Z. Gavran: Šutljiva Hrvatska “socijalističkih samoupravljača” i opet i i dalje i još i više

Dragi čitatelji, ako to niste svi primijetili, hrvatska javnost posve nedugo poslije predsjedničkih izbora prestala se gotovo posve i na imalo ozbiljnije načine zanimati za domaću politiku, sadašnjost i budućnost, a i za pozicioniranje Hrvatske u međunarodnim odnosima. I to iako se mnoge krupne stvari u Hrvatskoj, oko nje i po svijetu događaju o kojima bi na domaćem planu bilo očekivati žustre rasprave i čvrsta postavljanja. I zbivanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, koja su ušla u dramatičnu fazu, i ona u Srbija, isto tako, a i ona u Crnoj Gori, da ne spominjemo poslovično ‘svoju’ Mađarsku te Sloveniju, Italiju i cijeli pojas od Jadrana do Baltika, i tako dalje, da i ne spominjemo Trumpovu Ameriku, Ukrajinu i Rusiju. Toliko toga zasluživalo bi mnogo određenije izjave, rasprave, stajališta, ideje, sugestije, zahtjeve. Ali ne, Hrvatskom vlada kao i prije 40 godina uvjerljiva „hrvatska šutnja“. Po načelu „Ne talasaj!“.

O Bosni i Hercegovini prva dvojica ljudi hrvatskog naroda u dvjema državama, Plenković i Čović, daju izjave prepune slatkorječivih fraza o našim dobrim namjerama i o europskom putu BiH kao jedinoj perspektivi. Nasuprot stvarnosti koju gledamo golim očima i koja nikako da se uskladi s „europskom“. Predsjednik Republike Milanović šuti kao zaliven. Nestade njegova prkosa. Ne poziva više ni Dodika da mu dođe helikopterom na neki otok.

Šuti i glasnogovornik Vlade i MVEP-a, dok Peskova i Zaharovu gledamo i slušamo svaki dan

Vodeći ljudi velikih i malih stranaka uglavnom ili šute ili su vrlo suzdržani. Što reći? Bartulica je jedan od rijetkih koji imaju svoje stajalište o nečemu. Šute i ustanove u kojima su okupljeni intelektualci i razni stručnjaci. Šute i udruge i organizacije. Šuti i glasnogovornik Vlade i MVEP-a, dok Peskova i Zaharovu gledamo i slušamo svaki dan kako tumače ruska stajališta, bez preskakanja. Isto tako, Dodik nam je stalno u medijima, a onda i razni dužnosnici iz BiH i Srbije. A od državnih dužnosnika jedino je nešto određeno izjavio ministar obrane Anušić, koji je i posjetio Hrvate u BiH. On je ocijenio da je situacija ozbiljna te rekao da „Hrvatska“ sve prati i da je Hrvatska vojska spremna. Ali za što je spremna, na kojoj političkoj i pravnoj osnovi, u kojem smjeru, za koga, protiv koga, to je propustio reći i on, a pogotovu njemu u državi i stranci politički nadređeni i ključni čimbenici na području obrane i nacionalne sigurnosti: Milanović, Plenković i čitav Hrvatski sabor.

Ako važniji politički čimbenici i oni koji govore da ih žele zamijeniti te brojni mediji i o čemu politički javno razmišljaju i raspravljaju, tada je to u stilu hoće li ovaj ili onaj na lokalnim izborima biti splitski ili zadarski ili čiji već župan i gradonačelnik. Nema tu nikakvih rasprava o konceptima prostornog, gospodarskog i ekološki pozitivnog razvoja, obnove sela i opustjele unutrašnjosti („mekog trbuha Hrvatske“), uređivanja gradova po ljudskoj mjeri, izgradnje moderne pruge od Rijeke do Zagreba, obnove trgovinske flote, reindustrijalizacije, obuzdavanja kaotične izgradnje na jadranskoj obali, suzbijanja inflacije, jačanja hrvatske konkurentnosti, uravnoteživanja produbljenih razlika između plaća „običnih“ djelatnika i raznih dužnosnika i više pozicioniranih službenika, itd. Ako se o čemu vode javne rasprave, one se najčešće bave aferama, skandalima, povijesnim pjeanama, otkrićima o osobama i raznim realno nebitnim, često i trivijalnim čeprkanjima po površini. Pri čemu se obično izbjegavaju decidirana postavljanja glede vrućih pitanja. Kao što je na primjer: što misli o jučerašnjoj, današnjoj i sutrašnjoj Bosni i Hercegovini u svjetlu Daytonskog sporazuma, kojega je potpisnica skupa sa Srbijom i samom Bosnom i Hercegovinom. Da i ne pitamo što mislo o status quo ante: o Washingtonskog sporazumu, kojemu je također kumovala, a onda ga “zaboravila”, i o HR Herceg-Bosni, koju je podupirala, a koja je bila model obrane od velikosrbijanske agresije, a zatim i obrane od unutarnje agresije Armije BiH na manjinski i većinski hrvatska područja s ciljem prodora do Ploča.

Jedina ozbiljna stvar u posljednje vrijeme jest odluka Vlade da se bankama zabrani naplaćivanje svekolikih mjesečnih naknada na tekuće i ostale račune i usluge. Tako hrabar i određen korak svakako treba pozdraviti, iako je i to mač s dvjema oštricama. Banke zaista bezobrazno parazitare na štedišama i primateljima plaća, mirovina i doznaka, te ostvaruju goleme profite ne na vlastitom radu i pametnu plasiranju novaca kojima raspolažu, nego ubirući novce  na golim monopolima, za koje nije potreban nikakav dodatni trud, napor, poduzetnost ni rizik.

Gdje je ljevica izgubila svoju borbu protiv „izrabljivanja čovjeka po čovjeku“

Pitamo se, naravno, nije li i to, poput još nekih najavljenih mjera, dio predizbornog bacanja prašine u oči biračima. Kao, eto, država se nakon tolikih godina „sjetila“ obuzdati profiterski monopol banaka, koje su 90 posto u stranom vlasništvu i koje svake godine izvlače stotine milijuna, pa i poneku milijardu eura iz Hrvatske ili dio tako nagomilanih sredstva ’reinvestiraju’ u njoj zato da ne bi platile državi porez. A zašto je takvo stanje grubog izrabljivanja hrvatskih građana ne samo od banaka, nego i od većinom stranih trgovinskih lanaca, koji nabijaju cijene skupa sa svojim dobavljačima, posrednicima i proizvođačima, i mnogih drugih ’lanaca’ uopće omogućivano do te i tolike mjere – to se nitko javno ne pita. Još manje: kako u „tržišnom gospodarstvu“ stvari dovesti u kakvu-takvu normalu. I što bi uopće bila „normala“.

Tobože socijaldemokratske i tobože lijeve stranke uopće se ne zanimaju za nekoć posvećena „radnička prava“ niti se još od socijalizma bore protiv „izrabljivanja čovjeka po čovjeku“. Po čemu su onda uopće ljevičarske, „socijalno osjetljive“? Po svom jugoslavenstvu, po destruktivnom globalizmu i po borbi protiv desničarenja, Thomsona, katolištva i ’neoustaštva’. Ah da, i protiv HDZ-a, kao dežurne vreće po kojoj kak’ti udaraju dok mu mnogi potajno pomažu da ostane na vlasti što duže. Kako oni ne bi morali preuzeti odgovornost za sve – a ne znaju ni sami što činiti, kako, s kime ni čime. Osim ideološki i demagoški maltretirati hrvatsku većinu.

Ne treba nam razmišljati ni raspravljati o tomu tko što nudi i što, kako i čime obećava ostvariti; dovoljne su nam boje i isprazne parole

Temeljni problem šutljive Hrvatske jest taj što sve što se događa prihvaća kao nešto što „tako mora biti“. Dok se mnoge druge, velike i male, države batrgaju kako bi se suprotstavile globalnim trendovima, ili kako bi preokrenule neke nepovoljne tokove, recimo imigracijske i emigracijske, natalitetne i mortalitetne, koruptivne i destruktivne, „prosječna“ Hrvatska spava snom pravednika. Ne samo da spavaju „oni gore“, nebrojeni ešaloni desetaka tisuća pa i pokoja stotina tisuća povlašteno-zadovoljnih, ili oni koji su kak’ti kritičari i opozicionari, nego spavaju i „široke mase“ onih koje se do 1990. nazivalo i „radnim narodom“ i „socijalističkim samoupravljačima“. Očito, koliko su socijalistički zaista, mimo Partije, Udbe i državnih monopolista, samoupravljali bili tada, toliko kapitalistički, mimo „partije“, „udbe“ i privatnih monopolista, samoupravljaju sada. Tako da na izborima i u drugim prigodama zapravo većinski blagoslivlju stanje kakvo jest, one koji vladaju ili one koji su vrlo neuvjerljiva ili lažna alternativa onima koji unatrag devet godina vladaju.

U Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH najjači je i najrasprostranjeniji zapravo govor „protiv“. Na glasovanje „protiv“ svodi se već dugo hrvatska demokracija. Tako će i sada, kada dođe do zasićenja Plenkovićem i njegovima, glavna vodilica biti: glasujmo protiv, dosta ih je? – A za koga i za što? Nije bitno za koga i za što, nego recimo za one koji su najglasnije protiv HDZ-a. Ankete pokazuju da se polako, ali sigurno krećemo u tom smjeru. Rasprava o nečemu doista novomu što nam je mnogo potrebnije od HDZ-a, SDP-a i Možemo, što bi bilo dovoljno politički sadržajno, određeno i ozbiljno i od kompetentnih ljudi zajamčeno nije nam ni najmanje potrebna! Dovoljne su isprazne parole, dovoljan je marketing, reklame, medijsko protežiranje, dovoljno je i sámo osobno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Ne treba nam razmišljati ni raspravljati o tomu tko što nudi i može ostvariti. Dovoljne su nam boje: plava, crvena, zelena, crna. A da i njih nema, dovoljna nam je i ova šutnja o svim bitnim sadržajima sadašnjosti i bliske budućnosti. Svak, ionako, „svoje zna“, nije mu potrebno argumentiranje.

Biranje između „organiziranih socijalističkih snaga“ pod vodstvom „grabežljivih kapitalista“, pod velom hrvatske šutnje o svemu bitnomu

Na lokalnim izborima ne će biti bitno kakvi su kandidati i ljudi na listama. Ključno će biti to jesmo li se stvarno zasitili „ovih“. Ako jesmo, zaokružit ćemo „one“. Ostalo će odraditi manipulativni televizije, anketne kuće i svekoliki maheri za oblikovanje javnog mnijenja. Diletantski izazivači zdesna ni slobodni strijelci s bilo koje strane ne će u tom njihovu svijetu tako raspoređenih uloga i „organiziranih socijalističkih snaga“ pod vodstvom „grabežljivih kapitalista“ imati nikakve šanse, osim kao priljepci „ovih“ ili „onih“ – tobože desnih ili tobože lijevih. I sve to pod velom hrvatske šutnje o svemu bitnomu.

Hrvatska šutnja u šutljivoj Hrvatskoj odnosno u hrvatskom narodu posljedica je, naravno, višedesetljetnih, da ne kažemo višestoljetnih procesa ušutkivanja slobodnih dijelova naroda i ušutkivanja, pa i putem pojedinačnih i masovnih „likvidacija“, mnogih za koje bi se procijenilo da bi mogli „povesti ljude“ u neku vrstu otpora. Da imaju i mozak i srce i kralježnicu. Hrvatska šutnja ima dakle institucionalne, točnije: vlastodržačke izvore i uzroke. No time oni koji pasivno šute ili nevoljko kimaju glavom ili na izborima glasuju za vladajuće ili opozicijske vjetropire, prodavače magle i narodne štetočine nisu abolirani od odgovornosti za danas i sutra. Nije abolirano od odgovornosti ni više od pola onih koji ostanu doma i uopće ne glasuju, makar po mjerilu „protiv“ ako već ne znaju tko bi zavrijedio njihov „za“. Nisu abolirani od odgovornosti za sebe, za svoje bližnje, za hrvatski narod općenito i njegove dvije države (RH i BiH), i za one koji tek stasaju i školuju se s očekivanjem da će u svojoj zemlji („To je tvoja zemlja!) moći izgraditi vlastiti dom, pronaći pristojan postao i ostvariti druge uvjete za o(p)stanak i kakvo-takvo blagostanje za sebe, svoje obitelji, svoj narod i svoje društvo.

Povezano:

Svođenje politike na buru u lijevoj kahlici Plenkovićeva je i Milanovićeva specijalnost

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo