J. Bušić: Bespuća političke korektnosti

„Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste“ bila je fraza koja mi je proletjela kroz glavu kad sam naišla na recenziju nove knjige koja je upravo objavljena u Sjedinjenim Državama – „Agitprop u Americi“. Teza autora profesora kulturne povijesti (sada u mirovini) Johna Harmona McElroya, jest to da su u posljednjih 50 godina marksisti i njihovi simpatizeri sustavno rabili „agitprop“ kako bi uništili američku kulturu i njezine institucije i zamijenili ih kulturološkim marksizmom. Njihov glavni alat je politička korektnost, koja se po McElroyju sastoji od sedam međusobno povezanih elemenata: socijalna pravednost, prisilno nametnuta „razlika“, svijest biološke klase, sterilni i narcistički ateizam, masivna indoktrinacija koncepta „osjetljivosti“ na osjećaje i, najvažnije, dvostruki politički standard i cenzura, uključujući slobodu govora.

McElroy to uspoređuje sa sovjetskim modelom agitpropa: oni koji su se suprotstavili marksističkom ideološkom okviru, proglašeni su mentalno bolesnima i čak smješteni u psihijatrijske ustanove; drugim riječima, novi staljinizam u najvažnijoj svjetskoj demokraciji, Sjedinjenim Državama. Dosegao je i Hrvatsku i prerastao u ono što je Orwell u svojem klasiku „1984.“ nazvao vrh grupe i kolektivno razmišljanje. O određenim temama ne može se raspravljati, jer je cijena društveni ostracizam. Ostale se moraju izbjeljivati ili jednostavno ignorirati. I unatoč tomu što je već odavno bilo logično riješiti goruća politička pitanja – o kojima postoje činjenice – to se nije dogodilo i stalno se suočavamo s istim neriješenim i polarizirajućim pitanjima i nedostatkom političke volje i hrabrosti za njihovo rješavanje; na primjer, Jasenovac.

Predsjednik Tuđman imao je hrabrost učiniti to desetljećima prije, kao povjesničar, i platio je visoku cijenu. Ovi članci, koje sam napisala 1997. godine i koji su objavljeni u sada već nepostojećem „Vjesniku“, savršen su primjer uspjeha agitpropa u današnjoj Hrvatskoj. Je li se što promijenilo nakon više od 20 godina?

Julienne Bušić

Bespuća ‘političke korektnosti’

Njemački pjesnik Novalis jednom je rekao: “Filozofija u stvari čežne za domom; ona se mora posvuda osjećati kod kuće”.

U odnosu na razdoblje od posljednjih nekoliko desetljeća, Novalis je u pravu. U akademskom svijetu i svijetu intelektualnih istraživanja, dvije proturječne filozofije nastoje pronaći najbolji i najprikladniji dom za bezbroj proturječnosti postojanja: ‘političku korektnost’ koja nastoji prepoznati istinu putem osjećaja i ‘dekonstrukciju koja otkriva istinu kroz objektivnost, zanemarujući osjećaje.

Fenomen ‘političke korektnosti’ koji je sada toliko popularan na Zapadu, a posebno u Sjedinjenim Državama, temelji se na lingvističkom eufemizmu, prikrivanju lošeg, nesretnog i neugodnih tema izraženih drugačijim riječima s namjerom da se poštede nečiji osjećaji. Tako ljudi nisu neuspješni, nego ”donekle uspješni”; nisu debeli, nego “ugodno popunjeni”, a leš nije leš već “beživotna osoba”. Postoji smrtni strah, kako to ističe Robert Hughes u svom bestseleru “Kultura samosažaljenja”, da će “konkretno povrijediti”. Činjenice ne smiju biti ogoljene, već uljepšanje slojevima opisa. Kao posljedica toga, čitave stranice intelektualnih istraživanja i odabranih područja bile su proglašene neukusnima./nedopustivima.” Naglasak je na subjektivnom, na tome kako doživljavamo stvari, a ne na onom što o njima mislimo ili možemo saznati”, kaže Hughes. Goethe je već davno prepoznao opasnosti tog unutrašnjeg preokreta. Regresivna razdoblja, a to su ona koja su u procesu raspadanja, uvijek su subjektivna, dok je objektivnost trend u progresivnim razdobljima.”

Sve nas ovo dovodi, jasno je, do teme knjige Predsjednika Tuđmana, ‘Bespuća’, koja se sada pojavila u prvom, znatno revidiranom izdanju. Nažalost, kad je Predsjednik Tuđman prvi puta u 80-ima pisao ‘Bespuća’, predmet svoje pažnje je usredotočio na ‘uvredljivu korektnost’, koju je usmjerio na manipulacije poviješću i žrtvama drugog svjetskog rata. Predbacivalo mu se da je povrijedio osjećaje, budući da nije upotrijebio eufemizme, što je mogao. Zašto je upotrijebio izraz “genocidna politika”, kada je mogao napisati “nesretna djelovanja koja su rezultirala beživotnim stanjem brojnih individua”? Ili “iskrivljavanje činjenica” umjesto “možda nehotično ili nenamjerno prikazivanje podataka?” Budući da je istraživao područja koja su bila izazov prihvaćenoj propagandi ili su dovela u opasnost uobičajena mišljenja o tim pitanjima, našao se on sam i ‘Bespuća’ na udaru, ne poznavalaca problematike, intelektualaca i istraživača, nego čuvara ‘političke korektnosti’. Oni koji su tijekom godina pratili ovaj projekt dobro se sjećaju kronologije dezinformacija i napada vezanih uz tu knjigu – pogrešan srpski prijevod ključnih izvadaka izvučenih iz konteksta, koje su putem jugoslavenskih ambasada dostavljali neupućenim medijima i političarima; namjerno i bezobzirno ponavljanje pogrešnih činjenica, čak i kada su bile službeno opovrgnute; optužbe da je predsjednik Tuđman revizionist i da je umanjio broj žrtava, a time i odgovornost Hrvatske u tome; predbacivanje što je navodio svjedočanstva zatvorenika o židovskoj suradnji s njihovim progoniteljima u Jasenovcu; i pogrešni navodi, sve s namjerom da diskreditiraju predsjednika Tuđmana.

Franjo Tuđman u Jasenovcu

Jedan od tako očiglednih primjera odnosi se na izraz ‘Judeo-nacisti’, formulacija koju je pokojni ljevičarski izraelski profesor Yeshayahu Leibowitz, koji je običavao izražavati svoje vlastito protivljenje – i ono mnogih drugih lijevih židovskih intelektualaca npr. prof. Amosa Funkesteina, Yehiama Weitza, izraelskog povjesničara Yigala Elama, izraelskog akademika dr. Ilana Hamermana, lingvista i socijalnog kritičara Noama Chomsky-ja – izraelskim postupcima prema Palestincima. Predsjednik Tuđman je bio okarakteriziran kao rasist i antisemit zato što se usudio analizirati taj postupak dok je pisao knjigu u 80-ima, a i zbog navoda Leibowitza. U međuvremenu su Leibowitz i drugi ljevičari bili proglašeni rasistima i antisemitima od strane izraelskih desničara, koje su Leibowitz i ostali također kritizirali kao rasiste. Koga to ne bi zbunilo? Međutim, naposljetku, koliko god izraz ‘Judeo-nacisti’ bio podjednako odbojan Židovima i ne-Židovima, čini se da to nije odviše naudilo Leibowitzevom ugledu u Izraelu. Njega je 1993. godine, Rabinov ministar kulture Shulamit Aloni nagradio prestižnom nagradom za intelektualno dostignuće – ‘Israel Prize’. Kao što je sarkastično napisao Hillel Halkin u konzervativnom židovskom mjesečniku ‘Commentary’ : “nije pogrešno nazvati Židove nacistima, sve dok se to odnosi na one prave Židove”.

I tako, dok je Predsjednik Tuđman bio izložen na stup srama kao antisemit i revizionist od strane onih koji nisu pročitali njegovu knjigu, drugi koji su je pročitali ili provjerili navode, i koji su zasnivali svoje procjene ne na ‘političkoj korektnosti’, nego na poznavanju problematike, akademskoj osnovi i istraživanju, bili su drugačijeg mišljenja, kako Židovi, tako i ne-Židovi. Thomas Cushman u knjizi ‘Genocid nakon emocij : postemotivni balkanski rat’, piše o iskrivljenom tumačenju koja se tiču ‘Bespuća’ i nepravednom kolektivnom prikazivanju ‘Hrvata nacistima’:

‘Tuđmanovo brojenje tijela kojim se željelo pobiti srpsko korištenje prošlog genocida kao propagande za njihov vlastiti genocid, mnogi su protumačili kao reviziju Holokausta. Neovisno o teškoćama u odbacivanju takve objede u današnjem svijetu, optužba za revizionizam mogla bi se, u kontekstu kolektivnog prikaza ‘Hrvata kao nacista’ smatrati daljnjim dokazom hrvatske sklonosti nacizmu i antisemitizmu.’

Glede optužbi da je Predsjednik Tuđman bio revizionist i da pokušava umanjiti hrvatsku krivnju u Drugom svjetskom ratu, R. Lukic i A. Lynch pišu:

“Hrvatski povjesničar i sadašnji predsjednik Franjo Tuđman, kojeg su često optuživali da ‘ispire’ hrvatsku odgovornost za genocid, točno je, slijedećim riječima, opisao (u Bespućima) politiku ustaške diktature prema Srbima u Hrvatskoj: ‘povijesna je činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska, provodeći svoje planove o smanjenju “neprijateljskog Srpskog pravoslavnog naroda na Hrvatskoj zemlji”, počinila značajan genocidni zločin prema Srbima, a proporcionalno čak i prema Romima i Židovima, provodeći nacističku rasističku politiku”.

Romeo Lukic i Allen Lynch, Europa od Balkana do Urala: raspad Jugoslavije i Sovjetskog Saveza (Oxford, 1996).

Norman Stone sa Fakulteta povijesnih znanosti Sveučilišta u Oxfordu, pisao je u Times Literary Supplement od 11. lipnja 1993. o iskrivljenom prijevodu proisteklom iz jugoslavenske ambasade i potonjim krivim tumačenjima činjenica:

“U prvim danima krize, jugoslavenske su ambasade tiskale desetke stranica citata iz knjige … kojih se domogao izvjesni Robert Kaplan i napisao vrlo štetan članak u ‘Novoj Republici’ … on je kasnije priznao da nije čitao knjigu, a čini se da ne zna ni jezik …bilo je bitnih pogrešaka u prijevodu iz ambasade …. citati Tuđmana bili su prošarani točkicama … izjave antisemita koje je Tuđman citirao bile su navedene kao njegove vlatite riječi …”

In an informal and unpublished critique of the book, Jewish-American philosophy professor, Dennis Rohatyn, who read the completely unrevised manuscript, writes that it is a “masterpiece” and an “important book, not least because Tudjman exposes false dichotomies, begged questions, and reification with the deftness of a logician.” As for the charges of anti-Semitism, he says that Tudjman’s” never anti-Semitic, but very pro-human. He’s also compassionate and moving. I just wish truth were all we needed to make peace.” Rohatyn also considers the text objective:. “I didn’t find Tudjman to be pro-Arab, either. He displays remarkable balance (no matter what Israeli partians claim.) He’s neither a demagogue nor an apologist….he’s clearly a thinker, a man who contemplates all the horror yet goes on living.” In closing, Rohatyn urges an end to “political correctness”, finding it “more sinister than anything Tudjman says”.

Čak su i hrvatski Židovi svojim primjedbama procijenili situaciju. U travnju 1996, u “Jewish Current-u”, Ira Leibowitz navodi riječi dr. Srđana Matića, bivšeg Predsjednika Židovske općine u Zagrebu:

Dr. Matić mi je rekao da se susreo s Franjom Tuđmanom, koji nije antisemit, već nacionalist desnog centra … Dr. Matić je pročitao Tuđmanovu prijepornu knjigu. Poričući rašireno gledište, Matić tvrdi da su falsificirani prijevodi koje je stavila u opticaj jedna srpska tvrtka za odnose s javnošću, iskorišteni kako bi se tvrdilo da Tuđman niječe Holokaust i broj Židova ubijen u njemu.”

U svom pismu Times Literary Supplement, u srpnju 1993, Slavko Goldstein, inače jedan od najnemilosrdnijih i najžešćih kritičara kako Predsjednikove, tako i Vladine politike, navodi: “Tuđman nije antisemit, niti fašist, niti ratni huškač.”

Bezbroj takvih dokumenata, objavljenih i neobjavljenih, potvrđuje takvo razmišljanje. Možda svjestan da će se manipulacije i nesporazumi nastaviti i da su često neovisni o činjenicama, predsjednik Tuđman odlučio je izostaviti neke dijelove svoga teksta koji bi mogli biti krivo protumačeni ili koji bi mogli utjecati na netočno predstavljanje židovskog naroda ili predsjednikovih pogleda na njih, usprkos savjetu mnogih, kako Židova tako i ne-Židova, koji su osjetili da knjiga nije ni u kojem slučaju antisemitska i da je ne treba mijenjati. Tu je reviziju sada objavila M. Evans and Co, američka neovisna izdavačka kuća, utemeljena 1960. g. sa sjedištem u New Yorku. M. Evans and Co. objavljuje godišnje 20-30 knjiga, a među njima su najprodavaniji naslovi: Susret u Potsdamu, Charlesa L. Meea, Dungeon, Fire and Sword: The Knights Templar in the Crusades by John J. Robinson i Augustovske Ide: Kriza berlinskoga zida Curtisa Catea. Uvod za ‘Bespuća’ napisao je Thomas Patrick Melady, bivši veleposlanik SAD pri Svetoj Stolici i umirovljeni predsjednik Sacred Heart University, neovisnog sveučilišta koje osobito njeguje intelektualno istraživanje kao i društvenu odgovornost i duhovne vrijednosti. Sacred Heart University nalazi se u Fairfieldu, državi Connecticut, SAD.

Franjo Tuđman Julienne Bušić za rođendan daruje “Bespuća povijesne zbiljnosti” na kineskom jeziku

U skladu s osnovnim konceptima Sveučilišta čijim je bio predsjednikom, Melady ističe u uvodu kako je Predsjednik vrlo uspješno pomirio intelektualno i humano pri ispitivanju fenomena napada i nasilja tijekom povijesti:

“Tuđman istražuje zapisnike jugoslavenskog ratnog razdoblja i iznosi namjere i postupke koji su bili u pozadini stvaranja hrvatske ‘crne legende’. U isto vrijeme, autor ne gubi iz vida činjenicu da svaka brojka označava jedan ljudski život. Iskusivši i sam strahote Drugog svjetskog rata, izgubivši više članova vlastite obitelji u ratu, Tuđman shvaća, kao i neki drugi poznavaoci problematike, da užas Holokausta ne može biti sveden na statističke podatke, već da treba biti shvaćen kao zbir pojedinačnih života koji su završili zbog mržnje i neznanja”.

Veleposlanik Melady također stavlja knjigu u njen širi kontekst, karakterizirajući je kao “višeslojnu: oni su istovremeno politički memoari, intelektualno snažni, politički dokument značajnog razdoblja u povijesti zemlje i povijesni pregled.”. On vjeruje da će čitalac knjige “steći uvid u čista razmišljanja jednog od najznačajnijih državnika suvremene Europe. ‘Bespuća’ su doprinos naporima svih ljudi dobre volje da nešto nauče o otuđenosti prošlosti kako se ona ne bi ponovila.”

Treba se nadati da će nam u tom procesu pomoći jačina ‘dekonstrukcije’, a ne ‘političke

korektnosti’.

 Mit i stvarnost u desetljeću “dekonstrukcije”

Razmatranje konteksta u kojem je predsjednik Tuđman pisao Bespuća i onaj u kojem se on našao danas, toliko godina poslije, olakšao nam je proces propadanja ‘političke korektnosti’ u akademskim krugovima i oživljavanje ‘dekonstrukcije’. U modi više nije prikrivanje, već izlaganje biti stvari. Srušeni su mitovi, a ideologije i ono što je do sada bilo uvažavano, razgolićeno je i obezvrijeđeno. Ono što se ranije smatralo povijesnom istinom i nepobitnom činjenicom, danas se na mnogim razinama smatra propagandom, oportunizmom ili čak bezvrijednim istraživanjem. Ono što je ranije bilo smatrano neprimjerenim i neprihvatljivim putevima istraživanja, sada privlači pažnju mnogih, pa čak, u nekim slučajevima, postaje i uvaženo.

Mnoga od tih otkrića omogućio je pad komunizma, a potpomogli su i za javnost ranije zatvoreni sovjetski arhivi. Možda najkontroverzniji rezultat istraživanja tih arhiva jest publikacija Yale University Press-a ‘Tajni svijet američkog komunizma’ koju su objavili istraživači Harvey Klehr, John Earl Haynes i Fridrikh Igorevich Firsov. Temeljeći svoje zaključke na opširnim, do tada nedostupnim materijalima, autori su pokazali da ‘više nije moguće održati tezu da Sovjetski Savez nije osnovao Američku komunističku stranku, da ta stranka nije imala tajnu službu, da ključni vođe i dužnosnici nisu imali veze sa sovjetskim špijunskim djelovanjem’. Stranku nisu činili, kao što su to američki komunisti uvijek tvrdili, kapitalistički disidenti ili buntovnici demokrattske tradicije, nego se, u stvari radilo o ‘zavjeri koju je novčano podupirala neprijateljska strana sila koja je vrbovala članove za tajne zadatke, razradila složenu ilegalnu službu, i upotrijebila tu službu da surađuje sa špijunskim službama te sile’. Drugim riječima, kako to navode autori, takve optužbe nisu bile plod paranoje ili ekstremističkih tvrdnji : zaista je postojala tajna komunistička služba; zaista se to tijelo infiltriralo u vladine službe; zaista su mnogi od tih komunista špijunirali za Sovjetski savez, kao što su to i tvrdili njihovi kritičari.

Ta posebna vrst razotkrivanja izazvala je u Sjedinjenim Državama dalekosežne posljedice, ne samo stoga što je uzrokovala ponovnu procjenu Mc Carthyjeve istrage pod vodstvom House Unamerican Activities Committee (Odbor za neameričke aktivnosti) Predstavničkog doma 50-tih godina, te slučajeve špijunaže Algera Hissa i Rosenbergovih, nego i američke ljevice u cjelini. I Anthony Lake je nedavno iskusio doseg tih otkrića kada ga je Richard Shelby, predsjednik Senatskog odbora za obavještajne djelatnosti, ispitivao o njegovim gledištima na nevinost ili krivnju Hessa i Rosenbergovih. Čini se da se pitanje odnosilo na to bi li Lakove navodne nekadašnje ljevičarske veze spriječile njega samoga da objektivno analizira obavještajne podatke i bi li došao do istog zaključka kao i Klehr i ostali : da arhivi opovrgavaju dezinformaciju da je ‘zabrinutost u pogledu domaćeg komunizma kasnih 40-ih i 50-ih neutemeljena, te da predstavlja autoritaran, anti-demokratski napad na pokret čiji je jedini grijeh bio odstupanje od postojećih normi.’

Drugo područje u kojem se osjetio utjecaj pada komunizma i otvaranja sovjetskih arhiva jesu istraživanja o Holokaustu i o Drugom svjetskom ratu. Neke nedavne publikacije o tim temama bile su posredno ili neposredno povezane s tom suvremenom težnjom prema razotkrivanju i istraživanju do sada ‘politički nekorektnih’ tema.

Kako inače objasniti pojavu kontroverzne knjige Daniela Goldhagena ‘Hitlerovi dobrovoljni likvidatori’, u kojoj tvrdi da su Nijemci kao narod, a ne kao pojedinci bili antisemitski raspoloženi i da su zdušno surađivali s nacističkim režimom na istrebljivanju Židova. Pojam koletivne krivnje nije ranije imao nikakvu potporu (osim, moglo bi se tvrditi, u odnosu na Hrvatsku). Jedan od najžešćih napada na taj koncept potječe od kritičara američkog prisilnog interniranja Amerikanaca japanskog porijekla za vrijeme Drugog svjetskog rata zbog njihove ‘upitne lojalnosti’. Međutim, danas se teorija o kolektivnoj krivnji ponovno pojavila u Goldhagenovoj knjizi, a potom ju je preuzeo češki Ustavni sud u nedavnoj odluci kojom drži Njemački narod ‘kolektivno odgovornim’ za nacistička zvjerstva, čime su odbijeni zahtjevi za naknadu Sudetskim Nijemcima. Čak je i Nurenberški sud izričito odbacio takvo načelo.

Još je jedno ‘politički inkorektno’ područje istraživanja: djelo u nastanku Byrona Rigga, diplomiranog na Sveučilištu Yale, o otprilike 100.000 Židovskih vojnika koji su se borili u Hitlerovoj vojsci i koji su čak od Hitlera i Goeringa dobili arijevske identifikacijske/osobne isprave, što ih je spasilo.

Spomenimo također i memoare jednog od najistaknutijih i najcjenjenijih povjesničara Holokausta, Raula Hilberga, ‘Politics of Memory’, koji spominje podatke o napadima na njega, koji su počeli prije 35 godina u svezi s njegovom knjigom ‘Uništenje europskih Židova’. U njoj opisuje Židovske ustanove za Drugog svjetskog rata koje su poslužile kao produžetak njemačke birokratske mašine, te aktivnu ulogu Židova u njihovom vlastitom uništenju, što je, piše Hilberg, ‘upravo obrnuto od tumačenja koja su naposlijetku prevladala u židovskoj zajednici’, tumačenja koja svaki pokušaj ‘opisivanja ponašanja Židova drugačijim od herojskog, odbacuju’. Slijedom toga, u posljednjih tridesetak godina njegovi kritičari su na njega ‘sručili lavinu osuda’, te je on proglašen ‘bezbožnikom’ i ‘klevetnikom mrtvih’.

Michael Berenbaum, ravnatelj istraživačkog Odjela Američkog memorijalnog muzeja Holokausta, objavio je novu studiju, a potom i novu procjenu statistike o žrtvama Auschwitza, pod naslovom ‘Anatomija Auschwitzkog logora smrti’. Prema osvrtu na knjigu, brojka od 3-4 miliona poginulih u logoru bila je ranije prihvaćena bez provjeravanja, ali se sada pokazalo da je ona vjerojatno bila netočna, jer se temeljila na pogrešnim izjavama ratnog zločinca Adolfa Eichmanna. Najveći broj stručnjaka tu brojku svodi na 1,1 milion, a sveukupni broj žrtava Holokausta na 5,1 – 5,9 miliona. U svom osvrtu Walter Lacqueur, i sam plodan pisac i stručnjak u međunarodnim odnosima i Holokaustu, pokušava objasniti nesklad između tih brojaka. ‘Istinu je’, navodi on, ‘bilo teško utvrditi’. Bilo je velikih praznina u materijalnim izvorima, jer su Nacisti učinili sve da unište tragove svojih zločina’. Dalje ističe ‘kako je bilo čak i većih neslaganja u svezi sa svakim drugim poznatim slučajem masovnog ubijanja u povijesti’ i posebno navodi srpske žrtve u Hrvatskoj 1941-44, čija ‘procjena varira od ništice do 600.000’. U zaključku, Lacqueur navodi da bi ‘stručnjaci koji su ponovno istraživali broj žrtava Auschwitza trebali bi biti nagrađeni. To je zahtjevna tema, a njihov zadatak nije im bio lak.’

Taj zadatak napose nije bio lak za Predsjednika Tuđmana koji se, djelujući avangardno, usredotočio – davno prije nailaska struja intelektualnih analiza i istraga koje su sada u modi – na istraživanje sličnih područja. U novoj intelektualnoj klimi koja pogoduje stvaranju, pa čak i sama podupire istraživanja slična onima koja su provodili Berenbaum, Goldhagen i Hilberg, treba očekivati da će ‘Bespućima’ konačno biti poklonjena ozbiljna pažnja i objektivna procjena kakvu i zaslužuju. Ako pak ne bude tako, treba zaključiti, kao što je to napisao Orwell: “Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od ostalih”.

Julienne Bušić
Vjesnik