Zorica Vuković: ZEMLJO HRVATSKA, BOG TE BLAGOSLOVIO

Kajtazi je sa svojim rasipačima perja po tko zna koji puta optužio hrvatske ljude zbog diskriminacije Roma. Ovaj put u Međimurju. Može li se od tog notornog jugo-oficira iz Kosovske Mitrovice nešto drugo očekivati? Jer već se godinama zna da je hrvatska većina maltretirana krađama, paljenjem nekretnina i pokretnina, prebijanjem starica… Samo Sotona sve izvrće naopačke.

Slično se Kajtazi ponašao i u Vukomercu kad su se Romi međusobno obračunavali kalašnjikovima kod osnovne škole.

Zorica Vuković: Svijet nije crno-bijel

Do kada?

Dok se jednog dana ne spozna puna istina. Prije svega o našoj povijesti.

Kad je krajem srpnja 1999. u Hrvatskoj bio indijski karizmatik i egzorcist pater Rufus Pereira, konstatirao je da su za probleme u našoj zemlji krivi mnogi ratovi vođeni na ovom tlu kada su činjena velika zla.

„Teško mi je zamisliti da se to dogodilo u ovako lijepoj zemlji koja me podsjeća na Edenski vrt,“ rekao je tada pater Rufus.

Drugi problemi, prema njemu, proizlaze iz neusklađenih obiteljskih odnosa, a to je ovisnost o alkoholu i drogama iz čega slijedi razaranje obitelji što dovodi do očaja. Očaj dovodi do okultnih praksa (u Hrvatskoj ima više od deset tisuća gatara, vještica, vidovnjaka) i umjesto boljitka, bude još gore. „Osjećao sam se kao Isus koji je plakao nad Jeruzalemom.“

Molio je za oslobođenje i posvetu Hrvatske i hrvatskog naroda:

„Gospodine, svi zajedno ponovo posvećujemo ovu zemlju Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo hrvatski narod Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo Crkvu u Hrvatskoj Tvojemu presvetomu Srcu i sve Ti to prinosimo po bezgrješnome Srcu Marijinu. Gospodine, molimo Te da Marija bude kraljica ove zemlje, da donese mir ovoj zemlji, kao što je donijela mir Rusiji, kao što je donijela mir u Fatimu, kao što donosi mir u Međugorju. Gospodine, ponovo posvećujemo ovu zemlju Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Gospodine, molimo ovu molitvu egzorcizma i oslobađanja, molimo ovu molitvu ponovne posvete i posvećivanja po zagovoru sv. Josipa zaštitnika Hrvatske, svih apostola, sv. Franje i sv. Antuna, svetih arkanđela, anđela i svih svetaca ove zemlje. Hvala ti, Isuse! Slava ti, Isuse! Aleluja, Gospodinu! Hvala Ti, Gospodine Isuse! Aleluja! Aleluja, Aleluja!“

Čini se kako su se zla nastavila i kako počinitelji zločina i njihovi nasljednici bježe od istine, nagriženi savješću, skrivajući se iza neslućenih laži kao Josipović kad spominje širokobriješke fratre koji su čak i vrelo ulje sipali po ‘osloboditeljima’. Otkud im samo vrelo ulje u tim teškim ratnim vremenima? Pitanje jesu li uopće imali koju kap ulja.

„U Širokom Brijegu 1945. godine dogodio se strašan zločin, pokolj hrvatskih civila i zarobljenih njemačkih vojnika, međutim, ono po čemu je Široki postao najpoznatiji bio je pokolj franjevaca. Premda su katolički svećenici od partizana stradavali i u drugim hercegovačkim općinama, zbog masovnosti zločina Široki Brijeg postao je sinonim,“ kaže dr. Vladimir Šumanović. U samostanskom podrumu ubijeno 12 svećenika: „Sve su ih likvidirali metkom u potiljak i zatim zapalili! Nisu dopustili niti da ih se dostojanstveno pokopa. Josipović ne govori istinu, nikako ne možemo reći da su stradali u žaru borbe!“

Dr. Šumanović je pronašao dokument o izvješću zapovjednika britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Titove vojske Fitzroya Macleana. Britanskom ministru vanjskih poslova Anthonyju Edenu 8. veljače 1945. godine napisao je da mu je Josip Broz najavio pokolj svećenika koji se dogodio 7. i  8. veljače 1945.: „Tito mi je nedavno rekao da će biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv franjevaca…“

Govoreći u homiliji na Macelju 3. lipnja o. g., biskup Šaško je naglasio: „Kada sam, prije nekoliko dana, pogledao koja će nam Božja riječ biti upućena u današnjemu slavlju, protrnuo sam; protrnuo od čudesne istine koja nas se duboko tiče, a koja je obuhvaćena u današnjemu nedjeljnom navještaju (Dj 7, 55-60). Teško da postoji netko među nama tko – slušajući o kamenovanju svetoga Stjepana – nije mislio na ubijene u ovim šumama. U tome kratkom odlomku iz Djela apostolskih, koji opisuje važan događaj s početaka Crkve, nalazi se sažetak drame i odnosa: žrtve i ubojica, istine i ideologije, nalogodavaca i svjedoka, ogoljelosti čovjeka i odjevenost neljudskosti, gluhoće mržnje i molitve opraštanja; a u liku progonitelja Savla vidimo polazište čudesnoga obraćenja kojemu je početak sljepilo, okrutnost, odjeća žrtve pod nogama moćnika…

…Zadnja rečenica upućena nama dolazi iz Isusove molitve nebeskomu Ocu: ‘Njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.’“ (Iv 17, 20)

U poznatom filmu Nade Prkačin, u produkciji Laudato tv, „Magnum crimen 1945“, spominju se imena počinitelja zločina na Macelju. Neki su od njih bili partizani iz obližnjih zagorskih sela. Oko 1 700 takvih grobišta prosuto je od Bleiburga preko Slovenije, Hrvatske, BiH do Srbije.

Nažalost crna statistika se nastavila i u Domovinskom ratu, pa Ante Nazor u Hrvatskom saboru podastire podatak o 150 masovnih grobnica žrtava velikosrpske agresije te oko 1 200 pojedinačnih grobišta. Prema podacima, s kojima raspolaže, u srednjoj Bosni oko 1 850 hrvatskih civila i pripadnika Hrvatskog vijeća obrane ubile su srpske paravojne postrojbe i JNA. Spomenuo je i zločine Armije BiH nad Hrvatima u mjestima Gornjem Vakufu, Uskoplju, Zavidovićima, Bugojnu i Vučipolju.

„Nemojte oskvrnjivati zemlje u kojoj živite. A krvoprolićem se zemlja oskvrnjuje. Za zemlju na kojoj je krv prolivena pomirenje se ne može pribaviti, osim krvlju onoga koji ju je prolio.“ (Br 35,33)

U naše vrijeme to bi značilo kajanje i oprost. Ali težak je put do toga. Jer je tek nakon devedesetih omogućeno koliko toliko istraživanje povijesti. Interesantno da su se tim problemima bavili uglavnom pojedinci, najčešće o vlastitom trošku. O zločinima Tita je pisao Josip Jurčević. Do tada je ‘ljubičica bijela’ bila nedodirljiva. A onda se pojavilo više povjesničara i istraživača drugih struka koji su htjeli istinu: Stjepan Lozo, Igor Vukić, Blanka Matković, Nada Prkačin, Stipo Pilić, vlč. Stjepan Razum, fra Miljenko Stojić, biskup Mile Bogović, Roman Leljak, Željko Holjevac, Vladimir Šumanović, Nikola Banić, Mladen Koić, Lojzo Buturac, Damir Borovčak, Ivan Jaklin, Stjepan Bačić, Tomislav Jonjić, akademik Josip Pečarić, Miroslav Međimorac… Prije devedesetih ovako nešto bilo je nemoguće, a oni koji su pisali izvan Hrvatske bili su napadani od UDB-e. Ipak,istina malo pomalo izlazi na površinu.

Nakon problema s komemoracijom na Bleiburgu, treba podsjetiti na ideju biskupa Bogovića da se na Krbavskom polju izgradi Svehrvatski grob-Groblje mira za sve one koji su poginuli o obrani domovine od 1493., kada je u nekoliko sati poginulo oko 10 000 branitelja u bitci s Turcima, pa sve do stradalih u Domovinskom ratu. Biskup Bogović ujedno je i predsjednik udruge, a zamjenik je fra Miljenko Stojić iz Širokog Brijega. Isto tako je zamišljen i Križni put čija bi prva postaja bila na Bleiburgu, a ostale postaje na mjestima masovnih stradanja na kraju 2. svjetskog rata i u Domovinskom ratu, kroz Sloveniju Hrvatsku i BiH. Četrnaesta postaja bila bi u Udbini.

Prilikom osnivanja udruge, biskup Bogović je rekao: „Poznato je da su kod nas pobjednici u Drugom svjetskom ratu mnoge vojnike i civile mučili, ubijali i bacali na razne načine poput otpada. Onima prema kojima se odnosilo kao prema štetnom otpadu, mi želimo priznati da su ljudi stvoreni na sliku Božju, da su naša braća i sestre. Postavlja se pitanje: hoće li današnji naraštaj Hrvata imati ćudoredne hrabrosti javno priznati kako je riječ o ljudima i u skladu s time postaviti se prema njihovim zemnim ostatcima te ih civilizacijski i kršćanski pokopati? Mi vjerujemo da hoće i zato smo se okupili. Želimo da se ondje pale svijeće i za one kojima se ne zna mjesto stradanja. Nije to tek tehničko – kako napraviti i izgraditi projekt ili financijsko pitanje – kako do novaca; nije to ni pitanje odnosa Hrvata i Srba, ustaša i partizana. Riječ je o spašavanju čovjeka, da se prema njemu nigdje i nikada ne smije odnositi kao prema otpadu, da mu nitko i nikada nema pravo oduzeti njegovo ljudsko dostojanstvo.

Ova ideja je pod imenom Svehrvatski grob već proširena u narodu i najbolje izražava misao da narod dobije mjesto na kojem će odavati poštovanje svim stradalima za koje se ne zna gdje su i kako su stradali.“

Nažalost, vlast u RH ne surađuje u istraživanjima. Čak ih opovrgava i negira, destrukcijom obrazovnog sustava i kulture. Zato nije čudo da se i u važnijim svjetskim medijima kao dopisnici spominju ljudi koji blate Hrvatsku. A hrvatska veleposlanstva šute. Nedavno je najznačajnija imena u Saboru iznio general Željko Glasnović:

To nije sve. Jer u manje utjecajnim medijima ima djelatnika sličnih pedigrea. O svom iskustvu na Bleiburgu piše J. Stjepandić:

S MJESTA DOGAĐAJA U BLEIBURGU: Skojevska internacionala koja u Njemačkoj i Austriji djeluje protiv Hrvatske nije uspjela spriječiti bleiburšku komemoraciju

Antifašisti se  i danas mogu hvaliti svojim zločinima bez posljedica. Kad su slavili pobjedu nad fašizmom, početkom svibnja, Rom Nadir Dedić se pohvalio kako su to oni radili s ‘fašistima’:

„Švabo je bio bez kape, kao da bi se predao…,“ hvalio se novinarki Dedić. „Vikali su ‘ajde Dedić naprijed’, a tamo jedan Švabo s demižonom vina u rukama. Bio je bez kape, i kao da bi se predao. Ja sam ga ubio, da vam kažem otvoreno ja sam ga ubio,“ priča Dedić koji je tada imao 13 godina. „Ako je htio predat, zašto ste ga ubili?,“ pitala je novinarka. „Ma nije se htio predati, nego je šta je znam, držao demižon,“ ponosan je Dedić koji je sebe ocijenio vrlo hrabrim, a takav je i danas, kako kaže. Da, doista, hrabar je… jer iako ratni zločin ne zastarijeva DORH nije reagirao.

I dok nam se svakodnevno serviraju slične priče, kao grom iz vedra neba odjeknula je lijepom našom još jedna sablazan izrečena od pape Franje. Ona o velikom i svetom patrijarhu, mirisu Hrvatske i Alojziju. Ne bih ulazila u papine razloge, a ni u izvještaj novinara Silvija Tomaševića. Jasnije objašnjenje dao je biskup Mile Bogović u intervjuu Hrvatskom tjedniku:

„Papa Benedikt XVI. prepustio je administraciju nižim strukturama, a on se i dalje više bavio knjigom i teologijom. Uvijek smo imali u Rimskoj kuriji i onih koji su nas voljeli i onih kojima nismo bili simpatični. Vatikan je opasan zidovima, ali kroza nj prolaze informacije iz cijeloga svijeta. U njemu je u vrijeme pape Benedikta XVI. ojačala ona struja kojoj nismo simpatični. To se osjetilo dobro kod slučaja Dajle, još prije dolaska pape Franje. Rekao sam tada da je sam Nečastivi pisao scenarij za ‘igrokaz’ o Dajli.

Provoditelj te nove vatikanske strategije u Hrvatskoj bio je nuncij koji je radi toga došao iz Sarajeva u Zagreb (Alessandro D’Errico). Kroz cijelo vrijeme svoga rada u Hrvatskoj nije uspio uspostaviti normalan odnos s episkopatom, a većinu informacija dobivao je na lijevom krilu hrvatske politike, od onih kojima se teško omakne pozitivan govor o Crkvi i Domovinskom ratu. Koliko je tu bilo njegove inicijative, a koliko provođenje dobivenih naputaka, teško je reći. On te veze nije ni skrivao, zacijelo iz uvjerenja da će time pomoći episkopatu. Nije bilo otvorenih suprotstavljanja ali se odnos prema takvom stavu nuncija kod biskupa kretao od rezerviranost sve do neslaganja.

Neki od biskupa su od početka smatrali da taj smjer nuncija nije dobar i da će posljedice biti teže što takvo djelovanje bude dulje. Tek kada je nuncij, na službenim skupovima, rezerviranost biskupa prema njemu tumačio kao njihovo neslaganje sa Svetom Stolicom, došlo je do pismenog očitovanja episkopata u kojem se ističe odanost Svetoj Stolici, ali i teškoće u komunikacijama s nuncijem. Kada se znade otkuda je primao informacije, jasno je da su izvješća Nuncijature iz Zagreba u mnogočemu sličila onima koje su donosile brojne delegacije iz Beograda. S tom slikom o Hrvatskoj i njezinom episkopatu susreo se papa Franjo kad je preuzeo službu. Znakovito je da su se razilaženja najjače izrazila upravo u onome gdje nam se Ivan Pavao II. najviše približio: priznanje hrvatske samostalnosti i Stepinac.“

Mnogo svjedočanstva ima o nadbiskupu Stepincu. Svjedočio je i Jovan Nikolić, svećenik Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu (Beograd, 1926. – Zagreb  1998.):

„Alojzije Stepinac pomagao je i spasio tolike Židove u Brezovici, pomagao je i spasio tolike pravoslavce i pokazao se spremnim i velikodušnim prema komunistima, opraštajući im sve zlo koje su mu nanijeli za vrijeme sudskog postupka.

Znam da je jedan komunistički novinar često napadao Crkvu. Taj se novinar zvao Ive Mihovilović. Taj novinar nikad nije napadao Nadbiskupa osobno. Kasnije sam saznao da je razlog takovoga stava činjenica da ga je nadbiskup Stepinac spasio od jedne presude u Zagrebu.

Proces što su ga komunisti upriličili protiv nadbiskupa Stepinca bio je politički proces, upravo kako se dogodilo i s kardinalima Beranom, Mindszentyem i Wiszynskim, jer se htjelo uništiti Crkvu i stvoriti potpuno bezbožnu vlast.

Za vrijeme suđenja Nadbiskup je mnogo trpio; bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere.“

Nama Hrvatima mnogo znači proglašenje našeg dragog svetog Lojzeka svetcem Katoličke crkve. No isto tako nam je stalo do istine. Koliko će ova odgoda pomoći da se još više istraži povijest, da još više saznamo o našem svetom kardinalu i da se saznaju namisli mnogih srdaca? Vjerojatno puno. Crkva ima svoj ritam, ali djeluje i po nadahnuću Duha Svetoga.

Malo je poznato da je 1958. godine zabranjeno štovanje Božanskog Milosrđa i sestre Faustine Kowalske.

Ali sve dođe na pravo mjesto u svoje vrijeme.

Blaženom (Rim, 18.4.1993.) i svetom (Rim, 30.4.2000.) proglasio ju je papa Ivan Pavao II. Kad je proglašena svetom Papa je rekao: „Isus te izabrao da cijelom svijetu naviještaš njegovo nedokučivo milosrđe.“ U homiliji je još naglasio: „Ovo je najsretniji dan u mom životu.“

Potaknut mističnim napucima iz Dnevnika sv. Faustine, kojega je vodila od 1905.-1938., Ivan Pavao II. je ustanovio i svetkovinu Božjega milosrđa na Bijelu nedjelju, prvu nedjelju po Uskrsu. Sveti papa umro je 2. travnja 2005., u noći, uoči blagdana Božanskog Milosrđa. Ništa nije slučajno…jer bio je predvodnik i najveći štovatelj te pobožnosti.   

Koliko su novinari navaljivali, postavljajući zločesta pitanja o Međugorju. Sjetimo se samo što je Silvije izvještavao iz aviona o ‘poštarici’ i kako su novinari sprdali s pobožnostima Međugorja.

A taj isti papa Franjo im je ‘začepio usta’, šaljući apostolskog vizitatora mons. Henryka Hosera u Međugorje. Zatajni, radišni i vjerni međugorski franjevci, počevši od fra Joze Zovka, pa do današnjeg međugorskog župnika fra Marinka Šakote, sve su objede, pa čak i zatvore, strpljivo podnosili.

Onda je mons. Henryk Hoser na nedjeljnoj misi 12. 5. o. g. objavio dozvolu pape Franje:

„Papa Franjo odredio je da je moguće organizirati hodočašća u Međugorje uvijek pazeći da ne budu tumačena kao priznanje poznatih događaja koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane crkve, t. j. da ne stvaraju na bilo koji način zabludu i dvosmislenost u doktrinalnom smislu.“

Tako će jednog dana stići papina obavijest o priznanju svetosti Alojzija Stepinca. Jednog pape, možda i pape Franje, koji će ponoviti: „Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!“ Do tada budimo ustrajni:

U MOLITVI…

Vrijeme može biti odgođeno
Način može biti neočekivan
Ali odgovor će sigurno doći
Nijedna suza tajne patnje
Ni dah svete čežnje
Bogu izliven
Neće biti izgubljen
Nego će u Božje vrijeme i način
Poput vjetra dopuhati u oblacima
Milosrđa
I pasti poput pljuska blagoslova
Na tebe
I na one za koje moliš
Amen

o.James Manjackal

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo