Marija Dubravac : Kralj i Diogen

KRALJ I DIOGEN

Atenom klima čudan stvor,

Fenjerom svijetli kroz bijel dan.

Ismijava ga mudrih zbor:

“Diogene, lud si il’ p’jan?

A on: “Nisam pijan ni lud

Čovjeka pravog tražim svud.

Nemate ga sred grada tog,

Po truleži vam smrdi trag.

Sljedbenici ste oca zlog,

Siromašak vam nije drag.

Oči su vaše mržnje plam,

U grudma srce, hladni kam.”

Ode čudak u raskoš svoj,

Kuća njegova – bačva tek.

Tu uživao mir, pokoj,

Kruh i voda tijelu mu lijek.

Apolonovog sunca sjaj,

Zemaljski mu činio raj.

Trgom njišti obijestan hat,

Uzdom upravlja junak mlad.

Povijest će mu vrline znat,

Veličaju ga knjige rad

I pjesmom kite žića put,

Uz domoljublja stežu skut.

Krasnom junaku dičan rod:

Olimpijada njeg’va mat’.

Djed Aminta posij’o plod,

Sin i unuk slavu će brat.

Koliko bio širok svijet,

Strepit će od njih dušman klet.

Prolazi junak, gledaj već,

Mlado i staro pada dol’.

“Živio kralj!” usta će reć,

Klanja mu se bogat i gol’.

A on, sa konja skoči tad,

Diogena oslovi rad:

”Aleksandar sam, kraljev sin,

Kog prati vječne slave znak;

Nasljednik Filipa, vladar fin,

Korijen Herkula, moćnik jak.

Dolazim pred tvoj jadni dom

Da želju ‘spunem srcu tvom.

Što god želiš tebi ću dat,

Mudrosti tvojoj ima l’ par’?

Zar ko štakor u rupi spat?

Traži od kralja željen dar.

Dostojan si imena svog,

Uživaj sred kraljevstva mog.”

Diogen: ”Kralju, hvala bud,

Presvijetloj kruni nek je čast.

U mene malo čudna ćud

Ne osvaja me blago, vlast,

Postelja meka, zlatan pas

Ni lovor vijenca tašti kras.

Vuku i liji šuma krov,

Bez sjajnog dvora živi mrav.

Malom cvrčku veselje, rov!

Što ne bih i ja život sav

Prezro svijeta udobnost, čar’?

Umrijet mora i rob i car…

Na tebi skupa halja, gle,

Iz moje prnje zrači vonj.

Legneš u svilu, ja na tle,

Uz zlatne jasle tvoj je konj.

No ja sam ipak sretan sveđ,

Manjka l’ mi što? Dobro gleđ’.

Jedina moja želja tek,

Oprosti ak’ sam malo grub,

Od pomrčine bježah vijek,

A ti mi zamrači kuće dub –

Zastro si mi sunašca sjaj;

Ispred bačve makni se daj.”

Zadrhta kralj. Zbunjen stao,

Rumen prelila obraz tust.

Rođeno ime nije znao,

Duša na otok liči pust.

Svo biće posta bijeda, prah,

Od samog sebe bi ga strah.

Poklonio se kraljev duh

Siromahu, čudaku tom,

Ko’m sreća j’ sunce, voda, kruh,

A  skromna bačva – slatki dom.

Ostao zapis, vječan spomen,

Kad kralj poželje bit Diogen.

Vrijeme gutalo mnogi dan,

Aleksandar žudio moć.

O slavi pustoj sniv’o san,

Sa vojskom će na istok poć.

Pokorit mora čitav svijet,

Nek mu zavidi dušman klet.

Pobijeda sjajnih eto svud,

Prokletstva ljudskog vrije strast.

Makedonac pođe li kud,

Od sablje oštre ne’š se spas’t.

O piši knjigo, nek rod zna,

Aleksandra je zemlja sva!

Babilon, ljudskih zala grad –

Prijestolnica kraljeva tuj.

Uživaj kralju dok si mlad,

O novom ratu plane kuj.

Bludom i vinom smiri krv,

Ta nisi valjda neznan crv.

Al’ Zeus, ljudskog žića Bog,

Dosudi vladaru tužan kraj –

Miljenika izdade svog.

Uzalud žrtve, suze, vaj…

Bolnom kralju prkosi smrt:

”Prokletstvo će ti slavu strt.”

I Diogen krenu na put,

Čovjeka pravog tražeć svud.

Mudraca udes zgodi ljut –

Robom ga čini gusar hud.

U Korintu zasnova stan,

Sijuć mudrost, brojio dan.

I eto čuda, sudbe kob

U istom danu htjede baš

Nek skupa mrije kralj i rob,

Da priču brate vijekom znaš.

Pročitaj mramor ploče znak:

”Ovdje počiva učenjak.”

Gdje li je moćnog kralja kost,

Gospodar Neba to će znat.

Pohlepa nosi kazne dost,

Junake dične guta rat.

Slava umrla, živi spomen,

Da kralj je htio bit Diogen.

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo