Vladimir Jakopanec: ŠKORO KISELI KRUH, ŠKORO, DOMAĆI KVASAC, ŠKORO…

Jel ja volim kiseli kruh, onaj kruh od domaćeg kvasca, kruh koji ovdje zovu sour dough i smatraju ga čistom ekskluzivom? Ne volim, ali ono, ako si nisi u stanju proizvesti domaći kvasac od pšeničnog, raženog brašna i vode, i od toga ispeći crni raženo-pšenično-kukuruzni kruh, nisi frajer, navijaš za Trumpa, COVID 19, Škoru i Culeja, i onda ja kao živo oličenje hrvatskog oportunizma, svako jutro sa jednom žlicom raženog brašna s posijama i žlicom pšeničnog i malo vode, ponekad mrvicom meda, vjerno prihranjujem taj svoj vlastitom rukom, prije nekoliko mjeseci proizvedeni kvasac, uredno svaki tjedan pečem kruh – ono trećina pšeničnog, trećina raženog i trećina kukuruznog brašna i onda ga mazohistički jedem, ljudima se hvalim kako ja to strašno volim, jer je to jako zdravo i jer me podsjeća na djetinjstvo kad smo, doduše radi siromaštva i nedostatka kvasca u dućanima jeli takav kruh, a u sebi mislim: mulac, ovo ti je zadnji put. Baš ono ko hrvatski birački korpus, znade da je Milanović partizanski kreten i da će zasvinjiti gdje god može protiv Hrvatske i njena naroda, ali ga unatoč svemu bira za predsjednika, kako bi kasnije mogao, baš kao ja u kruhu, mazohistički uživati u tom kiselkastom okusu svakodnevice u Hrvatskoj.

E, a jutros mi je kruh zagorio. Ne jako, onako malo, tek toliko da tom kiselkastom pridoda i malo gorkastog okusa, tako da doživljaj neugode bude potpun. A zašto mi je zagorio? Pa zato jer u 5.30 ujutro (kao pravi pekar koji krušac zorom ranom peče) nisam mogao prestati čitati kojekakve vrle komentare od političkih stručnjaka koji od silne pameti i učenosti zaborave staviti „h“ na „hrvatskih“, kojega zbog brzine pisanja skrate, pa ispadne „hrvatski granca“ mjesto „hrvatskih granica“, omakne im se redovito „dali“ mjesto „da li“ i još puno „takvi“ bisera. Mislim, sve veliki i okorjeli domoljupci i s’verenisti koji se okomili na Škoru ko lovački psi na lis’cu.

Uostalom šta nije pun ‘rvacki tisak Škore?

Škoro trojanski konj, jedan kaže konjina, Škoro špijun, Škoro ruski agent, Škoro deserter (valjda od engleskog „dessert“), Škoro doveo Milanovića na vlast, Škoro američki kapitalist, Škorina žena Srpkinja, Škoro naplačuje parking pred bolnicom, Škoro ima dvije noge, Škoro je pjevač, Škoro ide u crkvu i „molise“ Bogu ko Trump, kako ih nije stid, Škoro je imao baku, Škoro je zapravo Hercegovac, Škorin djed je umro, Škoro je bio siromašan, Škoro, Škoro, Škoro, Škoro je narodni neprijatelj. I to je u redu. Jest da je izgleda on presudio Kolindi i doveo Mileta na vlast, je točno da je pjevač, da ima dvije noge, da je imao babu i djeda, da radi vino… ali što se skriva iza Škorine prašine, pitam se ja? Koga se skriva s baukom Škoro? Koga?

Pa one koji se od te prašine ne vide. One koji se uopće ne spominju, one koji nisu kapitalisti, koji nisu ruski špijuni, ni trojanski konji, koji ne idu u crkvu i ne mole se Bogu, koji nisu suverenisti, koji ne vole Hrvatsku, koji pripadaju Briselu, a ne Zagrebu, čiji su roditelji bili partizani, pa je partizanština ostala i dio njihove naravi, skrivaju se Plenkovići, Bernardići, crveni iksići i ipsilončići, kojih u dijalozima među ljudima uopće nema, zlo na koje smo se navikli i koje ćemo mazohistički opet birati, jer se kao usrane kukavice bojimo promjena, bojimo boljitka, bojimo se biti bez zadaha komunizma, bez nade da će nam se povratiti drug Tito, Dolanc, partija i slavna Jugoslavija.

Zato se kao kreteni deremo na Škoru, kovitlamo s njime po prašini da bismo sami sebe varali i skrivali svoj vlastiti hrvatski crveni mazohizam. Pardon, ja se zanio pa sve „mi“, kao da i ja s vama jedem taj kiseli raženi kruh. Ne hvala. Js sam, hvala Bogu daleko od toga i ne tiče me se više što ćete i kako ćete vi. Meni je dosta mog kiselog kruha svaki tjedan koga, kao ni vi svojega, ne mogu prestati peći. Malo me naljutilo što mi je radi vas nagorio kruh, pa da se istresem na vama i da vam kažem kako taj VAŠ cirkus izgleda odavde s druge strane planete. Samo me podsjetilo kako ste popljuvali Kolindu i dobili Mileta, i sad za to krivite Škoru, kao da svoje pameti nemate, pa zbog toga pljujete po Škori, kako bi vam ostali Bernardić, Plenković i Pupovac.

Eto, tako.

Drugi put pazite da mi ne izgori kruh, pa ni ja neću po vašim izborima. Jer ako išta mrzim, onda je to kad kojekakvi polupismeni iseljenici iz Australije ili Canade (koji nisu ni blizu nepismenosti vaših domaćih nepismenjaka) počnu soliti pamet vama koji ste smogli snage i hrabrosti ostati na bedemima Hrvatske, braneći njenu opstojnost, čast i slavu, amen. Idem se ja pričestiti svojim kiselim kruhom, onako uz šalicu mlakog mlijeka, tek toliko da mi malo ublaži kiselost divljeg kvasca, a vi nastavite mijesiti svoj „nacijonalni“ ‘ljebac i samo pazite da se ne udavite u njegovu kiselom okusu. Ja ću isto tako polako sa svojim, pa kako nam Bog i sreća daju.

Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo