Šiljo: Licemjerje ljevičarskog uma iliti zloduha

0

 

 

Pavičić i ne spominje, a kamoli priznaje stvarne činjenice. On naprotiv spretno plete demagošku mrežu od svojih kolumni. U takvoj njegovoj mreži ostaje samo ono što je domoljubno i pravdoljubno hrvatsko, a sve drugo kroz nju prolazi kao „nepostojeće“. Eto, u tomu je ’kvaka’. U tomu je sav misterij svih tih tobože istinoljubivih i pravdoljubivih ljevičarskih, anacionalnih, nehrvatskih, protuhrvatskih, protukatoličkih, nepravednih, dvoličnih, jugoslavenskih, apatridnih, boljševičkih, liberaloidnih i sličnih duhova. Točka!

Split – Riva, 5. rujna 2020.

 

Ljevičarski, anacionalni, nehrvatski, protuhrvatski, protukatolički, nepravedni, dvolični, jugoslavenski, apatridni, boljševički, liberaloidni i slični duhovi već desetljećima zagušuju hrvatski medijski, kulturni i politički prostor svojom propagandom. Njima su otvorene ustave, oni kontroliraju glavninu tiskanih i elektroničkih medija, kazališta, književnih događališta, javnih foruma, fakulteta, učilišta, stranaka, državnih nadleštava i koječega drugoga. Povede li se riječ ili postane li temom davna, manje davna ili nedavna prošlost, suvremenost ili sadašnjost, legije i ešaloni takvih javnosnika kreću u kampanju kao da su koordinirani iz jednog središta. Neki možda i jesu, no većina njih zacijelo je koordinirana poglavito vlastitom sviješću. Koja funkcionira tako da uvijek nepogrješivo znade koga treba braniti, koga napadati, a koga uvjetno tolerirati.

No što ako ni viku ne čuje?!

Onima koji su koordinirani iz jednog središta, ili iz više njih, imale bi se baviti stanovite državne službe. Prepustimo dakle jedne drugima, oni se u to najbolje razumiju, a ionako jako vole od javnosti skrivati sve što znaju o takvim stvarima.

Onima pak koji nisu koordinirati ni kontrolirani ni iz kojeg tajnog središta, odnosno dok nemamo dokaza da je tako, moramo se baviti mi javnosnici. I mnogo ih je koji se desetljećima bave time što živi na biću hrvatskoga naroda, njegove kulture i njegove države. A kako su središnje točke prijepora istina i pravda, pokušavaju razobličavati spomenute umove istraživanjem i tumačenjem činjenica, iznošenjem materijalnih dokaza, bilo to o NDH, Jasenovcu, ustašama i partizanskom pokretu, Bleiburgu i žrtvama komunizma, Jugoslaviji, JNA-i, Domovinskom ratu i žrtvama agresije, Oluji, razdoblju poslije toga, Haaškom tribunalu, o borbi Hrvata za opstanak, slobodu i legitimna prava u BiH i o ostalomu. No ni to ne pomaže. Nikoji argument, nikakva egzaktna otkrića i nikoje dokazane činjenice nisu dosad učinile da itko od takvih povjesničara, književnika, publicista, novinara, urednika, političara i akademskih ljudi sa spomenute stane išta spozna i išta prizna osim onoga što je unaprijed „znao“ i unaprijed priznavao. 

Ako se u javnoj, jednako kao u sudskoj, raspravi nikoga ni u što ne može nikakvim dokazima uvjeriti, tada i javna kao i sudska rasprava s vremenom postane besmislenom. A pogotovu postaje besmislenom onda kada se stalno otkrivaju i iznose na svjetlo dana novi dokazi, a na te dokaze s druge strane čuje se samo muk odnosno nailazimo na totalno ignoriranje. Tada se argumentiranje pojačava i retoričkim i stilskim i drugim sredstvima. Jer kada tko slabo čuje, kada vidiš da ne mari za to što mu kaže, moraš govoriti glasnije, a ako ni tada ne čuje, a i dalje priča svoje ili druge vodi u ponor, tada moraš početi vikati… No što ako ni viku ne čuje?!

Ljevičarska „specijalka“

Tragično je to da oni zapravo nisu gluhi, da jako dobro čuju, da jako dobro vide, da dosta toga znaju, da su mnogo čega svjesni, a da se unatoč tomu ponašaju tako kao da ne čuju, da ne vide, da ne znaju, da nisu svjesni. Kako je to moguće? – Tako što je riječ o duhovima koji ne žele priznavati ni činjenice ni istine koje njima ne odgovaraju. Recimo onu da 27. srpnja 1941. u Srbu nije počeo nikakav narodni, hrvatsko-srpski, antifašistički ustanak, nego da se dogodio grozni četnički pokolj nad hrvatskim civilima i hodočasnicima, pri čemu je posve nedužni katolički svećenik ispečen na ražnju. Nema onoga tko to ne zna. Znaju to i ljevičarski i takvi duhovi. No prave se da ne znaju!

Kako je moguće da se tako ponašaju? Kako je moguće da ima takvih ljudi-duhova? Kako je moguće da čovjek – uostalom, stvorenje Božje – može do te mjere biti otporno prema istini, imuno na golu istinu. I to, zapravo, selektivno otporno. Svaku činjenicu, argument ili dokaz koji mu paše objeručke prihvaća i njime se nevjerojatno spretno i perfidno i gromoglasno služi, a sve ono što mu ne paše takav duh jednostavno – „ne priznaje“!

To je kao kod lanca na biciklu koji nema torpedo kočnicu na stražnjem kotaču: dok pedale vrtiš naprijed, lanac prenosi energiju na stražnji kotač, a kada pedale počneš vrtjeti unatrag, energija na zadnji kotač uopće se ne prenosi. Čuje se samo onaj prigušeni zvuk cak-cak-cak-cak…

Tako se ponašaju i takvi ljevičarski duhovi. Oni u svojim glavama, u svojim mozgovima, u svojim svijestima imaju ugrađene takve kotače, lančanike i zupčanike kakve ima i bicikl poznat negda kao „specijalka“. Imaju sustave koji se vrte samo u jednom smjeru, te zahvaćaju i „priznaju“ samo ono što se poklapa s njihovim smjerom odnosno što se uklapa u smjer kojim ustrajno i nepokolebivo „kurblaju“ naprijed. Vazda i samo naprijed! Leva…, leva…, leva!!! 

Tomić i Pavičić, podoficir i književnik, sablast i zloduh

Da sve ovo ne ostane u magli i u oblacima, potvrđuje i potkrjepljuje najnovija kolumna, komentar, osvrt, članak ili uradak jednog od perovođa toga smjera u Jutarnjem listu, odmilja zvanom JuL. Riječ je o Jurici Pavičiću, koji osim u JuL-u, i u Slobodnoj Dalmaciji, i kojegdje drugdje, godinama uživa povlašten novinarsko-publicistički prostor, jednako kao i notorni podoficir JNA Ante Tomić i čitava sila „takvijeh“ koje bi Držić nazvao „ljudi navao“, nasuprot „ljudima nazbilj“.

No dobro, Ante Tomić mrtvac je koji je kao sablast preživio smrt svoje države i svoje armije i sebe skupa s njima, i sada se kao sablast ukazuje što u fizičkom obličju, što u mentalnim formama. Jurica Pavičić to nije. Dapače, Pavičić je i cijenjen književnik. Toliko priznat da je prije dvije godine dobio i najvišu državnu nagradu za djelo književne proze – nagradu „Đalski“. I čovjek doista, za razliku od onog redikuloznog „Vlaja“, znade pisati publicistički dobro. I iskreno je uživljen u to što piše, za razliku od onoga kojem su na glavu izlili izmet, valjda zato što su procijenili da je jedino izmet argument koji bi možda mogao razumjeti. Krivo su procijenili – zato što sablasti ne možeš ničim materijalnim ni u što uvjeriti. One su u ono što znaju i misle bile ireverzibilno uvjerene dok kao ljudske osobe još bijahu u ovozemaljskom životu… No Pavičić nije sablast. On je  neumrli čovo. Živi zloduh.

Tko upravlja Pavičićem?

U čemu je, dakle, problem Jurice Pavičića? Pretpostaviti je da ni KOS, ni Udba, ni CIA, ni BIA, ni KGB, ni Mossad njime ne upravljaju. Inače bi, valjda, SOA to otkrila i dosad nešto poduzela. Možda bi njime, doduše, mogla upravljati Komunistička partija Jugoslavije, no ona se davno raspala, nje već odavno nema (osim možda partijske organizacije u JNA, za koju nikada nije objavljeno da je samu sebe raspustila ili ukinula). Možda SUBNOR, no i on se davno raspao. Možda Orjuna, no ni nje valjda više nema (osim što orjunaši crtaju po Poljud svastike i ’činidu’ svakojake ’monade’). A ni on nije više u godinama da se po Splitu tuče s hrvatskim nacionalistima, kao što to činjahu njegovi duhovni, možda i fizički, predci između dvaju svjetskih ratova. Možda iza njega stoji kakva mletačka ili talijansko-iredentistička frakcija, pomislilo bi se u naposljetku. No ni ona sigurno ne stoji, jerbo je dotični Jurica žestoki anti-fašist. A ako si to, kao bi mogao biti talijansko-fašistički iredentist? 

Moramo dakle eliminirati odnosno odbaciti kao nedokazanu tezu da njime upravlja ikoja ovozemaljska sila. No dobro, reći će poneki čitatelj, a zašto nisi spomenuo masoneriju?! Ako nitko drugi, njime onda sigurno upravlja masonerija! Ona koja je pod pariškim ili londonskim patronatom? Ili beogradskim, ili zagrebačkim, ili moskovskim, ako takvi uopće postoje. Takvima Šiljo odgovara: Ne, njime sigurno ne upravlja ni masonerija. U masonskim knjigama piše da se oni drže upravo suprotnog načela: slobode svakog člana da zastupa politička i ideološka stajališta po vlastitoj volji. U tim knjigama piše i to da se na masonskim sastancima zato uopće ne razgovara o politici. Očito zato da se i oni među sobom ne posvade i ne raziđu u svađi na sve strane kao rakova djeca. Onako poput Hrvata jučer, danas i sutra.

Das freie Dalmatien, Morgenblatt i Petrica Kerempuh

Ne, ne, i ne! Jurica Pavičić niti je sablast niti njime upravlja ijedna organizirana sila ili skupina ovoga svijeta. Istina, njemu je – za razliku od mnogih drugih, počevši od g. 2000. otpuštenih komentatora Zorana Vukmana i Joška Čelana pa nadalje – otvoren medijski i drugi prostor, pa je tako i ovu najnoviju mu kolumnu bez i pomisli na cenzuru ili odbijenicu opet objavio Jutarnji list. Koji mu te njegove kolumne bez sumnje solidno i honorira, u kunama, a uskoro u eurima. Prije ih je prenosio iz Slobodne Dalmacije. A vrijedi i obrnuto. To i jest naoko čudno: da konkurencija preuzima sadržaje konkurenciji. 

Moglo bi se iznositi i drugih razloga za čuđenje što je tako. Recimo, Slobodna Dalmacija čuva svoje ime još od partizanskog „oslobađanja“ tih krajeva. A Jutarnji list dao si je 1990-ih, kada je pokrenut, proistekao iz tjednika Globus, dao si je ime po hrvatskom, zagrebačkom, građanskom listu koji je vlastito ime dobio tako što je vlasnik preveo na hrvatski naziv novina koje su u Zagrebu izlazile na njemačkomu, Morgenblatt

Taj dakle Jutarnji list izlazio je prije no što su vražji komunisti zgrabili sve što su zgrabili, vrag ih zjabil, da ih zjabil… dodal bi valjda Krležin Petrica Kerempuh poučen stanjem nakon 1945.. Ne, pardon, ne bi to dodal tada više ni on, zato što je Krleža i sam bil komunisti, zatim Titov režimac i prorežimac. Čuvar Jugoslavije i komunizma. A Petricu je Krleža i zmislil i opeval upravo kao narodnog tribuna, kao prototipa revolucionara i komunista. Petrica je, po Krleži, bil veći i mnogo hrabriji i borbeniji komunist od njega samoga – partijskog stipendista Krleže. Koji ipak nije otišel v šumu, nego su mu Mile Budak i drugi ustaše sve do Poglavnika morali spašavati glavu da u NDH-u odnosno od Gestapa ne bude zgrabljen te – kao poznati i notorni ljevičar i komunist – ne zaglavi ondje gdje su takvi u Hitlerovu sustavu ’zajedničkih vrijednosti’ najčešće i zaglavljivali…

Matan, Škiljo, ćurak i kibla

Znači, Das freie Dalmatien i Morgenblatt zapravo su konkurenti koji međusobno surađuju i razmjenjuju „vrijednosti“ koje su im zajedničke. I tako se ispomažu. Nisu oni zapravo konkurenti u pravom smislu, onako kao što su ljutim takmacima bili Raosovi likovi Matan i Škiljo iz Zagvozda… Pa valjda se onda isto tako ispomažu i Tomić, Pavičić, Jergović i čitava legija tako ’visprenih’ (srbizmi su u modi, pa i Šiljo pazi da ne ispadne iz hrvatsko-srpskog iz vlaka, sada kada se taj već dobro zahuktao) duhova… A dok ovaj tekst nastaje, pokaza se da je iz JuL-a Pavičićevu kolumnu prenio i „Zadarski list“. Evala! Kada nešto vrijedi, onda očito vrijedi. Pa i u nacionalističkom Zadru. A to što vrijedi to je ovaj put obrana ministra Medveda od onog zločestog zadarskog tjednika i njegove karikaturalne naslovnice s galantnim gospodinom Plenkovićem, s Medvedom kao medom na lancu i s prefriganim dobošarem Pupovcem koji medi određuje takt i ritam koračanja… Istina, Pavičić u drugom dijelu teksta ’okreće ćurak’ naopako (tj. izvrće ogrtač – još jedan orijentalizam, tj. turcizam; Šiljo se želi dodatno osigurati, steći malo „širu“, neoosmansku podobnost, zlu ne trebalo). 

Po uzoru na onoga besprizornog tipa koji je na Tomićevu glavu onomadne izlio smrdljivu ’kiblu’ (čabar za vršenje nužde; ovaj put Šiljo je posegnuo za njemačkom riječju, nikad se ne zna…), Jurica Pavičić smrdljivi je verbalni čabar izlio na glavu zadarskoga Hrvatskog tjednika. Učinio je to tako da je s gnušanjem pobrojio višedesetljetne takve karikaturalne naslovnice i druge sadržaje i pristupe u tom tjedniku koje civiliziranom antifašistu, umjerenjaku i ljepoduhu Pavičiću nisu nikako po volji. No zatim je i generale i branitelje, a osobito Medveda, podsjetio na „šatoraše“, i na dolaske budućih hadezeovskih dužnosnika u šator… Te je ustvrdio da su oni tada plesali u taktu Hrvatskog tjednika kao dobošara kako bi se dočepali vlasti, u taktu tjednika na koji su se tek sada okomili. A Pavičiću je već desetljećima savršeno jasno kakav je taj tjednik kloaka i kakvo ’dno dna’…

Za Pavičića postoji samo hrvatska krivnja

Čitatelji koji žele proniknuti u sve to morat će najprije pozorno pročitati što je u tom svom najnovijem članku u JuL-u napisao ili napišao ili nasr… Jurica Pavičić. Evo poveznice:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zasto-je-hrvatski-tjednik-nakon-desetaka-vulgarnih-naslovnica-tek-sad-postao-moralno-nakazan-15017351

U čemu je zapravo ’kvaka’? Ona je u tomu što Pavičićeve kvake (zupčanici), kao na spomenutom biciklu, pokreću pogonski kotač samo u jednom smjeru. Što je sve njegovo pisanje i mišljenje apsolutno jednosmjerno. Što su za sve za što se uopće može biti kriv, kriva samo ili preostala nerežimska glasila, a time i svi koji ih čitaju i uzdržavaju, zatim svi generali i branitelji koji su se okupljali pred šatorom, zatim svi oni koji se mršte ili psuju zbog odlaska ministra Medveda u Grubore.

Za Pavičića ne postoje druge činjenice ni druge krivnje: ni JNA-e, ni četnika, ni SANU-a , ni SPC-a, ni Beograda, ni komunista, ni masona, ni crnoga, crvenog ili rozog vrata. Ne! On ne spominje ni činjenicu da Bajićevo i ostalih, dakle Sanaderovo, Milanovićevo, Mesićevo, Josipovićevo i ostalih državno odvjetništvo nije ni dalo nalog da se istraži što se zapravo dogodilo u Gruborima. Za njega ne postoji činjenica da za ubojstvo (koje nije upitno) u Gruborima nekoliko srpskih (valjda) civila nitko nije sudski osuđen, pa prama tomu ni hrvatska vojska, ni hrvatska policija, ni general Sačić, koji je više mjeseci ni kriv ni dužan držan u istražnom pritvoru, što je bio državni bezobrazluk prvoga reda.

Pavičić spretno plete demagošku mrežu od svojih kolumni

Ne, ne i ne! Pavičić i ne spominje, a kamoli priznaje stvarne činjenice. On naprotiv spretno plete demagošku mrežu od svojih kolumni. U takvoj njegovoj mreži ostaje samo ono što je domoljubno i pravdoljubno hrvatsko, a sve drugo kroz nju prolazi kao „nepostojeće“. Eto, u tomu je ’kvaka’. U tomu je sav misterij svih tih tobože istinoljubivih i pravdoljubivih ljevičarskih, anacionalnih, nehrvatskih, protuhrvatskih, protukatoličkih, nepravednih, dvoličnih, jugoslavenskih, apatridnih, boljševičkih, liberaloidnih i sličnih duhova. Točka!

No i poslije „točke“ ima još nešto – ima krivnja Katoličke crkve među Hrvatima. Zadnja rečenica Pavičićeva članka posvećena je inkriminaciji te naše Crkve. One Crkve kojoj se ne može ni na koji način prišiti bilo kakva krivnja za ono što se događalo u Domovinskom ratu. Jednosmjernost Jurice Pavičića i svih takvih razotkriva se upravo u tomu što takvom svojom metodom izokreću sve što se može izokrenuti tako da postoji samo jedna istina, koja time prestaje biti istina i postaje laž. I upravo se tu laž pomoću svakovrsnih bravura prikriva efemermnim istinama, kao što je ova o slizanosti Crkve s HDZ-ovom vlašću iz koristoljublja, koje s onom mnogo dubljom i kompleksnijom istinom kojom se Pavičić kao bavi (ta književnik je!) stoje u posvemašnjem neprijateljstvu i protuslovlju. 

Ukratko, krivnja stvarnih i najvećih krivaca za zla prouzročena u posljednjih stotinu godina, ljevičarska i antihrvatska krivnja, ne postoji! Nju Pavičić svjesno prešućuje. On ujedno svjesno blati sve druge samo da bi nju zabašurio, da bi ispalo kao da je nema niti da je krivnje za grozomorne stvari kao što je planirani ili ostvareni genocid nad hrvatskim narodom ikada i bilo. Jer bi tada moralo biti i krivaca s te strane. Ne, za takav um ne postoje uzroci. Za nj postoje samo probrane posljedice.

Eto, to je to licemjerje ljevičarskog uma iliti zloduha. Ono je u bitnomu to. Ništa drugo doli to!

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara