ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Kao i dosadašnjih nedjelja došašća jedva mi se dade što pisati. Toliko tekstova je napisano pa mi se čini da nemam što dodati. Rado bih citirala današnju nadahnutu fra Lazarevu propovijed, pamćenje mi ipak nije toliko spektakularno da bih sve mogla točno citirati. Propovijed je bila onako, u Ilijinom, u Krstiteljevom stilu. Skoro mi je došlo zaplakati od sreće što postoji netko tko nam se ne libi reći istinu o nama, i govori je gromko. Možda su se neki našli uvrijeđeni ali meni je i te kako dobro došlo iznova  razmotriti nepravednost prema vlastitoj majci. Pored sjajnog oca, majci je bilo teško isplivati u prvi plan. Otac je prerano otišao pa joj je to dodatno umanjilo šanse. Kad ne bih bila okrutna kao što jesam, više bih cijenila ulogu majke u svom životu jer baš njoj mogu zahvaliti za najvažnije „stvari“. Prvo, rodila me.  Drugo, uglavnom zahvaljujući njoj, ja sam dijete Crkve.
Što se tiče Svete obitelji, prioriteti su mi drugačiji, Josip je nekako ostao u Marijinoj sjeni.

Danas slavimo očiće, a i godina je očinstva. Slušajući fra Lazara kako neštedimice udara po grijesima i žena i muškaraca, još više po propustima, izravno i bez zaobilaženja, sjetih se koliko su mi nedostajali i još nedostaju konkretni i jasni očevi prijekori kad bih  okrenula u krivom smjeru. Danas je ovaj svećenik (po godinama mlađi od mene), unatoč oštrom tonu  ili baš zbog  oštrog tona, za mene bio očinska figura. Potrebna sam s vremena na vrijeme te, nazovimo je, razložne strogoće. Moj biološki otac prerano je umro, a ja još i sada tražim očinsku figuru, očinski autoritet. U Crkvi mi nebeski Otac daje mnogo otaca. Na današnje očiće, baš zbog tih očeva, posegnuh za jednim davno napisanim tekstom:

SVEĆENIK – DRUGI KRIST , KAO SLIKA BOGA OCA I BOŽJEG OČINSTVA

Jednom zgodom primijetila sam u crkvenom parku, meni nepoznatog, postarijeg svećenika,istovremeno markantnog i blagog lica, kako polako šeće i sabrano moli krunicu. Duboko me se dojmila ta slika. Kasnije sam se često u mislima vraćala na nju jer mi se sviđalo da me ponovo i ponovo preplave osjećaji povjerenja, sigurnosti i spokoja.

Nedavno, na Svetoj Misi kod pretvorbe i podizanja, gledajući svećenika, pomislih, on je sada slika Boga Oca, on je Njegov vidljivi znak, ako Euharistiju promišljam u svjetlu otajstva Utjelovljenja, „Izišao sam od Oca i došao na svijet… „(Iv,16,28a). Ovo je trenutak kad Isus izlazi od Oca, izlazi iz ruku svećenika za mene.  Kao što na riječ anđela sila Duha Svetog osjenjuje Mariju, ta ista sila, na riječ svećenika, po njegovim rukama osjenjuje prinesene darove. „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski;“ (Iv 6,32), Pretvorba je trenutak kad u svećeniku „vidim“ – slutim Oca koji mi daje kruh s neba, kruh života. Kao što u otajstvu Utjelovljenja sudjeluje čitavo Trojstvo, tako i u pretvorbi. Kod Utjelovljenja anđeo Gabriel je Očev poslanik (zastupnik), a kod pretvorbe to je svećenik.

Zadivljuje me , višeznačnost, višedimenzionalnost otajstava naše vjere. Možda je to lakše predočiti usporedbom nego li riječju. Mogla bi proći usporedba sa slikama kubista. Oni prelamanjem linija i prožimanjem ploha nastoje pokazati predmet istovremeno viđen iz različitih očišta. Taj isti „kubizam Božje promisli“ postoji  u otajstvenom daru svećeništva, mogućnost da jedno otajstvo promišljamo iz više različitih aspekata.                                                                                                                                                         U današnjem svijetu vlada kult mladosti. Svaka asocijacija na starost vješto se izbjegava. Nešto od toga  se uvuklo i u Crkvu.  Riječ  OTAC  kao da u sebi nosi klicu starenja pa u današnjim vremenima, upravo zbog toga gubi na vrijednosti i nije baš poželjna. Mudrost koju donose godine više nije na cijeni. Nekoć su mudrost i starost išli ruku pod ruku i pobuđivali poštovanje. Bilo je najnormalnije iz poštovanja svećenika zvati – oče. Otac je  onaj tko je stariji. U ovom slučaju ne stariji po godinama, nego onaj tko je stariji po zvanju, onaj koji poučava, koji je mudar. Odatle i predodžba o Bogu Ocu pa ga na slikama umjetnika viđamo kao starca duge sijede kose i brade. Tko od nas tako ne zamišlja mudraca?
Danas su ljudi, očito, „dovoljno pametni“ pa ne trebaju mudrih učitelja te se otac kao takav sve više zanemaruje. I sami svećenici, želeći sačuvati korak s vremenom, ne preferiraju ulogu oca. Naglašava se da je svećenik onaj koji predstavlja Krista. Krist je slika mladosti, slika brata, a to više odgovara duhu vremena.
Naše krive predodžbe o Bogu Ocu i Bogu Sinu toliko su jake da zaboravljamo istinu – Bog je duh i nema godina, i Otac i Sin jednako su mladi ili jednako stari. Malo ću se vratiti kubizmu. Kao što slikar, koji pripada ovom pravcu, nastoji trodimenzionalnu prostornu tvorevinu predočiti na dvodimenzionalnoj plohi, tako bi trebali postupati i mi motreći duhovne stvarnosti. Unatoč našim ograničenostima  sagledavati sve dimenzije tih stvarnosti, nijednu ne isključujući. Tako  svećenik koji nam predstavlja Oca, predstavlja i Krista i poput njega   je  vjenčan za Crkvu, istovremeno je i sin te iste Crkve kao i bilo tko od nas. Osim toga uloga svećenika kao drugog Krista podrazumijeva i  stalno „rađanje Crkve , nove Eve, iz boka novog Adama“ . „Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva; riječju Boga koji živi i ostaje.(1Pt 1,23). Svećenikova  je zadaća stalno nas rađati riječju Božjom, jer je baš njemu na poseban način pridržano tumačiti Riječ u skladu s naukom Crkve. I u tome se očituje njegova roditeljska uloga.
Kako bi se međuodnos svećenik – vjernik razvijao prema punini, obje strane bi trebale uzeti u obzir sve nabrojene uloge. Roditelj, supružnik, brat, dijete… možda ovi pojednostavljeni izrazi nekako odskaču ali to je terminologija Svetoga pisma. Na razmišljanje o ovoj temi  ponukao me osjećaj da se stavljanjem naglaska na svećenika kao onog koji u vjerskom životu predstavlja Krista, nekako zanemarila slika Oca. Zanemarila se  ljepota Božjeg očinstva koju bi nam svećenik trebao posredovati.

Dok god smo djeca trebamo oca, a uvijek smo djeca. Otac koji je veći od nas, snažniji od nas. Otac koji nas štiti u nevolji, na kojeg se možemo osloniti, na kojeg možemo računati. Onaj kojemu dajemo svoje povjerenje. Onaj koji nam pruža osjećaj sigurnosti.
Tijekom odrastanja, svijest o potrebovanju oca kao zaštitnika pomalo blijedi jer dolaze neka nova iskustva. Ona ne brišu, samo potiskuju stara. Iako zaraženi kultom mladosti, opterećeni mnogim simptomima te zaraze, uvijek ostajemo djeca Božja. Dijete  treba  oca  i onda kada ga negira. Ako je Isusu  potreban Otac u svakom trenutku  zemaljskog života  kako ne bi bio potreban meni. Isus kaže; Otac je veći od mene, ovako molite; Oče… Abba… , Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.
Čovjek je uvijek u napasnoj potrebi za bogom kojega može vidjeti, dodirnuti, čuti, materijalizirati. U  ljudskoj slaboći i meni često treba vidljiva slika – znak  nevidljivog Oca. Lakše  mi je isplivati iz nespokoja prepoznajući sigurnu luku Očeve ljubavi u liku svećenika.
Jedan od bitnih zadataka Isusova poslanja je taj da nam priopći Oca.  Kad Filip traži da im pokaže Oca, Isus mu s „čuđenjem“ uzvraća: „Filipe toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: Pokaži nam Oca. Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? (Iv 14,9-10), „Ja i Otac jedno smo“. (Iv 10,30) ;  Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. (Iv 12,44-45).
Dakle, ako svećenik predstavlja Sina, poslanje mu je da nam priopći Oca. Ako je svećenik slika Sina, onda je i slika Oca, jer Otac i Sin , jedno su.

Isus se vraća Ocu,  i svakog čovjeka želi vratiti Ocu. Ako čeznem za Ocem i tražim njegovu sliku u svećeniku, to nije stoga što ja to hoću. Dijete u opasnosti doziva onoga koji mu može pomoći –  tatu. Duh me uči da mogu zvati Abba  Svemogućeg Boga koji me privlači konopcima ljubavi i „tjera“ me da ga tražim, on želi da ga zovem Abba, čezne za tim.
Mnogi znaju priču o sinu u zapaljenoj kući i ocu koji je dozivao sina obećavajući da će ga  uhvatiti ako skoči kroz prozor. Iako nije vidio oca jer su ga zaklanjali oblaci dima, sin je skočio. Otac ga je uhvatio i spasio.
Oblak dima koji zaklanja Oca, to je za mene svećenik.
Kad Isus govori o Božjem milosrđu nudi nam sliku oca  punog nježnosti, oca koji širi ruke prema svom sinu. Stoga je za mene ispovijed najprije bacanje u zagrljaj Očev. Bio svećenik mlad ili star, svejedno, kad u najjadnijim stanjima  izgovorim: Blagoslovite me oče duhovni… – s naglaskom, na oče, već mi je puno lakše.

Slika Boga Oca koja se ostvaruje u svećeniku kroz sakramente  Euharistije i ispovijedi, ide zajedno s darom Svetog reda. Sa slikom Božjeg očinstva, posve je drugačije. Usporedimo to sa zemaljskim očinstvom. Jedna je stvar postati nečiji biološki otac, a posve drugo, ostvariti se kao otac. Ili jedno je krštenjem postati kršćanin, a drugo je ostvariti se kao kršćanin. Postati i biti. Biti prepoznatljiva slika Božjeg očinstva plod je rada(molitve) i rasta. Tu nastaje velika razlika između onih koji odrađuju svoje svećeništvo i onih koji ga žive.
Isus kaže da se dolazi Ocu samo po njemu, isto tako da bi netko postao slika Božjeg očinstva  mora najprije biti slika Sina, jer kao što po njemu čovjek dolazi Ocu, po njemu i Otac dolazi čovjeku.  „Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se NASTANITI.“ (Iv14,23)          
„Obući“ se u Krista podrazumijeva trajnu i ustrajnu borbu s grijesima, slabostima, manama,  to je poziv svima, ali biti onaj kroz kojeg se očituje Otac iziskuje još više odricanja.
Svećenik se zavjetom čistoće odriče biološkog očinstva. Međutim mnogi, iako se pridržavaju zavjeta, zadrže neku vrstu žalobnosti zbog tog odricanja. Viši nivo odricanja podrazumijeva odricanje od ovog žaljenja  jer je ono zapreka ostvarenju duhovnog očinstva. Kad se zapreka otkloni, Bog ne daje nekoliko djece, daje ih tisuće, a s njima  tisuće  puta veću radost.
Moleći,  oče naš…, ne obraćam se dalekom, strogom, apstraktnom, gluhom Ocu, nego svom Ocu koji me čuje, uvažava i koji mi je blizu, a jedno od bitnih očitovanja Očeve blizine je kroz svećenika.
Percepcija tog očinstva za vjernika ovisi o  tri elementa. Prvo, slika koju imamo o Bogu. Drugo, iskustvo biološkog oca. Treće bi bilo idealna slika oca izgrađena u svijesti ili podsvijesti pojedinca.
Za sebe mogu reći da sam veći dio života bila „žrtva“ krive predodžbe o Bogu Ocu. Gledala sam  u njemu strogog suca čiji je jedini posao snimati grijehe i kažnjavati. Što se tiče ostalog, moj stvarni otac bio je i moj idealni otac. Smrt zemaljskog oca uz još neke događaje pomogla je promjeni moje krive predodžbe o Bogu Ocu. Čežnja za ocem, dovela me do Oca. A Otac mi je dao i daje više očeva u liku katoličkih svećenika.

Otac je izvor, svako srce čezne za izvorom i traži ga, zato svi volimo očinske svećenike, kroz njih nam se izvor čini bližim. Da bismo imali ovakve svećenike, da bi imali svećenike uopće, moramo zauzetije živjeti svoje kršćanstvo i zauzetije moliti za zvanja. Dužni smo evanđeoski ljubiti svoje svećenike čak i kad nisu kakvi mi mislimo da bi trebali biti (tada još i više).
Da bi jednom imali „očeve“, najprije moramo moliti za „sinove“, s ljubavlju. Ljubavlju  velikodušnom, dobrostivom, ljubavlju koja  ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Svećeništvo je veliki dar. Najveći. Kroz dar svećeništva, nebeske stvarnosti silaze na zemlju. Uz ovaj dar idu velike odgovornosti. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je svećenik najprije čovjek. Kao ja i ti, sa svim slabostima i ograničenjima, s tim da on nosi veći teret. Dužnost nam je biti mu Šimun Cirenac u nošenju tereta, biti Veronika. Obitelj u kojoj se svi članovi podupiru međusobno napreduje, a i svaki pojedinac unutar obitelji. Ona obitelj u kojoj prevladava ignorancija, nadmetanje ili sukobljavanje, nazaduje.  Crkva je obitelj.
Kao što je nama vjernicima potrebna potpora svećenika, tako je i njima potrebna naša.
Ne postoji kalup u kojem se štancaju gotovi, savršeni svećenici. Bez vjernika zrele , odrasle vjere, nema ni zrelih svećenika. Potrebni smo jedni drugima kako bi svaki od nas  mogao napredovati i izvršiti svoje poslanje unutar Crkve i u svijetu.

Rim 1,1-7

Pavao, sluga Krista Isusa,
pozvan za apostola,
odlučen za evanđelje Božje –
koje Bog unaprijed obećavaše
po svojim prorocima
u Pismima svetim
o Sinu svome,
potomku Davidovu
po tijelu,
postavljenu Sinom Božjim,
u snazi,
po Duhu posvetitelju
uskrsnućem od mrtvih,
o Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
po komu primismo milost i apostolstvo
da na slavu imena njegova
k poslušnosti vjere
privodimo sve pogane
među kojima ste i vi
pozvanici Isusa Krista:
svima u Rimu,
miljenicima Božjim,
pozvanicima, svetima.
Milost vam i mir
od Boga, Oca našega,
i Gospodina Isusa Krista.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo