Zlatko Pinter: Spadate li među “kontroverzne” i “osebujne” i jeste li “transparentni”

0

 

 

Našim javnim i medijskim prostorom kolaju brojni izrazi koji su se odomaćili zadnjih nekoliko godina do te mjere da se ne rijetko pitamo kako smo do sada bez njih komunicirali i jesmo li bili svjesni (prije toga) koliko nam je jezik naš svagdanji “siromašan”, “nesavršen” i “defektan” bez tih novotarija? 

 Jedna od ovih riječi je, primjerice “transparentno”. Koristiti je ili ne, to je već pitanje “opće kulture” i razine komunikacije. Onaj tko ju redovito izgovara (s povodom ili bez, sasvim svejedno), ne samo da je u “trendu” nego zvuči “pametnije”, “mudrije”, “pismenije”, odaje dojam obrazovanije i kompetentnije osobe – jednom riječju, u velikoj je prednosti u odnosu na one koji pojma nemaju što ta kovanica sastavljena od naizgled sasvim običnih 13 slova, znači. I tu nema nikakve alternative niti pogodbe, nikakve “varijante B”: ne može “otvorenost”, “javnost” rada i djelovanja, ne može “jasno”, “vidljivo”, “pregledno” – nema toga! Mora biti “transparentno” ili “netransparentno” i šlus! Ne koristiš li taj izraz u pravo vrijeme i na pravom mjestu, izopćen si iz kruga onih koji su u “trendu” – a o mogućnosti bavljenja politikom ili kakvom drugom javnom djelatnošću nemoj ni razmišljati. 

 Je li vam tko kad rekao da ste “kontroverzni”? Ako nije, strpite se malo, prije ili kasnije doživjet ćete i to, a ako kojim slučajem nemate pojma što taj izraz znači, nemojte odlaziti na mjesta javnih okupljanja dok ne prosurfate ili ne prelistate neki od rječnika stranih pojmova (morate paziti da je novijeg izdanja, jer u onim tiskanim ranije tog izraza nema) da se ne bi blamirali.

 Ako se držimo etimologije spomenute riječi, ona je izvedenica od latinskog controversio, controversus a označava nesuglasicu, suprotnost, proturječnost, prijepor po nekom pitanju, što bi dalje značilo kako je onaj tko se etiketira “kontroverznim”, u nekom smislu sporan, prijeporan, diskutabilan, odnosno, osoba koja izaziva prijepore ili kontroverzije (svojim ponašanjem, životnim i radnim navikama, nastupima i sl.).

 E, sad dolazimo do onog ključnog pitanja: postoji li osoba na ovom svijetu (uzimajući u obzir i one koji više nisu među živima), a da joj se ne bi mogao “prilijepiti” epitet “kontroverzne”? Možda poneka, ali su zacijelo jako, jako rijetke i predstavljaju izuzetke – na razini endemskih vrsta. 

 Dakle, budući da se gotovo svakoga od nas (bio političar ili ne) može obilježiti kao “kontroverznu” osobu, bjelodano je kako to nije ništa drugo nego obična etiketa uz pomoć koje se neku osobu diskvalificira, omalovažava, smješta u negativni kontekst ili obilježava kao nepoćudnog – ali na fin način, elegantno, bez teških riječi koje bi mogle biti razlogom sudske tužbe ili prozivki. Ne krije li se u samoj “uporabnoj vrijednosti” ove floskule i razlog njezina pojavljivanja u svakodnevnom govoru? Ne zasipaju li nas mediji i političari na dnevnoj razini upravo takvim ispraznim kovanicama propagandnog “novogovora” čija je jedina svrha omalovažiti, podcijeniti i označiti sumnjivim oponenta ili neistomišljenika?

 A što ćemo s onima koji su “osebujni”? Što s njima?

 Čini mi se (ovako na prvu) da je biti “osebujan” još gore nego postati “kontroverzan” – barem imamo li u vidu stanje u medijima i društvenu klimu u Lijepoj našoj i odnos prema onima koji su imali tu nesreću biti javno obilježeni kao “osebujni”. 

 U izvornom smislu, pojam “osebujan” ne predstavlja ništa loše niti negativno, jer označava osobu koja se izdvaja od većine drugih nekim svojim neuobičajenim svojstvima (vezano za karakter, ponašanje, djelovanje itd.). Biti neobičan, čudan, originalan – dakle, “osebujan” nije samo po sebi negativno, ali kod nas u Hrvatskoj jest. Zašto? Pa upravo iz razloga što su se naši medijski ispirači mozgova i njihovi trbuhozborci potrudili da se taj izraz profanira i svede na etiketiranje političkih oponenata do te mjere da riječ gubi svoj smisao. U našem domaćem žargonu, onaj tko je “osebujan” u najmanju je ruku “čudak”, osoba koja odstupa od “normale” (što je na korak do “luđaka”) i ima a priori negativno značenje. 

 No, što uopće u današnjem svijetu znači biti “normalan”? Jesu li normalni oni koji bezglavo trče za novcem, jahtama, skupim automobilima, robuju klišejima nametnutim od strane medija koji im uređuju živote, izgled, propisuju način ponašanja? Je li normalno vikende provoditi u prodajnim centrima, jurcati iz dućana u dućan u potrazi za novim markama i modelima odjeće, čekati satima u redovima kako bi se kupio najnoviji model mobitela ili nova video igrica, je li normalno gaziti u stampedu preko drugih ljudi da bi se neki dočepali robe po sniženim cijenama? Ima li opravdanja za one silne reality priredbe u kojima pred milijunskim gledalištem nesretnici vođeni željom za brzom zaradom ili popularnošću javno prodaju svoju intimu i sudjeluju u perverznim scenografijama u kojima ih se spušta na razinu nižu od životinja – samo zato da bi neke od TV kuća podigle svoju gledanost i zaradile na reklamama? Spada li u normalu nametanje modela “slobodne ljubavi” pri čemu se kod mladih propagira i stimulira ponašanje koje dovodi do trajno štetnih posljedica koje kasnije ne rijetko moraju liječiti psihijatri? Misli li možda tko kako je normalno da se djeci u školskim programima i kurikulima nameću pornografsko-pedofilski sadržaji koji se objektivno populariziraju i tretiraju kao “umjetničke vrijednosti” i to samo zato što je to “in” i u skladu s lijevo-liberalnim shvaćanjima ljudske slobode? 

Je li to taj “normalni” svijet koji nam se nudi? Je li to progres u kojem pojedinac može pronaći ono za čime teži: mir, blagostanje, sreću? Jesu li to temelji zdravog društva?

 Pa taman da je i uspostavljena neka idealna matrica te nepostojeće “normalnosti” i da nismo ovako dezorijentirani u vremenu i prostoru, nije li uputno upitati se:  

 Može li se svijet sastojati od jedinki koje su prema svojim najvažnijim osobinama klonovi nekog unaprijed propisanog modela i tko je taj vrhovni arbitar koji će odrediti parametre na temelju kojih se nekoga svrstava u jednu ili drugu kategoriju – u “normalne” ili “nenormalne”, “napredne” ili “nazadne”, “osebujne” ili one koji to nisu?

 Albert Einstein bio je osebujna, pa po mnogo čemu i kontroverzna osoba. Isto vrijedi (u većoj ili manjoj mjeri) i za Winstona Chuchilla, Franza Kafku, Pabla Picassa, Sergeja Jesenjina, Gustava Mahlera i čitavu plejadu drugih velikana koji su svaki u svojoj domeni ostavili jasno vidljive tragove kao znanstvenici, državnici, književnici, slikari, glazbenici…Malo je među nama onih kojima ne bi imponiralo naći se u takvom društvu, pa što god tko o njima mislio.

Floskule i etikete nisu same sebi svrha

 Mediji su moćna poluga kreiranja javnog mnijenja i to na mnogo složenijoj razini nego to većina nas misli. Čovjek je kao društveno biće dnevno izložen “bombardiranju” informacijama – različitih sadržaja i iz različitih izvora. No, prije nego povjerujemo u bilo što od onoga što vidimo i čujemo, zar nismo obvezni kao smislena, razumna i samosvjesna bića voditi računa o vlastitom mentalnom zdravlju i za početak to ne prihvaćati “zdravo za gotovo” kao činjenice, nego SUMNJATI. Sumnja je sasvim prirodno stanje i toga se ne trebamo plašiti. Sumnja je ne samo normalna, nego i poželjna i nužna. Ne kaže se bez razloga kako “sumnja pokreće svijet”. 

 Stalno preispitivanje, traganje za istinom i svijest o tomu kako sve ono što nam serviraju putem mass medija rade živi ljudi koji osim toga što su podložni pogreškama, improvizacijama ili plasiranju paušalnih i neprovjerenih informacija, ne rijetko imaju svoje posebne interese ili zastupaju interese pojedinaca i skupina kojima je cilj kreirati ono što se objavljuje i utjecati na konzumente informacija sa sasvim određenom svrhom. 

 Onima koji žele zagospodariti našim emocijama, oblikovati naše mišljenje i svjetonazor, nametnuti određeni sustav vrijednosti i u konačnici “isprati” nam mozgove i u njih usaditi nove i poželjne prosudbe, zaključke i stavove, jedina zaprjeka je naša slobodna volja. Naša slobodna volja – potaknuta razumom – koja će nas uvijek iznova opominjati i podsjećati da smo stvoreni kao (tjelesno i duhovno) slobodna bića i kao takvi imamo prirodno pravo ali i obvezu promišljati onako kako nam nalaže razum i u sve sumnjati – sve do onog trenutka kad pronađemo istinu – svjesni toga u kakvom svijetu živimo.

 Budite slobodno “kontroverzni” i “osebujni” – jer to među ostalim znači, ako ništa drugo, da niste u manjini i da ste se izdigli iz žabokrečine prosječnosti. A što se tiče “transparentnosti” i tu budite oprezni. Nemojte se truditi uvijek i po svaku cijenu javnosti pokazati baš sve, čak i ako ste političar ili biznismen – da vam na kraju kamere ne bi ušetale i u spavaću sobu. Osim ako niste odlučili svoj život pretvoriti u “predstavu stvarnosti” (ili reality show – kako to Englezi kažu). Za utjehu: ako ste se kojim slučajem opredijelili i za ovu varijantu, ni tu nećete biti usamljeni niti ćete se dosađivati. I to ima svoju logiku. Ako već nema uvjeta za normalan život, zašto ne pokušati s imitacijom života?

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

    

 

Facebook komentari

komentara