OPASAN OKSIMORON/Poginule borce nazivaju šehidima, a zalažu se za multietničku i demokratsku BiH

-Armija BiH bila je jedina legalna vojna sila na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Naša vizija je multietnička, demokratska i prosperitetna Bosna i Hercegovina, domovina ravnopravnih naroda i građana, članica EU i NATO-a. U tome ćemo ustrajat, između ostaloga je rekao Šefik Džaferović, prvi bošnjački član Predsjedništva BiH, čestitajući  dan Armije BiH.

Kako bih na najjednostavniji mogući način pojasnio da ostavština Armije BiH nije ama baš ništa od onoga kakvom je Džaferović predstavlja treba podsjetiti da se poginule borce Armije naziva šehidima.  Nazivati poginule šehidima, a istovremeno propagirati priču o multietničkoj i demokratskoj BiH (za koju su se, kao, ti isti zalagali) opasan je oksimoron (grč. oxýmōron: oxys = oštar + moros = tup; je stilska figura, posebna vrsta antiteze, u kojoj se spajaju dva nespojiva, suprotna pojma, antonimi.)

Šehid je, naime, religiozni izraz u islamu, koji doslovno znači “žrtva”. To je titula koja se daje muslimanima nakon smrti, ako umru ispunjavajući religijske zapovijedi, ili tijekom rata za religiju.

Titulirati poginule borce Armije šehidima znači tvrditi da se u BiH, barem s bošnjačke strane, vodio religijski rat, odnosno rat za prosperiranje islama kao religije i političke ideje.

Isto tako, to bi značilo da građanska BiH, za koju se džaferovići zalažu nije ni država ravnopravnih naroda, građana, ali ni demokratska. Takva građanska BiH značila bi apsolutnu prevlast većinskog naroda nad ostalim narodima, a politički islam doživio bi definitivnu afirmaciju.

U milozvučnom citatu iz Džaferovićeva obraćanja s početka ovog teksta sažeta je gotovo cijela agenda velikobošnjačkog nacionalizma koji se zalaže za tobožnju građansku državu na principu jedan čovjek jedan glas. Taj nacionalizam galopira na valu trećeg mandata Željka Komšića, zlatnog ljiljana Armije BiH, koji je u svoju stolicu sjeo zahvaljujući agresivnoj kroatofobičnoj kampanji.

Bošnjački tandem u Predsjedništvu BiH, zajedno s vrhovnim vođom Bakirom Izetbegovićem  kroz brutalno krivotvorenje i prešućivanje povijesnih činjenica želi napisati jedinstvenu i pravovaljanu povijest. U takvoj mitološkoj povijesti Armija BiH bila je jedna legitimna, časna i multietnička vojska koja ni mrava zgazila nije, a njihovi vojnici su heroji koji su se borili protiv dvostruke agresije te goloruki pobijedili dvostruko snažnijeg neprijatelja.

Ratne zločine Armije BiH koji su prožeti brutalnim i ritualnim ubijanjima, mučenjima i silovanjima nazivaju se izoliranim incidentima. Nasuprot tomu,  zločine Hrvata i Srba nad Bošnjacima koriste za vlastitu samopromociju na principu samoviktimizacije kako bi se pridobile simpatije stranih diplomata u BiH.

Ono što me ponukalo da pišem o ovoj temi je i simbolika 16. travnja. Tada se dogodio ratni zločin Hrvata nad Bošnjacima u Ahmićima te zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini.

Uz napomenu da svaki ratni zločin treba jednako osuditi te se prema žrtvama odnositi istovjetno, glavnim reprezentima političkog Sarajeva ne pada na pamet suočiti se s tamnim mrljama iz vlastite povijesti.

Unatoč pandemiji koronavirusa koja je već mjesec i pol dana tema svih tema u medijima jučer su sarajevski portali obilovali vijestima o obilježavanju obljetnice u Ahmićima, a gotovo ni u jednom (ni javnom ni privatnom mediju) nije bilo ni slova o svirepom zločinu Armije BiH u Trusini.

Ovakav tretman dva stratišta trebao bi biti i više nego dovoljan da međunarodni dužnosnici konačno shvate (puno je veći problem ako su shvatili, a ne žele javno reći) na kakvim principima djelovanja političko Sarajevo prosperira. U toj viziji ravnopravne, multietničke i demokratske BiH, za kakvu se Džaferović i džaferovići “zalažu”, mjesta bi bilo samo za one Hrvate i Srbe koje i danas u Sarajevu nazivaju “bh. patriotima”, dobrim ili umjerenim Srbima ili Hrvatima. Kada se netko od tih istih Srba ili Hrvata slučajno drzne dignuti glas protiv “čaršijske” misli i kazati da nije sve baš tako kako se predstavlja, obično se protiv njih pokrene javni linč , takvih više nema u medijima, a promptno se krene u potragu za novim “potrčcima” koji će plesati kako medijsko Sarajevo svira.

Branimir Galić/hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo