Pavao Jelović : Hrvatske bure

0

 

HRVATSKE BURE

Teško mi je i previše žao što vam sada ove riječi zborim,
Ali moram, jer sa perom svojim od rođenja istinu vijorim,
Zato lutam bespućima dugo, uvijek težim, ružnijim i gorim,
Nemojte se začuditi, ljudi, kad vam srce ranjeno otvorim.

Nemam komu ispričati jade, koji već me pritisnuše grobu,
Kad sam htio nekom nešto reći dokazah se za ludu osobu,
Pa sam zato proklinjao lašce, licemjere, bezdušje i zlobu,
Proplakao i noći i dane, ključajuć’ se u studenu sobu.

Od mladosti proučavam bure koje su nam zemlju poharale,
Zapadne su odnosile blago, a istočne pustoši stvarale,
Zbog toga smo burorobrane nikli, a bure ih potom obarale,
Ni zapadne ni istočne nisu, domaće su plodine pobrale.

Sada tužni ispod crna neba razmišljamo kamo poći, Bože,
Za naprijed smo i bosi i goli, ići natrag – škoditi nam može,
Vodiči nam skiciraju pute, a pred nama prepreke se množe,
Očekuju da nam, valjda, stranci smjerokaze i prijelaze slože.

Eh, davno sam vapio pred nekim neka budu oprezni i budni
Da kormilo slabašne nam lađe ne prigrabe kormilari čudni,
Kojima su poštenje i znanje cijeli život previše oskudni,
No, nitko me nije tada čuo, vapaji su bili uzaludni.

Danas, eto, uspjesi se vide, zbog njih nam je voda blizu grla,
Poplavila cvjetnjake je naše, u duše nam gorčina prodrla,
Radosti je, osmjehe i želje uništila, posve ih zatrla,
Odnijela nam najsvetije stvari, jer je kod nas sloga izumrla.

I što sada, pitamo se samo, odgovora nitko nam ne daje,
Poniženi i zgranuti jako, čudimo se vladanju domaje,
Što smo zbog nje propatili teško od lakome, okrutne aždaje,
Koja nam je poklanjala često grobne jame, tamnične odaje.

Čim uljezu spomenemo ovo, odgovori: Daj, promijeni temu,
Briga njega za nedaće naše, bezvrijedno je tužiti se njemu,
Domoljublja on nema ni zrno, za obmane posjeduje spremu,
Kako takvom vjerovati, Bože kada pljuje po našemu svemu?

Takav jadnik danonoćno sanja da uživa od tuđega rada,
A državu i poštene ljude – laže, vara, kleveće, potkrada,
On ne mari za narodne patnje, raduje se dok narod propada,
Radi svojih nepoštenih radnji ne kaje se, niti srami ikada.

Među nama takvih je ološa, rekao bih, gdje god pogledamo,
Na nesreću mi im ugađamo i uz njih se boljitku nadamo,
Nije čudo što zato lutamo, te sve teže umorni hodamo,
Jer se često kao mala djeca neozbiljno, nestašno vladamo.

Mi slušamo opet čudne tvrdnje koje razni podanici šire,
Iznose nam “valjane dokaze” iz njihove “naučne” lektire,
Zalijevaju uginuli korov sa čijim se nestankom ne mire,
Prave nered, ostavljaju ruglo gdje god ikad trenutno zavire.

Na hrvatsko domoljubno stado danonoćno zapjenjeni vrište,
Vrijeđaju mu, kad god se prisjete, svetkovine i svako svetište,
Dok zločince iz dušmanskih hordi dozivaju u naše dvorište,
Daruju im i šakom i kapom pomoć, pažnju, te mirno sidrište.

Branitelje, koji ih spasiše, sve glasnije zločincima zovu
I presude protiv svakog pišu tko god nije po njihovu kovu,
Napišu ih lukavo i vješto prema svomu “pravednomu” slovu,
Dokazujuć’ strancima sluganstvo za odličja ili sitnu lovu.

Krv sisaju sa hrvatskih rana, nimalo se zbog toga ne stide,
Svugdje hvale opasne nakane, glađu pate ratne invalide,
Mnoge su nas već posve dotukli i dovukli uza grobne zide,
Mogu radit što god sada hoće, ponovno im sve od ruke ide.

Ispred ljudi koje su prognali zatvaraju domovinska vrata,
Otvaraju jedino takvima koji nose punu vreću zlata,
Za njih “mudra” elita upriliči dočeke, na glas ih svojata,
Pripravi im mamce, te napravi udice da ih na njih hvata.

Ne krenu l’ joj zamisli po planu, ne sredi l’ ih i brzo obmani,
Okrene im ona poslije leđa, ruga im se i koješta brani,
Usmjeri ih na povratak nagli, te pribroji nepoželjnoj strani,
Neka potom duboko promisle pripadaju l’ oni još hrvatskoj grani.

Stalno, eto, pričam, kao neko dosadno stvorenje
Pa ću opet priskrbiti za se sumnju, ljutnju ili podozrenje,
Jer kazujem što nam je donijelo svehrvatsko opće pomirenje,
Kojega smo uz žrtve stvarali, gajeć’ u nj krivo uvjerenje.

No, tko god je uz dušmane znao, k’o uz braću, ispijati čaše
Proslavljati jedne svečanosti, mrske su mu svečanosti naše,
Od svih takvih okrenimo glave, jer nas dosad svugdje izigraše,
Nikad ništa održali nisu, porekoše što god obećaše.

Svima njima jedina je želja upravljati državom i pukom,
Provoditi samovolju drsku plitkim umom i prljavom rukom,
Našu povijest, isključivo, pletu sa lažima i pogrešnom strukom,
Prisvajaju razne tuđe stvari, a koje su namaknute mukom.

Grozote su počinili brojne, još se nisu za njih pokajali,
Pravili su lijesove Hrvatskoj kad smo mnogi za nju robijali,
“Obasjani” sa crvenom zvijezdom na Crkvu su žestoko lajali,
Kad god su im je soton namignuo k’o zvijeri su na nas ustajali.

Ne vrijedi ih podsjećati na to, “ne mogu se sjetiti ničega”,
Ustrajni su i, nadasve, složni, prilična je među njima stega,
Ako itko napadne im druga spremno hrle (o)braniti njega,
Na okupu zlodjela ih drže i, računam, nekakva prisega.

I dok tako, zbog njihove sloge, beru vrhnje, uspjehe postižu,
Mi se, radi zavidnosti, jala, kotrljamo na skalinu nižu,
Iako ih svugdje pobjedimo, oni često pehare podižu,
Naši ljudi doista su čudni, dušmanima nježno rane ližu.

Radi toga, skrušeno vas molim, progledajte, budite prisebni,
Potresi se približuju k nama, tresu nam se temelji velebni,
Ne trošite ni novac ni snagu na rad štetni ili nepotrebni,
Ponovno nas narodni grobari već poliježu u odar pogrebni.

Iznad nas se nadvija opasnost, odsvakud nam nailaze bure,
Izgradimo sigurna skloništa, doista su već posljednje ure,
Zbližimo se, zgrlimo na vrijeme, prilike su neizmjerno šture,
Prijatelji dragi, nekako to slutim, još šturije prema nama žure.

 

Pavao Jelović /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara