KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Domovinskom ratu (V. NASTAVAK)
Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana. Domovina TT, Zagreb, 1992. 119. stranica.
V. NASTAVAK
U DOMOVINSKOM RATU
Agresija protiv Hrvatske nije počela u jednom trenutku, nego je nastajala iz cestovnog terorizma, preko pucnjave, jurnjave tenkova kroz naseljena mjesta, primjerice kroz Osijek u trenutcima agresije na Sloveniju, i drugih oružanih provokacija, sve do minobacačkih i zrakoplovnih napada na naseljena mjesta i gradove.
Rat Hrvatskoj nitko nije navijestio, nego se Armija skrivala iza notorne izmišljotine o “razdvajanju sukobljenih strana”, a Srbija iza Armije i saveznog Predsjedništva, u kojem je samo Srbija imala moć faktično utjecati na odluke vojnoga vrha.
Agresija na Hrvatsku bila je u uskoj svezi s političkim pregovorima među bivšim jugoslavenskim republikama, a rasla je istodobno s pojačavanjem diplomatskih aktivnosti i posredovanja Europske zajednice u “jugoslavenskoj krizi”, kako su to što se događalo dugo nazivali.
Agresija na Hrvatsku nikada se nije pretvorila u totalni rat, premda su potkraj godine u istom danu dosta puta bile oglašavane uzbune zbog zračne i opće opasnosti u velikom broju općina. Ipak, dok su na jednoj strani trajale ratne operacije, na drugoj se pregovaralo, na trećoj su se razmjenjivali zarobljenici, a na četvrtoj je tekao gotovo normalan život, tako da primjerice u Istri nije bilo većih konflikata s posadama vojarni JNA, dok su istodobno u Vinkovcima, Vukovaru, Đakovu, Bjelovaru, Požegi, Gospiću, Petrinji i drugdje vođene s pripadnicima Armije iz tamošnjih vojarni bitke na život i smrt.
Ni Hrvatska nije nikome navijestila rat, osim što je u listopadu proglasila Jugoslavensku armiju okupacijskom vojskom. No, i nakon toga prema njoj se postupalo selektivno, pa je, u skladu s početkom siječnja potpisanim Sarajevskim sporazumom, s Vanceovim planom o angažiranju Unprofora i s bilateralnim utanačenjima, još u svibnju [1992.] Jugoslavenska ratna mornarica neometano napustila otoke Vis i Lastovo, dok su tih dana hrvatske kopnene snage odlučnim vojnim akcijama oslobodile dio dubrovačke općine i Miljevački plato.
Takav naoko paradoksalan tijek rata mnogi Hrvati nisu mogli ni shvatiti ni prihvatiti, jer su mislili da je domovinski rat trebalo voditi drukčije, a neki su cijelo vrijeme inzistirali da se proglasi opća mobilizacija i da se krene u totalan napad na okupatora i domaće četnike. Mnogima je bilo neizdrživo i nepodnošljivo gledati kako granate fijuču nad njihovim glavama i ubijaju nevine civile dok se, primjerice, iz Vinkovaca ili Zagreba puštaju postrojbe JA da s naoružanjem i opremom, zaštićeni od hrvatskog redarstva, napuste Hrvatsku, s opasnošću da se opet vrate s druge strane.
Sve to ne bi bilo moguće da nad još uvijek priznatom “Jugoslavijom” nije bdio duh međunarodne zajednice, koji ju je i održavao sve dotle, inzistirajući na pregovorima. S tim u svezi dr. Tuđman je u svojoj Poslanici Hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske od 24. studenoga 1991. istaknuo:
“Mi u tim pregovorima, jamačno, ne nailazimo samo na objektivne i prema Hrvatskoj dobronamjerne pristupe i namjere. Međutim, u današnjem svijetu pregovori su nužnost, za nas i za protivnike. (…) Ipak, u samo nekoliko mjeseci uspjeli smo uključiti sve najodgovornije svjetske čimbenike i preokrenuti njihove poglede u našu korist. Gotovo nijedna poslijeratna kriza nije se primakla svom rješenju u tako kratkom roku kao jugoslavenska i rat u Hrvatskoj. (isto)“
Takva situacija prouzročila je kod nekih takvo gubljenje strpljenja i povjerenja u hrvatsko vodstvo da su oštricu svoga nezadovoljstva, potresenosti žrtvama i razaranjima i bijesa u nemoći okretali i prema Vrhovništvu. To je pogodovalo onim političkim snagama koje su na tome htjele steći bodove, pa je u tom razdoblju u većem dijelu oporbe, u javnosti, pa čak i u dijelu HDZ-a bilo vidljivo istupanje s prijedlozima i programima koji su bili znatno radikalniji od onoga kakav je provodilo Vrhovništvo. No, oni koji su tražili da hrvatski narod “uzme stvar u svoje ruke” ili nisu znali ili nisu htjeli znati kako to na vojnom planu ipak ne bi, s obzirom na razmjer vojnog arsenala, bitno poboljšalo obranu od agresora, ali bi politički vjerojatno upropastilo sav rad na međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. To pak vodilo bi dugotrajnom iscrpljujućem ratu, a Hrvatsku bi opet čekala Europska zajednica i međunarodna zajednica sa svojim uvjetima, vjerojatno i sa sankcijama, koje bi Hrvatska teško podnijela, pogotovu kao nepriznata. Drugim riječima, moglo se mnogo više izginuti i zemlju dati razoriti, a opet ne doći do svoje države. Hrvatima pak bilo je dostatno i jedno tako stravično iskustvo kakvo je bilo 1941.-1945., kada su izginule stotine tisuća, pa ni tolika žrtva nije dovela ni do hrvatske države ni do hrvatske slobode.
Intervencija JA u Sloveniji kao kušnja za Hrvatsku
Kad je JA koncem lipnja 1991. intervenirala u Sloveniji, bilo je dosta onih koji su mislili i tvrdili da Hrvatska to treba “iskoristiti” da bi udarila na Armiju, kako radi toga da “pomogne” Sloveniji, tako i radi toga da tobože ‘zaskoči’ Armiju. No da takva mišljenja nisu imala nikakve veze sa stvarnim odnosom snaga, i da bi ulazak Hrvatske u rat s Armijom za Hrvatsku tada bio izrazito pogibeljan i katastrofalan, potvrdilo je sve ono što se poslije toga događalo. Naime, tek 9. travnja te godine znatan dio redarstvenih snaga MUP-a preustrojen je u Zbor narodne garde i stavljen pod ingerenciju ministarstva obrane. ZNG je tada raspolagao jedino lakim pješačkim naoružanjem. S druge strane, na teritoriju Hrvatske, u vojarnama po gotovo svim gradovima i na ratnim poligonima te na okupiranim područjima Jugoslavenska je armija držala goleme efektive, kojima je mogla cijelu Hrvatsku razoriti, a onda je vjerojatno i pokoriti.
“U vrijeme napada na Sloveniju”, izvijestio je zastupnike koncem te godine predsjednik Tuđman, “hrvatska je vojska bila još u povoju, imali smo svega nekoliko jedinica aktivnog sastava ZNG s lakim naoružanjem, pa je i to bio jedan od glavnih razloga što nismo smjeli uletjeti u zamku preuzimanja rata s JNA na svoja leđa. Tada bi se cijela vojna sila JA obrušila sa svih strana, pa i iz Slovenije, na Hrvatsku. Rezultat bi za nas bio katastrofalan, ne samo u ljudskim i materijalnim žrtvama nego i s mogućim posljedicama rušenja sveukupnoga demokratskog ustroja Hrvatske. Zbog istog razloga bilo je nemoguće i nakon povlačenja JA iz Slovenije napasti odjednom sve vojarne JA u Hrvatskoj. (isto)“
Meštrović kao vojni stručnjak
“Govorilo se da se hrvatsko vrhovništvo pobrinulo da Hrvatska bude dovoljno naoružana, da bi neki dan predsjednik Tuđman rekao da se ne može sprovesti mobilizacija jer nema oružja. Postavlja se pitanje: ako je tome tako, je li onda trebalo raditi sve ono što se radilo kad se znalo da hrvatske obrambene jedinice nisu dovoljno naoružane, da nemaju municije?… Rekao mi je jedan čovjek iz vlasti da je on kazao predsjedniku Tuđmanu da nema dovoljno municije da bi se ušlo u neki zamašniji sukob, a da je predsjednik Tuđman odgovorio: ‘Neće biti rata?’… Krajem siječnja, kada se očekivala agresija na Hrvatsku, navodno je predsjednik Tuđman obećao generalu Kadijeviću da Hrvatska više neće uvoziti oružje… Mislim da je i tom prilikom Tuđman pogriješio, kao što je pogriješio i nedavno u Zadru kad se susreo s Kadijevićem. Isto onako kako je mislio da će uspjeti s Miloševićem dogovoriti rješenje, tako misli da se može dogovoriti i s dijelom vojnih struktura” (“Kako se zaljuljao Franjo Tuđman”, Globus, 9. kolovoza 1991.).
Meštrović je govorio o tome da je Hrvatska tada mogla biti “dovoljno naoružana”, kao da ne zna kako to apsolutno nije bilo moguće. Zar se moglo u nepunu godinu dana, u onako teškim prilikama u kojima je nova vlast naslijedila staru, na takvo nešto ozbiljno i pomisliti. U prilikama kad je u naslijeđenoj policiji bilo čak 70 posto Srba! U prilikama u kojima je, dok je Tuđman političkim potezima otklanjao vojni udar, mreža KOS-a i drugih stranih i domaćih službi bdjela nad tim neće li Hrvatska nabaviti koju pušku ne bi li ju prikazala militarističkom i upropastila sve njezine političke napore da se svijetu prikaže u drukčijem svjetlu od baštinjenoga! U prilikama kada u svijetu Hrvatska gotovo da nije imala nikakvih prijatelja! U prilikama da protiv sebe ima Armiju koja je stvarana, obučavana, naoružavana i raspoređivana punih pedeset godina.
Obraćanja predsjednika Tuđmana naciji
Predsjednik Tuđman više se puta, u kritičnim trenutcima, obraćao naciji. Tako je u listopadu – u zenitu agresije na Hrvatsku, dva dana prije nego što su napadnuti Banski dvori s ciljem da se on i tako pokuša ukloniti – obraćajući se “Hrvatima i Hrvaticama, građanima i građankama Hrvatske”, nakon što je pobrojio neviđena zlodjela agresora, istaknuo:
“No oni nisu mogli – niti će ikada moći – ubiti našu žudnju za slobodom i potrebom da živimo u ljudskom dostojanstvu, u miru sa sobom i sa slobodnim narodima Europe… Za ovo pravo i za svetu svoju zemlju spremni smo i mrijeti.
Tisuće i tisuće naših gardista, redarstvenika, pomoraca i ljudi sviju uzrasta već su u dosadašnjoj borbi besprimjernim junaštvom pokazali da je nepobjediv narod koji brani svoju rodnu grudu. Imena Vukovara i Pakraca, Osijeka i Vinkovaca, Otočca i Gospića, Šibenika i Zadra, Splita i Dubrovnika, žrtve Ćelija, Struge, Kijeva i mnogih drugih mjesta i gradova ostat će zauvijek urezana u hrvatska srca sa zahvalnošću i ponosom.
Borba za uspostavu i obranu slobodne Hrvatske bila je i ostaje zajednička borba domovinske i iseljene Hrvatske.
Udruženi velikosrpski imperijalisti i povampireni ostaci jugoslavenske komunističke vojske prešli su u opći napadaj na Hrvatsku kršeći i sve međunarodne dogovore o primirju.
To nam nalaže da mobilizirano sve svoje snage u obrambenom ratu. (…)
U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici pozivam Vas, braćo i sestre, da ispunite svoju svetu dužnost u obrani domovine. Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom. (isto)”
I dr. Banac htio promijeniti hrvatski vrh
Istodobno, dr. Ivo Banac, povjesničar i profesor na Sveučilištu Yale (SAD), s tim u svezi izjavljuje: “Hrvatska vlast mora se lišiti iluzija i odlučiti se za borbu. Mi se moramo organizirati za jedan dug, oslobodilački rat. U sukobu ne smijemo sebi stvarati papirnate prepreke. Bezumno je suzbijati volju naših Hercegovaca da pruže pomoć Dubrovniku. Zašto bi Popovo Polje, iz kojega je potekao Bošković, bilo zatvoreno našim borcima? Dalje, više ne smije biti nikakve nedoumice o smislu naše borbe. Hrvatska traži svoju punu nacionalnu nezavisnost i to svoje pravo ne može provoditi polovičnim i dvosmislenim mjerama. Ona mora povući sve svoje ljude iz saveznih ustanova, i to odmah. I na kraju, Tuđmanovo je rukovodstvo svojom negativnom selekcijom, zloupotrebom nacionalnog pokreta i odbacivanjem inteligencije napravilo neprocjenjivu štetu hrvatskoj stvari. Koaliciona vlada, nametnuta od sve nestrpljivijeg javnog mnijenja, učinila je veliki korak k boljitku. Isto se može reći i za ulazak profesionalnih vojnika u naš obrambeni stroj. Ipak, valja naglasiti da Hrvatska mora što prije promijeniti svoj vrh. Vremena su preozbiljna da bi se bivše zasluge morale plaćati novim kreditima” (Danas, 8. listopada 1991.).
Tako se još jedan ‘naš čovjek iz Amerike’, u kritičnom trenutku, uz pomoć visokotiražnog Globusa uključio u koordinirana nastojanja mnogih da se pošto-poto “promijeni hrvatski vrh”, nakon što “karizma” koalicionaša i antihadezeovca Mate Meštrovića nije polučila željeni učinak. No i Banac je samo uspio u svojoj glavi pobrkati “stvarno i moguće”, kako to izreče Dobrica Ćosić. Jer ni on, poput nekih drugih Hrvata-intelektualaca iz emigracije, nije mogao shvatiti da se 70-godišnja zapetljanost Hrvatske u jugo-kučine ne može tek tako naprasno raspetljati. Ili on i nije htio da se Hrvatska uopće “otpetlja”. Za ovaj posljednji zaključak potkrepa bi bila to što on ni nakon što je Hrvatska postigla svoj vrhunski uspjeh – primanje u Organizaciju ujedinjenih naroda – nije “progledao”. On se naime za nove izbore kandidirao ne na listi HDZ-a, koji se potvrdio kao uistinu državotvoran, nego na listi HNS-a, rame uz rame s Tripalom i Dabčević-Kučaricom.
Banac je inače bio uporan: “Bjelodano je da Hrvatska nije bila pripremljena za ovaj rat. Hrvatsko je političko rukovodstvo očekivalo sve osim sukoba s JNA, a i danas se ponaša kao da ima posla sa starom titoističkom armijom. Također, Hrvatska očekuje čuda iz inozemstva, zaboravljajući da će se čudo desiti tek onda kad se Hrvatska bolje organizira, te pređe u protunapad. S tim u vezi, Hrvatskoj prije svega nedostaje vojna strategija koja bi se zasnivala na mobilnosti i ofenzivnom djelovanju. Ja ne sumnjam da je neprijatelj u ovom trenutku vojno premoćan, ali on ipak nije tako snažan (posebno s balastom svog velikosrpskog programa) da bi mogao prevladati u sve širim razmjerima sukoba. Mi moramo koristiti protuslovlja svog protivnika, a ona su golema, i odmah stvarati djelatna savezništva s drugim ugroženim narodima bivše Jugoslavije. (…) No, da ne bi netko mislio da je za ovakvu situaciju isključivo krivo Tuđmanovo vrhovništvo, vrijeme je i da se kaže nekoliko riječi o uzmaku opozicije. Zar je moguće da hrvatska opozicija (pa i ona unutar HDZ-a) nema snage i odvažnosti provesti raspravu, makar iza zatvorenih dveri Sabora, o hrvatskoj ratnoj strategiji?” (Dr. Ivo Banac u interviewu “Nema čuda iz inozemstva”, Večernji list, 30. listopada 1991.).
Banac je, dakle, korio i oporbu i neke u HDZ-u što nisu “uzeli stvar u svoje ruke”, a to znači: što nisu odgurnuli u stranu Tuđmana. Tako je Banac otvoreno pozivao na obaranje tadašnjih legalnih nositelja najviše vlasti u Hrvatskoj. Dakle, kao što se radilo na slabljenju i rušenju agresivnog i ratobornog Miloševića u Srbiji, istodobno se radilo i na rušenju Tuđmana, unatoč tome što nije bio ni agresivan ni ratoboran.
(A kad se u tome nije uspjelo, onda je uz pomoć “pete kolone” insceniran udar Hrvatske vojske na Baranju, koji je imao “dokazati” da se hrvatska strana ne pridržava Sarajevskog sporazuma o primirju i mirovnog plana UN. Za to vrijeme u visokim međunarodnim tijelima već su bile spremne rezolucije kojima bi se Hrvatska zbog toga osudila.)
Hrvatska “nepripremljena”, a Srbija “srlja u propast” (!?)
Globusov kolumnist Banac, svega 15 dana nakon što je iznio izrazito negativne ocjene o strategiji obrane i hrvatskom političkom vrhu, unatoč čak tome što je u međuvremenu praktički pao Vukovar, najednom piše: “Nepotrebno je govoriti da zarobljeni um srbijanskog imperijalizma nije ni svjestan kako Srbija još ovog časa, dok je još u stanovitoj prednosti, zapravo srlja u propast. Ne samo da neće biti nikakvih graničnih korekcija u prilog Srbije, nego će Srbija i nakon ove orgijastičke noći opet biti zbijena u svoje prirodne granice. (…) Čini se, ipak, da je velikosrpski imperijalizam najveći neprijatelj Srbije. Jer nikomu osim potpuno bezumnom srbijanskom vrhu ne bi pošlo za rukom proizvesti toliko neprijatelja u tako kratkom roku” (“Nastaju li sjedinjene srpske države?”, Globus, 15. studenoga 1991.).
To da za “ovakvu situaciju (nije) krivo isključivo Tuđmanovo rukovodstvo” sada prelazi u zaključak o tome da baš Srbija (a ne Tuđmanova Hrvatska, kako bi se dalo zaključiti iz prethodnih Bančevih vojnih analiza!) “srlja u propast”. Ta ako je obrana Hrvatske bila katastrofalna, kako to da Srbija – a ne Hrvatska! – “srlja u propast”!? A kako je sada odjednom postao moguć takav povijesni obrat u pitanju ishoda rata, to će dr. Banac zacijelo jednom odgovoriti, no zanimljivo je da se nije sjetio ispričati zbog svojih onako oštrih ocjena o “Tuđmanovu rukovodstvu” i njegovu vođenju rata.
(Ali se dr. Banac u tom istom tekstu sjetio prije Carringtona “rješavati” srpsko pitanje u Hrvatskoj. Ovako: “Oni mogu i moraju dobiti Srpski klub zastupnika Sabora, koji bi imao stanovite ovlasti u artikuliranju srpskih nacionalnih probitaka, te, izvan Sabora, ali unutar demokratskog sustava, jedno reprezentativno i demokratski izabrano tijelo /nešto poput Srpskog nacionalnog vijeća/ koje bi formuliralo i zastupalo srpske nacionalne interese u Hrvatskoj”.)
Podmetanja o “trgovini” dijelovima hrvatskog teritorija
Od početka rata protiv Hrvatske mogle su se i u ozbiljnim glasilima pročitati spekulacije o tobožnjoj Tuđmanovoj “trgovini” ovim ili onim dijelovima hrvatskog teritorija. Najčešće su se takva nagađanja izricala u obliku aluzije, bez imenovanja “trgovca”, kao da bi državnim teritorijem mogao “trgovati” netko drugi osim vlasti. Savka Dabčević-Kučar na tu je temu jednom izjavila: “Hrvatska će braniti Baranju, a Baranja Hrvatsku. Protiv smo svakog onog tko bi se htio pogađati oko Baranje ili bilo kojeg drugog dijela Hrvatske” (vidi Slobodnu Dalmaciju od 22. srpnja 1991.).
Takve nedobronamjerne ocjene imale su i svoju jeku: “Ne mogu politiku Hrvatske voditi oni za koje se zna, što je javna tajna, da su ‘prodavali’ Vukovar, želeći za taj dio Slavonije i Baranje dobiti Hercegovinu ili neki drugi dio teritorija” (v. članak “Opasnost od plavih šljemova”, Slobodna Dalmacija, 22. veljače 1992.).
U spomenutoj Poslanici predsjednik je Tuđman, govoreći o otporima hrvatskoj državotvornoj politici, među ostalim rekao:
“Moramo biti svjesni da se srbo-jugoslavenski protivnici svakoga hrvatstva, a i njihovi saveznici u inozemstvu služe svim sredstvima. Osim otvorenog razornog rata, neprijatelj vodi protiv Hrvatske i svestrani podzemni rat ili tzv. specijalni rat. (…) Za podzemnu podrivačku djelatnost protivnici su imali pogodne pretpostavke i u zemlji i u inozemstvu.
Osobito u pogledu ubacivanja provokatorskih ili saboterskih elemenata i agenata u hrvatske državne i obrambene redove. Zamaskiranim djelovanjem u sredstvima javnoga općenja, ali i na ratištima, neprijatelji sadašnje Hrvatske žele obeshrabriti hrvatske borce na ratištima, a među civilno stanovništvo unijeti dezorijentaciju, defetizam i paniku ne bi li uništili plebiscitarnu volju hrvatskoga naroda da izgradi slobodnu i samostalnu Hrvatsku.”
VEZANO
KAKO SU RUŠILI TUĐMANA Zdravko Gavran: U Tuđmanovu znaku (I. nastavak)
Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo