DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Vrijeme:2 min, 55 sec

Imajući pred sobom lik Ivana Krstitelja teško je ne pomisliti na poziv i poslanje. Baš u svijetlu današnjeg evanđelja nazočila sam, u zajedništvu s mnogim vjernicima, svečanom trenutku jednog poziva. Početku nove etape poslanja sestre Suzane koja je danas položila svečane doživotne zavjete. Crkva se bijelila od dominikanskih haljina. Franjevci i dominikanci su u zajedništvu, kao što kaže Pavao, „iz jednog grla“ slavili Gospodina.

Kao i obično u sličnim prilikama bila sam dežurni plačko. Za vrijeme prostracije i molitve Litanija Svih Svetih, uočila sam još jednog plačku. Među postulantima. Naše suze ganuća izvirale su iz istog vrela, a različitih tokova. Njegova čežnja koja će se ako Bog dade ispuniti i moja koja ne će. Bar ne na uobičajeni način.

Velik je svećenički poziv, ta tko drugi donosi svijetu Krista u punini božanstva i čovještva. Ali svećenik se vjenčava s Crkvom pa dobiva u „dotu“, uz Krista, sve nas, a ruku na srce, nismo neko cvijeće, ima svega u tom Tijelu. Za razliku od svećenika, redovnica postaje zaručnica Kristova, a može li biti savršenijeg zaručnika? Mislim da su žene Crkve u povlaštenijem položaju.

Poziv i čežnja. U meni dugo tinja čežnja za redovništvom. Problem i je u tome što tinja, a ne gori. Je li kriva neodlučnost ili je  moje poslanje negdje drugdje? Da sam barem odrješita i radikalna poput Ivana Krstitelja. Možda sam radikalna na drugačiji način, radikalna u poziciji „čardaka ni na nebu, ni na zemlji“, bez „zaručnika“ zemaljskog ili nebeskog.

Na samom početku redovničkog puta Suzana je zračila blagošću koju primjećujemo na posebnim redovnicama. Bilo je potpuno jasno da je tamo gdje i treba biti. Koliko god me ta i takva blagost oduševljava iz svoje laičke kože ne znam i ne mogu iskočiti. Tako i danas. Dok se svečanost nakon misnog slavlja u crkvi nastavila čestitkama, već sam pred crkvom rasprostrla papire za prikupljanje potpisa.

Na dnevnom redu je prikupljanje potpisa za EU parlament u vezi sa zaštitom braka „mama, tata i djeca“. Ovaj put mi se nekako ne da, pomalo sam zamorena od aktivizma, a čini se, ne samo ja. Pokrenula me je misao: potrebno je uznemiravati „leglo guinje“.  Kad stojim za stolom ispred crkve iako ne vičem glasom ipak sam i ja jedan glas iz pustinje…, svatko ima poslanje na svoj način…

Mt 3,1-12

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji:»Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok:
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donòsite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.«
»Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.