Jama Jazovka; Tko to nije vidio taj ne može znati ni razumjeti; To je strašno

Svjedok, očevidac, partizan, sudionik, Gospodin Branko Mulić, svjedoči o strahotama neljudskog ponašanja titovih partizana. Bolesnike, ranjenike, nemoćne; starce…, sve što se je hrvatski zvalo i disalo, čekala je strašna smrt i stravični prizori, koje povijest ne pamti. Od strane titovih partizana, bolnice po Zagrebu bile su pražnjene, bolesnici i ranjenici bacani u kamijone, žicom vezani i bacani u jame, neki čak i živi jer nemaju nikakvih tragova od nekog oružja. Naime, ti srbo-partizanski monstrumi vezali bi žicom više osoba zajedno, nad jamom bi usmrtili jednu osobu a ista bi pri padu u jamu povukla za sobom ostale.

Velikosrbi su profitirali od raspada hrvatske države i nesrazmjerno se svetili hrvatskim građanima, koji su bili bespomoćni pred silom neprijatelja, potpomognutih u tim sotonskim planovima domaćih izdajnika, zadrtih komunista, stvorova bez duše i srca. Nisu zakleti neprijatelji Hrvatske mučili, zlostavljali i ubijali hrvatske građane (bilo je tu ljudi svih vjeroispovjesti i nazora, jedina im je bila greška što su volili i branili svoju zemlju od balkanskih boljševičkih krvoloka)!

Cilj komunističkih zlotvora bio je višestruk: ne samo da su ubijali i progonili sve što je hrvatski disalo sa svrhom da “Jugoslavija može opstati,” nego i sa ciljem da se domognu njihove imovine. Tako i danas imamo nekolicinu tih zločinaca i njihovih nasljednika koji uživaju plodove zločina. Ali moraju znati da zločin i otimačina nisu nakada ništa dobrog donijeli nikome, to je sigurna putovnica za pakao.

Savjest postoji, htjeli oni to ili ne -, mnogi su uvidjeli i osjetili težinu kojom zločin razara mozak i tijelo, a ni duša, ma kakva ona bila, osjeti teret zlih činova koji se kose svim pravilima prirode i uljudbe. Mnogi su počinili samoubojstva, iskazali svoje žaljenje, neki su čak izgubili i razum (!?), neki opet usmrtili svoje obitelji! Pravda je spora ali uvijek i neminovno dođe.

Puti su Gospodnji tajnoviti, Istina voda duboka, svjetlo uvijek pobjeđuje tamu. Rđa rđu nagriza, sila uništi samu sebe, to su povjesne činjenice.

Godina je 1945-a, prvu jugoslovensku diktaturu zamjenila je druga, Titova, krvavija od one prethodne. Pred hrvatskim je narodom najveca tragedija koju je ikad dozivio u svojoj burnoj povijesti. Svi demoni strasti okomili su se na njegovu egzistenciju i goli opstanak. Te strasne posljedice se i danas osjecaju i osjecat ce se jos dugo, jer izmrcvareni hrvatski narod jos uvijek stenje u raljama te krvolocne nemani. Krvava diktatura je dobila novo ime, zove se demokracija. Promjenila je ime ali ne i metode.