Dr. Josip Stjepandić : Izjava u povodu pisma prof. dr. Ivana Đikića predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću, objavljenog 10. veljače 2017. godine
Vrijeme:16 min, 22 sec
Đikić Plenkoviću: Lijepo Vas molim za Vašu osobnu i javnu ispriku…!
Povodom istupa predsjednika Vlade Andreja Plenkovića tijekom obrane ministra Pave Barišića, prof. dr. sc. Ivan Đikić oglasio se otvorenim pismom i od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zatražio javnu ispriku.
Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
“Poštovani predsjedniče Vlade RH gospodine Plenkoviću,
lijepo Vas molim da ispravite netočne izjave iz jučerašnje rasprave u Saboru. Vjerujem da su bile dane u žaru «političkih borbi» i da Vi tako ne mislite. Vaše izjave: ”Đikić vam je očigledno savjetnik preko Atlantika, pa vam detaljno čita i šalje, i vi ubacujete to u zahtjeve i tako gradite argumente; Đikić je eksternalizirani savjetnik jedne političke stranke preko Atlantika” jednostavno nisu istinite niti dokazive. Lijepo Vas molim za Vašu osobnu i javnu ispriku sutra u Saboru gdje ste te neistine i iznijeli. Također molim sve zastupnike Hrvatskog sabora da ne koriste moje ime u bilo kojem političkom kontekstu. Dovoljno je iznositi činjenice koje sam javno objavio i koje su relevantne za temu plagiranja, a informacije o meni i mome životopisu uopće nisu tema rasprave u Saboru.
Moja vjerodostojnost u Hrvatskoj počiva na temeljima moje znanosti, imenu koji sam stvorio vlastitim radom, mnogobrojnim projektima u hrvatskom društvu kojim potičem napredak mladih u Hrvatskoj iako živim u Njemačkoj, te javnom djelovanju u kojem iznošenjem golih činjenica nastojim doprinijeti vrijednosnoj orijentaciji hrvatskog društva. Moje djelovanje je potaknuto ravnotežom koju nosim u sebi između odgovornosti prema samome sebi, odgovornosti prema svojoj obitelji i odgovornosti prema zajednici koju smatram svojom domovinom. Gospodine Plenkoviću, razgovarali smo 3. siječnja i jasno sam Vam rekao zašto sam zabrinut oko dokazanog plagijata ministra Barišića: zbog nulte tolerancije na plagiranje koja je neophodna za Hrvatsku, a posebno zbog mladih i njihova ostanka u Hrvatskoj. Pretpostavljam da niste prihvatili moje stručne argumente o plagiranju jer Vi ste svoju odluku već donijeli: “To je samo mala greška u fusnoti”. Pozvali ste me da sudjelujem u vašem Savjetničkom odboru za znanost i obrazovanje što sam odbio zbog obiteljskih razloga, ali sam obećao da sam voljan pomoći svojim znanjem kada budem mogao. Za plagijat sam rekao da ću ipak morati javno iskazati svoje mišljenje. Vi ste me ohrabrili da sve svoje činjenice iznesem javno (taj dio razgovora ste jučer potvrdili i u Saboru). Izrijekom sam Vas zamolio da ne bude osobnih napada na mene jer sam bez ikakvog razloga zbog iznošenja javnih činjenica 2006. godine bio proglašen neprijateljem svoje domovine. Vi ste obećali da ih neće biti. Međutim napadi su započeli vrlo brzo nakon mog izlaska u javnost, a Vi od tog razgovora do danas odbijate bilo kakvu vrstu komunikacije sa mnom. U tom periodu bio sam izložen napadima, vrijeđanjima i prijetnjama po moj osobni, profesionalni a dijelom i obiteljski život. Neistinama koje ste jučer i sami iznosili u Saboru dodatno ohrabrujete one koje me napadaju da to nastave i dalje raditi.
1. Sve informacije koje sam skupio, a bile su značajne za slučaj plagiranja ministra Barišića slao sam jedino Vama i predsjedniku Sabora uz zamolbu da mi se javite ukoliko želite. Iako niste odgovarali na moja privatna pisma nakon prvog razgovora, ista ste dijelili s ministrom Barišićem i/ili medijima što je vrlo nekorektno. Ja sam pak tek nakon 2-3 dana čekanja bez Vašeg odgovora te iste informacije poslao u medije.
2. Zadnje pismo poslao sam Vam 5. veljače zajedno s vrhunskim hrvatskim filozofom prof. dr. Jurom Zovkom s Instituta za filozofiju i Sveučilišta u Zadru. U njemu smo Vam ukazali na
opravdanu sumnju da je oko 80% doktorata ministra Barišića plagirano te da smo to prema zakonima struke bili dužni prijaviti na matično Sveučilište u Augsburgu gdje je doktorat napravljen. Vi i predsjednik Sabora gospodin Petrov ste o tome obaviješteni jer te nove činjenice mogu imati ozbiljne posljedice za međunarodnu sliku Republike Hrvatske kada se započne postupak ispitivanja doktorskog rada ministra Barišića. Sve smo potkrijepili činjenicama, kopijama, detaljima plagiranja te priložili i potvrdu ovlaštenog njemačkog prevoditelja koji je potvrdio da je poglavlje iz doktorata ministra Barišića doslovni prijevod već prije u hrvatskom znanstvenom časopisu objavljenog znanstvenog rada pisanog na hrvatskom jeziku na njemački jezik. Radi se o sumnji u dvostruko objavljivanje i plagiranje dijela vlastitog magisterija obranjenog na Sveučilištu u Zagrebu na hrvatskom jeziku u okviru vlastitog doktorskog rada na Sveučilišta u Augsburgu, pisanog na njemačkom jeziku. Stoga postoji argumentirana sumnja da je ministar Barišić prisvojio dvije akademske titule za isti znanstveni rad, pisan prvi puta na hrvatskom, a drugi puta na njemačkom jeziku. To je neprihvatljivo u znanstvenoj praksi i morali smo upozoriti Sveučilište u Augsburgu da istraži takve radnje.
3. Prirodna reakcija zabrinutog premijera Vlade, nakon primitka pisma ovakvog sadržaja, bila bi pozvati profesora Juru Zovka koji je član HDZ-ova Odbora za znanost, a koji je bio i pomoćnik ministra u Vladi HDZ-a punih 7 godina i vrlo dobro poznaje cijeli znanstveni i obrazovni sustav, na razgovor. Mi nikako nismo željeli da to pismo date ministru Barišiću jer naš identitet u cijelom postupku prijave protiv njega treba ostati anoniman. No vi ste nas obojicu ignorirali i iznevjerili naše povjerenje koje smo polagali u instituciju premijera Vlade RH. Dva dana nakon slanja pisma Vama to je pismo dospjelo u izabrane medije te su novinari HTV-a i Jutarnjeg lista tražili naše izjave tvrdeći da su iz izvora Vlade čuli da smo prijavili ministra Barišića u Njemačkoj zbog plagiranja u doktoratu. Mi smo odbili dati bilo kakve izjave jer naša prijava nije bila namijenjena za raspravu u medijima nego se treba razmotriti kroz zakonom definirani postupak na Sveučilištu u Augsburgu. Zbog toga medijima nisu dane za objavljivanje konkretne činjenice.
1. Sljedeći dan iznenada se pojavilo javno priopćenje ministra Barišića o istoj temi. On se osvrnuo na činjenice iz našeg pisma (koje je mogao dobiti samo od Vas) i javno nas prozvao i napao, te time kompromitirao naše pravo na anonimnost u prijavi sumnje na plagiranje. U svom podužem obraćanju ministar je pokazao potpuno nepoznavanje temeljnih principa znanstvene čestitosti kao i zakona po kojima je pisao doktorsku disertaciju. Pravilnik iz 1986. godine nigdje ne spominje mogućnost kumulativne disertacije jer je takav postupak u Njemačkoj na sveučilištima u jačoj mjeri zaživio nakon 2000. godine. Međutim ističem čl. 5 st. 8. Pravilnika iz 1986. koji naglašava „ … da je zahtjevu za promociju potrebno priložiti dokument u kojem se izjavljuje da je doktorski kandidat sam napisao disertaciju, da se nije služio tuđom pomoći, da nije koristio druge rukopise (članke) nego one koje su navedene u popisu literature i da je sva mjesta, koja su iz druge literature doslovce ili odgovarajuće preuzete, kao takva označio“. A ministar Barišić je počinio prijevaru objavljivanjem istog teksta u svom doktoratu i u svom magisteriju. Samim nepoznavanjem zakona i temeljnih vrijednosti znanosti on dokazuje da nije u stanju obavljati odgovornu dužnost ministra znanosti.
4. Također u zadnja tri tjedna pokrenuta je mašinerija meni nepoznatih ili poznatih osoba koje me javno prozivaju, vrijeđaju; iznose se laži, govori se da sam samo njemački znanstvenik koji nema što govoriti u Hrvatskoj, drugi mi prijete da radim protiv Hrvatske time što kritiziram ministra Barišića. Tim napadima pridružuje se i ministar Barišić osobnim izjavama da sam se politički opredijelio jer sam bio savjetnik bivšeg ministra znanosti što je apsolutna neistina.
5. Najdalje je u takvom djelovanju otišao meni nepoznati gospodin JS koji me je prije dva tjedna službeno prijavio na Goethe Sveučilištu u Njemačkoj zbog neetičkog rada (sam je poslao svoju prijavu medijima u Hrvatskoj). Odbor za etičnost Goethe Sveučilišta trenutačno istražuje njegove navode o mojim radnjama, te mogućim počinjenim štetama i neetičnom djelovanju u Frankfurtu i Hrvatskoj.
6. Taj isti gospodin je pisao i osobno ministru Barišiću i nudio mu je pomoć kako me se može financijski uništiti u Njemačkoj (Dokument 1). Osim toga u prepisci koju je vodio s članom akademije HAZU-a profesorom Pečarićem taj je dotični gospodin sebe nazivao neprijateljskom emigracijom i iznosio potpuno neprimjerene izjave (Dokument 2). Sve te email poruke dobili ste i Vi gospodine Plenkoviću i ministar Barišić, prof. Igor Ćatić i ja kao cc.
Ovo sam napisao ponukan i Vašom izjavom, gospodine Plenkoviću, da se svaki građanin RH treba osjećati slobodnim iznijeti svoja mišljenja, kritike i činjenice. Upravo sam to i napravio u posljednja 4 tjedna. No, na žalost, jasno se vide posljedice takvog javnog angažmana. Nije uopće čudno da se u Hrvatskoj ljudi boje javno nastupati i prijavljivati plagijatore, jer prečesto pri tom stradaju oni koji sumnje u nepravilnosti prijavljuju. Čak kada se i dokaže kroz zakonom definirane postupke da je netko plagijator isti ne biva adekvatno kažnjen nego se dodatno povezuje i nastaje sve snažniji interesno orijentiran lobi u javnom životu Hrvatske. Posljedica toga je da danas službeno imamo dokazane plagijatore u Vladi, Saboru i u Ustavnom sudu. To je žalosna realnost današnje demokratske Hrvatske i zato apeliram na sve građane, a posebice na sve zastupnike u Saboru RH koji osjećaju društvenu odgovornost da svojim glasom i potpisima podrže borbu protiv plagiranja u Hrvatskoj https://www.ipetitions.com/petition/stop-plagiranju-u-hrvatskoj. Meni koji živim i radim u inozemstvu lakše je javno iznositi mišljenja jer nisam pod direktnom kontrolom političara u Hrvatskoj. Nastavit ću javno i iskreno raditi za mlade, te ću se i dalje zalagati za demokratske standarde i kulturu komunikacije u društvu.
Za kraj želio bih istaknuti da je sinoćnja rasprava u Hrvatskom Saboru bila negativan primjer rada političara, jer se činilo kao da su oni sami sebi svrha. Cijelu raspravu je bilo žalosno za gledati, jer se slučaj ministra Barišića mogao i trebao riješiti puno prije. Gospodine Plenkoviću, Vi ste jučer tvrdili u saboru da “Ovo nije plagijat, već je riječ o tehničkom propustu. Točka. To je bit”, iako znate i imate sve dokaze da je ministar također kopirao i cijele odlomke iz drugih knjiga i članaka na Wikipediji, te prepisao dio svog magisterija u svoj doktorat, te time počinio još jednu znanstvenu grešku. Sve su to mnogobrojne neetične radnje koje mogu prepoznati i studenti. Te radnje su nespojive s odgovornom funkcijom ministra obrazovanja i znanosti. Međutim, Vi ne želite razgovarati o tim činjenicama. Time cijela Hrvatska postaje talac političkih sukoba Vas i opozicije oko slučaja Barišić. Potrošena je tolika energija uzalud, moral građana i vjera u demokratske standarde se dodatno urušavaju, a mladi odlaze.
Građani RH se danas s pravom pitaju: Zašto premijer Plenković brani ministra Barišića usprkos svim dokazima o njegovim plagijatima? Zar on ne vjeruje etičkom odboru Hrvatskog sabora? Ovaj problem možete jednostavno riješiti, te time zadobiti povjerenje hrvatskih građana u vjerodostojnost Vaše vlade. Zamolite predsjednika Sabora RH da Sabor formira neovisni međunarodni odbor od 5 vodećih svjetskih filozofa i stručnjaka znanstvene čestitosti koji će proučiti cijeli životopis i sve slučajeve plagiranja od strane ministra Barišića, te donijeti svoje stručno mišljenje”, stoji u dopisu prof. dr. sc. Ivana Đikića upućenom predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.
Nakon najnovijeg pisma prof. dr. Ivana Đikića predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću, objavljenog posve slučajno na Stepinčevo, bjelodano je da je gospodin Đikić u trostrukoj zabludi: (a) na krivom je tragu, (b) u krivom je društvu i (c) uopće ne vidi da ima ozbiljan problem.
S obzirom da u svojem pismu spominje i moje inicijale u točki 5, korektno navodeći moju prijavu protiv njega zbog mogućeg (!) neetičnog ponašanja, slobodno dodajem da je takva prijava dopuštena po članku 17 njemačkog Temeljnog zakona (odgovara članku 46 Ustava RH). Nema nikakve sumnje da će moja prijava biti odbačena nakon što Etičko povjerenstvo Sveučilišta u Frankfurtu utvrdi da je gospodin Đikić potpuno slučajno bio na krivome tragu i u krivome društvu, te da će se ubuduće kloniti ishitrenih optužbi u društvu skojevaca. Ja ću s takvom odlukom biti vrlo sretan.
U točki 6 gospodin Đikić je pak manje korektan, pa ispušta činjenicu da je više puta bio upozoren na svoje zablude (a) i (b), te je moja prijava uslijedila tek kad je višekratno pokazao da je duboko u zabludi (c). Čak mu smeta da sam se sam svojom slobodnom voljom nazvao neprijateljskom emigracijom. Gospodin Đikić nije tako mlad da ne bi znao kako je u bivšoj državi značajan dio hrvatskog iseljeništva bio diskriminiran i progonjen, pa su nas s motrišta komunističke oligarhije zvali neprijateljskom emigracijom. O tome rado govorim u inozemstvu, kad padne riječ na „najvećeg sina“ i njegovu Partiju, te tako širom svijeta pronosim njihovu neizmjernu slavu. Na žalost, poslije smrti predsjednika Tuđmana, postupanje hrvatske države prema iseljeništvu opet se znatno pogoršalo, kao da je uskrsnula bivša država, tako da se ja uz malo ironije još uvijek smatram pripadnikom te diskriminirane skupine tj. neprijateljske emigracije. Čudno je da gospodin Đikić nikad ništa od toga nije osjetio npr. u Izbornome zakonu. Kad vidim s kim se udružio u udruženome prokazivačkome podhvatu, onda me zapravo ništa više ne smije čuditi.
Nejasno je što je u izjavama gospodina Plenkovića netočno? Prvo, što god da je napravio, Barišić nije napravio plagijat. Ono što je sporno u njegovu članku nije ni kvalitativno ni kvantitativno ranga plagijata. Drugo, Barišić je doktorsku disertaciju obranio u Njemačkoj, pa su tamošnje vlasti zadužene za provjeru postupka. Dok se ne utvrdi nešto drugo vrijedi presumpcija nevinosti (članak 28 Ustava RH). Ako optužbe iznose iste one osobe, koje su zube polomile na jednome podrubku, kolika je onda vjerojatnost da su sada u pravu? Nije samo gospodin Plenković mišljenja da je „gospodin Đikić eksternalizirani savjetnik jedne političke stranke preko Atlantika“. Ponešto o tome stoji na mrežnim stranicama Vlade RH, gdje ga prikazuju kao osobu od tolikog povjerenja da smije upasti u intervju gospodina Jovanovića. Osim toga, bilo je dirljivo slušati zastupnike Jovanovića i Glasovac kako se u Saboru pozivaju na analizu gospodina Đikića, kao na nekog savjetnika s nebesa. U puku slučajnost nije lako povjerovati.
Uza sve „svoje znanje“ gospodin Đikić bjelodano dokazuje da ne zna postupke i kriterije znanstvene čestitosti:
a) Nikad nije naveo da se ne smije prijave slati nego u dobroj vjeri, što u slučaju Barišić nije bilo s četiti prijavitelja,
b) da se u obzir mora uzeti standard znanstvene zajednice o kojoj se radi. U Rijeci je navodno jedna profesorica vrlo iskusna u takvim pretragama, pa često nađe primjere uzimanja rečenica u radovima iz društvenih znanosti.
c) Ne smije se ići u javnost do zaključenja postupka, a akademik Silobrčić je išao.
Ta tri elementa znače da je prijavu protiv gospodina Barišića nužno odbaciti u samom početku i nikad je više ne otvoriti. Ali to nije sve:
d) Prijava protiv gospodina Barišića je na Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju ležala ŠEST GODINA. Od toga je godinu i pol akademik Silobrčić bio predsjednik Odbora. Kad je on otvara? Bez imalo srama u trenutku kad Barišić postaje ministar!
e) Pod vatrom nepodopštine koju je počinio, akademik Silobrčić daje ostavku na mjesto predsjednika Odbora, ali OSTAJE u Odboru. Ostaje nejasno zašto nije otišao kao druga četiri člana? Zato što bi onda pao kvorum i Barišića se ne bi moglo osuditi!
f) Neka se jasno kaže u Saboru, svi stranački odbori: smije li predsjednik Odbora za etiku koji bira Sabor biti u predsjedništvu stranke i još suditi misnistru iz druge stranke? Smije li po zakonu, a smije li po moralu i poštenju? Ukratko akademik Silobrčić i Odbor postupili su krajnje nečasno i politikantski i odmah bi trebali dati ostavku ili bi ih trebalo raspustiti.
g) Akademik Silobrčić iznosi neistinu u Saboru da ide u zračnu luku jer mu dolaz sin, a zapravo ide („kao član“) izglasovati osudu ministra iz vlade konkurentske strane!
h) Nije skroz nevažno da moja prijava protiv akademika Rudana, profesora Včeva i dr. Jovanovića leži u nekoj ladici više od 3 mjeseca, te je nejasno kad bi mogla biti uzeta u razmatranje, iako je zakonski rok prošao.
i) Sličnu farsu opažamo sada s prijavom u Augsburgu, samo tamo nema člana Odbora iz protivničke stranke. Ako je „vrhunski hrvatski filozof“ (po Đikiću) Jure Zovko tek sada posumnjao da je Barišić počinio plagijat u knjizi koju je on Zovko osobno predstavio prije 25 godina, onda je temeljito ogolio svoju tobožnju izvrsnost. Ako je pak znao i šutio, onda ima ozbiljan problem s mogućim prikrivanjem krivičnog djela. Gospodin Đikić ga je morao na to upozoriti.
Budući da dosad nikakav plagijat nije pravomoćno utvrđen (a ja još uvijek iz već iznesenih razloga sumnjam da će to ikad biti moguće), iznošenje tvrdnje da je gospodin Barišić plagijator provocira njegovu tužbu zbog sramoćenja. Gospodin Đikić bi zbog prebivališta u Njemačkoj potpao u djelokrug njemačkoga Krivičnog zakona i to paragrafa 186 („Üble Nachrede“), po kojem je zaprijećena zatvorska kazna do 2 godine, te naknada štete. Prema tome, on nema nikakvo pravo žaliti se na moje preporuke Barišiću, jer je svoje objede iznosio više puta i, vjerujem, pri punoj svijesti. Zapravo bi mi trebao biti zahvalan, da sam ga upozorio da ne srlja u neprilike, time što sam upozorio na žestoku reakciju predsjednika Ustavnoga suda Šeparovića na objede o plagijatu.
Mislim da gospoda Plenković i Barišić nisu reagirali ispravno na hajku protiv Barišića, jer su zakasnili. Pravi trenutak bio je puno ranije, pri čemu gospodin Barišić još uvijek ima mogućnost tužbe, koja bi sigurno imala otrježnjavajući učinak na mnoge sudionike ove nesnosne hajke.
Gospodin Đikić nalazi se u kontinuitetu proturječja, iz koje bi se mogao izvući ako bi naprosto zašutio:
- Nastupajući s aurom nekakvog posebnog znanstvenika, zanemaruje (ili ne zna) neka temeljna pravila znanstvenog izdavaštva.
- Očigledno ne poznavajući temeljna pravila upravnog postupka, on spočitava gospodinu Plenkoviću da je njegove optužbe istom prenosio gospodinu Barišiću. To je naime bila Plenkovićeva dužnost, dajući Barišiću na taj način mogućnost da se brani (članak 29. Ustava RH).
- Tražeći istodobno i slobodu i anonimnost, on gospodinu Plenkoviću „daje tri dana za odgovor“ a onda i sam ide u medije, ali svejedno prigovara Plenkoviću za otkrivanje da se radi o njemu.
- Mediji su prenijeli Đikićeve misli, ali ne negativno, nego kao nešto vrlo pozitivno, autoritativno. Zašto onda gospodin Đikić nariče nad anonimnošću? Zato što je došao u nevolje, jer je u krivu. Jako ga boli što njegova preporuka, s božanskih visina, nije odmah prihvaćena, nego je, čak – ismijana kao netočna.
- Poričući da je bio savjetnik kukulele vlasti (koja je dostigla nezamislivi uspjeh kao 6. najgora vlada u globalnim statistikama) te “savjetnik oko važnih poteza” bivšeg ministra Jovanovića, iako takva informacija stoji na javno dostupnoj mrežnoj stranici Vlade RH, on zapravo ruši svoju bilo kakvu vjerodostojnost.
- Ne reagirajući na pozive da se pridruži zahtjevu za rasčišćavanje nezaustavljivoga znanstvenog uzleta bivšega ministra Jovanovića, on pokazuje koliko mu je zapravo stalo do znanstvene čestitosti. Možemo zamisliti kako bi reagirao kad bi gospodin Barišić sada objavio znanstveni rad s više koautora.
- Ne reagirajući na brojne medijske objede protiv vlade Tihomira Oreškovića (geslo: fašizacija Hrvatske), koje su sročene u Hrvatskoj a onda podmetnute tijekom prošle godine u Njemačkoj, on je zapravo pokazao da su mu takvi prilozi u najmanju ruku prihvatljivi.
- Kakav je to praktični vjernik koji između ostalog svoj duhovni smog istresa na samo Stepinčevo?
- Kakav je to otac i praktični vjernik, koji tolerira uvođenje elemenata pedofilije u tzv. zdravstveni odgoj u Republici Hrvatskoj?
- Što on sebi umišlja sa svojom „pameću i znanjem“? Tko je on da stalno sudi u Hrvatskoj? Zašto to jednako tako ne čine drugi hrvatski znanstvenici u inozemstvu, pa i oni bolji od njega? Po želji da sudi u Domovini, Đikić je jedinstven među svima njima; tko to zna objasniti!?
- I onda Đikić – autoritet, pamet, znanje radovi – ide sa svim tim podmetanjima i dijeli lekcije ljudima kojima naprosto nije dorastao.
- Zašto nije pisao njemačkoj kancelarki, jer je po njemu sporna disertacija obranjena u Njemačkoj?
Što je najgore, gospodin Đikić pokazuje potpuni nedostatak samokritičnosti, koja odlikuje svakog dobrog znanstvenika. Da ju je imao, onda se ne bi dao upregnuti u ovu odvratnu hajku, a ne bi imao niti potrebu za otvorenim pismom predsjedniku Vlade, u kojem tako mučno hvali samog sebe.
Dr. Josip Stjepandić/Hrvatsko nebo
17 thoughts on “Dr. Josip Stjepandić : Izjava u povodu pisma prof. dr. Ivana Đikića predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću, objavljenog 10. veljače 2017. godine”
Comments are closed.
Odlično! Kulturno, argumentirano kao uvijek…
Kad se sve zbroji i oduzme, prica Dikic se svodi na veliki ego malog znanstvenika.
Politički korektno: (pre)veliki ego u (pre)malenome tijelu.
Đikić: „U inozemstvo sam otišao na usavršavanje i znanstveni rad u svibnju 1992. godine nakon završetka rata u Hrvatskoj.“
Ako je u svojoj dobroj namjeri uspio prikupiti sve informacije o navodnom plagijatu, kako mu je promaknuo Bljesak, Oluja……?!
On je tipični primjer umišljenog, bahatog znanstvenika koji misli kako o svemu zna sve.
A ovaj….glasnogovornik Mosta, a ovaj u Nu2 koristi Đikićev termin “nulta tolerancija”…..a ovaj….rušit će i ovo vladu!
Ćuprijaši jedva čekaju priliku da zabodu kajlu.
Zbilja nulta tolerancija!
To sam ja davno rekao ali nitko nije zarezivao.
Prof. Podolnjak je opasno pokvareno, podmuklo, opasan lik……
A Mesic sjedi jede kokice i smije se naivnoj “desnici” koja misli kako je izgubio ured i nema ga vise……Eh,….u iducem sazivu HDZ bi mogao biti na 15 ruku, kad spavaci odu Mostu, tek ce onda biti veselo. Oni ce biti gori od SDP-a.
Uz eutaniziranu “desnicu” ispranog mozga, nesposobnu zbrojiti 2+2, sto drugo ocekivati…..
Neće biti tako gadno, ali će miti mrcvarenje.
Krepat će sotone, ali će se koprcati do posljednjeg daha.
Vi ste optimisticni :-).
U drugim su zemljama krepali.
Nije Hrvatska njihov Eldorado.
Ovaj, bas volim biti zastupnik,…ovaj, jesmo ali nismo, …ovaj, nismo ali jesmo,….ovaj, nisam strucnjak ali…..OMG!! Koliko su nepametni oni koji su im dali glas?! Oreskovic gradjevina rece : volim Hrvatsku i bi premijer hahaha. Koji igrokaz.
Ćuprijaši. Nemam što drugo reći.
Udbaška bagra!
Bravo doktore!
Moj naklon!