ka Hrvatima jer je procijenila da se Hrvate može doslovno istisnuti s velikih dijelova teritorija FBiH i tu graditi svoju nacionalnu državu. U prvoj fazi to bi bio unitarni entitet pod isključivom dominacijom bošnjačke demografske većine.

Zato Izetbegović kad govori o izmjenama Izbornoga zakona zapravo govori o potpunoj promjeni ustavne arhitekture najprije FBiH a posljedično i cijele BiH. U intervjuu koji je jučer dao agenciji Fena on umjesto da se bavi sadržajem sudskih presuda koje treba provesti, govori o potpunoj reorganizaciji entiteta FBiH.

SDA inzistira da se implementiraju presude Europskog suda za ljudska prava koje, kako veli, „stoje na građanskom principu“. Otvoreno je rekao kako će se uskoro morati reći kako od promjena Izbornoga zakona BiH „nema ništa“, pri tom nevješto navlačeći hrvatsku politiku na „tanak led“.

Naime, Izetbegović nudi hrvatskoj politici „kompromis“ koji se sastoji u sljedećem: bošnjačka politika će pristati na provođenje sudskih presuda ako se obesmisle tijela vlasti predviđena za nacionalno predstavljanje. Prevedeno, on želi da se Dom naroda u FBiH svede na razinu Vijeća naroda RS koje ima znatno manje ovlasti.

„Svi smo nezadovoljni nekim daytonskim ustrojem. Nas frustrira što jedna stranka na 98 zastupnika može zaustaviti što god želi bez objašnjenja, ne da nam da formiramo Federalnu vladu, popunimo Ustavni sud, ali u RS-u nije tako“,  rekao je Izetbegović.

Ako HDZ, kaže, bude voljan da se u Domu naroda Parlamenta FBiH napravi sustav sličan onome u Vijeću naroda RS-a koje štiti isključivo vitalni nacionali interes i na taj način se „oslobodi“ volja (bošnjačke) većine iz Zastupničkog doma, onda će biti šanse da se napravi iskorak.

Dakle, provedba presuda može proći, ako će konačni rezultat njihovih provedbi biti unitarizacija entiteta FBiH i dobrovoljno pristajanje Hrvate da se svedu na razinu nacionalne manjine u vlastitoj domovini.

Jasno je kao dan kako se bošnjačka strana samovoljno nikad neće odreći mogućnosti da Hrvatima, Srbima i Ostalima u FBiH nameće političke predstavnike, niti će odustati od svojih težnji da uspostavi bošnjačku nacionalnu državu na što većem dijelu teritorija današnje BiH.

Stoga će Sarajevo i dalje nastojati Hrvate „kuhati kao žabu“, odnosno sustavnim, postupnim, dugotrajnim i neprestanim oduzimanjem političkih prava pretvoriti ih u manjinu a da toga nisu ni svjesni. Nažalost, u tom procesu su imali svesrdnu podršku zapadnih sila zadnjih 20-ak godina. Za sad, u svojim naumima nisu uspjeli.

Sada je cilj dočekati Opće izbore 2022. godine s nepromijenjenim Izbornim zakonom pa onda pokušati do kraja iz vlasti na razinama FBiH i BiH izbaciti Hrvate preko fenomena Komšić  i formiranjem Vlade FBiH po uzoru na onu platformašku.

U cijeloj priči oko Izbornoga zakona, bošnjačka politika koristi se istom strategijom kojom se koristila i u procesu izmjene izbornih pravila za izbor vijećnika u Gradsko vijeće Mostara.

Podsjetimo, Ustavni sud BiH bio je poništio dijelove Izbornoga zakona BiH koji govore o izboru dijela vijećnika u Gradsko vijeće Mostara. Suština problema je bila to što izborne jedinice u Mostaru daju jednak broj vijećnika iako imaju drastično različit broj birača, što je bilo u suprotnosti s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi. Ustavni sud je tražio da se izmjene način izbora gradskih vijećnika tako da se ujednači vrijednost glasa stanovnika Mostara na cijelom njegovu teritoriju.

Bošnjačka politika je cijelo jedno desetljeće pokušavala sve osim provesti ono što sudska odluka traži. Tako se tražilo reorganiziranje Mostara na način da se stvore najmanje dvije nacionalno dominantne općine, onda da se uvede funkcija dogradonačelnika, pa da se drugačije organiziraju službe nadležne za urbanizam – sve samo ne da se provede ono što je Ustavni sud tražio.

Naposljetku se pak dogodilo ono što je jedino bilo moguće i što je Ustavni sud i tražio – promijenjen je raspored broja vijećničkih mandata koji pojedine izborne jedinice daju u Gradsko vijeće. Dakle, samo se ujednačila vrijednost glasa svakog stanovnika Mostara bez obzira u kojem dijelu grada stanovao i to je to.

Već 20 godina gledamo istu stvar na višim razinama. Bošnjačka politika govori o svemu osim ne o sadržaju sudskih presuda. Tako umjesto da se bavimo time kako omogućiti legalno i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda u tijelima vlasti predviđenim za nacionalno predstavljanje (domovi naroda i Predsjedništvo BiH) Izetbegović i bošnjačka politika govore o promjenama nadležnosti domova naroda, posrednom izboru članova Predsjedništva, uvođenjem u Ustav „građana“ kao da pripadnici konstitutivnih naroda nisu građani BiH i naposljetku ukidanju samog načela konstitutivnosti kao temeljnog načela organizacije države BiH.

Iz svega ovog je vidljivo da je bošnjačka politika i dalje doslovno u ratu prvenstveno s Hrvatima, što se najbolje moglo vidjeti tijekom nedavnog procesa izbora gradonačelnika Mostara. Hrvatima se jednostavno odbija priznati pravo na konstitutivnost u BiH, odnosno na ravnopravno suodlučivanju o društvenom uređenju zemlje kao i pravo sudjelovanja u političkim procesima. Kad Izetbegović govori o „oslobađanju volje (bošnjačke) većine“, jasno je da poručuje kako političke predstavnike Hrvata u tijelima vlasti treba doslovno ukloniti, tj. oduzeti im bilo kakav utjecaj.

Ipak, jedno su snovi bošnjačke politike, a realnost je nešto sasvim drugo. Najbolje smo to mogli vidjeti upravo na primjeru Mostara. Iako se cijelo desetljeće pokušavalo izbjeći provođenje presude Ustavnoga suda BiH, ona je naposljetku ipak provedena, izbori su održani a želje bošnjačke politike nisu ispunjene. Urađeno je ono što je sud tražio i što je jedino moglo i biti učinjeno.

U međuvremenu, grad doslovno potonuo u smeće, nered i ekonomsko nazadovanje. Isto se događa i s cijelom BiH koja je postala propala država, s do nepomirljivosti podijeljenim nacionalnim zajednicama, demografskom kataklizmom, kulturnom i moralnom propašću, ekonomskom katastrofom, ali zato s javnosti punom mržnje.

Bošnjačka politika  sada već ozbiljno riskira razbijanje glave o zid. Kao što smo vidjeli na primjeru Mostara, njihova strategija i nije toliko veleumna kao što neki misle. Isto tako, izbjegavanjem izmjena Izbornoga zakona Sarajevo može misliti da dobija neku kratkoročnu korist, no dugoročno riskira doslovno gašenje države BiH. I Miloševićeva je politika ispočetka mislila da dobija puno toga, pa je na kraju završila kako je završila.

Izetbegović bi morao izvući pouku iz krajnjih rezultata Miloševićevog djelovanja. Rat države protiv vlastitih stanovnika naposljetku neminovno vodi državu u propast. Države, naime, dolaze i prolaze, a narodi traju. Narodi su ti koji stvaraju i ruše države, a ne obratno.

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara