Jakov Bašić

Rodio se 3. listopada 1903. u Tomislavgradu. U rodnom gradiću završava pučku školu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Otišao je u vojnu školu i postao jugoslavenskim kraljevskim oficirom. Od 1926. do proglašenja šestosiječanjske diktature živi u Beogradu, a onda se vraća u Zagreb kao čvrsti pripadnik Hrvatske Seljačke Stranke.

Boreći se za prava radnika, tu s prijateljima osniva sindikalni Savez hrvatskih privatnih namještenika. Nastupaju protiv marksističkih sindikata, te prvi uvode osmosatno radno vrijeme. Za vrijeme Banovine Bašić je imenovan vijećnikom grada Zagreba. U travnju 1940. pokreće glasilo Saveza, tjednik “Pravicu”, za urednika kojeg uspijeva dobiti Tina Ujevića, a za suradnika Stanislava Šimića.

Dolaskom NDH Savez biva raspušten, njegove poslove preuzima novoosnovano Ministarstvo Udružbe, a “Pravica” prestaje izlaziti. Nešto kasnije će ministri Lorković i Budak nagovoriti Bašića da ode na dužnost u Hrvatsko poslanstvo u Berlin, i da kao specijalni ataše preuzme brigu za tadašnjih četvrt milijuna hrvatskih radnika u Njemačkoj.

Nakon nekoliko godina tipične europske sudbine hrvatskih političkih izbjeglica u poraću, godine 1949. stiže u Kaliforniju, u San Francisco. Tu s drugim Hrvatima organizira kupnju prostorija za “Hrvatski dom”, koji postaje stjecištem hrvatskoga društveno-političkog života. Posebno se zauzimao za preobrazbu politike Hrvatske bratske zajednice, pa je stoga promicao ulazak državotvornih Hrvata u nju.

Bašić je umro 9. lipnja 1987. u Mill Valley, u Kaliforniji.

Pisao je novinske članke, ali i pjesme, pripovijetke, te jedan roman.

Surađivao je u “Zajedničaru”, “Hrvatskom glasu” i u kalendarima HSS-a.

Pojedinačno su mu objavljene dvije knjige:

– Hrastov čvor – vitez divljine (roman), San Francisco 1969.

– Astro Lirika (pjesme), San Francisco 1988.

……………………………………….

 

Jakov Bašić:

OTMICA FRA KLEME DOKIĆA

Reverendissime pater!

Podpisani, ufa se ponovno obratiti na Vas sa zamolbom, evo po deseti put, e, da se najzad uredi razdioba grabovačke župe.

Ovom prigodom, Reverendissime pater, napominjem, da su Prisojani malo požestoki ljudi; nu, ni Grabovčanima kavga nije na odmet. Pa ja mislim, Reverendissime pater, da bi u slučaju kavge moglo doći i do svetogrđa u pogledu crkvenog ruha i ostalih stvari. Najgore bi pak bilo, ako se. počnu otimati o pojedine stvari, te ih potrgati, i tako upropastiti ovo malo crkvene sirotinje. A kakva bi nevolja mogla tek mene snaći, bolje i ne govoriti o tom. Ja imam svega dva habeta, tri tunike, jedne hlače i jedan plašt i to onaj, što sam još kao klerik dobio, a to je taman pred 30 godina. Zato, Reverendissime pater, ja vas ponovno najponiznije molim, založite se kod njegove Preuzvišenosti, da odobri osnutak posebne župe za selo Prisoje. Ja, sluga Božji, ponizan sam do praha zemaljskoga i znam, da nije moje miješati se u stvari starijih, ali moram i ovom zgodom reći: ustanova posebne župe u Prisoju je narodna potreba. Eto, baš jučer kad sam išao k bolesniku, skakućući preko onog kamenja, odkinu mi se đon od sandale i ne bi druge, već nastavili bos. Ma jest! I to sam učinio na slavu i čast Boga velikoga, ali prinzajem, kad sam osjetio bolove kroz raskrvavljene tabane, o, Bože oprosti mi, jauknuo sam! A kad sam se vraćao, seljaci mi se smijali dobacujući: Oče Rafo! Narod više ne će čekati! Opanci su poskupili, a i puno vrimena se gubi. Piši biskupu, da nam šalje misnika i da se osnuje župa u Prisoju. Dakle, Reverendissime pater, kako vidite, ovo su posljednje zamolbe naroda, a i moje. Zato učinite sve potrebno, pa da nam se smiluje Njegova Preuzvišenost i udovolji kako narodnoj tako i mojoj potrebi i nevolji.

Odani vam u Kristu

0. Fra Rafo Dugonjić

župnik grabovačko-pristojski

Dneva Gospodnjeg 17. lipnja 1917. godine.

— Braćo! Ovo vam je posljednje pismo, koje sam poslao provincijalu u Mostar. Zato vas ja lijepo molim, strpite se, ne činite grijeha, okanite se sile. Ja se nadam, da će Svevišnji urazumiti i biskupa i provincijala, pa će to pitanje biti konačno riješeno. A ti, brate Ikane, kao najstariji i najpametnija glava, smiri narod i upozori ga, na puteve Božje. Eto, to je sve što ja mogu!”

Ove riječi govorio je sakupljenim starješinama kućnih zadruga sela Prisoje O. fra Rafo Dugonjić, župnik grabovačko-prisojske župe. Na okupu je bilo oko 150 što mladih što starijih seljaka, odjevenih u svečana odijela. Sastanak se držao u dno sela, ispod jednog starog hrasta, oko kojeg je bilo desetak starih stećaka, velikih i od vremena posivjelih, pa su izgledali kao široki stolovi, Na jednom od njih sjedio je o. fra Rafo Dugonjić, a okolo njega seljaci, sjedeći na ledini, a neki na ostalim stećcima. Bilo je ljetno poslijepodne, dosta vruće, ali debela hladovina staroga hrasta davala je svježinu i ugodan odmor.

Nakon riječi župnika primače se sredini, to jest k župnikovu stećku, Stojan Diplić, stasit seljak od nekih tridesetak godina i započe:istina je braćo, što nam govori Otac fra Rafo! Jest, mi vjerujemo u Boga i Njemu se molimo za zdravlje naše, dobru godinu i djecu našu. Ali, braćo moja, kanda je On od nas glavu okrenuo. Jer, kako vidite, godinama naše se selo muči. Nije to šala svake nedjelje tri sata tamo-amo propješačit’. A opanci? Evo, svih četvero moje djece je boso. Ceste nema, a ovo putanje razlokano, pa kad kiša na nju slegne mulj i kamen — aja; dođeš kući a isprebijanim opancima. Pa i tu muku mogli bismo podnijeti, ali sramotu ne možemo više ni trpjeti ni gledati ni podnašati. Grabovčani nam se smiju u brk i danas, baš onako, kao što su se smijali i djedovima našim. Evo, od kada ja znam za se, a to je kao po ljudsku preko punih 25 godina, naše je selo slalo u Mostar tri puta svoje izaslanstvo. Eto Ikana živa, pa neka opovrgne, ako nije istina. On je glavom sva tri puta vodio naše izaslanstvo. I biskup obeća, pa nu, ni dan današnji mi nemamo naše župe. Je li tako, Ikane? Jes’ brate! Istina je! živa tišina! Javi se krupan starac Ikan Kvrgić, glavar sela Prisoje kroz punih 30 godina, mašući dugim čibukom po zraku. Eto na! Vidite da ne. lažem! — Nastavi živahno, Stojan Diplić. — Nego ja mislim, da mi konačno sami odlučimo. Na to imamo pravo u svakom pogledu. Evo ti računa! Naše selo ima 320 numera, dajemo smoka više od Grabovčana. Je li tako, oče? Istina! Istina! — Oglasi se o. fra Rafo Dugonjić. — I sve ja pošteno otjeram u Mostar! – Eno, gore na strani, odredili smo i mjesto za crkvu i kapelu. Ima skoro dva dana oranja. Pa tu može biti i veliki vrt za župnika. Kamen su izlomili još naši stari i ima ga preko 100 kola. Ako bude malo, mi ćemo svi pljunuti u šake, pa izlomiti još 100 kola. Čatrnja je duboka 10 aršina, cementirana, ima vode za čitavo selo. što još? Japija je navučena i složena još od preklanjske godino. Kod Ikana loži već trideset godina 9 dukata, prkupijenih za majstore. Braćo, mislim, da mi koliko još sutra počnemo sa izgradnjom najprije župskog dvora, pa ako i poslije toga biskup ne odluči, onda ćemo mi sami odlučiti. Tako je, brate Stojane, tako je! — Mnogo njih prihvate, osobito mladi. Da počnemo već sutra! — Zavika grlati “Gunje” — Jozo Martić, momak od 26 godina, sav crn i kudrav, zbog čega ga i prozvašo “Gunje.” i zbog čega ga nije htjela ni jedna cura u selu, Da gradimo, braćo moja! zavika Stojan što ga grlo nosi. Ma čekajte, ljudi, ne trošite utaman! — Poče smirivati seljake o. fra Rafo. Sutra ćemo početi, pa što Bog da i srića junička! Djeco, sutra u zoru svi ovdje pa na posao. Dosta mi je glavarisanja i čekanja, — vikao je ljutito Ikan Kvrgić obmatajući crveni šal oko glave, koji mu se razmetno, kad je skočio na stećak i počeo govoriti. — Ne ću umrijeti prije nego što našu crkvu sagradimo! —Ljudi čekajte odluku biskupa! — ponovno upade molećivim glasom o. fra Rafo. Ma ni govora o čekanju! Uostalom ove jeseni dvor će biti gotov, pa biskup ima dosta vremena, da odluči. — Tipkao je Stojan Diplić, zanoseći se malo u stranu, pa je izgledalo da se ljuti. Hej! Oče Rafo! Nema druge već se spremaj nama na zimovanje. — Javi se sa dna jedan starčić, suh i ž:lav kao da je na postu čitavog vijeka. Ja, ja, moj oče! — Ako ne ćeš doći sam, a ono ćemo te mi, ako Bog da, jednoga dana zajedno s misničkim ruhom dovući ovdje, pa makar cijela Grabovica udarila na nas. Je li tako, momci? — Tako je, tako je! Živio Čolo! — zaurlaše u jedan glas, uz smijeh i veselje, jer je “Čolo” bio veseljak i šaljivdžija. Otac fra Rafo Dugonjić videći da nema druge, pope se na stećak, blagoslovi prisutne i reče:

— Neka bude volja Tvoja, Gospodine! — Zatim se oprosti najbližima i krenu niz padinu, te se spusti na putanju, koja je odila ka Grabovici.

Seljaci ostadoše na okupu još neko vrijeme, utvrđujući plan svoga rada, pa se u prvom sutonu počnu razilaziti. Jedino ostadoše glavar lkan, Stojan i Čolo. Stojan će upravljati radovima, Ikan će plaćati majstore, a „Čolo” će obletjeti selo, da nitko ne izostane od rađe. Tako se dogovoriše.

II dio

Nema druge, već se i ovom zgodom mora reći: lijepa stara vremena! Vremena ljubavi, vremena povjerenja, vremena poštovanja i međusobne bratske sloge; ne samo među rođenom braćom, već i među samim mnogobrojnim seoskim adrugama. Vladala je bratska ljubav uistinu na sve strane. Osobito poštovanje .prema starijim i uglednijim ljudima bilo je iznad svega. Ikanova riječ u Prisoju nije bila zapovijed, nije bila neka agitacija, a najmanje pak strah ili kupovina duša seoskih. Ne! Njegova riječ :bila je riječ ugleda, riječ ljubavi i istinskih želja za dobrobit čitavog sela. Onda je sasvim razumljivo, što je sutradan u cik dana sve, pohrlilo staro i mlado, malo i veliko, da svojim radom, svojim volovima i svojim novčanim prilogom pridonese što prije izgradnji župnoga dvora u selu Prisoje. Prisojani svi bili osjetljiv osobito na časti i ponosu, pa su ovom zgodom odlučili, da to iskažu svom svojom snagom. Tako, vele, kad biskup ne će vidjeti kako u Grabovici župnik živi u jednoj straćari, a Grabovčani ne će da mu podignu dostojan dvor, onda će beli vidjeti, što mogu učiniti Prisojani. Najprije dvor a poslije toga i prekrasnu crkvu. Kad sve dovrše, onda im mora dati misnika. Prisoje je Prisoje! Radi toga oni udvostručiše svoju volji i svoje snage, da djelom dokažu, da su dostojni pažnje.i uviđavnosti starijih.

Bilo je na okupu oko 20 kola i oko 100 krepkih momaka i djevojaka sa alatom u ruci, da navuku što više kamenja i građe, jednom riječju, da u tili čas obave svaki posao, potreban oko izgradnje dvora. Počelo se sa pjesmom i veseljem i to oduševljenje nije prestalo čak ni onoga dana, kad su izvješeni hrvatski barjaci, peškiri i čevrme na prozore novoga dvora, prije nego li što ga počeše pokrivati. Sva okolna sela iskorišćavala su svaki praznik i nedjelju da dođu do Prisoja i da vide što to Prisojani rade. Otac Otac fra Rafo bio je toliko oduševljen, pa nije žalio truda, već uzjaši paripa i pravo u Mostar provincijalu, kumeći ga i preklinjajući, da i on dođe u Duvno, a odatle u Prisoje i da vidi narodno oduševljenje i narodnu volju, koji traži da se što prije, osnuje samostalna župa. Tako i bijaše. Nije prošlo ni nekoliko dana, od Fra Rafina odlaska u Mostar, a ono ti jednog dana izbije kočija i u njoj glavom provincijal sa biskupovim tajnikom. Došli, vidjeli, seljacima čestitali i potpuno ih uvjerili da će još iduće godine imati župnika, koji će povesti akciju za izgradnju crkve. Tom zgodom stavili su nekoliko savjeta u pogledu izgradnje još potrebnih prostoriju radi gospodarstva, te u svakom slučaju jedne male kapelice, koja bi privremeno mogla služiti, dok se ne izgradi velika i lijepa crkva. Prisojani, zadovoljni i sretni, da će se konačno njihovoj želji izići u susret, ubrzaše svoj rad i nakon šest daljnjih mjeseci dvor je bio gotov, sav iz tesana kamena, izgrađen na boj (dva kata), da ga je bilo milina vidjeti. Sve je bilo gotovo, samo je trebalo da dođe župnik i da se u dvoru nastani. U to vrijeme Buško blato bijaše krajolik osobite ljepote. Načičkana sela okolo polja, ispod padina planinskih visova strmih i blagih, uistinu, bila su kao alem-kamenovi na prstenu. Poglavito selo Prisoje imalo je lijep položaj, nalazeći se jednim dijelom na blagoj padini Tušnice u samo polje, a drugim, uz kamenu klisuru, koja se zvala Vrilo. Tu, iz te klisure, moglo bi se reći jedne ogromne stijene, izbija Ričina i svojim vijugavim tokom protiče kroz čitavo polje Buška-blata, da se ponovo izgubi u nutrini zemlje kod Mlinica, blizu Rašeljaka. Kamešnica planina, u dno Buška-blata gledajući je iz Prisoja, bila je šumovita, puna graše i divljači. Tušnica pak iznad Prisoja isto tako, bijaše puna bogatih ograda raznovrsnoga drveća, pa je seljaku bilo pri ruci paše i drva za ogrijev. Nu, najveće blago sela Prisoje bijaše živa voda, koja nije presušivala niti u doba najvećih ljetnih vrućina. A radne podvornice nizale su se jedna do druge. Kad bi bile u zrenju sa pšenicom kusuljom i gledane s’ Privale, onda se pred ljudskim okom nizao ćilim do čilima, sad izrazito zlatom, sad u grimizu; a kad bi povjetarac povio to klasje, onda b se razlila jaka rumen, koja se prelijevala u sijaset boja. Znalo se za njihovu vrijednost od davnina, pa zato nema nijedne, a da uz nju nije ispletena neka stara pripovijest. Ona “Srednjakuša”, što se. spušta do same ceste, prilično široka a duga za četiri njene širine, na koju ide tri tovara usjeva, i dan dans ima ime “Kneževa podvornica” ili “Sladojev miraz”. Odkud ti nazivi teško je istraživati, ali je točno, da ona i dan danji pripada Šolama, koji su se do vojne Melk-paše (druga polovica XVII. stoljeća), zvali Sladojevići i bili potomci starog hrvatskog kneza iz turskih vremena – Kneza Sladoja. Ovo područje u stvari nikad nije bilo potpun turski posjed, ali ni mletački. Od Buška blata t.j. od njegovog sjeveroistočnog gorskog pojasa, na kojem su se nizale, turske karaule i bile u danonoćnoj pripravnosti bojeći se uskoka, pa sve tamo do Cetine i njenog toka, to područje bijaše službeno ničije, a stvarno bijaše uskočko. Tu, kod jednog stećka, koji je i mrginj i pored kojeg je nekad stajala stara i velika bukva, sastalo se uskočko društvo od 12 ljudi sa knezom Sladojem na čelu, i odatle krenuli preko Kamešnice na Cetinu. Ta družina je u rujnu 1660. jedne, noći prodrla u šator samog Melek-paše na Cetinjskom polju. (Evlija čelebija opisao je ovaj slučaj u poglavlju, koje nosi naslov: “Naše putovanje s Kupreškog polja, da plijenimo Šibenik, Split i Klis”). U zadnji čas prenuo se. Malek-paša, dohvatio svoj (kalem kilić) kratki mač, te uskoku koji je netom povirio u šatorsku spavaonicu, odrubio glavu. Nakon toga se prenula straža i ostale poubijala i pohvatala. Javno suđenje je bilo samo knezu Sladoju, kojeg otkriše i uhvatiše u turskoj vojsci, i to na zahtjev samog Ilijas-bega Šole, jednoga od najistaknutijih ratnika u vojsci Melek-paše. U stvari Sladojina sestra bila je udata za llijas bega Šolu i pored ostalog donijela mu miraz podvornicu Srednjakušu, koja se zvala kasnije Sladojev miraz, a što je samog Sladoja jako peklo. U tom naslovu on je osjetio neko prebacivanje, ta sestra mu se udala (u stvari pobjegla krasnom Ilijas begu plavašu, te da opere tu ljagu, da se , osveti on je smislio kako će 12 uskoka razbiti svu vojsku Melek-paše. Kretanje Melek pašine vojske znao je na dlaku, jer ga je o svemu obavještavao sam Ilijas-beg, koji je inače bio jako blizak samom paši. Tako i na suđenju, koje je bilo zaista strašno, jer je sam paša sudio, kada je izrečena osuda knezu Sladoju i došao krvnik da mu odsiječe glavu, sa divana skočio je llijas-beg i svojim tijelom zaklonio Sladoja. Prisutni suci kao i paša skočiše na noge silne iznenađeni. Ilijaš reče paši, da može najprije posjeći njega, a tek onda kneza Sladoja. Paša se silno zbunio a i uplašio. Najzad mu objasniše, da je po srijedi krvno pobratimstvo između Sladoja i Ilijas-bega Šole, a osim toga, Sladojina sestra pobjegla je Ilijašu. Paša je promijenuo odluku, pomilovao Sladoja, odmah ga otpustio, nu s tim, da se njegovo pleme ubuduće mora zvati Šola. Samog Ilijaš-bega lišio je svih činova i imetka, pa su obojica napustili tursku ordiju, spustili se do današnjeg Prisoja, koje se dotle zvalo “Vrilo”. Ilijaš-beg sada se “prisojio” ženinoj strani Slacojevicima radi daljnjeg opstanka, a knez Sladoje uzeo prezime Šola prema odluci šerijatskog suda, pa se tako “prisojio” Iliaš-begu, odnosno Šolama. Od tog vremena kako Sladoje tako i Ilijas-beg bavili su se težaklukom, te sami orali podvornicu “Srednjakušu”. Narod videći svoga dojučerašnjeg kneza kako ore, tu podvornicu nazvao je “Kneževa podvornica”, a “Vrilo” ostatak tek kao oznaku mjesta, gdje izbija Ričina.Buško blato u ona vremena bilo je malo obrađivano, jer dobrim dijelom godine ono bijaše jezero. U jesen kad se završi sa svim radovima, Ričina počne iz dana u dan sve više bujati, ponovo se počinje polako začipljati i uvijek, još prije Božića, ravno Buško-blato pretvara se u lijepo modro jezero, bogato ribom. Na površini plovili su mnogobrojni bijeli labudovi, dok su se na okrajcima spuštala i dizala bezbrojna jata divljih gusaka i pataka. Sve je to mamilo lovca sa dalmatinskih strana, a prisojski seljak skakao bi u barčicu, razapinjao mrežu i punio je bogatim lovom osobite ribe. Riba se priređivala na poseban, što se kaže, “buškoblaćanski” načn, tako, da je sušena riba iz Buška-blata bila poznata skoro po čitavoj Bosni. Seljak je iz toga crpio dobre prihode, a pri tom je upodpunjavao i ishranu svoje čeljadi. Malo je bilo kuća a da nisu posjedovale najmanje po pedesetak ovaca, po četiri, šest pa i osam volova, dosta koza, a zavrnulo se, svagdje i po jedna ili dvije krave. Tušnica sama, može se reći, bila je carstvo za sebe. Njeni bogati doci hranili su na tisuće grla sitne i krupne stoke. A i njena utroba bogata je. Dovoljno je bilo zakopati metar-dva u dubinu i odmah se ukaže najbolji ćumur, (ugljen), te. i s te strane, u kuće stanovnika Prisoja ulazilo je bogatstvo i blagostanje. Kad se sve to ima pred očima, onda se nije čuditi, što su Prisojani požrtvovno i sa puno volje gradili lijepi župni dvor, pripremali se da grade i najljepšu crkvu, nu, eto, zapelo je sve oko toga što nisu mogli dobiti župnika.

III dio

Prošlo je godina dana odkako je izgrađen župni dvor u Prisoju. Nebo je bilo vedro, ali na južnoj strani nekako se mračilo kao nikada do tada. Sunce je užeglo kamenjar na Privali. Ljudi su radili uz često pristojkivan je, zamoreni od žege. Nekako, padao je i veliki blagdan Petrov-dan, baš kada će. grabovački župnik doći u Prisoje i na njihovu groblju govoriti misu, pa Prisojane spopade još veća tuga, jer nemaju svoje crkve ni svog župnika. Pa ipak, najsvečanije se obuče sve i staro i mlado i otiđe na obližnje groblje, k svetoj misi. Došao je i fra Rafo Dugonjić, koji se suviše postarao i bio sav bijel i pogrbljen. Prisojani su ga jako voljeli, pa su sve nade polagali u njega i čvrsto vjerovali, da će samo njegovim zagovorom moći ostvariti svoju staru želju. Bila je gdina 1914. Fra Rafo je završio misu i zaputio se na ručak ka Ikanu, a pratilo ga je veće društvo starijih ljudi Prisojana. Kod Ikana ručalo se dobro. Tri šilježeta ispečena su na ražnju, a bilo je i vina i rakije, te se tako ručak protegao sve do četiri sata popodne. Upravo se Fra Rafo opraštao sa svojim seljacima iz Prisoja, kad li stiže jedan seljak iz Duvna, noseći čudne i nevjerojatne glase. Pukla bomba u Sarajevu. Ubila careva nasljednika i car zove sve pod oružje. Nije trebalo puno vremena ta je vijest doprla i u zadnju seljačku kolibu. To bijaše ujedno i posljednji posjet fra Rafe Dugonjića. U istinu, malo je dana iza toga prošlo, a selo je opustjelo.

Mladi ljudi otiđoše u soldaciju. Bijeli župni dvor počeo je siviti, a na Buško-blato kao i nad sve ostale krajeve nadvila se crna tuga i nesreća, nesreća rata.

___ ___ ___

Nema, brate, više ni lova kao što je bilo. U ovim godinama jedva da vidiš zeca a kamo li srnu, — govorio je Jure Gogušić, poznati prisojski lovac svome društvu jednog ranog jutra, promatrajući ravno Buško-blato s jedno visoke stijene na planini Tušnici. — Eto, vidite braćo, za ovih nekoliko ratnih godina i tri poratne nestalo šume, sve nam ogoljeno, sve opustjelo i nevolja ne samo da je poharala seljačke domove, već i planine. A i samo jezero preko zime više nije bogato. Nestalo je velikih jata divljih gusaka i pataka a prošle zime ja ne vidjeh baš ni jednog labuda. Narod je već i zaboravio ribu prirediti po starom običaju, jer je prosto nema. — Ah, biti će. opet svega, ako Bog da! — javi se strahovito širok i jak čovjek Bozo Ivančić, koga je sam Bog sačuvao na svim mogućim frontovima Prvog svjetskog rata. Vratio se kući sa širim plećima, nego li što je otišao i pripovijeda se, da je mogao nositi dvjesta oka. — Nego slušaj ti, Gogušiću, reci ti meni, šta bi od naše župe? Eno, Grabovčani nam prisvojiše i ispaše dolje, u polju, pa naš će se župni dvor prije razrušiti, izgleda, nego li što će biti naseljen. Kako umri Ikan, kanda s njim umri i naša briga za našu župu. Ja čujem, da je u Grabovicu došao novi mladi župnik fra Klemo Dokić. On voli lov — kažu — pa ne bi bilo zgoreg, da ga ovamo jednom pozovemo i tako usput se s njime porazgovorimo. Gogušiću nije trebalo puno, i on još iduće nedjelje posjeti mladog grabovačkog župnika fra Klemu, pokaza mu svoju dvocijevku i usput mu odnese nekoliko jarebica, koje je baš tog jutra ulovio. Otac fra Klemo mlad i stasit Hercegovac, žestok, sa bijelim pramenom kose iznad desnog uha, odavao je odlučnog i čvrstog čovjeka. Gogušić mu nije trebao puno pripovijedati i on objeručke prihvati poziv za zajednički lov. Što smisliše to i izvršiše. Nedjelju dana kasnije prije no što je i zora zarudjela, uputili su se Kamešnici sa povećim društvom, među kojima bijahu Božo Ivančić i Račvo Ljubičić. Nakon završenog lova pozva ih sve fra Klemo u Grabovicu, te zajedno ručaše i tu se zametnu razgovor. — Ma Oče, fra Klemo, bi li ti nama znao štogod reći, je li išta ostalo zapisano od pok. Rafe Dugonjića, da i mi Prisojani imamo pravo na svoju župu i da nam je to sam provincijal obećao prije desetak godina, kad je razgledao nas župni dvor? — odpoče prvi Jure Gogušić.

— Je, je Jure! Sve je to meni poznato i u župnim knjigama imade puno tragova o tome, a pok. fra Rafo je posebno zapisao, da su sva njegova nastojanja ostala uzaludna u pogledu izgradnje župnog dvora u Grabovici, jer Grabovčani kao da ne žele zasukati rukave. Zato je. tražio, da se Prisojanima mora dati priznanje i tamo župu osnovati. No, osim toga, ja ću ti, brate, reći živu istinu. Ja nemam nade da će Prisojani dobiti uskoro svoju župu, jer u provinciji danas ima malo fratara. I njih je rat strahovito prorijedio, a mlađi naraštaj baš koncem rata ubi strašna španjolska bolest. Nego, vi opet sa svoje strane pukrenite to pitanje, a ja sam pripravan učiniti sve i vaš pravedan zahtjev zagovarati — Tako im je govorio fra Klemo.

Nakon toga društvo se raziđe, a u Prisoju nastojanjem Jure Gogušića ponovno oživi želja Prisojana za samostalnom župom, a pogotovo onda., kad zametnuše parnicu sa Grabovčanima u pogledu ispaše.

Prolazili su dani i mjeseci, ali od nadležnih crkvenih vlasti baš ni odgovora. Otac fra Klemo dobar lovac sprijateljio se sa Prisojanima naveliko, pogotovo sa Jurom Gogušićem, pa je zapeo svim snagama, da se preseli u Prisoje. U svojim nedjeljnim propovijedima uporno je apelirao na Grabovčane, da moraju konačno uvidjeti, da se župni dvor mora urediti, a i crkvu treba preuređivati, treba pokazati malo više volje i za gradnju vlastite škole.. Nu, Grabovčani nesložni nisu se mogli nagoditi, što i kako da započnu. Ovakovo držanje Grabovčana, inače dobrih vjernika i dobrih junaka, konačno dozlogrdi i ocu fra Klemi. Osobito ga ljutio nehaj njegovih predpostavljenih pse odluči na nešto, što nije u skladu sa lijepim redom, ali kad drugog izlaza nema, onda — govorio je sam sebi, mora se i tome pribjeći.

Jednog lijepog dana susretne se fra Klemo s Jurom Gogušiće.m u lovu ispod Zavelim planine. Tom zgodom započnu ovaj razgovor: ,

Pa baš ništa od naše župe fra Klemo — reče Jure Gogušić.

A šta ja mogu, brate — odgovori fra Klemo.

E, oče, ako ovako potraje, mi ćemo izvršiti grdan naum —nastavi Jure.

Izvršite sve što hoćete, samo nemojte počiniti grijeha prema Gospodinu Bogu Svemogućem i nemojte doći u sukob sa zakonom, jer znaš Jure, vlast je vlast. Kad koga ščepa, teško da ga pušta, — odgovori kroz smijeh fra Klemo

Lako ćemo mi za sve to, — reče Jure — samo oče Fra Klemo, da tebi krivo ne bude.

Nu, deder već jednom reci, šta ste to smislili? Znatiželjno ga ponuka otac Klemo.

A šta, evo ti kratko i jasno. Nas Prisojana ima 320 numera. Imamo sazidan dvor za župnika. Dajemo smoka crkvi dva puta više nego li Grabovčani, a brate vidiš, sad je nevolja zavladala, obuća skuplja negoli ikada prije, nadnica također skupa, dangubit

se ne može, i mi više ne možemo k crkvi u Grabovicu. Kad ti ne bi imao ništa protiv, ja bi jednog dana sa Račvom i Božom Ivančićem došao pred tvoj stan u Grabovicu, pa pokupiti crkveno ruho i tebe, a Grabovčani kako znadu.

Ah. brate, to je suviše opasno — prasnu kod toga u grohotan smijeh fra Klemo. — Pa to vi mislite oteti i fratra i crkveno ruho?

E, kad ne će da nas kroz toliko godina shvate i ne će da nam molbi izađu u Susret, mi nemamo drugog izlaza, već ovako, — reče Jure Gogušić i primiče se bliže fra Klemi, pa mu tiho reče: Oče, reci, bi li ti bilo krivo ili pravo.

Fra Klemo se ozbiljno zamisli i nakon duge šutnje reče:

— Moram dobro promisliti i ako uvidim da je pravo, ja ću već javit.

Te godine kao da je sam Bog sipao i dan i noć blagoslov na Buško-blato, osobito na Prisoje i njegove podvornice. Ono malo muškaraca što je preživjelo svjetski rat, pripovijedalo je, da nikad tako nije rodilo. I sa tugom u srcu spominjali su pok. Ikana Kvrgića, jer je on kod ovakovih rodnih godina znao svašta pripovijeti. A onda, mladima su predbacivali, da su kukavice, jer da je živ pok. Čolo i Stojan, svakako bi oni već do sada imali ne samo župnika već i veliku crkvu. To podjarivanje osobito je boljelo

Juru Gogušića i njegove dobre drugove Bozu Ivančica i Račvu Ljubičića, jer u to vrijeme oni su bili vodeće glave u selu. Gogušić je s nestrpljenjem očekivao odgovor fra Klemin i naravno o svom planu nije nikome ništa govorio, dok ne bude nešto imao za reći. Obavljale su se zadnje vršidbe, hambari punili i bogata zimnica pripremala. Vrijeme je bilo lijepo, da nije moglo biti ljepše. Svaka kuća svoju dovršanicu zalila je rakijom i vinom, koliko je god tko htio. U tim danima izbi u Prisoje pred kuću Gogušića fra Klemin dijak, noseći mu pismo. Naravno da se Gogušić jako obradovao. Brzo je otvorio pismo i počeo čitati:

“Dragi Jure! Bio sam u Mostaru i kod nadležnih crkvenih vlasti tražio ponovno, da se osnuje župa u Prisoju. Predložio sam, ako nikako, a ono da se župa iz Grabovice preseli u Prisoje. Nu, moje starješine sve su to uzele olako. Mene je to jako zapeklo. Neka Bog oprosti, i odluči se na tvoj prijedlog. Naravno, ti ćeš šutjeti kao zaliven i nitko ne smije ništa znali. Pripazi, da sve prirediš, kako se Grabovčani ne bi dosjetili, jer, ne daj Bože, moglo bi doći do kavge, a onda i do krvi, a što sve skupa nije milo Gospodinu Bogu Svemogućem. Sada, izaberi dan, bolje reći crnu noć, a ja ću sve prireditida navalimo Račvi na pleća, pa ćemo uvečer omrknuti u Grabovici, a osvanuti u Prisoju. Jesi li me razumio? Dakle, prekosutra u subotu na noć mislim, da bi bilo najzgodnije tako, da bi već u nedjelju mogao govoriti misu u Prisoju. Neka Bog blagoslovi tebe, tvoju družinu i tvoj podhvat!

otac fra Klemo Dokić.”

IV dio

Pročitavši ovo pismo, Gogušić poskoči i zaputi se kući Račvinoj i Bože Ivančića, pa ih pozva k sebi.

— Braćo, više se stvar ne može odlagati. Evo pisma od fra Kleme u kom piše, da će on primiti pripravno sve što smo mi naumili. U subotu navečer mi ćemo se opremili kao da idemo u lovi i onda ćemo ko slučajno navratiti kod fra Kleme. Selo će nas vidjeti i znajući našu staru naviku, svašta će nas pitati, ali nikome ne će na um paasti da idemo oteti fratra. Osim toga pripremiti ćemo selo da se za nedjelju što svečanije opremi i da prvi župni dan proslavimo kao ljudi i pravi kršćani. Ja mislim, da fra Klemo prenoći u Karlovu Hanu, a u nedjelju rano da ga uz narodnu svitu i veselje dovedemo u župni dvor, gdje će služiti misu pod vedrim nebom i svečano se useliti u našu župu.

Od Račve i Bože Ivančica nije bilo prigovora. Sutradan pođoše od kuće do kuće i obavijeste sve domaćine, šta će se i kako će se zbiti. Naravno, svaki je upozoren da ništa ne govori, nego da sa svom čeljadi dođu tko na konjima, tko pješice do Karlova Hana, gdje će svečano staviti u kočiju fra Klemu i dovesti ga ravno u župni dvor. Seljaci, koji imaju kubure, neka ih napune i u nedjelju će se pucati tako, da to slavlje odjekne ne samo širom Buška-blata, nego i čitavima duvanjskim kotarom.

U subotu navečer, kad je; sunce već utonulo iza Kamešnice i čeljad u Grabovici umorna od posla povlačila se na ležaj, dođu pred fra Klemina vrata Jure Gogušić, Bozo Ivančić i Račvo Ljubičić. Uzeli ljudi puške dvocjevke, torbe uprtnjače, te idu u lov. Fra Klemo ih dočeka te se lovački i on opremio, kako njegovi susjedi ne bi vodili brigu, jer znaju njegovu radosnu naviku, ići sa Prisojanima u lov. Ušavši u kuću, fra Klemo ih pogosti i kad su se malo “razigrali”‘ pijući vino iza večere, zidna je ura pokazivala da je 11 sati u noći. Grabovica je spavala, mjesec šetao po ogradama i kamenjaru, a po koji starac kašljao. Bila je prava noć pozne jeseni, ugodna i opojna svojim bogatstvom vedrine. Tri čovjeka izadoše iz fra Klemine kuće, kao sjenke šuljajući se k crkvi. Na ulazu se krotko i ponizno prekrstiše a onda; zaputiše glavnom oltaru. Iza oltara bile su već priređene dvoje bisage pa jedne uprti Račvo a druge Božo. Kako su nečujno ušli, tako su nečujno i izašli. Krenuli su odmah u strahu, a Gogušić se kod t..a nakašlja, što je bio znak fra Klemi da su već izašli iz crkve. Fra Klemo brzo izađe iz kuće, okrene ključ i hitrim korakom skoči na uski puteljak, koji je vodio k cesti. Odmičući se od grabovačkih kuća goropadni Račvo nije mogao srcu odoljeli, a da ne pokaže svoju radost i veselje zbog ovog podviga. Ne govoreći svom društvu baš ništa, potegne i raspali iz svoje “granalije”‘. U mirnoj noći odjekne pucanj tako glasno i jetko, da se drugi pobojaše, ne će li skočiti čitavo selo na noge. Nu, to omami i Bozu Ivančica, pa i on proslavi radost svog srca sa dva hitca. Iz vida im je izmicala i zadnja grabovačka, kuća no u taj čas primijetili su. da se pale svijetla. Fra Klemo posta nemiran i ubrza korake. Gogušić se nasmije i dobaci ocu fra Klemi:

— U Prisojana straha nema, a pogotovo ga ne smije biti kod njihovog fratra, — i pritom zapjeva što ga grlo nosi. Ostali su prihvatili pjesmu uz pucnjavu iz pušaka i sutradan se pripovijedalo po Grabovici, da je veselo i zagrijano lovačko društvo prolazilo mimo njihovog sela i pjevanjem i pucanjem razbudilo čitavo selo. I tako bez ikakovih smetnji uz pucnjavu i veselje nakon dva sata čvrsta hoda, stigli su Karlovu Hanu, gdje ih dočeka brojna grupa seljaka, koji su bili u pripravnosti za svaki slučaj, ako bi Grabovčani navalili

Fra Klemo se povukao odmah u sobu da prilegne. Gogušić, račvo i Bozo Ivančić ostali su budni, čuvajući stražu, a ostali seljaci polegoše po ledini i čvrsto otkinuše nekoliko sati sna. Čim je počelo svitati, selo Prisoje postade živo, i brzo se spremilo te svi krenuše prema Karlovu Hanu. Tko pješice a tko na konju. Svi su se obukli u najsvečanije ruho. Djevojke su pjevale, a momci svirali i podcikivali uz diple i uz zurle. Kako pokraj Karlova Hana vodi glavna cesta od Livna za Imotski i Mostar te u Duvno, naravno, da je u ranu zoni bio veliki promet i svaki se putnik čudio i pitao šta je to. Prisojani su veselo, radosno i ponosno odgovarali :

— Evo, noćas oteli amo fratra iz Grabovice. Osnivamo našu samostalnu župu.

Oko osam sati pojavio se fra Klemo u novom habetu svečano raspoložen, kao da mu sam biskup dolazi. Dugački špalir žena i djevojaka te mladih momaka bio je poredan od hana pa preko cijeloga mosta preko kojeg je svečano prošao, blagoslivajući narod. Tada je sjeo u kočiju za njega posebno pripremljenu, nakon čega i povorka krenu. Na čelu povorke išao je Jure Gogušić, s jedne strane stupao je Božo Ivančić noseći veliki hrvatski barjak, a s druge strane plećati Račvo, noseći bisage s crkvenim stvarima. Zatim su slijedili domaćini pa momci i djevojke i svi ostali. Na kraju kočija sa fra Klemom, te oko nje stotina konjanika. Iza konjanika slijedilo je nekoliko volovskih kola sa starijom čeljadi i djecom. Sve je to išlo laganim hodom uz pjesmu i veselje, jer toga dana ostvario se dugogodišnji san Prisojana: dobili su svoju župu i župnika!

Glas o tome veselju pronio je nadaleko i već sutradan stiže u Mostar, čuvši biskup za ovo, nema druge, narodna se volja mora primiti i blagosloviti. Brže bolje donese o tom odluku i fra Klemo bude imenovan prvim župnikom u selu Prisoje dok u Grabovicu dođe mladi Don Ante Zrno iz Raškog Polja. j

Ovaj događaj duboko se zabilježio u duše Prisojana, pogotovo kada se o. Klemo pokazao ne samo da je dobar župnik, već jako dobar organizator za opći narodni napredak. Nije trebalo čekati dugo vremena, pa je povedena široka akcija za gradnju crkve i škole. Narod je o tome dušo pripovijedao, a Prisojani su se osobitim ponosom uvijek toga sjećali i o tome pripovijedali.

Jedan od Prisojana opjeva ovaj događaj u narodnoj pjesmi, koja se i dan današnji uz gusle pjeva.

KRAJ

Daran Bašić/  Hrvatsko Nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.