Šiljo: Zapadnjačke zablude o „Arapskom proljeću“

Zapadnjaci, dakle, opet počinju računati na neko novo „Arapsko proljeće“. Na „demokratizaciju“. Očekuju tamo unutarnje promjene do kojih bi dovela nova prosvjedna gibanja i zbivanja. Polažu nade u nezadovoljne mlade ljude, za koje kažu da „više ne padaju na potrošene priče starih elita“. Pih! Pa tko u takve bajke još može povjerovati? Stvarnost je na žalost drukčija. Ona je okrutna i posve različita od one na Zapadu. A mnogi Europljani i dalje misle da je arapsko-islamski svijet moguće urediti po mjeri europskoga. Zanose se tlapnjama. Svoje recepte hoće nametnuti posvuda: od Libije do Iraka i od Damaska do Mostara. Neuspješno!

Zagreb – Vidikovac, 17. prosinca 2020.

U većem dijelu arapskoga svijeta prije deset godina počelo se događati „Arapsko proljeće“. Nama koji smo imali iskustva s „događanjem naroda“ krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u režiji struktura koje su se podvrgnule Slobodanu Miloševiću, tadašnjemu šefu komunističke vlasti u Srbiji, u kojoj se razbudilo i razmahalo „demokratsko“ četništvo, to tamo među Arapima odmah je počelo smrdjeti. Ne zato što nismo željeli da se i arapsko-islamske zemlje otmu čvrstim rukama svojih dotadašnjih vlastodržaca. Ne zato što nismo suosjećali s onima koji su željeli više slobode, pravde i prava na životni izbor. Ne zato što smo kao „konzervativci“ bili sumnjičavi prema svemu novomu i prevratničkomu, a što u nama prvo pobudi sjećanje na komunističke prevrate, na ukidanje pluralne demokracije i na uspostavu „revolucionarne vlasti“, koja se kod nas prvo učvršćivala prijekim sudovima, masovnim smaknućima, nasiljem i otimačinom, a zatim drugim sredstvima.

Bili smo začuđeni kada su počela prosvjedna gibanja u arapskim zemljama

Velika većina nas nije, naravno, znala mnogo o stvarnom stanju u dotičnim arapskim zemljama, u kojima u manjoj ili većoj mjeri nije dotad bilo ni ljudskih ni ženskih ni vjerskih ni ostalih prava i sloboda kakve su bile učvršćene na Zapadu odnosno u „slobodnomu svijetu“. Zato smo bili začuđeni i izgledalo nam je gotovo nevjerojatno da u takvim okolnostima sad najednom mnoštva golorukih, većinom mlađih ljudi, kreću u rizične prosvjede, dižu uličnu pobunu protiv silno moćnih čuvara diktatorskih ili autokratskih poredaka. 

Osim toga, dovoljno smo znali i o islamu, koji prevladava u brojnim arapskim zemljama i koji je u njima imao status službene ili državne religije. A tako snažan i „konzervativan“, represivni islam među Arapima u velikoj je opreci prema liberalnoj, posvjetovnjačenoj i uvelike bezbožnoj demokraciji na Zapadu. Osobito poslije pojave šezdesetosmaških hipijevskih „revolucija“, drogeraške, alkoholizirane i razuzdane „djece cvijeća“ koja su željela i prakticirala „slobodnu ljubav“ „Make love, not war! – Vodite ljubav, a ne rat!“), nerijetko i na javnim mjestima, zbog čega bi ta ista nestašna „djeca“ anarhističkih svjetonazora u brojnim islamskim zemljama bila strogo kažnjena: bičevana, osakaćena ili pogubljena. 

Ukratko, kako sada to da je „događanje naroda“ željnog više slobode, u svakom pogledu, postalo moguće i u dotadašnjim diktaturama u kojima su vladari i čuvari islama sprječavali i nemilice gušili i mnogo blaže demokratske izljeve od tih kakvi su se počeli širiti po nizu sjevernoafričkih i bliskoistočnih zemalja? To smo se pitali. I bili smo, mi koji smo to bili, vrlo sumnjičavi u pogledu uspjeha „Arapskog proljeća“.

Bilanca Arapskoga proljeća odavno je već poznata, i gurnuta pod tepih kiseloga zapadnog zaborava. No kako je sada deseta obljetnica početka, o svemu se ipak ponešto govori i piše, sve se još jednom ocjenjuje. Općenito, prevladava ocjena kakvu je u članku „Zombiji u ruševinama“ iznio današnji njemački FAZ. 

https://www.faz.net/aktuell/politik/ausland/zehn-jahre-arabellion-zombies-in-ruinen-17105313.html

Tu se zaključuje kako „sve upućuje na raspad. Sirija je razorena i natopljena krvlju, Jemen pogođen strašnim siromaštvom i napaćen ratom, u Libiji godinama vladaju kaos i oružane borbe za vlast. U Egiptu paranoidni i ubilački vojni režim nameće zagrobnu tišinu. Libanon, u kojem su smješteni milijuni sirijskih izbjeglica, slama se. Irak je u krizi koja bi mogla razviti još mnogo veću destruktivnu silu.“

Recimo otvoreno i bez nepotrebnog dokazivanja: „Arapsko proljeće“ bilo je potaknuto i podjareno sa Zapada. Ono nije bilo autohtono, posve izvorno gibanje, iako su se vođama rado i spremno pridružila mnoštva onih kojima su – zaslugom televizije, interneta, školovanja, biznisa, komunikacije i na druge načine – zapadni način života i ustroj društva postali neusporedivo privlačniji od onoga što su imali u svojim zemljama.

Tako je „proljeće“ počelo…

Prije deset godina u tuniskom gradu Sidi Bouzid ulični prodavač Mohamed Bouazizi zalio se je benzinom i zapalio. Tako je „proljeće“ počelo – jednom običnom prosvjednom samoubilačkom iskrom. (Sličan čin generala Praljka nije pokrenuo nikakvo gibanje.) Njegov očajnički čin probudio je naprasno Tunis, a zatim i niz drugih zemalja. Nakon fatalističkog podnošenja starih režima i stanja, najednom se na sve strane počelo tražiti pravdu, slobodu, demokraciju, blagostanje. 

I gle! diktatori su počeli padati. Prvi je otišao Ben Ali u Tunisu, zatim Husni Mubarak u Egiptu, pa Muamer Gadafi u Libiji, pa zadnji jemenski vladar, Ali Abdullah Salih. 

Doduše, propast libijskoga diktatora Gadafija imala je druge razloge (uskraćene koncesije na naftna polja moćnim zapadnim kompanijama, recimo), a njegovo svrgavanje putem organizirane pobune i uz pomoć bombardera i logističke potpore zapadnih sila, osobito Francuske, bacilo je tu zemlju u dugogodišnji plemensko-građanski rat, bijedu i kaos. Ona je time, uz ostalo, prestala biti branom za migrante koji iz južnijih afričkih zemalja, uglavnom muslimanskih, sada preko kaotične Libije nadrli preko sredozemnih voda prema najbližoj Lampeduzi, prema Italiji, prema Europi…

I u Siriji je „Arapsko proljeće“ imalo posebne razloge, ili bilo samo izlika za izljev druge vrste nezadovoljstava. Uzmimo za primjer Siriju. Ondje je presudna bila suša i nestašica hrane, a režim Bašara al-Asada, iz (socijalističke) stranke Baas, nije htio financijski pomoći tamošnjem većinskom narodu. On je naime kao dinast pripadao manjinskoj („krivovjernoj“) grani islama, alevitima, kojih su u Siriji tvorili svega 12 posto stanovništva, a najviše pogođeni sušom bili su ljudi u području grada Alepa. Oni su pak još 1980. bili dignuli pobunu, koju je njegov otac Hafez okrutno i u krvi ugušio. Suša i plimni val „Arapskog proljeća“ izazvali su ih ponovno na „dvoboj“. Taj dvoboj još nije posve završen, a posljedice građanskog rata i miješanja u taj rat stranih sila strašne su. Za njih sve. I za Europu – politički, vojno i što se tiče milijuna izbjeglica.

Arapsko proljeće među mnogim je Arapima probudilo i ohrabrilo žudnju za boljim svijetom, za većom slobodom. Među mnogima se širio osjećaj – posredovan medijski i novim tehničkim izumima kao što je Internet i mobitel – da njihove zemlje ne bi smjele ostati u vlasništvu „beskrupuloznih“ diktatora, korumpiranih dužnosnika i brutalnih policija i sigurnosnih snaga. Ah, da!

„Muslimanska braća“

Najveća mnoštva bila su se pokrenula u Egiptu (koji danas ima već više od stotinu milijuna ljudi!), zato što su ih predvodila i okupljala i organizirala „Muslimanska braća“ – tada snažna organizacija koja je djelovala u više arapskih zemalja i imala potporu svojih brojnih pristaša, nekih arapskih država i nekih moćnih centara na Zapadu. No nedugo nakon što su „Muslimanska braća“ demokratski preuzela vlast, njezin je demokratski izabrani predsjednik nasilno svrgnut. Svrgnule su ga snage pod vodstvom zapovjednika vrhovnog stožera Egipatskih oružanih snaga te ministra obrane od 2012. do 2014. godine. On se zvao Abdel Fatah Saed Husein Halil al-Sisi, tako se zove i danas, živ je i zdrav, i od 2014. neoborivi je predsjednik Egipta. Vlast pod njegovim vodstvom okrutno se je obračunala s vodstvom i članovima „Muslimanskog bratstva“ – doslovce je uništila tu organizaciju i fizički uništila mnoge njezine dotadašnje pripadnike. 

Bilo kako bilo, „Arapsko proljeće“ nigdje nije donijelo procvat demokracije, mira i napretka, nego je iznjedrilo niz novih diktatora, kaos, sukobe, ratove i drugih ružne i teške posljedice. Jedna od njih jesu i rijeke migranata koje su nadrle u Europe, ili još vrebaju šansu da se Europe „nasilu“ domognu.

Bilo da su znali, bilo da nisu, svakako su pogriješili

Jesu li oni koji su inicirali „Arapsko proljeće“, koji su i financijski i obavještajno i medijski potpomagali prosvjednička gibanja znali što će se poslije toga dogoditi? Ili su se u svojim predviđanjima prevarili? Bilo da su znali, bilo da nisu, svakako su pogriješili. Nanijeli su veliku štetu nizu arapskih naroda, donijeli nestabilnost, nered, rat, glad, bolest, rijeke izbjeglica i iseljavanja. Ako nisu znali u što se upuštaju, to znači da su živjeli u oblacima i da su svoj „napredni“ liberalizam i demokratski model zapadnog tipa htjeli kratkovidno i diletantski primijeniti na one zemlje u kojima takvo zelje ili ne raste, ili ne može rasti ili će svakako biti pofureno, sasječeno i zatim prekopano.

Bezizglednost

Oni koji dobro poznaju i prate stanje u nizu arapskih zemalja koje su prije deset godina bile zahvaćene anarhičnim zbivanjima ne vide kako bi se te zemlje izvuklo iz bezizglednog stanja. Dapače, boje se da je budućnost tih zemalja još tmurnija od njihove sadašnjosti. Gospodarstva su uvelike unazađena (Egipat se srećom oporavio, ali uz brojne ljudske žrtve i čvrstu ruku nove vlasti, nimalo nježniju od one koju se prethodno bilo svrgnulo), prirast stanovništva i dalje je iznimno velik, rijetki uspijevaju naći posao odnosno prihode za život, za preživljavanje. S jedne strane imamo široke slojeve sirotinje, dok s druge strane imamo bogate oligarhe, kapitaliste i organizirane kriminalce, uništavanje usjeva ili skladišta hrane, kao u Beirutu, iz nemara, pljačku međunarodne pomoći koja ionako u premalim količinama putuje prema gladnima, neishranjenima, bolesnima, zatočenima, taocima opsada i ratnih sukoba. 

Brojni prijepori i odnosi unutar arapsko-islamskih zemalja i među njima nisu razriješeni. Recimo odnosi među skupinama koje se razlikuju etnički ili vjerski, ili pitanje odnosa islamske vjere prema politici i državi, odnos pojedinca prema državi, odnos naroda i vlasti. O pravoj demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava nema ni govora. Znamo da je većina kršćana bila prisiljena izbjeći iz svojih zemalja. Njima „Arapsko proljeće“ nije donijelo ništa dobro. Pogotovu kada se pojavila krvoločna i muslimanski fanatična „Islamska država“, vojno-politička organizacija koja je pokušala preuzeti vlast u Siriji i Iraku, a zatim krenuti dalje i stvoriti islamski kalifat, koji bi u Europi sezao do Bosne i Hercegovine. Uključno.

„Zombiji u ruševinama“

Zapadni „mudraci“ sada opet daju besplatne savjete što treba činiti da se opet pokrene neko novo „Arapsko proljeće“. Tako u spomenutom članku u FAZ-u čitamo: „Potrebni su novi arapski društveni ugovori. U danima Arapske revolucije ljudi su pokazivali osjećaj zajedništva. Na kraju su sami diktatori prouzročili kaos, a koji su prije toga prikazivali kao najveću opasnost za njihove zemlje. […] Europa će itekako biti pogođena što proces raspadanja arapskog svijeta bude dalje napredovao. Proteklih godina izašlo je na vidjelo da mladi, kada izgube nadu u promjene, posebno mladi u državama Magreba, kreću na put prema sjeveru, a upravo su oni potrebni za obnovu zemlje. Europa se više ne smije zavaravati kada su u pitanju diktatori kao što je Abd al Fattah al Sisi jer suradnja s represivnim režimima omogućuje samo varljiv i kratkotrajan mir. Dugoročno takva suradnja onemogućuje stabilnost, a ujedno je i opasnost za Europu. Generali u Kairu već odavno ovise o pomoći autoritarnih perzijskih vladara. Budući da su povijesne arapske regionalne sile eliminirane, sada vodstvo preuzimaju Ujedinjeni Arapski Emirati, koji, zahvaljujući najmodernijoj vojsci u arapskom svijetu, čine sve kako bi očuvali status quo, bilo intervencijama u Egiptu ili Libiji, u Sudanu ili Jemenu. Bogate zaljevske monarhije svojim podanicima nude blagostanje i funkcionalnu upravu, a zauzvrat traže poslušnost i lojalnost, što postižu i metodama policijske države. […] Saudijska Arabija više ne uspijeva osigurati radna mjesta za 400 000 mladih koji svake godine stignu na tržište rada. Sukob generacija zaoštravat će se što vlade budu nudile manje. […] U Damasku nekadašnji srednji sloj stoji u redu za kruh, prosi za lijekove i čezne za bijegom u inozemstvo. Riječi kojima stanovnici opisuju stanje u zemlji upozorenje su cijelom arapskom svijetu: ’Mi smo samo zombiji u ruševinama.’“

Zapadnjaci opet računaju na neko novo „Arapsko proljeće“

Zapadnjaci, dakle, opet počinju računati na neko novo „Arapsko proljeće“. Na „demokratizaciju“. Očekuju tamo unutarnje promjene do kojih bi dovela nova prosvjedna gibanja i zbivanja. Polažu nade u nezadovoljne mlade ljude, za koje kažu da „više ne padaju na potrošene priče starih elita“. Pih! Pa tko u takve bajke još može povjerovati? Stvarnost je na žalost drukčija. Ona je okrutna i posve različita od one na Zapadu. A mnogi Europljani i dalje misle da je arapsko-islamski svijet moguće urediti po mjeri europskoga. Zanose se tlapnjama. Svoje recepte hoće nametnuti posvuda: od Libije do Iraka i od Damaska do Mostara. Neuspješno!

Zapadnjačka ljevičarsko-liberalistička svijest nepopravljiva je. Ona robuje ideji o „napretku“. Ima ambicije čitav globus urediti po svojoj mjeri. Zapadnjaci ’nafilani’ takvom sviješću žive u zabludi da je to moguće. Ne žele sami sebi priznati da je arapsko-islamski, ili iransko-islamski, a uvelike i tursko-islamski svijet – da ne idemo dalje prema Indiji i Kini – nešto jako, jako različito od zapadnoga sekularističkog i liberalno-demokratskog svijeta. Takve zablude „ohologa uma“ mogu oba ta svijeta samo i dalje voditi u nove nesporazume i nesreće. 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo