Marija Dubravac: ŠTITARCI

ŠTITARCI

(U spomen hrabrim vojnicima NDH. ubijenih mučke od strane partizana, u travnju, 1945. Nikola Buzov, Mato Buzov, Ivica Dominković, Đuro Živković, Luka Lukačević, Ivan Dominković, Martin Filipović, Mato Džoić, Josip Dominković, Ivo Sikavica, Marko Samardžija, Jakob Blažević, Ivan Grizelj. Slava im!)

Živjeli su u kraju svom

Slavonskom brazdom lili znoj,

Štovali Boga, mili Dom,

Bećarca njivom ječ’o poj.

Željeli nisu stranca trun,

Imanje svakom namro djed.

Blagoslova bio grunt im pun,

Ma jeli pelin ili med.

Kad ravnicama pado mrak

Tamburice mamio zov,

Taraban selom igro svak,

Veseljem diso stari krov.

Ponosno čelo, oka žar,

Kapa, na njoj muškatlin cvijet

I trobojnica, roda čar,

Ukrasili bećarski svijet.

Jednog dana zaori glas

–   Junački sine, hajd u boj.

Za Hrvatske nam drage, spas,

Na pragu oca ko div stoj!

”Spremni! Spremni!” jeknu ko grom,

”Zemlji ću branit ime, čast.

Tuđinu ne dam očev Dom,

Hrvat sam ja, slavonski hrast!”

Ostao Burum, vranac fin,

Starica majka, seka, brat,

Plakala snaša, mali sin,

I mlada djeva. Plams’o rat

Gutajuć mladost zemljom svud.

Bećari hrabri biju boj,

Ne štede život, snažnu grud,

Za Hrvatsku, za Štitar svoj.

Gdje jutrom sreća, noću kob

Petokrake donijela vlast –

Štitarce mnoge pokri grob

Zgažena stare slave čast.

Dušman hraknu na stijeg nam svet

Ko vulkan planu mržnje hir.

Hrvatu život bio klet

”U ime naroda” umro mir.

Selo će vječno čuvat spom

Na komunizma mračnu noć

Kad su Štitarci za svoj Dom

Goloruki morali poć

Da osudi ih zao brat

Za domoljublja žarki plam,

Da nevinima slomi vrat

Jugopartizan, hladan kam.

Kod Ević stana bdije Krst,

Zemlja još čuva krvav znak;

Tamo ih smače vraga prst.

U ponoć, čuj, kroz crn mrak

Poljem zaori gromki poj:

”Kukavice! Bilo vas sram,

Izda’ste Boga i narod svoj!”

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo