AMICUS AMICORUM Mate Bašić: Faktograf ili leftardski pristrano sprječavanje javne rasprave

Faktograf.hr jedini je hrvatski medij specijaliziran za provjeru činjenične točnosti tvrdnji u javnom prostoru (fact checking), a – hvala ti Bože i na toj pokori! – od kraja travnja 2019. takvu provjeru za ono što je objavljeno u Hrvatskoj obavlja i za Facebook.

Nažalost, iako čestita prva obljetnica “specijalne provjere činjenične točnosti tvrdnji u hrvatskom javnom prostoru” putem faktografa.hr nije, vjerojatno zbog rata protiv epidemije/pandemije COVID-19, dostojno obilježena, nije se naodmet prisjetiti što je taj maleni korak za faktograf.hr, a veliki za nesvjesno hrvatsko pučanstvo zapravo značio.

Primjerice, Večernji je list 4. srpnja 2019. tu senzacionalnu vijest korektnom pučkoškolskom sintaktičkom semantikom za domaći rad prosvjetiteljski sročio ovako: – Već se godinama uviđa da globalne društvene mreže utječu na politiku pa su neki mediji zbog sve češće pojave lažnih vijesti počeli osnivati odjele za provjeru činjenica, ‘čekiranje’ lažnih vijesti. Paralelno su se počele javljati i samostalne inicijative posvećene samo takvoj provjeri činjenica. Kako je rastao broj medija koji su se time bavili, oni su se udružili u Međunarodnu mrežu organizacija posvećenih provjeri činjenica (International Fact Checking Network – IFCN). – Postoje vrlo čvrsti kriteriji koje netko mora ispuniti da bi postao član mreže: neutralnost, transparentnost financiranja i organizacije, jednako tretiranje svih političkih aktera. Faktograf.hr u tu je mrežu ušao u listopadu 2017. Kako je ocijenjeno da zadovoljavamo sve kriterije, dobili smo licenciju koja jamči da smo vjerodostojan medij – uvodno nam kaže glavna urednica Faktograf.hr-a Sanja Despot nastavljajući da je s približavanjem nedavnih izbora za EU parlament Europska komisija pritisnula društvene mreže, pa i Facebook, da odgovornije počnu provjeravati vijesti objavljene na svojim mrežama. I prije toga, u ožujku, 19 medija za provjeru činjenica iz EU udružilo se u projekt ‘FactCheckEU’ kako bi zajednički radili na suzbijanju lažnih vijesti. Primjerice, u slučaju požara u katedrali Notre-Dame zajednički su radili na suzbijanju dezinformacija. Objavili su zajednički tekst o tome koje su objavljene informacije o tom događaju istinite, a koje lažne. – Facebook je uoči EU izbora odlučio pokriti cijelu Europsku uniju ‘fact checkingom’. Kako je uočio naš dosadašnji rad, kao i licenciju IFCN-a, što je bio uvjet, angažirao nas je i sad od kraja travnja (nap. 2019.) s njim surađujemo na provjeri onoga što je objavljeno u Hrvatskoj. Konkretno, mi detektiramo neku priču koja se širi Fejsom te ocjenjujemo njenu točnost ili netočnost. Ono na što FB stavlja naglasak netočne su vijesti, mješovite, manipulativne vijesti (u kojima je dio istina, a dio neistina), senzacionalistički tekstovi koji imaju istinit sadržaj, ali pogrešan, senzacionalistički naslov. Kada uočimo takve tekstove, mi ih označimo kao netočne i napišemo naš tekst s ispravnim podacima koji se onda kao alternativa ponudi svakome tko na FB poželi podijeliti taj dezinformativni tekst. Politika FB-a je da tim izvornim netočnim tekstovima smanji vidljivost – objasnila je Despot. Na pitanje što zamjećuju kod provjere istinitosti vijesti u nas, uz koje se teme veže najviše netočnih informacijama, koji mediji prednjače po nepouzdanosti te kakve komentare izaziva njihov rad Despot uzvraća: – Od kraja travnja (nap. do početka srpnja 2019.) napisali smo 55 tekstova u kojima smo ispravljali netočnosti iz drugih medija ili FB postova. Takve netočne tekstove objavljuju dijelom desni mediji, kao i posebno kreirane FB stranice za skupljanje ‘lajkova’, posebno s fotografijama, gdje dolazi do zloupotrebe djece, invalida, beskućnika. Teme u kojima ima najviše neistinitih informacijama odnose se na povijesni revizionizam (primjerice, u Jasenovcu nisu ubijali ustaše nego komunisti), pogrešne zdravstvene teorije (protiv cijepljenja), katastrofične teorije (dolaze nepoznati planeti koji će uništiti Zemlju), tekstove čija je poruka – pazite, ova će droga ubiti vašu djecu. U političkom smislu globalni su problem netočne vijesti vezane uz izbjeglice. Uglavnom, u tim se tekstovima uvijek poigrava emocijama, prenapuhuju se brojke te se pojedinačni incidenti uzdižu na razinu teorije zavjere. A komentari? Neki nas optužuju za cenzuru i blokiranje, a mi nikoga ne cenzuriramo niti blokiramo. Mi samo nudimo alternativu po principu – ovo je točno, a ovo nije.”

Faktograf ili fucktograf

Na samoj web-stranici te unaprijed nepobitno revolucionarno zaslužne institucije piše da je “primarna zadaća portala Faktograf.hr ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava u hrvatskom javnom prostoru. Kako bi što preciznije mogli ocijeniti točnost izjava naših političarki i političara, razvili smo ocjene na skali od 1 do 5. Tvrdnje za koje utvrdimo da su apsolutno točne tako će dobiti ocjenu ‘Fakt’. Tvrdnje koje u sebi ne sadrže nikakve činjenice dobit će ocjenu ‘Ni F od fakta’. Većinom točne tvrdnje dobit će ocjenu ‘Tri kvarta fakta’, dok većinom netočne tvrdnje ocjenjujemo ocjenom ‘Ni pola fakta’. Tvrdnje koje su negdje u sredini – niti sasvim točne, niti sasvim netočne – dobit će ocjenu ‘Polufakt’.”

No, dopustimo ovdje sitnu jednu digresiju: riječ se iz engleskoga vokabulara “the fact” ni u hrvatskom vokabularu, niti u hrvatskom slengu/argou/šatri, može koristiti kao izraz “fakt”. Rabi se, naime, “fakat”, što je pak, derivacija od latinskoga ‘factum’, u značenju onoga što stvarno postoji ili se stvarno događa, istinita događaja, itsl., iako bi ovdje rahmetli Charles Bukowski sa svojim “Factotumom” (1975.) vjerojatno imao primjedbe, samo da je živ. S druge strane: glagolski perfekt ili čak particip pasivni od engleskoga glagola “to fuck” obvezno glasi “fucked”, a još prije, pa i nakon, “dva veka Vuka”, izgovara se kao “fakt”, identično engleskoj fonetskoj verziji rječi “fact”.

Čini se kako su, dakle, nestašni dečko o još netašnije curice iz faktografa.hr smislile baš nešto dosjetljivo: – Tvrdnje za koje utvrde da su apsolutno točne tako će dobiti ocjenu ‘fucked’. Tvrdnje koje u sebi ne sadrže nikakve činjenice dobit će ocjenu ‘Ni F od fucked’. Većinom točne tvrdnje dobit će ocjenu ‘Tri kvarta fucked’, dok se većinom netočne tvrdnje ocjenjuju ocjenom ‘Ni pola fucked’. Tvrdnje koje su negdje u sredini – niti sasvim točne, niti sasvim netočne – dobit će ocjenu ‘half-fucked’.”

Zajednički projekt Hrvatskog novinarskog društva i GONG-a

Faktograf je pokrenut 2015. godine kao zajednički suizdavački projekt Hrvatskog novinarskog društva (HND) i GONG-a, a od 2018. godine GONG samostalno vodi projekt Faktografa, kao jedini izdavač – piše na webu Faktografa, ne napominjući da se tada fakat predsjednik HND-a Saša Leković (2015.-2018.), jedan od najgorih predsjednika novinarske udruge u povijesti (ako je uopće moguće identificirati što je u HND-u gore tamo gdje visoko gore gore gore gorih gora, naime u RH, naime, nakon 1990.), podinstitucionalno udružio s udrugom pod imenom GONG. Jer, taj pak GONG, kako piše na njihovoj web-stranici, utemeljen je 1997. godine kao inicijativa ‘Građani organizirano nadgledaju glasanje’, no to je ime promijenio, izmjenama Statuta 2000. godine, u jednostavno GONG. S obzirom na to da je korištenje velikih tiskanih slova godinama izazivalo dojam da se i dalje radi o skraćenici, Gong je na Skupštini krajem 2018. odlučio dalje koristiti samo mala tiskana slova u imenu te je GONG i službeno postao Gong početkom 2019. kada su stupile na snagu izmjene Statuta kojim je promijenjen način pisanja imena organizacije. Gongov rođendan obilježava se 13. travnja jer su tog datuma 1997. održani prvi (lokalni) izbori koje je Gong pokušao promatrati, unatoč zabrani tadašnjeg Izbornog povjerenstva. Naime, navodno je 1990-ih neovisno i nepristrano nadgledanje procesa izbora bilo onemogućeno (tvrde oni), no na poticaj aktivista Koordinacije 13 organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava pokrenuta je ‘inicijativa samoorganiziranja nevladinih organizacija i građana Građani Organizirano Nadgledaju Glasanje – GONG’. Nakon kampanje Gonga i odluke Ustavnog suda kojom se dopušta nestranačko promatranje izbora, u izbornom zakonu 1999. godine konačno je usvojen i tzv. ‘narančasti’ amandman te se od tada propisuje pravo promatranja izbora od strane domaćih, nestranačkih promatrača.”

Sad svejedno. Ovdje je, čini se, očito kako su faktograf.hr pokrenule dvije organizacije – HND i GONG. Da ne bismo suvišno govorili o tome što zapravo HND i što zapravo GONG jesu, posebno da ne bismo razmatrali sanaderovsko hadezovski, naravno, i SDP-ovski, odnos prema GONG-u, et vice versa, a ne daj Bože, uopće odnos bilo koje Vlade i zagrebačkih gradskih vlasti prema HND-u i “njihovoj imovini”, da ne bismo govorili o tome da je onodobno Sanader uključio “nevladin” GONG u državno financiranje (što nijedna Vlada kasnije navodno nije ukinula, osim što povremeno tipovi iz GONG-a prelaze na važna mjesta u SDP?), valja pošteno reći kako u malenomu hrvatskom svijetu ipak postoji kakva-takva transparentnost.

Primjerice, kako piše na web-stranici Faktograf.hr., “pokretanje Faktografa financijski su podržali National Endowment for Democracy (NED), zaklada TechSoup i Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država. Projekt Faktografa je djelomično financiran kroz potporu Veleposlanstva SAD-a u Zagrebu. Mišljenja, nalazi i zaključci ili preporuke izražene ovdje pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stavove američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department).

Rad Faktografa financirao se kroz projekte osvojene na natječajima NED-a, Googleovog The Digital News Initiative Innovation Funda (putem projekta Mozaik veza) i Agencije za elektroničke medije, Europske unije kroz program Europa za građane te kroz Facebookov Third Party Fact-Checker program.” Drugim riječima,  daleko lakše za razumjeti, godine 2015. dobili su 7.587,17 USD, godine 2016. primili su 77.543,25 USD , godine 2017. pristiglo im je 78.519,59 USD, a godine 2018. fakt 87.510,33 USD (za 2019. podatke još nisu objavili!).

Dovoljno je pročitati impresum

U impresumu faktografa.hr piše da je glavni urednik Petar Vidov, da je zamjenica glavnog urednika Sanja Despot, da su novinarke Ana Benačić, Ana Brakus i Gabrijela Galić, da je urednica komunikacija Ivana Živković, a tzv. projektna menadžerica Petra Glušić Puljek, a u priručnim deskripcijama objašnjava se da je Petar Vidov, glavni urednik i autor na portalu Faktograf.hr, od 2006. do 2015. godine radio kao novinar i urednik na portalu index.hr, da surađuje s glasilom Srpskoga narodnoga vijeća (SNV) Novosti i neprofitnim internetskim portalom Lupiga, da je član Vijeća GONG-a i član Zbora istraživačkih novinara Hrvatskog novinarskog društva (HND), te je autor istraživačke studije “Zarobljavanje plinom”.

Također, po njihovim podatcima, Sanja Despot, zamjenica glavnog urednika, diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti (FPZ), radila u redakcijama Novog lista, Jutarnjeg lista i Večernjeg lista te u redakcijama Tjednika i forum.tm, čak je bila dobitnica nagrade HND-a “Marija Jurić Zagorka” za pisano novinarstvo.

Ana Brakus od 2013. do 2016. radila je kao novinarka i urednica na feminističkom portalu Libela.org. Dvije godine kao novinarka provela je u zagrebačkom glasilu SNV-a Новости/Novosti. Članica je Zbora istraživačkih novinara HND-a. Diplomirala je politologiju na FPZ-u u Zagrebu.

Gabrijela Galić novinarstvom se počela baviti u dnevniku Slobodna Dalmacija, a od 1993. do 2019. radila je u Novom listu, a Ivana Živković, urednica komunikacija na portalu Faktograf.hr., od 2015. do 2018. godine radila je kao televizijska novinarka na HRT-u. Od 2018. do 2020. godine radila je na portalu N1 televizije, diplomirala je novinarstvo na FPZ-u, dok je Ana Benačić, dobitnica stipendija Ministarstva kulture te stipendije Balkan Fellowship for Journalistic Excellence iz 2012., radila na portalu danas.hr, a s kolegicom Jelenom Šimac bila dobitnica nagrade HND-a “Marija Jurić Zagorka” za internetsko novinarstvo, jer je radila i za portal N1 televizije, Lupiga.com, Index.hr, a surađivala s nizom medija – “strukovnog Novinara”, Hrvatskog radija, portala Bilten, OCCRP-a i slično.

U novije doba, u impresumu Faktografa nedostaje Jelena Berković, stručna suradnica GONG-a i jedna od osnivačica Faktografa, koja je, također, diplomirala  novinarstvo na FPZ-u i magistrirala Globalne politike na London School of Economics and Political Science, pa je od 1998. do 2010. radila kao novinarka i urednica na Radiju 101, bila novinarka i glavna urednica Studentskog lista “Revolt” te novinarka i članica uredništva Kulturnog časopisa “Gordogan”, potom dobitnica  nagrade HND-a “Marija Jurić Zagorka” za radijsko novinarstvo, jošte bila vanjska članica saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije te članica HND-a i Zbora istraživačkih novinara, a od 2010. radila u Gongu na zagovaranju javnih politika otvorenosti i transparentnosti te edukacijama za medijsku pismenost.

Tko su oni, čemu služe, kamo streme

Na stranu to što je očito u hrvatskomu faktografu.hr više nego bjelodana nazočnost hrvatskih urbanih manjinaca, marginalnih novinara iznjedrenih iz Fakulteta političkih znanosti, iz HND-a gdje su u pravilu nekritički okićeni prijateljskim nagradama za javno neuočljive tekstove te iz ultraljevičarskih i tabloidnih portala, a u više slučajeva i iz konroverznoga glasila SNV-a “Novosti”, na stranu tko ih, kako i zašto financira (pa i promovira i tolerira), zar se nije uputno zapitati: tko su oni, čemu služe, kamo streme tako lijepo personalno, kadrovski, uhljebljeni i raspoređeni?

Preciznije govoreći, čemu služi International Fact Checking Network faktografa.hr u Hrvatskoj ako je – što je jednostavno provjeriti prostim klikom na web-stranicu – njihov pak “zaključak” uvijek ideološki obojan (u ovom slučaju, ekstremnoljevičarski, ali može i inčije)? Nota bene, posebno je začudno da “čekiranju fakata” nije podvrgnut gotovo nijedan od medija iz kojega Faktografovi “čekisti” potječu, poglavito kad je riječ o portalima poput indexa.hr, lupiga.hr, Foruma, Novosti itsl., čija je neobjektivnost i lija su svakovrsna zastranjenja ionako već proverbijalne naravi?

Zanimljivo, ovih se dana dogodilo nešto u Americi: nekakav “fast checking” zaključio je da jedan twitt-post američkoga predsjednika Donalda Trumpa ne odgovara njihovim “community standardima”, u prijevodu, da je “neobjektivan”.

Naravno, prosta logika nalaže upit o tome kako izabrani predsjednik najveće svjetske državne sile može biti “neobjektivan”, s obzirom da mu je većina od tristotinjak milijuna birača izglasovala mandat te da, dakle, ta većina građana stoji iza njega. Kako uopće on može to biti “neobjektivan u mišljenju” (jer je, naime, samo pomislio da bi vojska moga zaustaviti nerede, kad već policija ne može), koje je “mišljenje” plasirao putem jedne od društvenih mreža (twitter), kad već postoji neka imaginarna sila tipa “fast checking”, koja odlučuje o tome što se može, a što se ne može, što je “community” a što su “standardi”?

Zapravo, kakva je to sila (a sigurno nije Xi Yinping) koja može – iznad, ispod ili iznutra – biti jača od sile koju impersonira silni predsjednik SAD-a?

“Fantomske ubojice i fantomske žrtve u oslobođenom Zagrebu” Stefana Gužvice

No, povratimo se na naš plutajući zbrbljani primjer (tzv. povrtbljuzbrbljpt, kao u stripovskoj analogiji “Alana Forda” Lucana Secchia i Roberta Raviole, odnosno, Bunkera i Magnusa) koji je autora ovoga teksta potaknuo na ovaj komentar: ovih dana Fact Checking Faktograf putem Fejsbuka odašilja poruke o nekom tekstu iz 2011. koji se navodno reciklra na pojedinim FB-profilima, a svaki korisnik Fajsbuka koji ga je prenio ili komentirao primio je poruku da je riječ o “dijelom netočnoj informaciji – provjereno putem nezavisnih provjeritelja činjenica” (Partly false information – Checked by Independent Fact-checkers), a u dodatnom objašnjenju još stoji da je “informacija u ovom postu mješavina istinitih i pogrešnih navoda ili je moguće da su oni prosto nedostatni, a u nekim slučajevima, informacija je nepotpuna” (The information in this post is a mix of true and false statements or it could simply be incomplete. In some cases, the information is misleading). Riječ je navodno o tekstu s portala kamenjar.com pod naslovom “Krvavi pir partizana u glavnom gradu je trajao mjesecima”, objavljenomu – gle čuda! – 8. svibnja 2019., dakle još prije više od godinu dana!

Tekst se, inače, sastoji od mučna nabrajanja partizanskih zločina u Zagrebu i okolici tijekom svibnja 1945., s popisom stratišta u zagrebačkoj okolici i u samomu gradu, te s popisom dijela prijeko smaknutih javnih uglednika, novinara, pisaca, umjetnika, a kako stoji u potpisu na Kamenjaru, prenesen je s portala narod.hr.

Međutim, Faktografov fact-cheking, oblikovan u opširan tekst pod naslovom “Fantomske ubojice I fantomske žrtve u oslobođenom Zagrebu” od 20. svibnja 2020., potpisan imenom stanovitoga Stefana Gužvice, na navode s kamenjara.com referirat će se tek periferno, a većinu će svojega čudačkoga pledoaje posvetiti tekstu stanovitoga dr. Zorana Božića pod naslovom “Zločini komunističkih ‘lajbek milicionara’ koji je objavljen na portal HRSvijet još 15. veljače 2011., dakle prije dugih devet godina, da bi se potom obračunavao s Hrvatskim slovom, Hrvatskom udrugom žrtava komunizma, Hrvatskom pravoslavnom zajednicom, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u dijaspori, komemoracijama na Bleiburgu pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, Krugom za trg, Braniteljskim portalom, Ministarstvom branitelja s knjigom “Stradanja Hrvata plehanskoga kraja 1941—1947.! Ivana Čička i Andrije Zirduma iz 1991., te s portalima direktno.hr, Dnevno., hr, itd…

“Povjesničari Jugoslavije” iz Danske i Njemačke

Kako stoji u napomeni, taj Stefan Gužvica doktorand je na Sveučilištu u Regensburgu i autor knjige “Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”, a koliko se pretraživanjem po Internetu može ustanoviti, riječ je o mladiću iz Novoga Sada, navodnom poliglotu koji govori najmanje dva strana jezike (njemački i engleski), a koji je po svemu sudeći opčinjen pokojnim komunističkim pokretom tijekom 20. stoljeća, navlastito ulogom jugoslavenskih komunista u njemu.

Ekspertiza Stefana Gužvice objavljena je na pravopisno-gramatički pristojnom hrvatskomu – makar se nigdje drugdje ne može uočiti da se on tim jezikom doista služi, znači, ipak je riječ o prijevodu sa srpskoga! – ali je istodobno zagušena aksiomatskim sindromom, predrasudnim stavom o tome što i kako se objavljuje na zadanu temu u hrvatskom medijskom postoru (s pozorno odabranim izvorima koje će blamirati), pa tako već u prvoj rečenici kaže da je “sedamdeset i peta obljetnica oslobođenja Zagreba od fašizma dovela do ponovnog potezanja teme navodnih zločina osloboditelja, pokušaja relativizacije prošlosti kroz prenaglašavanje poslijeratnih ubojstava te ignoriranje zvjerstava koja su na tom području, čak I u posljednjim danima rata, počinile ustaše”. Isto tako, taj je sastavak u svrhu navodnoga fact-checkinga, jednostavno preopterećen sintagmama tipa: “opća mjesta ekstremno-desničarskog narativa”, “navodno ubijanje”, “neutemeljena nagađanja”, “neprovjerenost informacija”, “revizionističke deziformacije o navodnim partizanskim zločinima”, “desničarski narativ o zločinima komunista I partizana”, “zarobljenici (su) bili ustaše, pripadnici vojnice kriminalne fašističke organizacije koja je četiri godine sijala smrt I teror po Jugoslaviji, počinila genocide i surađivala s nacističkim I fašističkim okupatorima”, “nagađanja, proizvoljni popisi I iskazi svjedoka koji su i sami bili često pripadnici oružanih formacija što dovodi u pitanje njihovu objektivnost”, “koliko su za revizioniste imena problematična”, itd.

Valja ovdje spomenuti i interpolativni, zgužvani navod Stefana Gužvice kako “povjesničar Jugoslavije Christian Axboe Nielsen sa Sveučilišta u danskom Aarhusu smatra istraživanja prof. dr. Josipa Jurčevića ‘ćaknutim‘ (engl. harebrained), dok njemački povjesničar Holm Sundhaussen uspoređuje Jurčevićevo umanjivanje broja žrtava Jasenovca s neonacističkim umanjivanjem žrtava Aushwitza te zaključuje da ‘kako je prije nastojao minimizirati ustaške žrtve, tako Jurčević sada teži maksimizirati žrtve komunizma‘.” U napomeni se navodi kako je riječ o tvrdnjama u povodu Jurčevićeve knjige (zapravo, njegova magistarskog rada) “Nastanak jasenovačkog mita”.

Koju međutim – čini se očitim – ni Gužvica, a ni citirani “povjesničari Jugoslavije” iz Danske i Njemačke (čuj ovo: “povjesničari Jugoslavije”?!?) nisu imali u rukama: Jurčević u knjizi niti uvećava, niti smanjuje, niti uopće broji jasenovačke žrtve, već naprosto donosi pregled svih povijesnih navoda, izračuna i tvrdnji o tim žrtvama pokazujući da su svi prikazi odreda služili uglavnom u svrhu stvaranja mita. Znači, oni lažu, ili u najmanju ruku, blefiraju i manipuliraju sa sirotim jadnim neupućenim pučanstvom kojemu takve njihove gluposti iz bilo kojega razloga u određenom trenutku liječe dušu.

Uz to, s druge strane, Gužvica tamo gdje god u tekstu ne polemizira s nekim i s nečim, on u svrhu “nepolemiziranja”, za vrhunski autoritet koristi – koga, što? – dr. Ivu Goldsteina i radove u kojekakvim propartizanskim zbornicima i knjigama.

“Da se mi miševa bojimo, mačku bi u džepu nosili”

Konačno, da bi sve bilo posve jasno, Gužvica na kraju svoje “ekspertize” za potrebe Faktografa izrijekom tvrdi: – “Fokus na navodne i amaterski obrađene ‘zločine osloboditelja’ služi da bi se ta činjenica ignorirala te da se fašistički režim NDH dekriminalizira, a njegovi predstavnici i sudionici predstave kao žrtve“.

Upravo ta rečenica te taj i takav zaključak najbolje ocrtava konačnu poruku, cilj i svrhu takvih zgužvanih ekspertiza i napisa, ne samo Gužvičinih, već i onih koji su ga u ovoj prigodi u Faktografu angažirali: oni zapravo pokušavaju spriječiti govor o nečemu o čemu je desetljećima govor bio zabranjen, oni unaprijed „ustaštvom“ i „dekriminalizacijom ustaštva“ etiketiraju svaki pokušaj javnoga govora o notorno činjeničnim i počinjenim (partizanskim i postpartizanskim) zločinima.

Oni zapravo siju novi strah među nas, sirote Kroate, danas genetski odgovorne zbog pradjedova, djedova, očeva i nas iz austrijskih, ugarskih, mletačkih, ustaških i hrvatskih domovinskih vojska, ne znajući, zapravo da – kako to jedan moj dobri prijatelj veli – da se mi miševa bojimo, mačku bi u džepu nosili.

Mate Bašić/Hrvatsko nebo